Прочитај ми чланак

ЈУГОСЛОВЕНСКА ИДЕЈА, велика грешка за српски народ!

0

jugoslavenska zastava

Mи Срби смо се баш својом победом одрекли права да будемо слободни и поразили сами себе. Уместо да створимо своју српску државу, створили смо Југославију и постали окупатори и робови у рођеној земљи.

Крвљу нашег народа и губитком вековних територија смо платили лажи о југословенству.

Југословенска идеја се зачела и развијала током XIX века. Пресудну улогу у борби за ослобођење и стварање заједничке државе 1914. године преузела је на себе Краљевина Србија.

Српска војска и њен народ поднеле су у тој борби велике жртве (oко 1.250.000). А већи део српских жртава изгубљен је у борбама против Хрвата на Церу и Колубари где су били поражени од јуначке Српске војске.

А били смо и на нишану нашег нам „вољеног“ маршала Тита. Тито је учествовао у походима најозлоглашеније аустроугарске 42. вражје дивизије и да је за учешће у рату против Србије добио унапређење.

Највећа тајна коју је Јосип Броз Тито морао да сакрије како би се српском народу наметнуо као вођа и „највећи син“ део је његове војничке биографије из Првог светског рата и учешће у аустроугарској казненој експедицији на Србију.

Првог децембра 1918. године (догодила се велика заблуда, коју за последицу имамо и дан-данас) регент Александар I Карађорђевић прогласио је уједињење Краљевине са државом Словенаца, Хрвата и Срба. Нова држава добила је званичан назив Краљевина Срба, Хрвата и Словенаца.

Краљевина СХС била је хетерогена заједница са становништвом различите традиције, обичаја, културе, вере, монетарног и пореског система. У земљи су деловале следеће верске организације: српска православна црква, католичка црква и исламска верска организација.

Сад можемо слободно да кажемо – велика грешка за српски народ.

Нажалост, оно што је добијено у рату, српски народ је губио у миру. Када судбину у руке узму људи који из личних или политичких интереса одређују судбину других људи, па и целог народа, постоји дилема – да ли је могло бити све другачије?

Као народ, као нација, ми смо на крају Другог светског рата изгубили све што је српски народ изграђивао кроз векове. Ама баш све смо изгубили.

Велико је питање да ли би било Јасеновца, Тита, комунизма, братоубилачког рата, Олује, Братунца, Косметског етничког чишћења од Срба и НАТО агресије ?

За време Другог светског рата у Србији је било подела…партизани, четници, недићевци, љотићевци (све сами СРБИ)… после рата југословени… а надам се сад само СРБИ… па ваљда смо нешто научили… нећемо се ваљда опет делити… а истину морамо знати и из ње нешто научити… грешили смо и испаштали… једино шта нам је остало је да будемо јединствени и искрени… праштајмо на сопственим грешкама, СРБИ смо !!!

О погрому Јевреја зна цео свет, о ономе што се дешавало у Јасеновцу не зна скоро нико. Одговорност је наша. Јасеновац је за Србе оно што је за Јевреје Аушвиц. а зашто је било тако?

МНОГО БОЉА ИДЕЈА ЈЕ БИЛА НАЧЕРТАНИЈЕ…nacertanije ilija garasanin

„Начертаније” (нацрт) је некадашњи тајни „програм спољашње и националне политике Србије” (коју као такву на жалост Србија нема од почетка 20. века), који је крајем 1844. године написао министар унутрашњих дела Илија Гарашанин.

Према „Начертанију”, Србија би требало да ради на ослобађању Срба и осталих Словена и на припајању суседних области Босне, Херцеговине, Црне Горе и делове данашње Северне Албаније (што је подразумевало и Косово и Метохију), тада под окупацијом Османског царства, те касније и Срема, Бачке и Баната, тада у саставу Аустроугарске.

Главна пропагандна активност Србије би се заснивала на припремању становништва ових области на сједињење са Србијом.

На том темељу треба поново подићи велику српску државу.

Ако хоћете да уништите један народ… уништите његову историју… ту вам рат није потребан!!! То се нажалост нама десило и дешава… време је да се расвестимо.

Ко разуме… разумео је.

По мом мишљењу била би много боља ситуација за нас СРБЕ да се није десио 1. децембар 1918. год, и мегаломанска идеја краља Александра Карађорђевића… већина горе наведеног не би се ни догодила.

Приредио – Ђорђе Бојанић

Извор: СРПСКА ИСТОРИЈА

12 коментара “ЈУГОСЛОВЕНСКА ИДЕЈА, велика грешка за српски народ!

  1. grebak grebić каже:

    ДОКЛЕ, ДОКЛЕ И ДОКЛЕ више са овим глупостима? докле ви паметњаковићи терате једно те исто? Пљујете по НАЈЧАСНИЈОЈ ДИНАСТИЈИ Европе чији је зачетник човек коме се Наполеон клањао, човек који је једини у целој „КМЕТОВСКОЈ“ Европи створио слободну српску државу коју су изгубили десетине наших царева, краљева, деспота и других острвљених владара и предали околним силама и велесилама. Та држава је имала и своје школе, Вука , Доситеја…. Та држава је пропала захваљујући европском касапину Наполеону који осакати велику Русију која мораде препустити Србију турском силеџији. Главу тог човека предаде Турчину „Велики српски издајица Милош“ који угуши Други српски устанак вођен од Хаџи Продана чију главу опет исти џелат предаде Турчину, а онда као доказани српски главосеча издејствова поданичку самосталност сакате Србије. Тек унук великог Карађорђа прошири у бриљантним ратовима Србију до некадашњих граница пре доласка Турака. У Првом Св. Рату смо били поражени и уништени и неби ни постојали да није било Руса, Енглеза и Француза, а донекле и Карађорђевића који су вешто водили политику ослобођења свих СРБА. Ко то не зна тај је и глуп и луд! Лако је бити генерал после битке. Сада су сви паметни и знају да је Карађорђевић крив за Југославију, али Тај човек је ујединио Србе. За судбину тих Срба питајте Хитлера, Мусолинија, Черчила, и сами себе јер нам је Аустријски шпијун Броз био бољи од Карађорђевића. Растурио нас је „во вјеки вјеков“ и сада кукајмо и дижимо споменике комунистима и чувајмо оно свето нам тело у Кући Цвећа! ПРЕСТАНИМО ДА ЛЕЛЕЧЕМО! ШТО СМО ТРАЖИЛИ ТО СМО И ДОБИЛИ! НЕ КРИВИМО ОНЕ КОЈИ СУ НАЈМАЊЕ КРИВИ. ХТЕЛИ СМО КОМУНИЗАМ И ДОБИЛИ СМО ГА!

  2. војв.Влатко-1388 г. каже:

    Interesantno je da Aleksandar Karađorđević nije imao moć i uticaj da nagovori saveznike da prebace Srbsku vojsku posle povlačenja u Albaniju(sve dok Rusija nije urgirala), ali je zato naprasno 1918 mogao da lupi šakom o sto pred svim zapadnim liderima i da im objasni da je on odlučio da će formirati Jugoslaviju, a ne Srbiju i da zapadnjaci sa tom njegovom odlukom mora da se pomire.

    Jugoslaviju nije stvorio Aleksandar Karađorđević nego zapad uz pomoć najvećeg Srbina Nikole Pašića. Pašić inače Bugarin cincarskog porekla(Cincari- Hazarski Jevreji koji su prešli na pravoslavlje). Pravo prezime mu je Pasku. Ženevski sporazum iz novembra 1918 je potpisao on, bez odobrenja Aleksandra Karađorđevića. Po tom sporazumu on je potpisao ujedinjenje Srbije sa Državom Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) u kome nije dogovoreno da će Aleksandar biti na čelu nove države, jer je planirano da ona u budućnosti postane republika, a ne kraljevina. Zbog toga ga Aleksandar po povratku smenjuje i postavlja Stojana Protića za novog predsednika vlade umesto Pašića (Paskua).

    Na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919, Pasku(Pašić) uopšte nije tražio formiranje Češkog koridora(uski koridor koji bi spojio Čehoslovačku sa Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenca u jedinstvenu Slovensku teritoriju, a za koji je bio ovlašćen da pregovara u ime Aleksandra. A Aleksandar je bio kralj države koja se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pa naslutite koje bi još Slovenske zemlje mogle da stoje u produžetku imena njegove države, a tek od 1929 se zove Kraljevinom Jugoslavija. Kralj Aleksandar obnovio je Čehoslovačku pravoslavnu crkvu (stavio je pod nadležnost Srbske Pravoslavne Crkve) i septembar 1921 godine za episkopa Čehoslovačke Pravoslavne crkve postavljen je episkop Gorazd, a hirotonisao ga je Srbski patrijarh Dimitrije u Beogradu.

    1. Pantelija Panajotovic каже:

      На Пашићевом гробу нема крста.
      http://www.dijaspora.gov.rs/nikola-pasic-politicar-pola-veka/#prettyPhoto%5Bgallery%5D/1/

  3. xyz каже:

    SRPSKI MITOVI, ISTINE I ZABLUDE
    Većina Srba ima iskrivljenu svest o svojoj istoriji i ne znaju da su do danas održani mitovi pogrešni i neistiniti. Naprimer da je Vuk Branković bio izdajnik, a Kralj Aleksandar I. Karađorđević heroj i savršen vojskovođa. Najveće istorijske zablude potiču iz komunističkog vremena tumačenjem događaja, pre svega o njihovoj ulozi 27. marta 1941. – mada je prava istina je da je taj puč organizovala britanska obaveštajna služba.
    Odavno je poznato da pobednici pišu istoriju. Ali, pobednici u našoj istoriji često su imali višak inspiracije u kreiranju loše slike o poraženima, tako da, uz neizostavnu mitomaniju, koja je tokom vekova turske vladavine prevazišla potrebe očuvanja nacionalnog identiteta u uslovima represije okupatora, pa danas često imamo iskrivljenu sliku o mnogim značajnim događajima koji su obeležili istoriju našeg naroda i naše države. Počev od teze da su Srbi nebeski narod, koja se vrlo lako „dokazuje“ ispred bilo koje seoske kafane u Srbiji.

    Istorijske činjenice govore da ipak nije sve crno-belo, kako smo navikli da gledamo istoriju, ali čim te „istorijske istine“ napuste univerzitetski kabinet nekog profesora istorije, onda se dobija upravo takav oblik. A što bi rekli, takav smo narod da se kritičko tumačenje istorije smatra zalaženjem u „sitna crevca“, a sigurno da se sa tim tumačenjem ne bismo baš dobro proveli u kafani.

    – Mi imamo veliki problem da se naša istorija piše prostim jezikom koji svako može da razume, a pogotovo deca i onda se neke iskrivljene slike stvaraju u nacionalnoj svesti – kaže istoričar Miodrag Janković.

    Istina o 27. martu je dokazana, iako je posle rata učešće komunista u Puču i raskidanju Trojnog pakta uzdizana do mita.

    Velike parizanske ofanzive u stvarnosti su bile ograničeni napadi koji nisu imali veliki uticaj na slamanje nemačke okupacione sile u jugoslavaji a pogotovo na ishod Drugog svetskog rata.

    A naša istorija počinje ovako : mnogi ne znaju da je nekoliko puta u našoj istoriji zaista samo malo nedostajalo da Srbi postanu katolici.

    Činjenica je da je Stefan Prvovenčani dobio titulu od rimskog Pape, a da je i car Dušan nagovaran da se potčini Vatikanu.

    – Sveti Sava je bio grdno razočaran zbog toga, povukao se na Svetu goru i nije se javljao bratu tri godine. Stefan je tada dobio krunu, a za ženu ćerku dužda mlečanskog Enrieka, koji je najviše doprineo da se uruši Vizantijsko carstvo. Sveti Sava je porodičnom diplomatijom uspeo da ubedi brata, odveo ga je u Žiču, gde ga je ponovo prekrstio u pravoslavlje – otkriva Miodrag Janković.

    On ističe da su i sa carom Dušanom vođeni pregovori da preuzme katoličanstvo, a zauzvrat bi od Pape dobio titulu komandanta svih hrišćanskih snaga u borbi sa Osmanlijama. Pregovori su prekinuti njegovom iznenadnom smrću . Pošto postoje dokumenti da je bio otrovan. Vrlo je verovatno da je njegov stav bio suprotan predlozima iz Rima.

    Iako je moderna srpska istorija nastala na takozvanom Kosovskom mitu, uz verovanje da je tada knez Lazar glavom platio ovozemaljsku Srbiju kako bi sačuvao nebesku, autentična i tačna istorija Kosovskog boja bi ga svrstala samo u jednu veću bitku Srba i Hrišćana i Turaka iz tog perioda. Jer, srpsko carstvo je propalo mnogo pre toga, a Knez Lazar je i pre Kosovske bitke priznao vrhovnu vlast Ugarskog kralja i na taj način, govoreći jezikom moderne politike, uveliko urušio „državni suverenitet“ srpske Kneževeine. A srpska država je u manje ili više vazalnom položaju, opstala i postojala još čitav vek i po.

    Miodrag Janković ističe da iako je „Boj na Kosovu“ opevan u narodnim pesmama i iako su narodne pesme podeljene čak po ciklusima u odnosu na boj, mit o Kosovu nije rezultat narodnog predanja.

    – Mit o Kosovu je nastao tek posle seoba Srba pod Čarnojevićem na sever Srbije i Ugarsku , kada je počela da se rađa mlada srpska inteligencija koja je sticala obrazovanje na tadašnjem Zapadu i koja je imala potrebu da uspostavi neki nacionalno-istorijski kontinuitet. Presudno za stvaranje kosovskog mita bilo je, međutim, što se razvila potreba da se srpska pravoslavna crkva definiše kao zaštitnik Srba u Austriji i Madjarskoj . Još tada je uspostavljen duhovni mit i slogan „bolje grob nego rob“. Mit je postavljen tako da je srpska srednjovekovna vlastela prikazana tako, kao da nije znala ni za šta drugo do da se među sobom bori za vlast, dok je crkva bila uvek predvodnik borbe za nacionalni interes – govori Janković.

    On naglašava da je jedna od najvećih istorijskih zabluda, koji je proizveo Kosovski mit predstavljanje Vuka Brankovića kao izdajnika, iako je istorijski dokazano, da to u stvarnosti nije tako bilo.

    – Neverovatnom hristijanizacijom celog događaja, sve je prikazano po sistemu crno-belo , tako da bude shvatljivo svakom običnom čoveku, ali je od tada na nacionalnom planu potpuno izgubljen osećaj za realnost – kaže Janković.

    On otkriva da naša istoriografija ima veliki problem poznavanja perioda turskog prisustva na Balkanu, što je više od pet vekova stvarne okupacijei dogadjanja tokom iste.

    Postoje dokumenti da Srbija u tom vremenu ne bi bila politički i vojno usamljena i ostavljena od drugih evropskih država da je Car Dušan kome je , kao i Knezu Lazaru pred boj na Kosovu nudjeno da prime katoličanstvo. Takodje je istorijska istina, da u Kosovskom boju Vuk Branković nije bio izdajnik, kako je prikazano u pesmama i predanjima, naprotiv.

    – Danas se jako malo zna kako je okončana država despota Đurđa Brankovića, ali pre svega o ulozi despota Stefana Lazarevića, koji je suštinski uveo Islam u Evropu – kaže Janković.

    I naš najveći pisac nacionalne istorije Vladimir Ćorović o istorijskoj bici na Nikopolju piše tek nekoliko redova, zajedno sve sa kostatacijom da je Bajazit pošao u ovu bitku „ praćen od svojih vazala, među kojima se nalazio i srpski despot Stefan Lazarević“.

    A najveći svetski autoritet englez Vil Djurant u monumentalnom delu : „Istorija civilizacije“ – bici na Nikopolju, daje više prostora od svih bitaka tog vremena u Evropi:

    … Kroz Srbiju je prošla ujedinjena hrišćanska vojska od 60.000 ljudi i opsela turski garnizon u Nikopolju. Kada su francuski vitezovi, razgaljeni vinom i ženama, upozoreni da Bajazit, sa vojskom iz Azije dolazi da ukloni tu opsadu, oni su obećali da će je uništiti. Sa svoje strane, Bajazit se zakleo da će svog konja privezati za oltar svetog Petra u Rimu…

    … Francuski vitezovi projurili su kroz turske redove, ali ih je s druge strane brda sačekalo 40.000 kopljanika… Ugari i Nemci su ipak nekako potisnuli Turke, ali je onda srpski kralj Stefan Lazarević poveo 5.000 srpskih hrišćana protiv hrišćanske vojske i za sultana dobio odsudnu bitku kod Nikopolja 1396, dakle sedam godina kasnije posle Kosovskog boja. Od tog dana Srbija je kao i Bugarska sve do Berlinskog Kongresa 1878. bila provincija Otomanskog carstva. Tokom toga perioda Srbija je uvek imala neku ograničenu autonomiju i srpskog vlastelina koji je bio sultanov predstavnik vladajući u njegovo ime.

    Danas većina Srba veruje da je Karađorđe bio čovek koji je digao i poveo „kuku i motiku“ da protera Turke iz Srbije. Ali, Karađorđe niti je to učinio niti je bio omiljen među Srbima toga vremena .

    – On je bio odličan vođa za period ograničenih sukoba sa Turcima koji je prethodio Prvom srpskom ustanku, ali je prava istina da nije imao sveobuhvatnu podršku srpskog naroda. Za izbor srpskoga Vožda je bilo više kandidata mnogo učenijih i obrazovanijih od Karadjordja koji su shvatali situaciju i ozbiljnost takvoga čina kao što je sveobuhvatna borba protiv Turaka i njihove sile u Srbiji. Medjutim, oni se nisu prihvatili toga zadatka procenjujući da za takav čin Srbija nije spremna, jer nema niti organizaciju niti jasnu podršku neke od velikih sila. To se na kraju sa propašću Prvog srpskog ustanka pokazalo tačnim.

    Za Karadjordja se zna da je prilično nasilan i da je na početku ustanka ubio izvesnog Teodosija iz Orašca, samo zato što mu je ovaj prigovorio da bi i on mogao isto tako da vlada Srbima , samo da je hteo. Već na prvim koracima za uspostavljanje srpske države, Karađorđe je bio primoran da vodi bitku sa vojvodama, koje su htele da budu „kalif umesto kalifa“. Istorija je pokazala, da je tako prek i agresivan vođa bio neophodan u tom trenutku, jer je Srbija tada ipak bila u svemu daleko od potrebnih uslova – smatra Janković.

    Pred period Prvog srpskog ustanka rodio mit da će Rusija pomoći Srbiji onda kada bude najteže i Karađorđe je sve vreme ustanka vodio bitku da dobije podršku Austrije i Rusije za srpsko pitanje. Medjutim, Rusi su tada poslali jedan svoj odred, dok je u Srbiji bio ruski poslanik Rodofinkin, koji je podržavao vojvode protiv Karadjordja, a i sam se nametao kao arbitar u srpskim sporovima. Međutim, posle bitke na Čegru 1813, kada su Turci opasno potisnuli Srbe na svim frontovima, ovaj ruski izaslanik se povukao. Kako kaže Janković, Karađorđe je ostao usamljen, i ubistvo koje je naručio Miloš Obrenović stvorilo je docnije nov mit o večnom sukobu dve srpske dinastije.

    Istoričar Srđan Cvetković tvrdi da najveće zablude u našoj istoriji potiču iz komunističkog tumačenja događaja, što je po pravilu bilo iskrivljeno u interesu partije. Tako danas čak i na period Timočke bune sa kraja 19. veka gledamo sasvim pogrešno. Generacije đaka u školama su učile da je to bila narodna buna protiv represivne vlasti. Bunu su vodili tadašnji radikali Nikole Pašića, nadasve popularni u narodu, a nasuprot su bili tadašnji naprednjaci, koji su često u istoriji okarakterisani kao dvorski podrepaši. Čak je i Aleksandar Vučić, pri osnivanju nove SNS, javno poručio da neće biti dvorski podrepaši kao naprednjaci iz 19. veka.

    Miodrag Janković, istoričar kaže dalje :

    – U događajima koji su prethodili Timočkoj buni, posleratna komunistička istorija je često potencirala represiju države, jer su i inače u istoriji potencirali bune u kojima je sve predstavljano jednobrazno: da se narod podiže protiv ugnjetavača- monarha i buržoazije. Prava je istina da je tada počinjala da se utemeljuje moderna država u Srbiji, sa modernom vojskom po zapadnim merilima i modernim institucijama, dok se narod masovno opirao toj modernizaciji. Narod nije dozvolio da mu se oduzme oružje , što je sa strane države bilo sasvim normalno, ako se želi profesionalna vojska. Narod je čak negodovao protiv uvođenje obaveznog obrazovanja, te nisu dozvoljavali deci da idu u školu. Narod je kroz istoriju navikao da se bori protiv (turske) države, pa je u to vreme smatrao sve državne činovnike za neprijatelje, kao da su i dalje to činovnici turske vlasti, a ne domaće – srpske. Timočka buna je, dakle, pre svega bila posledica otpora konzervativnog naroda modernizaciji. Taj sukob praktično traje kroz čitav 19. vek. Još je Knez Miloš morao da pali neke kuće, jer seljaci nisu želeli da ušore naselja, nego su hteli da žive u zaseocima po brdima – navodi Cvetković.

    Miodrag Janković kaže da je verovatno najveća istorijska zabluda da su Srbi stvaranjem Jugoslavije ostvarili svoj interes, formulisan „da svi Srbi treba da žive pod istim krovom“.

    – Tako je stvorena Kraljevina Jugoslavija takodje na velikom mitu. Na silu je jednoj utopijskoj ideji ujedinjenja slovenskih naroda udahnut na silu život, što se kasnije pokazalo mitom koji je jako mnogo koštao Srpski narod . Zabluda je da su Srbi samo u bilo kakvoj Jugoslaviji mogli da ostvare svoj nacionalni interes da žive u jednoj državi. Sa 1,5 miliona žrtava u dva Balkanska rata i Prvom svetskom ratu, odnosno 28% aktivnog stanovništva, mi smo platili svoju slobodu, a onda smo sve to tako lako dali za ideju Jugoslavije koja je trajala samo dvadesetak godina kao Kraljevina da bi se posle četrdesetak godina pokazala kao neodrživa i nemoguća – objašnjava Janković.

    I o Kralju Aleksandru Karađorđeviću I. takozvanom „Ujedinitelju“ postoji mnogo zabluda. Od 1945. do devedesetih, on je bio karakterisan kao tiranin. A danas, čak i Vuk Jeremić ministar spoljnih poslova, koji je izjavio da mu je bio uzor Koča Popović, za Aleksandra I. kaže da je bio viteški kralj i veliki vojskovođa.

    – Medjutim pre bitke na Kolubari, na kojoj je srpska vojska ostvarila veliku pobedu, tadašnji regent Aleksandar u Kragujevcu je tražio od Vojvode Stepe Stepanovića da se povuče sa svog položaja glavnokomandujućeg , pa je Pašić morao da dođe u Kragujevac da sređuje stvari. Ko zna kako bi se Kolubarska bitka završila da se Vojvoda Stepa povukao sa položaja . Ne samo zbog ovoga Aleksandar I. dakle nije bio savršen vojskovođa a posebno heroj , kako ga predstavljaju. Iz njegovog života svi su izdvajali samo ono što je ili godilo narodu ili onima koji su pisali istoriju , kao naprimer komunisti. Ne govori se javno i jasno da lično Aleksandar I. započeo tkzv. „Solunski proces“, u kome je eliminisao snažnu struju otpora u srpskoj vojsci, koja se protivila planovima o stvaranju Jugoslavije ili, recimo, činjenicu da je u privatnom životu voleo da „švrlja“ i da ima najmanje jedno vanbračno dete ( Kneginja Jelena) i nekoliko zataškanih afera. Osim toga je bio i veliki kockar i trošio ogromne sume u poznatim mondenskim mestima gde je putovao inkognito, kao naprimer u Bijaricu, Monte Karlu itd. – otkriva Janković.

    O učešću Srbije u Prvom svetskom ratu uglavnom se u školama uči „da je mladobosanac Gavrilo Princip izvršio atentat na austrijskog nadvojvodu u Sarajevu, zbog čega je Austrougarska objavila rat Srbiji, a onda su Rusija, Francuska i Engleska ušle u rat na strani Srbije…“.

    Istorijska distanca, međutim, pokazuje da je Srbija iskorišćena od strane velikih sila da se taj rat započne, što je skupo platila. A kakva je pomoć bila govori i tužna anegdota da je Francuska poslala topove za pomoć Srbiji, ali municija koja je išla uz topove nije bila istog kalibra. Municija je zato slata u Kragujevac na dodatnu obradu, što je samo usporilo odbranu zemlje.

    Srđan Cvetković smatra da je još jedna velika istorijska zabluda antifašistička borba opisana kroz velike partizanske ofanzive, kako su decenijama predstavljane. Međutim, kako otkriva Cvetković, to zapravo uopšte nisu bile velike vojne operacije. Čak nisu imale uticaj na tok Drugog svetskog rata, ni približno koliko su to bile srpske ratne pobede 1914. i 1915. imale na tok i ishod Prvog svetskog rata. Cvetković, međutim, ističe da je najveća zabluda oko događaja 27. marta.

    – Sećam se da smo mi u osnovnoj školi učili da je to bila akcija komunista, koji su promovisali parolu : „bolje rat nego pakt“, ali je istorijska činjenica da je to akcija britanske i američke tajne službe, a da su komunisti tu bili potpuno marginalani – kaže Cvetković.

    Miodrag Janković navodi da i dalje postoji velika istorijska misterija oko toka i dogadjaja Drugog svetskog rata na teritoriji u Srbiji.

    – Nedostaje nam kritička istorija Drugog svetskog rata kako bismo mogli da utvrdimo ulogu izbegličkih vlada od Simovićeve do Šubašićeve, da bismo mogli da odgovorimo na pitanje koliko su one , Kralj Petar II. ili neko drugi odgovorni za sudbinu jugoslovenske vojske u otadžbini – smatra Janković.

    Trajna istorijska zabluda, koja se kroz našu istoriju proteže do danas, jeste da se Srbija uvek deli na borce za slobodu i izdajnike, od Vuka Brankovića, preko knjaza Miloša, a ta podela postoji i danas, na „mučenike“ i „one što isporučuju generale“. Mitomanija je stvorila zabludu koja je nadrasla sebe i zbog koje je poslednja dva veka naše društvo podeljeno na dve Srbije. Ma kako god da se one zvale.

    Možda bi se za pravilno shvatanje največih naših dilema i podela pomoglo rasvetljavanje deset najvećih mitova – zabluda srpske istorije , naprimer :

    1. Srbija je izgubila državu na Kosovu 1389

    – srpsko carstvo se raspalo mnogo ranije, a knez Lazar je zbog najezde Turaka mnogo pre bitke priznao vrhovnu vlast Ugarskog kralja. Srpska država je u vazalnom odnosu postojala još vek i po.

    2. Vuk Branković je izdao Lazara i zato je izgubljena bitka na Kosovu

    – istorijski je dokazano da to nije tačno jer je Vuk Branković učestvovao u boju na Kosovu, ali je suprotno verovanje ostalo u narodu ; posledica da se Srbi uvek dele na borce za slobodu i izdajnike (ili na dve Srbije)

    3. Srbija je bila branik Hrišćanstva u Evropi od Turaka

    – Veliki Despot Stefan Lazarević u bici na Nikopolju je zadao odlučujući udarac velikoj hrišćanskoj vojsci u odsudnom momentu na strani Turaka i tako suštinski otvorio put Islamu u Evropu

    4. Rusija je prijatelj, koji će uvek pomoći Srbima

    – zabluda koja je nastala u Prvom srpskom ustanku, kada je sve vreme ustanka u Srbiji bio izaslanik Rodofinkin i jedan ruski odred. Kada je postalo „gusto“ 1813. godine, Rusija napušta Srbiju diplomatski i vojno. A u poslednja dva veka Beograd i Moskva su više vremena proveli u lošim, nego u dobrim odnosima

    5. Timočka buna 1883. bila je ustanak naroda protiv represivne vlasti kralja Milana

    – to je bio otpor konzervativnih seljaka protiv modernizacije države uz mešanje političkih partija.

    6. Srbija je stvaranjem Kraljevine SHS (Jugoslavije) ostvarila svoj interes da svi Srbi žive pod jednim krovom

    – istorija je pokazala da su u pravu bili oni koji su tvrdili da je Srbija skupo plaćenu slobodu, pod rukom Petra I. i Aleksandra I. Karadjordjevića lako prodala za utopijsku ideju ujedinjenja sa # bratskim narodima“

    7. Kralj Aleksandar I. Karađorđević je bio diktator i tiranin (komunističko tumačenje) i Kralj Aleksandar I. Karađorđević je bio herojski vojskovođa, oslobodilac i ujedinitelj (monarhističko tumačenje)

    – iz njegove biografije i dela svako je koristio ono što mu odgovara; u stvarnosti bio je čovek sa mnogo državnićkih mana i istorijskih grešaka koje su ostavile trajne posledice na srpski narod. U privatnom životu ne može ga se pohvaliti moralom i dostojanstvom.

    8. Pristupanjem Trojnom paktu Knez Pavle je hteo da uvuče Jugoslaviju u Drugi svetski rat na strani Sila osovine, a 27- martovskim pučem Srbi su odbranili svoj nacionalni ponos

    – od Jugoslavije je Nemačka tražila neutralnost, i garantovala nenapadanje i suverenitet, da bi na kraju vodeći Srbi, potplaćeni od strane britanske tajne službe, učešće u sramnom ratu koji je trajao 17 dana, platili kroz četiri godine okupacije sa 1,7 miliona života i uvođenjem komunizma i totalitarizma.

    9. Puč 27. marta organizovali su komunisti

    – lažna tvrdnja koja je važila kao istina gotovo 50 godina. Komunisti nisu bili ni marginalni učesnik . Izaslanik Predsednika SAD, pukovnik Donovan, mnogo godina kasnije je rekao: „Srbi se ne mogu pozivati na 27. mart 1941, jer smo mi tu revoluciju dobro platili .“

    10. Partizanske ofanzive u Drugom svetskom ratu bile su herojski podvizi NOR-a koji su uništavale nemačku oružanu silu

    – u stvarnosti to su bile male gerilske vojne operacije, koje nisu imale neki značajniji uticaj na tok rata, ali su dovodile do velikih odmazdi prema srpskom narodu, jer su Nemci, osim na ostrvu Krit, još jedino u Srbiji imali pravilo 100 Srba za jednog ubijenog Nemca.

    Jedina ozbiljna operacija na pravom frontu u Jugoslaviji pred kraj Drugog Svetkog rata je bila (nepotrebno) otvaranje Sremskog fronta , koji su opet najviše Srbi platili životima desetina hiljada golobradih mladića, samo da bi Tito pokazao Staljinu , kako su partizani sposobni da vode operacije velikih razmera na frontu.

    V.M.

  4. Виде Даничић каже:

    „Из свега овог што смо довде навели, види се јасно да ни Илиризам Гајев, ни Југославизам Штросмајеров, нису ни по чему били ни осећање народне солидарности са Србима, ни иредентистички покрет са Србијом и Црном Гором за некакву будућу заједничку државу, на рушевинама хабсбуршке монархије. Напротив, то је била политика Беча и Ватикана обучена у један веома заслађен, и тобож романтичан, национални идеализам; политика крупних речи и шарених слика; мед из кошнице две групе људи, адвоката и фратара; значи људи, који за војнички и ратнички дух Србина, представљају нешто најнеразговетније и најнежељније. Илирци су узели српски језик најпре да присвоје дубровачку књижевност, која је цела изграђена на том језику, а затим да по Босни могу (цинизмом који се у нашој поштеној кући не да ни замислити), да похарају српске народне песме, и онако их бестидно штампају у Загребу као хрватску народну поезију. А Ђаковачки Југословени су се заклињали на верност Хабсбурзима, непријатељима балканских Словена, истовремено кад су протурали своје „братство“ међу Србима да отрују све најчистије бунаре наше свести и енергије. То су били заправо оно што се тадашњим језиком звало авангардом Беча и Рима према Балкану, кад је баш у њему горио највиши ослободилачки покрет несрећне словенске раје у турском царству.“
    (Ј. Дучић: „Југословенска идеологија“)

    1. RASPUCHIN каже:

      И поново ћу се сложити са Вашим коментаром само ћу додати једну тужну чињеницу :
      Невјероватно је са коликим се жаром и сјетом , у посљедње вријеме , овдје , у Бања Луци , говори о ј“U“гославији и о „балканским народима“!?! Поново се у медијима подмеће идеја „братства и јединства“ , додуше маскирана некаквим „балканизмом“ , „наших“ народа и народности. Како идиотизам новинара и спикера нема границе може се чути и теза о „нашим“ „балканским“ политичарима па се питам није ли онда „наш“ политичар и Хашим Тачи , зликовац који је трговао органима СРБА или можда Фрањо Тђман који је започео тај „бизнис“ у „лијепој својој“. Неко овдје помену подјеле. Да , подјељени смо и убјеђен сам да ћемо једаред морати раскрстити између нас и „њих“.
      Ово „њих“ се односи на све оне ј“U“го и е“U“ носталгичаре.

    2. течић каже:

      јасно да јасније не може бити!

  5. Гвозден каже:

    Пре стварања СХС-а 25.11.1918 Банат,Бачка и Барања су у својим скупштинама изгласали за припајање К.Србији,па се питам ђе се деде Барања у том зачараном кругу?Колико се будућност променила због погрешних људи на погрешном месту.

    1. grebak grebić каже:

      То питај Амброза, Ђиласа, и све ондашње, а и данашње српске комунисте. Они су широкогруди у поклањању онога што им није припадало. Барања је и тапијски била српска.

    2. Гвозден каже:

      Доделили су и Србску Далмацију и Дубровник Хрватима као награду за геноцид,увек су комуњаре радиле против Срба и СПЦ!Нек горе у паклу семе им се затрло!

Коментари су затворени.