Прочитај ми чланак

Владимир Димитријевић: Зашто Вучић грађанима Србије нуди скок у амбис?

0

za-vucicem-u-ambis-eu

Ко куца на ваша врата?

На вашим вратима су се, ових дана, можда појављивали ликови који су захтевали да се изјасните да ли ћете гласати за Вучића или не. Чак су, понегде, тражили и да снимају изјаве престрашених људи о премијеру. Јасно је да овакав притисак на српске грађане није виђен од појаве секташа који иду од врата до врата и причају о скором „Јеховином царству“ које ће, за „изабране“, на земљи трајати хиљаду година.

„Ево га Вучко!!!“

Ко су ти који вам нуде Вучића на вашим вратима?

Реч је о некој врсти политичких секташа, такозваних „Вучићевих сведока“, који сањају о хиљадугодишњем царству Вучићевом у Србији. Они су, као и прави одушевљеници гуруима у квазирелигиозним сектама, у потпуном заносу својим вођом.

Рецимо, „када је (Вучић) обелоданио да је за изборе, Велика сала театра `Мадленијанум` је експлодирала. Неки од делегата СНС-а љубили су се и грлили, други су ову одлуку много пута поздравили повиком `браво`, док су поједини, као у навијачком заносу, запевали `још једна победа и титула`”.

 „Лажи, лажи, да се веселимо“: сва Вучићева обећања

У одличном тексту „Дан мрмота“, објављеном у јануару 2016. и посвећеном будућим изборима у Србији, Слободан Антонић нас је подсетио на то шта нас чека у изборној кампањи гуруа секте „Вучићевих сведока“: “И опет ћемо, ван сваке сумње, имати кампању препуну обећања

  • о фабрици микропроцесора, вредној „четири милијарде евра“,
  • о Мерцедесовој фабрици аутобуса, о фабрици ракета „Атлас“,
  • о фабрици ауто-делова у Обреновцу,
  • о Боинговој фабрици, највећој у Европи; слушаћемо приче
  • о стотинама милиона евра бесповратне помоћи из Брисела,
  • о милијардама евра нових, страних инвестиција,
  • о „значајном“ расту плата и пензија до краја следеће године, а
  • о просечној плати од 500 евра „негде за две године, око Светог Николе“,
  • о прузи којом ће се у Нови Сад стизати за 35 минута и о аутопуту којим ће се до Чачка путовати само за 58 минута,
  • о томе да ће Србија ускоро изградити најмодерније школе и болнице, набавити најбрже возове и хеликоптере, купити најјаче ракете, отворити бар седам силиконских долина за производњу чипова, делова за мобилне телефоне и склопке за наш оригинални производ, српски торпедни чамац – речни разарач „Александар“…

Све је то већ било 2014, о чему Антонић пише:

“Током кампање за изборе 2014. Вучић је наглашавао да ће се „залагати за формирање слободних индустријских зона и за запошљавање бар око 100.000 људи који тренутно раде `на црно`“, обећавајући „да гарантује да се стечена права пензионера неће умањивати“, односно „да без обзира на то какве ће се реформе спроводити – у пензије не дам да се дира!“ /…/ Такође је објавио: „Хоћемо да 2015. и 2016. сви људи у Србији виде да можемо боље и даље, да будете поносни на своју земљу. Хоћемо да имамо другачију, нормалну Србију“ /…/“

А ево шта је, по Антонићу, Вучић урадио од 2014. до 2016:

  • “Смањио пензије, као и плате у просвети и здравству, обарајући животни стандард стотинама хиљада домаћинства;
  • увећао јавни дуг земље за петину (са 20 на 24 милијарде евра);
  • непрестано величао протестантизам и критиковао „Небеску Србију“, оптужујући нас да смо лењи и да волимо „самоуправни социјализам“, због чега се мора под хитно приватизовати све што је у Србији још вредно;
  • покушао да прода Телеком, најавио продају београдског аеродрома Турцима, објавио продају ПКБ-а;
  • непрестано померао рок када ће нам бити боље, од „краја 2014. године“, па је сада стигао до краја 2017. године;
  • направио праву државну границу према Косову, потписао „Брисел 2“ којим се предаје Север Косова Приштини, инсинуирао да су децу у кафићу Панда (1999) убили српски агенти;
  • отворио састанак европског огранка Трилатерале, једном недељно се састајао са америчким амбасадором, звао амбасадора ЕУ да седи на састанцима владе, тако водио „косовску политику“ и „економске реформе“ да је стално примао похвале из Вашингтона и Брисела, од ММФ-а и Светске банке, од Петра Луковића и Соње Бисерко…;
  • уприличио геј параду, одобрио промену имена сто година старе новопазарске школе „Растко Немањић“ у „Шеик Калифа бин Зајед ел Нахјан“, најавио законску забрану родитељског кажњавања деце, а његов министар најавио је и избацивање веронауке из школа;
  • угушио сваку критичку мисао у главним медијима, таблоидизовао политичко информисање путем својих испостава (Информер, ТВ Пинк), скоро сваке недеље давао дуг ТВ интервју – монолог од сат-два, уз истовремене жалопојке како су сви медији против њега;
  • подржавао Мила Ђукановића, посетио Сребреницу током обележавања „српског геноцида“ и поклонио јој пет милиона евра, саучествовао у гушењу Републике Српске;
  • за „највећи дан у српској историји“ прогласио отварање поглавља за приступање ЕУ, сложио се са захтевом из Брисела да Србија не сме користити санкције Русије да би повећала извоз у ту земљу;
  • непрестано нападао некакве тајкуне и организовао медијске акције хапшења корупционаша, али ни после четири године ниједан тајкун и ниједан корупционаш нису осуђени; штавише, Цане Суботић данас је законски чист и угледан грађанин нашег друштва.“

Новогодишња посланица скакача у амбис

Да ли се ико сећа шта је Вучић писао у свом тексту “Србија улази у нови век рада без чаробних штапића и рата“, 31. децембра 2016. године објављеном у „Вечерњим новостима“?

Ако се не сећате, он је тада изјавио: “Србија напредује. /…/ Прошле године смо уштедели. /…/ Прошле године смо повећали плате и пензије. /…/ Хоћу да будемо још бржи у мењању себе и Србије. Велики пијук је потребан да се све то разбије. /…/ Обећао сам да ћемо заборавити да умемо да ратујемо. /…/ 2016. треба да буде почетак нашег новог века. /…/ Лутер, Вебер и Пико дела Мирандола су једина прошлост која нам је потребна. /…/ Само 12 одсто људи у Србији подржава АПСОЛУТНО УКИДАЊЕ физичког насиља над децом. Насиље нам је иманентно, усађено у саму бит, њему учимо и децу. /…/ Ја ћу свакако највише да радим. Радићу. И, следеће године, то ћу почети 1. јануара. У седам ујутру.“

Читаоци су, међутим, можда прескочили следећу реченицу Александра Вучића: “Обећао сам да ћемо скочити у амбис.“

Људи браћо, да ли је неко чуо за политичара који је обећао да ће с народом који води скочити у амбис?

А ако није чуо за таквог политичара, да ли је чуо за некога другог?

На жалост, ја јесам. Као сектолог, чуо сам за једног таквог. И писао сам о њему 1997. године, у својој књизи „Од утопије до кошмара“. Сад наводим одломак.

Џим Џонс и „Храм народа“

Година 1979 донела је први знак да секте и култови на чијем челу се налазе сумануте вође могу бити извор велике опасности, као за припаднике, тако и за околину. Касније се све понављало, и приче су биле готово истоветне. „Храм народа“ је настао шездесетих година у Калифорнији.

На његовом челу је стајао бивши пастор протестантске заједнице „Христових ученика“, Џим Џонс. У свом учењу, мешао је хришћанство и револуционарно-марксистички хилијазам, и постао јако популаран, како због своје демагогије, тако и због филантропских акција које је изводио.

Све више следбеника му је прилазило, а он је успостављао везе са личностима естаблишмента – почев од жене председника САД, до гувернера Калифорније и градоначелника Сан Франциска.
У почетку је показивао љубазно, „хришћанско“ лице, али је, временом, стао да се понаша сурово и диктаторски, премлаћујући оне који му се супротстављају.

Са својом комуном повукао се у џунгле Гвајане, опколивши логор наоружаном стражом. За себе је почео да тврди да је „реинкарнација“ Христа, Буде и Лењина, а затим да је „преносник гласова бића са друге галаксије“ (дакле, медијум). Уз све ово, дрогирао се. Претио је онима који напусте секту да ће бити убијени.

Једнога дана, скупио је све своје следбенике на последњу молитву. Наредио им је да испију сок помешан са отровом. Преко девет стотина људи, жена и деце отишло је тог дана у смрт; било им је објашњено да долази „страна сила“ која ће их побити.“

Наравно, ја НЕ тврдим да је Вучић Џим Џонс. Али тврдим да је рекао да је спреман да са онима које води скочи у понор. Понор који нас чека ако Вучић остане.

Да завршимо цитирајући текст „Дан мрмота“ Слободана Антонића:

“А у стварности, догоди ли се да Вучић поново победи, сигурно ћемо имати даљи реални (или чак номинални) пад пензија и плата, масовна отпуштања у јавном сектору, даље смањење реалне наднице у приватном сектору, руинирање државног здравства и просвете (да бисмо се сви лечили у приватним ординацијама и да би наша деца ишла у приватне), промену Устава и избацивање преамбуле о Косову, нове уступке Приштини у вези са Севером Косова и пријемом у међународне организације, продају Телекома, ПКБ-а и делова ЕПС-а, улазак у СТО и прихватање ГМО, изградњу кампова за „привремени смештај“ арапских избеглица.

Опет ћемо имати Кирбија и Девенпорта (или њихове наследнике) као стварне премијере, а Блера или Строс-Кана (или њихове заменике) као реалне министре. Нама ће и даље владати „елита“ с купљеним дипломама, уз врхуњење медиокритета и паразита у целом јавном сектору.

Поново ћемо гледати шпанске серије о државним ударима и заверама тајкуна или жутих против Премијера, и опет ћемо слушати Њега како нам објашњава да је протестантизам нешто много напредно и добро, а српско православље нешто лоше…

После две године, у јануару 2018, опет ће се Премијер наљутити и опет ће заказати нове изборе, на којима ће од народа опет затражити да му да „подршку за реформе“ и „пун четворогодишњи мандат“…“

И не заборавите:

Вучићу Вашингтон и Брисел омогућују да овако влада, као у јужноамеричким банана – државама, у којима диктатори све време причају, а сва опозиција је ућуткана.

Да је Милошевић оволико затварао медије и блатио опозицију током избора, НАТО би га бомбардовао много пре 1999. То је кључни доказ за кога ради Вучић, и ко му даје „одрешене руке“, да, попут Ташка Начића у Шијановом „Давитељу против давитеља“, дави оне који не желе његове каранфиле.

Ипак, има наде

На Цвети 2016, да би се Србија ослободила Архилажљивца и Скакача У Понор, довољно је само гласати на свом изборном месту. Јер, човек који је оволико лагао и варао свој народ, заслужио је да оде у празнину нихилистичких брбљарија и лажи, а није заслужио поновни долазак на место премијера.

Дакле, 24. априла 2016, СРЕЋА стиже у Србију – само ако будемо паметно храбри да на биралиштима кажемо НЕ гуруу политичке секте зване „Вучићеви сведоци“.

Извор: dveri.rs/

12 коментара “Владимир Димитријевић: Зашто Вучић грађанима Србије нуди скок у амбис?

  1. frf каже:

    Dveri-ako predjete census,onda mogu da pocnem da vas shvatam ozbiljno.Ovako,amaterski mi idete na qurac…

  2. Boćo каже:

    Odavno napominjem na forumima da je još 1901.godine Radoje Domanović napisao pripovjetku Vođa u kojoj se prikazuje i današnje stanje i treba preporučujem narodu da je pročita do kraja.

    Radoje Domanović

    VOĐA

    – Braćo i drugovi, saslušao sam sve govore pa vas molim da i vi mene čujete. Svi nam
    dogovori i razgovori ne vrede dokle god smo mi u ovom neplodnom kraju. Na ovoj
    prljuši i kamenu nije moglo rađati ni kad su bile kišne godine, a kamoli na
    ovakvu sušu kakvu valjda niko nikad nije zapamtio. Dokle ćemo se ovako
    sastajati i naprazno razgovarati? Stoka nam polipsa bez hrane, a još malo pa će
    nam i deca skapavati od gladi zajedno s nama. Mi moramo izabrati drugi način,
    bolji i pametniji. Ja mislim da je najbolje da mi ostavimo ovaj nerodni kraj pa
    da se krenemo u beli svet, da tražimo bolju i plodniju zemlju jer se ovako ne
    može živeti.

    (Tako je govorio nekad, na nekom zboru, iznemoglim glasom jedan od stanovnika nekog neplodnog kraja. Gde i kad je ovo bilo, to se, mislim, ne tiče ni vas ni mene. Glavno je da vi meni
    verujete da je to bilo negde i nekad u nekom kraju, a to je dosta. Ono, doduše,
    nekad sam držao da sam celu ovu stvar ja sam odnekud izmislio, ali malo-pomalo
    oslobodih se te strašne zablude i sad tvrdo verujem da je sve ovo što ću sad
    pričati bilo i moralo biti negde i nekad, i da ja to nikad i ni na koji način
    nisam ni mogao izmisliti.)

    Slušaoci bleda, ispijena lica, tupa, mutna, gotovo besvesnog pogleda, sa rukama pod pojasom, kao da oživeše na ove mudre reči. Svaki je već sebe zamišljao u kakvom čarobnom,
    rajskom predelu, gde se mučan i trudan rad plaća obilnom žetvom.

    – Tako je, tako je… – zašuštaše iznemogli glasovi sa sviju strana.

    – Je li b-l-i-z-u? – ču se razvučen šapat iz jednog ugla.

    – Braćo! – otpoče opet jedan govoriti malo jačim glasom.
    – Mi moramo odmah poslušati ovaj predlog, jer ovako se više ne može. Radili smo
    i mučili smo se, pa sve uzalud. Odvajali smo i od usta svojih te sejali, ali
    naiđu bujice pa snesu i seme i zemlju sa vrleti, i ostane go kamen. Hoćemo li
    mi večito ovde ostati i raditi od jutra do mraka, pa opet biti i gladni i
    žedni, i goli i bosi?… Moramo poći i potražiti bolju, plodniju zemlju, gde će
    nam se mučan trud nagrađivati bogatim plodom.

    – Da pođemo, odmah da pođemo, jer se ovde živeti ne može! – zašušta šapat, i masa pođe nekud ne misleći kuda.

    – Stanite, braćo, kuda ćete? – i opet će onaj prvi
    govornik. – Moramo ići, ali se tako ne može. Mi moramo znati kuda idemo, inače
    možemo propasti gore mesto da se spasemo. Ja predlažem da izaberemo vođu, koga
    svi moramo slušati i koji će nas voditi pravim, najboljim i najprečim putem.

    – Da izaberemo, odmah da izaberemo!… – ču se sa sviju strana.

    Sad tek nastade prepirka,pravi haos. Svaki govori i niko nikog niti sluša, niti može čuti. Zatim se
    počeše odvajati u grupice; svaka šuška nešto za se, pa i grupice prskoše i
    uzeše se za ruke sve dva i dva, te jedan drugom govori i dokazuje, vuče jedan
    drugog za rukave i meće ruku na usta. Opet se sastanu svi, i opet svi govore.

    – Braćo!
    – istače se odjednom jedan jači glas i nadmaši ostale promukle, tupe glasove. –
    Mi ovako ne možemo ništa učiniti. Svi govorimo, i niko nikog ne sluša. Biramo
    vođu! Pa koga bi to između nas i mogli izabrati? Ko je između nas putovao da
    zna putove? Mi se svi dobro znamo, i ja prvi se ne bih smeo sa svojom decom
    poveriti nijednome ovde na ovom zboru. Nego kažite vi meni koji poznaje onoga
    putnika tamo što još od jutros sedi u hladu kraj puta?

    Nastade tišina, svi se
    okretoše nepoznatome i uzeše ga meriti od glave do pete.

    Čovek onaj srednjih godina,
    mrka lica koje se gotovo i ne vidi od duge kose i brade, sedi, ćuti kao i dotle
    i nekako zamišljeno lupka debelim štapom po zemlji.

    – Juče
    sam ja video ovoga istog čoveka sa jednim dečkom. Uhvatili se za ruke i idu
    ulicom. Sinoć onaj dečko otišao nekud kroza selo, a ovaj sam ostao.

    – Ostavi, brate, te sitnice i ludorije da ne gubimo
    vremena. Ko je, da je, on je putnik izdaleka, čim ga niko od nas ne zna, te
    sigurno zna dobro najpreči i najbolji put da nas povede. Kako ga ja cenim,
    izgleda da je vrlo pametan čovek jer neprestano ćuti i misli. Drugi bi se
    brzoplet već deset puta dosad umešao među nas ili počeo ma s kim razgovor, a on
    toliko vremena sedi samcat i samo ćuti.

    – Dabogme, ćuti čovek i misli nešto. To ne može biti
    druge nego da je vrlo pametan! – zaključiše i ostali pa uzeše opet zagledati
    stranca i svaki na njemu i njegovu izgledu otkri poneku sjajnu osobinu, poneki
    dokaz njegove neobično jake pameti.

    Ne provede se mnogo
    razgovora, i svi se saglasiše da bi najbolje bilo da umole ovog putnika koga im
    je, kako vele, sam bog poslao: da ih povede u svet da traže bolji kraj i
    plodniju zemlju, da im bude vođ, a oni da ga bezuslovno slušaju i pokoravaju mu
    se.

    Izabraše iz svoje sredine
    desetoricu koji će otići strancu te mu izneti pobude zbora i svoje bedne
    prilike i umoliti ga da se primi za vođu.

    Otidoše ona desetorica,
    pokloniše se smerno pred mudrim strancem, i jedan od njih uze govoriti o
    neplodnom zemljištu njihova kraja, o sušnim godinama, o bednom stanju u kome se
    nalaze, i završi ovako:

    – To nas nagoni da ostavimo svoj kraj i svoje kuće pa da
    pođemo u svet tražiti bolji zavičaj. I baš sad kada padosmo na tako srećnu
    misao, kao da se i bog smilova na nas te nam posla tebe, mudri i vrli stranče,
    da nas povedeš i spaseš bede. Mi te u ime svih stanovnika molimo da nam budeš
    vođ, pa kud god ti, mi za tobom. Ti znaš putove, ti si svakako i rođen u
    srećnijem i boljem zavičaju. Mi ćemo te slušati i pokoravati se svakoj naredbi
    tvojoj. Hoćeš li, mudri stranče, pristati da spaseš tolike duše od propasti,
    hoćeš li nam biti vođa?

    Mudri stranac za sve vreme
    tog dirljivog govora ne podiže glavu. Ostade do kraja u istom položaju kako ga
    i zatekoše: oborio glavu namršten, ćuti, lupka po zemlji i – misli. Kad se
    govor završi, on ne menjajući položaj kratko i lagano procedi kroza zube:

    – Hoću!

    – Možemo li, dakle, poći s tobom i tražiti bolji kraj?

    – Možete! – produži mudri stranac ne dižući glave.

    Sad nastade oduševljenje i
    izjave zahvalnosti, ali na to mudrac ne reče ni reči.

    Saopštiše zboru srećan
    uspeh dodajući kako tek sad vide kakva velika pamet leži u tom čoveku.

    – Nije se ni makao s mesta, niti glave podiže, bar da
    vidi ko mu govori. Samo ćuti i misli. Na sve naše govore i zahvalnosti svega je
    dve reči progovorio.

    – Pravi mudrac!… Retka pamet!… – povikaše veselo sa
    sviju strana, tvrdeći kako ga je sam bog kao anđela s neba poslao da ih spase.
    Svaki bejaše tvrdo uveren u uspeh pored takvog vođe, da ga ništa na svetu ne bi
    moglo razuveriti.

    I tako na zboru bi sad
    utvrđeno da se krenu još sutra zorom.

    ***

    Sutradan se iskupi sve što
    imaše odvažnosti da pođe na daleki put. Više od dve stotine porodica dođe na
    urečeno mesto, a malo ih je još i ostalo da čuvaju staro ognjište.

    Tužno je pogledati tu masu
    bednog stanovništva koje ljuta nevolja nagoni da napusti kraj u kome su se
    rodili i u kome su grobovi predaka njihovih. Lica njihova koštunjava,
    iznemogla, suncem opaljena; patnja je dugim nizom mučnih godina ostavljala
    traga na njima i izrazu dala slike bede i gorkog očajanja. Ali se u ovom
    trenutku u njihovim očima ogledaše prvi zračak nade, ali i tuge za zavičajem.
    Ponekom starcu se slila suza niz smežurano lice, uzdiše, očajno vrti glavom s
    puno neke slutnje, i radije bi ostao da pričeka još koji dan pa da i on ostavi
    kosti u tom kršu negoli da traži bolji zavičaj; mnoge od žena glasno nariču i
    opraštaju se sa umrlima kojima grobove ostavljaju; ljudi se otimaju da se i sami
    ne bi raznežili i viču:

    – Dobro, hoćete li da i dalje gladujemo u ovom prokletom
    kraju i da živimo po ovim udžericama?

    A i oni bi sami čisto hteli
    da ceo taj prokleti kraj i one bedne kućice ponesu, da se može kako, sa sobom.

    Graja i galama kao u svakoj
    masi. Uznemireni i ljudi i žene, a i deca što ih majke nose na leđima, u
    ljuljkama, udarila u ciku; uznemirila se nekako čak i stoka. Stoke malo i
    imaju, ali tu je poneka kravica, poneko mršavo, čupavo kljuse s velikom glavom
    i debelim nogama, na koga su natovarili vazda nekih ponjava, torbi, ili po dve
    vreće preko samara, pa se siroto povodi pod teretom, a opet se drži u sili pa
    zarže pokadšto. Neki, opet, natovarili magare, dečurlija vuče pse o lancima. Tu
    je, dakle, razgovor, vika, psovka, kuknjava, plač, lavež, pa čak i jedan
    magarac dva-triput njaknuo, ali vođa ni reči da progovori, kao da ga se cela ta
    masa i vreva ništa ne tiče. Pravi mudrac!

    On jednako sedi oborene
    glave, ćuti i misli, i ako tek pljucne pokatkad, to mu je sve. Ali mu je baš zbog
    takva držanja popularnost narasla tako da je svaki bio u stanju skočiti, što
    kažu, za njim i u vatru i u vodu. Među mnogima mogao se čuti otprilike ovakav
    razgovor:

    – More, srećni smo, te naiđosmo na ovakva čoveka, a da
    smo bez njega pošli, ne dao bog, zlo i naopako, propali bismo!

    – To je pamet, moj brate! Samo ćuti, reči još nije
    progovorio! – reći će jedan pa pogleda sa strahopoštovanjem i ponosom u vođu.

    – Šta ima da govori? Ko govori, taj malo što misli!
    Mudar čovek, razume se, pa samo ćuti i nešto misli!… – dodade drugi, pa i on
    sa strahopoštovanjem pogleda vođu.

    – Pa nije ni lako voditi ovoliki svet! I mora da se
    misli kad je primio na sebe toliku dužnost! – opet će prvi.

    Dođe vreme polasku. Čekali
    su malo ne bi li se još ko prisetio da pođe s njima, ali kako nikog ne beše,
    nije se moglo dalje oklevati.

    – Hoćemo
    li krenuti? – pitaju vođu.

    On ustade bez reči.

    Uz vođu se odmah grupisaše
    najodvažniji ljudi da mu se nađu u nesrećnu slučaju i da ga čuvaju da mu se ne
    bi desila kakva opasnost.

    Vođa svojski namršten,
    oborene glave, koraknu nekoliko puta mašući dostojanstveno štapom ispred sebe,
    a masa krene za njim i viknu nekoliko puta:

    – Živeo!

    Vođa koraknu još nekoliko
    koraka i udari u plot od opštinske zgrade. Tu, naravno, stade on, stade masa.
    Vođa se izmače malo i lupi dva-tri puta štapom po plotu.

    – Šta ćemo? – pitaju.

    On ćuti.

    – Šta: šta ćemo? Obaljuj plot! To ćemo! Vidiš da čovek
    daje štapom znak šta treba raditi! – viknuše oni što su uz vođu.

    – Eno vrata, eno vrata – viču deca i pokazuju vrata koja
    su ostala na protivnoj strani.

    – Pssst, mir, deco!

    – Buditeboksnama, što se čini! – krste se neke žene.

    – Ni reči, on zna šta treba. Obaljujmo plot!

    Za tili časak puče plot kao
    da ga nije bilo.

    Prođoše.

    Nisu makli ni sto koraka, a
    vođa zapade u neki veliki trnjak i zastade. S mukom se iščupa natrag i uze
    štapom udarati to levo, to desno. Stoje svi.

    – Pa šta je sad opet? – viču oni pozadi.

    – Da se probija trnjak! – viknuše opet oni uz vođu.

    – Evo puta iza trnjaka! Evo puta iza trnjaka! – viču
    deca, pa i mnogi ljudi iz pozadine.

    – Eto puta, eto puta! – rugaju se gnevno oni uz vođu. –
    A ko li zna kud vodi, slepci jedni? Ne mogu svi zapovedati! On zna kud je bolje
    i preče! Provaljujmo trnjak!

    Navališe provaljivati.

    – A jaoj! – zavapi poneko kome se zabije trn u ruku ili
    ga šine ostruga po licu.

    – Nema, brajko, ništa bez muke. Valja se i promučiti ako
    mislimo uspeti! – odgovaraju na to najodvažniji.

    Probiše posle mnogih napora
    trnjak i pođoše dalje.

    Išli su neko kratko vreme i
    naiđoše na neke vrljike.

    Obališe i njih pa pođoše
    dalje.

    Malo su prešli toga dana
    jer su još nekoliko manjih, sličnih prepona morali savlađivati, a uz mršavu
    hranu, jer neko je poneo suva hleba i nešto malo smoka uz hleb, poneko samo
    hleba, da bar ovda-onda zalaže glad, a poneki ni hleba nije imao. Dao bog još
    letnje vreme te se bar gdegde nađe koja voćka.

    Prvi dan tako pređoše malo,
    a osećahu mnogo umora. Opasnosti velike ne ukazaše se, pa i nesrećnih slučajeva
    ne beše. Naravno da se pri tako velikom preduzeću ovo mora računati u sitnice:
    jednu ženu ošinu trn po levom oku, te je previla vlažnu krpu; jedno dete
    udarila vrljika preko nožice pa hramlje i jauče; jedan starac se sapleo na
    ostrugu, pao i uganuo nogu, previli su mu tucan crni luk, a on junački trpi bol
    i ide dalje odvažno za vođom oslanjajući se na štap. (Mnogi su, doduše,
    govorili da čiča laže kako je uganuo nogu, već se samo pretvara jer je rad da
    se vrati natrag.) Najzad malo ko da nema trn u ruci ili da nije ogreben po
    licu. Ljudi junački trpe, žene proklinju čas kad su pošle, a deca ko deca,
    naravno plaču, jer ne pojme kako će se bogato nagraditi ta muka i bol.

    Na preveliku sreću i radost
    sviju vođi se ništa nije desilo. Ono, ako ćemo pravo, njega najviše i čuvaju,
    ali tek, tek – ima čovek i sreće.

    Na prvom konaku se pomoliše
    i zahvališe bogu što su prvi dan srećno putovali i što im se vođi nije nikakvo
    pa ni najmanje zlo dogodilo. Zatim će uzeti reč jedan iz one grupe
    najodvažnijih. Preko lica mu stoji masnica od ostruge, ali se on na to ne
    osvrće:

    – Braćo! – poče on. – Evo smo, hvala bogu, već jedan dan
    prevalili srećno. Put nije lak, ali moramo savladati junački sve prepone, kad
    znamo da nas ovaj mučni put vodi sreći našoj. Neka nam bog milostivi sačuva
    vođu od svakog zla i da bi nas i dalje ovako uspešno vodio!…

    – Sutra ću izgubiti, ako je tako, i ovo drugo oko!… –
    progunđa ljutito ona žena.

    – A jaoj, noga! – prodera se čiča, oslobođen tom
    primedbom ženinom.

    Deca već stalno kenjkaju i
    plaču, i jedva ih majke utišavaju da bi se čule reči govornikove.

    – Jest,
    izgubićeš drugo oko! – planu govornik. – Pa neka oba oka izgubiš! Ništa to nije
    da jedna žena izgubi oči za ovako veliku stvar! To je sramota! Misliš li na
    dobro i sreću svoje dece? Neka polovina nas propadne za ovu stvar, pa ništa.
    Čudna mi čuda jedno oko! Šta će ti oči, kad ima ko za nas da gleda i vodi nas
    sreći? Valjda ćemo zbog tvoga oka i čičine noge napustiti ovo plemenito
    preduzeće?

    – Laže čiča! Laže čiča, pretvara se samo da se vrati! –
    čuše se glasovi sa sviju strana.

    – Kome se, braćo, ne ide – opet će govornik – neka se
    vrati, a ne da kuka i buni druge ljude. Šta se mene tiče, ja ću za ovim mudrim
    vođom ići dok me traje.

    – Svi ćemo, svi za njim dok nas traje.

    Vođa je ćutao.

    Ljudi ga opet uzeše
    zagledati i šaputati:

    – Samo ćuti i misli!

    – Mudar čovek!

    – Gle, kakvo je njemu čelo!

    – I namršten jednako.

    – Ozbiljan!

    – Kuražan je, vidi se po njemu.

    – Kuražan, mani ga: plot, vrljike, trnjake, sve to
    skrši. Samo tek namršten onako lupi štapom i ne govori ništa, a ti onda gledaj
    šta ćeš.

    ***

    Tako prođe prvi dan, a sa
    istim uspehom prođe još nekoliko dana. Ništa od veće važnosti, same sitnije
    prepone: stropoštaju se u jendek, u jarugu, udare na vrzinu, na ostrugu, na
    bocu, slomi po nekoliko njih nogu ili ruku, razbije poneko glavu, ali se sve te
    muke podnose. Neki su starci propali, ali su stari i bili.

    – Pomrli
    bi da su i u kući sedeli, akamoli na putu! – rekao je onaj govornik, te
    ohrabrio svet da ide dalje. Nekoliko manje dece od godine-dve dana propalo je,
    ali stegli su srce roditelji jer je tako bog hteo, a i žalost je manja što su
    deca manja.

    – To je manja žalost, a ne dao bog da roditelji dočekaju
    da gube decu kad prispeju za udaju i ženidbu! Kad je tako suđeno, bolje što
    pre, jer manje i žalosti! – tešio je opet onaj govornik.

    Mnogi hramlju i gegaju se,
    neki zavili marame preko glave i hladne obloge metnuli na čvoruge, neki nose
    ruku u marami. Svi se podrpali i pocepali, pa im vise dronjci s odela, ali ipak
    se ide srećno dalje. Sve bi to lakše podnosili, ali ih je glad često mučila.
    Ali napred se mora.

    Jednog dana se desi nešto
    važnije.

    Vođa ide napred, uz njega
    najodvažniji (manje dvojica. Za njih se ne zna gde su. Opšte je mišljenje da su
    izdali i pobegli. Jednom je prilikom onaj govornik i govorio o njihovu sramnom
    izdajstvu. Malo ih je koji drže da su propali u putu, ali ćute i mišljenje ne
    kazuju da se svet ne plaši), pa onda redom ostali. Najedared se ukaza grdno
    velika i duboka kamenita jaruga, pravi ambis. Obala tako strma da se nije smelo
    ni koračiti napred. I odvažni zastadoše i pogledaše vođu. On oborene glave,
    namršten i zamišljen ćuti i odvažno korača napred lupkajući štapom pred sobom
    to levo, to desno, po svom poznatom običaju, a to ga je, kako mnogi vele,
    pravilo još dostojanstvenijim. Nikoga on ne pogleda, ništa ne reče, na njegovom
    licu nikakve promene ni traga od straha. Sve bliže ambisu. Čak i oni
    najhrabriji od najhrabrijih došli u licu bledi kao krpa, a niko ne sme ni reči
    da primeti pametnom, oštrom i odvažnom vođi. Još dva koraka, pa je vođa do
    ambisa. U smrtnom strahu, razrogačenih očiju stuknuše svi, a najodvažniji taman
    da zadrže vođu, pa makar se ogrešili o disciplinu, a on u tom koraknu jedanput,
    drugi put i strmeknu u jarugu.

    Nastade zabuna, kuknjava,
    graja, ovlada strah. Neki počeše bežati.

    – Stanite,
    kuda ste nagli, braćo! Zar se tako drži zadata reč? Mi moramo napred za ovim
    mudrim čovekom, jer on zna šta radi! Nije valjda lud da sebe upropasti! Napred
    za njim! Ovo je najveća, ali možda i poslednja opasnost i prepona. Ko zna da
    još tu iza jaruge nije kakva divna plodna zemlja koju je bog nama namenio!
    Napred samo, jer bez žrtava nema ničega! – tako izgovori onaj govornik i koraknu
    dva koraka napred te ga nestade u jaruzi. Za njim oni najodvažniji, a za ovima
    jurnuše svi.

    Kuknjava, stenjanje,
    kotrljanje, ječanje po strmoj obali one grdne rupčage. Bi se zakleo čovek da
    niko živ, akamoli zdrav i čitav izići ne može iz tog ambisa. Ali tvrd je
    čovečji život. Vođa je imao retku sreću pa se pri padu zadržao, kao i uvek, na
    nekom džbunu te se nije povredio, a uspeo je da se polako iskobelja i iziđe na
    obalu.

    Dok se dole razlegaše
    kuknjava i lelek, ili se čujaše potmulo stenjanje, on seđaše nepomičan. Ćuti
    samo i misli. Neki dole ugruvani i rasrđeni počeše ga i psovati, ali se on ni
    na to ne osvrtaše.

    Koji su se srećnije
    skotrljali i zaustavili se gde na džbun ili drvo, počeše s mukom izlaziti iz
    jaruge. Neko slomio nogu, nego ruku, neko razbio glavu, pa ga krv zalila po
    licu. Kako ko, tek niko čitav sem vođe. Gledaju u vođu mrko, popreko i stenju
    od bola, a on ni glave da digne. Ćuti i misli, kao svaki mudrac!

    ***

    Prošlo je još vremena. Broj
    putnika sve manji i manji. Svaki dan odnese po nekog. Neki su napuštali takav
    put i vraćali se natrag.

    Od velikog broja putnika
    zaostade još dvaestak. Svakom se očajanje i sumnja ogleda na mršavu, iznemoglu
    licu od napora i gladi, ali niko ništa ne govori. Ćute kao i vođa, i idu. Čak i
    onaj vatreni govornik maše očajno glavom. Težak je to put bio.

    Iz dana u dan se i od ovih
    poče broj smanjivati, i ostade desetak druga. Lica još očajnija, a celim putem
    se mesto razgovora čuje kukanje i ječanje.

    Sad više behu nakaze nego
    ljudi. Idu na štakama, obesili ruke o marame što su vezane oko vrata. Na glavi
    sila od prevoja, obloga, tiftika. I ako bi baš i hteli prinositi nove žrtve,
    nisu mogli, jer na telu gotovo i ne beše mesta za nove rane i uboj.

    Izgubili su već i veru i
    nadanje i oni najodvažniji i najčvršći, ali idu ipak dalje, to jest muče se na
    neki način s teškim naporima uz kukanje od bola. Pa i šta bi kad se natrag ne
    može? Zar tolike žrtve, pa sad napustiti put?!

    Smračilo se. Gegaju se tako
    na štakama, dok tek pogledaše, a vođe nema pred njima. Još po jedan korak, pa
    svi opet u jarugu.

    – A
    jaoj, noga!… A jaoj, majko moja, ruka!… A jaoj! – razleže se kuknjava, a
    zatim samo krkljanje, ječanje i stenjanje. Jedan je potmuo glas psovao čak i
    dičnog vođu, pa umuče.

    ***

    Kad je svanulo, a vođa sedi
    onako isto kao i onoga dana kad ga izabraše za vođu. Na njemu se ne opažaju
    nikakve promene.

    Iz jaruge izbaulja onaj
    govornik, a za njim još dvojica. Obazreše se oko sebe onako nagrđeni i krvavi
    da vide koliko ih je ostalo, ali samo je još njih trojica. Smrtni strah i
    očajanje ispuni njihovu dušu. Predeo nepoznat, brdovit, go kamen, a puta nigde.
    Još pre dva dana su prešli preko puta i ostavili ga. Vođa je tako vodio.

    Pomisliše na tolike drugove
    i prijatelje, na toliku rodbinu koja propade na tom čudotvornom putu, pa ih
    obuze tuga jača od bola u osakaćenim udovima. Gledahu rođenim očima svoju
    rođenu propast.

    Onaj govornik priđe vođi i
    poče govoriti iznemoglim, ustreptalim glasom, punim bola, očajanja i gorčine:

    – Kuda ćemo?

    Vođa ćuti.

    – Kuda
    nas vodiš i gde si nas doveo? Mi se tebi poverismo zajedno sa svojim porodicama
    i pođosmo za tobom ostavivši kuće i grobove naših predaka ne bismo li se spasli
    propasti u onom neplodnom kraju, a ti nas gore upropasti. Dve stotine porodica
    povedosmo za tobom, a sada prebroj koliko nas je još ostalo.

    – Pa zar niste svi na broju? – procedi vođa ne dižući
    glave.

    – Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko
    nas ostade na ovom nesrećnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje
    da nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.

    – Ne mogu da pogledam!…

    – Zašto?!

    – Slep sam!

    Nastade tajac.

    – Jesi li u putu vid izgubio?

    – Ja sam se i rodio slep.

    Ona trojica oboriše očajno
    glave.

    Jesenji vetar strahovito
    huči planinom i nosi uvelo lišće. Po brdima se povila magla, a kroz hladan,
    vlažan vazduh šušte gavranova krila i razleže se zloslutno graktanje. Sunce
    sakriveno oblacima koji se kotrljaju i jure žurno nekud dalje, dalje.

    Ona se trojica zgledaše u
    smrtnom strahu.

    – Kuda
    ćemo sad? – procedi jedan grobnim glasom.

    – Ne znamo!

    1901.

  3. ултра каже:

    За вучића је боље да изгуби изборе и да се као тадић повуче.Сад ако добије изборе ова земља и народ ће да прсне пре следећег мандата.Још има људи који у безизлазеној ситуацији дижу руку на себе то нам је из новина јасно,али шта ће са онима који ће уместо себе да убију друге?За овај хорор од живота што нам је приредила банда политичких паразита и ништака треба најскупље да плати.Све институције су тотално руиниране и уништене, празне пароле и махање заставама немају више ефекта ,вучић у свом суманутом секташком идиотизму ослободиће народ од стега државе србије јер ју је он уништио.Земља у којој се нон стоп врте ријалити мора да пропадне,и боље да пропадне држава него народ.Владика Николај је рекао да ако пропадне држава народ ће да створи нову бољу ако пропадне народ онда та држава и онако није наша.

    1. VRACARAC SNS каже:

      Ti propadaj slobodno Srbija pobedjuje i ide napred!

    2. Mиша каже:

      Dvojica nepoznatih muškaraca, tamne puti, starosti oko 30 godina, sa belim kombijem presreli su na semaforu u Ulici Lole Ribara u Dobanovcima danas oko 17 sati, dečaka od devet i po godina. Dete je učenik trećeg razreda. Prema rečima deteta, rečeno mu je da uđe u vozilo. Dečak je na sreću odbio, a kako se semafor otvorio, oni su skrenuli u Ugrinovačku ulicu.
      То су они којима одобравамо да остану у Србији и раде шта хоћу, врше терористичке нападе по свету, мигранти или терористи.

    3. течић каже:

      мбупм

  4. Vidosava Blecic каже:

    погледај и дели…ВАЖНО ДА ЗНА ШТО ВИШЕ ЉУДИ

    https://youtu.be/GgCK6dvNITE

    Vuk Jovanović o balkanskoj mafiji i atentatima na Vučića i sebe

  5. gifteconomy каже:

    Тужно…

    Благослов Србији – да се дигне на ноге – да процвета. да се осамостали – да њена сувереност живи.

    1. Jovana Trkulja каже:

      Za to se i zalazemo. Srbija pobedjuje!

    2. Mиша каже:

      Уништили сте Ц маркет, Пекабету, Робне куће Београд……које су запошљавале СРПСКУ индустрију, економију, текстилну и прехрамбену индустрију, пољопривреду…….са ОГРОМНИМ БРОЈЕМ директно и индиректно запослених а сада ДОВОДИТЕ неке идеје, икеје да продају туђу робу у Србији а СРБЕ користе као најамну радну снагу за 20.000 динара. то је тај ваш напредак……………

    3. течић каже:

      марш бре у пизду материну!

    4. DIKI каже:

      Ja ti se divim. Kako ti uspeva da obesmisliš samo 7 reči? Da ja želim da za mene neko troluje, tebe bih sakrio u najdublju rupu, da te niko ne vidi. Ti si sramota čak i za Trola. Stidi te se svaki “pošten Trol“. Mizerija. Dno dna.

Коментари су затворени.