Прочитај ми чланак

„Украјина опет на ивици рата“

0

Кијев -- Иако је Украјина економски исцрпљена, руководство у Кијеву прети новим ратом Донбасу, пишу “Вечерње новости”.

Vojnici-DNR-Jutjub-650x380Све чешће украјински руководиоци говоре да Донбасу не треба дати никакав специјални статус самоуправе, док са линије разграничења све чешће стижу вести о отварању ватре и кршењу примирја. Само у мају је погинуло 26 украјинских војника.

Пошто знају да Москва неће дозволити да Кијев изведе “блиц-криг”, у Кијеву сада инсистирају да међународне полицијске снаге дођу не само на линију разграничења, него и на границу са Русијом.

Украјинско руководство не жели да у тим међународним снагама, под руководством ОЕБС, буду и Руси.

Москва се томе противи и инсистира да се морају поштовати интереси Доњецке и Луганске народне републике. Сад Кијев моли Вашингтон да изврши нови притисак на Москву.

Председник парламента Доњецке народне републике Денис Пушилин је уверен да Кијев нема снаге да војнички победи Донбас. Осим тога, ако крене у рат, Кијев може да изгуби подршку једног броја европских држава.

Жеља руководства Донбаса је да Украјина постане конфедерација. Али, то не жели руководство у Кијеву, које сматра да су са друге стране рова разграничења терористи.

Бивши генерални секретар НАТО Андрес Фог Расмусен, кога је Порошенко именовао за саветника, казао је да се у Кијеву сада окану повратка Крима, наводе „Новости“.

Расмусен је уверен да је сад важније да се реализују Мински договори и спроведу реформе у земљи. Истовремено, он тврди да Запад никада неће признати да је Крим саставни део Русије.

Став Расмусена је јасан кад се зна да САД нису спремне да заоштравају односе са Москвом, а Украјина сама не може да поврати Крим.

45 коментара “„Украјина опет на ивици рата“

  1. Simerijanac каже:

    Молим уредништво овог портала да трајно банује провокатора под називом “ критичар“ јер омета конструктивност расправе на овом порталу и тиме смањује његов квалитет.

    Хвала !

  2. Савин каже:

    Украјински фашисти су хтели много, сад ће остати и без Донбаса. Сад-исти их ложе али не помажу не би ли укро веверице кренуле путем Турака док се они смеше.

    1. Kriticar каже:

      Putin spaljuje poginule ruske vojnike u mobilnim krematorijumima da se ne bi saznalo da su poginuli na terirotirji Ukrajine

    2. Савин каже:

      Неко те слагао, Путин је православац. Православци сахрањују, не спаљују.

  3. Kriticar каже:

    Ukrajina se bori za deo svoje teritorije koju joj je otela Rusija. uz pomoc velike Amerike uskoro ce Krim biti ponovo Ukrajinski a Donbas ce biti spaljen do temelja. Crno more ce biti obicna bara u koju ce Amerika da donese gomilu krokodila da jedu ruske vojnike koji budu skakali da se udave kad im brodovi budu pogodjeni

    1. Sasha Sasha каже:

      Ускоро ћеш чути руску и српску чизму како гази по Загребу.

    2. Kriticar каже:

      kako da ne, hahahahahahhahah, sta kazes u zagrebu? samo se ti nadaj, srbija nije mogla nista hrvatskoj 91 a kamoli sad.

    3. Sasha Sasha каже:

      Нема вам више НАТО хијена да вас бране,хрватска погана хијена остаје сама после бацања неутронки по твојим газдама,онда знаш шта следи,Хрватска ће нестати у пламену рата,оно што остане биће подељено између Србије,Италије,Мађарске и Словеније,нема више праштања вама коњушарима.

    4. Kriticar каже:

      ma sta rece, da bacas neutronske bombe, odakle ti govedo> nemas ni gace za vojsku a kamoli bombe. Da nece mozda Putin da ti da, hahahahaahah, ko sto ti je dao S 300 hihihihihihihihihihihihihihihi

    5. Sasha Sasha каже:

      Русија је задужена за бомбардовање и сравњивање а Срби упадају копнено у вашу кроасан државу,Хрватице ће бити квалитетно збринуте,не брини.

    6. Kriticar каже:

      Ruski avioni padaju nasred moskve

    7. Sasha Sasha каже:

      Биланс америчких палих авиона је колико ових дана?Aко не знаш ја ћу ти кажем.

    8. Kriticar каже:

      Ako Srbija nastavi ovako da pobeduje u ratovima kao do sad, uskoro ce da bude velicine Vracara, hahahahhahahaahahhah

    9. Sasha Sasha каже:

      Прво ће Хрватска да буде величине Загорја,наравно под руско-српском чизмом.

    10. Kriticar каже:

      Srbi su Turcima vodali opanke po avliji dok su im ovi karali celu familiju redom

    11. Sasha Sasha каже:

      Буди културан аварско-турско копиле и немој да псујеш,знам да је вама Курбатима култура страна али вежбај.Гледај овај леп клип,баш је готива,ха,ха! https://youtu.be/F7MdB11CiUk

    12. xyz каже:

      Шта! Турци су носили опанке?!

    13. Kriticar каже:

      Naravno, da nisu mozda talijanske cipele hhahaahahhahhahaah

    14. Победник БГ каже:

      Ако ти нешто значи … за сада само хрватске женске штиклице брује Београдом … питам се само шта ли то траже !?

    15. xyz каже:

      Па то значи да ће Аустралија морати да извезе пуно крокодила!

    16. Simerijanac каже:

      Prvi logori

      Ovakav izbor morao je obradovati negdašnje gospićke advokate Artukovića i Dumandžića, čija je politička aktivnost u ovom malom ličkom kraju urodila još 1932. godine prvom ustaškom diverzijom na žandarmerijsku stanicu u obližnjem selu Brusani, a koja je već prvih zločinačkih nedjelja u Endehaziji krunisana njihovim ministarskim naimenovanjima. Ništa manje obradovani izborom lokacije morali su biti i Marko Došen, negdašnji gospićki trgovac a tadašnji Pavelićev doglavnik, kao i ostali endehazijski ministri iz ovog kraja – Erković i Rosandić, pa Leo Grivičić iz Perušića, i Mile Budak iz Svetog Roka.

      Sve u svemu, ustaše počinju u junu 1941. da u kaznioni velikog Okružnog suda u Gospiću sistematski logorišu Srbe i Jevreje, „shodno rasističkoj i vjerskoj politici ustaškog pokreta“, a komuniste i antifašiste kao političke protivnike. Tako je ova kazniona pretvorena u koncentracioni logor Gospić sa glavnim stratištem u selu Jadovnu na Velebitu.

      Masovni priliv logoraša u Gospić otpočeo je jula 1941. i trajao sve do druge polovine avgusta 1941. godine. Početkom jula UNS (Ustaška nadzorna služba) donosi odluku da se više niko ne šalje u „Koncentracioni logor Danica u Koprivnici“, već da se Srbi, Jevreji i komunisti u grupama „upućuju u koncentracioni logor u Gospić“. I ostala ravnateljstva ustaških redarstava širom NDH svojim odlukama i popratnim aktima šalju Srbe, Jevreje i komuniste u „koncentracioni logor Gospić“.

      U Gospić je dolazio u ta dva vrela ljetnja mjeseca 2.000, pa i 3.000 logoraša iz dana u dan i bivalo najsurovije umoreno na dvadesetak okolnih gubilišta. Bješe to strašni danak u krvi, što ga uzimaše ustaški monstrumi za grobnicu zvanu Endehazija.

  4. NGO_Informer каже:

    Veliki intervju sa Natašom Kandić: Ja sam Srpkinja, a prihvataju me na Kosovu

    Kada je pre skoro četvrt veka utemeljila Fond za humanitarno pravo, Nataša Kandić je mogla računati da dugo neće imati podršku ni službene politike ni najvećeg dela javnosti. Pitanje je, međutim, da li je računala sa tim da će epiteti strane plaćenice, odnosno domaće izdajnice potrajati do današnjih dana. Ni kratkotrajna epizoda sa „Škorpionima“, kada je najveći deo domaće javnosti bio istinski šokiran zlodelima nad maloletnim Bošnjacima, ni hladnjače s leševima kosovskih Albanaca nisu bili dovoljno jaki argumenti da se Srbija, kako ona službena tako i ona društvena, suoče s realnošću i sebi priznaju da su pripadnici regularnih ili neregularnih formacija činili zločine „u naše ime“. Ali, ako je kod lažnih patriota i prokazana, rad i istrajnost Nataše Kandić prepoznate su i vrednovane kod manjeg dela ovdašnje javnosti, a mnogo više kod relevantnih međunarodnih tela o čemu svedoče i brojne nagrade od Human Rights Watcha 1993. do, recimo, „Počasne građanke Sarajeva“ 2005. Ipak, razgovor za portal Magločistač sa osnivačicom i bivšom direktoricom Fonda za humanitarno pravo počeli smo pitanjem da li je, po njenoj oceni, Haški tribunal ispunio misiju zbog koje je i osnovan.

    „Pitanje šta je uzimamo kao cilj Haškog tribunala. Progon osoba koje su počinile ratni zločin je u njegovoj nadležnosti. Možemo da kažemo da smo očekivali da će biti više optuženih i osuđenih osoba koje su bile na pozicijama u vojsci, policiji i civilnoj vlasti. Ovako, brojka od 161 osobe za skoro 20 godina nije velika. Kada se tome doda da je izvestan broj oslobađajućih presuda doživeo veoma jaku kritiku eksperata pravničke zajednice, a koje su ukazivale da postoje i neki drugi razlozi, osim pravnih, na osnovu kojih su donete, onda se zaista postavlja pitanje da li je Haški tribunal u potpunosti ispunio svrhu svog postojanja. Ali, Haški tribunal ipak ostavlja jedno veliko nasleđe i prvi put u istoriji Balkana neće moći da se govori proizvoljno o nekim događajima nego na osnovu utvrđenih činjenica. Kako vreme bude više proticalo, tako će i te činjenice zauzimati više prostora. U tom smislu mislim da je, i pored opravdanih kritika koje mu možemo uputiti, nasleđe Haškog tribunala za nas veoma značajno i da ono prevazilazi sve to zato što ostavlja jedno blago od činjenica.“

    I sami ste spomenuli „neke druge razloge“ prilikom donošenja presuda. Koliko je, po Vašem mišljenju, politika uticala na donošenje nekih zaista iznenađujućih presuda, od Ante Gotovine, preko Nasera Orića do Vojislava Šešelja?

    „Tačno je da su se presudama Gotovini i Perišiću pokazali novi standardi u sudskoj praksi, odnosno da se odustalo od standarda da se utvrđuje odgovornost generala i da se na taj način pokušava doći do dobijenog prostora i da se sačuva mogućnost da ubuduće ne mogu neki sudovi da se pozivaju na praksu Haškog tribunala ako bi osudio generale. Naime, oni kada postupaju, postupaju ne kao pojedinci ili pripadnici neke grupe nego u ime države. I to je bilo potpuno jasno i većini pravnih stručnjaka koji su odmah počeli da komentarišu te dve presude da su tu prevagu odneli standardi, odnosno mišljenje velikih sila, pre svega SAD-a, Izraela i onih zemalja koje imaju svoje vojske na teritorijama drugih država i oružano ili finansijski pomažu pobunjenike ili opoziciju. To je odlučilo da Haški tribunal promeni standard. Ne treba zaboraviti da je predsednik Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, poznati američki pravnik Teodor Meron. U njegovo vreme donete su te dve presuda sa potpuno različitim standardima u odnosu na druge. To se već videlo u presudi srpskim generalima za zločine na Kosovu, jer nisu primenjeni ti standardi nego su generali osuđeni i time je naznačeno da ovi presedani neće preći u sudsku praksu. Zbog toga i danas traju velike polemike oko tih presuda. Što se tiče Orića, tu nije bilo mešanja politike nego se kritika može uputiti Tužilaštvu da je uputilo jednu vrlo ograničenu optužnicu i tu Sud nije imao prostora da utvrđuje činjenice sa nekim drugim događajima. Orić je, naime, bio optužen za ubistvo u jednom
    restoranu, a svedoci su ukazivali da se to nije dogodilo nego je bilo na drugom mestu i da je u pitanju bio drugi počinilac. I tu se onda ne može reći da je prema Oriću Hag imao druge standarde i pristup. Kritika se, dakle, može uputiti jedino Tužilaštvu zbog loše i veoma skučene optužnice. Isto tako Tužilaštvo ni u slučaju Haradinaja nije uspelo da dokaže optužnicu. Izašli su sa jakom optužnicom, ali kad je trebalo dokazivati, Tužilaštvo to nije bilo u stanju. Naprotiv, neki svedoci optužbe postali su svedoci odbrane. To je pokazivalo koliko je rad tužioca u tom predmetu bio loš. Što se tiče Šešelja, to je ružno iznenađenje, nešto što nijedan sud ne bi smeo sebi da dozvoli. Tom presudom porušeni su svi do tada utvrđeni standardi i to je jedan vrlo lakomislen pristup onome što se događalo u bivšoj Jugoslaviji. To je i pristrasan pristup prema delima koja je činio Šešelj i koja su
    tumačena na potpuno drugačiji način nego što su te činjenice značile i proizvodile posledice u realnosti. Dogodilo se da Sud izlazi sa obrazloženjem presude koje je potpuno isto kao što su i reči Šešelja. Sudija Antoneti je rekao da su pripadnici Srpske radikalne stranke pomagali muslimanskom stanovništvu da sa jedne teritorije pređu na drugu, što je i na zdravorazumskom nivou neprihvatljivo. To je ponižavanje svih žrtava i njihovih porodica i javnosti uopšte. Ispada tako kao da jedino Šešelj i sudija Antoneti znaju pravo stanje stvari, a mi smo svi ‘zavedeni’ nekim drugim ideologijama. Tako smo imali priliku da čujemo i to da su svi Srbi: Srbi pravoslavci, Srbi katolici, Srbi islamske zajednice i da je zadatak Srpske radikalne stranke bio da im pomogne. Dakle, tu su srušeni svi standardi da bi se neki zločin okvalifikovao kao zločin protiv čovečnosti. Sve je to rastureno standardima koje je sudija Antoneti koristio u ovom slučaju. U izdvojenom mišljenju italijanske sutkinje izneta su vrlo čvrsta zapažanja i zaključci i čvrsto verujem da će na ponovljenom suđenju sve to biti bliže onome što je govorila sudija Latanci i da će ono što je utvrdio sudija Antoneti ostati kao jedna sramotna priča Haškog tribunala.

    Šta očekujete od Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji nekadašnje SFRJ? Odnosno: smatrate li da su zemlje bivše Jugoslavije dovoljno otvorene za suočavanje s istinom i vlastitom odgovornošću za zločine u ratovima ili će ovo pitanje biti rešavano kroz narednih nekoliko decenija?

    „Ja čvrsto verujem da nam je potrebna jedna regionalna komisija i da je neophodno da se utvrde imena svih žrtava i okolnosti u kojima su stradale. Ono što me drži u tom čvrstom uverenju je to da
    postoji 7-8 nevladinih organizacija u celom regionu koje ozbiljno rade upravo na onome što treba da bude mandat Rekoma. Kada bi se osnovala, odnosno kada se osnuje, ta komisija ne bi krenula od nule nego bi imala potpunu dokumentaciju o nekih 25.000 žrtava tako da bi joj to bila značajna pomoć i podrška. Prošla godina donela je potpuno mirovanje svakoj inicijativi koja je htela da uključi državne institucije u neke određene projekte i teme. To je godina koja je pripremala i stvorila klimu koja podseća na vraćanje u devedesete. I to svuda. U Hrvatskoj postoji jako negativno raspoloženje prema nekadašnjoj Jugoslaviji, čak jače nego što je bilo 1991. Kod nas se stalno potencira da su Srbi stradali kao narod, kao da su svi pobijeni. To su manipulacije koje javnost stalno drže pripravnu da se s nekim osporava, svađa, da nekoga vređa. Ako se iznesu tačni podaci, koji se mogu proveriti, onda je to pljuvanje takve osobe zato što im trebaju podaci da su svi pobijeni. Međutim, čini mi se da bismo uz međunarodno učešće možda mogli da postignemo da se osnuje ta regionalna komisija. Postoji Berlinski proces, koji je započet 2014., to je ideja Angele Merkel, i on okuplja lidere zapadnog Balkana na kom se postavljaju teme koje se prethodno proveravaju na raznim skupovima ili na Forumu za civilno društvo, kako se naziva glavno okupljanje koje treba da pripremi poruke u vezi sa glavnim pitanjima. Ove godine teme su mladi, izbeglice, neslaganja između država na bilateralnom nivou i ‘klima u okruženju’. Ono što mi se čini kao vrlo dobar pokazatelj je da se 2015. počela zagovarati ideja da se organizuje Regionalna kancelarija za mlade kao što su Nemačka i Francuska radile posle Drugog svetskog rata. Tako će ove godine premijeri država zapadnog Balkana da potpišu Deklaraciju o osnivanju Regionalne kancelarije za mlade. Meni se čini da ova godina treba da nam posluži za lobiranje da tema osnivanja Rekoma bude na sledećem samitu Berlinskog procesa i da vrlo jasno kažemo da je ovo jedina inicijativa koja je stekla podršku 580.000 ljudi koji su potpisali peticiju, kao i da već imamo evidenciju i okolnosti smrti oko 25.000 ljudi, što znači da je to velika pomoć u ostvarenju mandata Rekoma. Posle toga dve organizacije u Bosni i Hercegovini rade na dokumentovanju oko 500 logora, a procenjuje se da ih je bilo oko 1.000 i krajnji cilj je da pripreme dokumentaciju za sve logore. To su argumenti zašto je potreban Rekom, jer se procenjuje da je u svim ratovima na prostorima bivše Jugoslavije poginulo oko 130.000 ljudi i za sve njih je potrebna evidencija, odnosno da se utvrdi pod kojim su okolnostima stradali: da se zna ko su civili, kako su poginuli vojnici, podaci o logorima… Onda je to nešto što može da posluži liderima država da kažu da je trenutak za pomirenje, jer će se znati ko je šta kome, kada i kako učinio.“

    Ideju Rekoma podržali su i bivši predsednik Hrvatske Ivo Josipović i premijer Srbije Aleksandar Vučić, kao i čelni ljudi Crne Gore, Makedonije i Kosova. Čini li Vam se ova podrška, bar kada je reč o Hrvatskoj i Srbiji, iskrena ili samo deklarativna, s obzirom na to da i sami političari, ali i mediji govore, neretko prenaduvano i neutemeljeno, samo o „svojim“ žrtvama?

    „Ivo Josipović je zaista podržao ideju Rekoma koju je hteo pročitati i pred Saborom, ali nakon što je došlo do reizbora predsednice pa zatim i Vlade, došlo je do potpunog mirovanja. Vidimo da je u Hrvatskoj sada jedna potpuno druga atmosfera, vidimo i da su na Kosovu stalni protesti, u Crnoj Gori se očekuju izbori… Kada je reč o Srbiji, kod nas su mediji postali pratioci lokalnih događaja. Oni prate političke događaje lokalnog ili regionalnog značaja, ali značaja za državne institucije. Nema, međutim, medijske energije ili radoznalosti, nema istraživanja… Onda imamo medije koji su potpuno pretvoreni u servis Vlade i, ono što je najčudnije, novine koje su prepoznatljive po tonu i jeziku koji stvarno može da uplaši postaju novine koje podržava premijer. Reč je o ‘Informeru’ koji je, sudeći po premijeru, najbolja novina u Srbiji. Takođe, pokazuje se da je Radio-televizija Srbije postala televizija bez energije. Tamo nema ničeg što provocira ili podstiče. Ono što možemo da očekujemo je potpuno preuređenje RTS-a, a posle toga nećemo dobiti javni servis u pružanju informacija i njihovom tumačenju nego ćemo dobiti televiziju sličnu ‘Pinku’, koju premijer Srbije takođe vidi kao jednu od najvažnijih televizija, koja, navodno, pruža najobjektivniju sliku o događajima u Srbiji. Što se premijerove podrške Rekomu tiče, mislim da u ovom slučaju uopšte nije bitno da li je ona iskrena. Naime, kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju, ništa se ne može uraditi bez onih koji predstavljaju vlast zato što na kraju mora da dođe nešto što je priznanje žrtava. Nevladine organizacije i ja možemo da uradimo to da što više istražimo i stvorimo što više finalne građe. Mi možemo i da podstičemo žrtve da traže više od državnih institucija u smislu njihovih prava. Ali, mi ne možemo uraditi ono što je najvažnije: priznanje žrtava. Priznanje žrtava vrši onaj ko je predsednik ili premijer država i niko ih u tome ne može zameniti, bez obzira na to da li je to neko ko je bio borac, huškač ili je stalno manipulisao podacima. Čak mi se čini i da je važnije da u tome budu oni koji jesu učestvovali u ratu, a lično, bar kada je premijer u pitanju, imam utisak da i oni na taj način prave distancu u odnosu na prošlost. Inače, šta je vredelo pre toga? Očekivali smo od Borisa Tadića da će on da prihvati ideju Rekoma, ali je on vrlo ozbiljno rekao da to ne može dokle god je i Kosovo u tome. Na taj način smo videli koji je on slabić, jer ne vidi da zločin nema granice i da se sve žrtve moraju poštovati.“

    Vi ste nedavno, upravo s premijerom, učestvovali u jednoj emisiji na ‘Pinku’. Šta Vas motiviše da se pojavljujete na takvim televizijama?

    „Mislim da uvek treba koristiti priliku da se govori. ‘Pink’ jeste jedna vrlo definisana televizija u određenom smislu, ali u nekim emisijama nikada ne bih učestvovala. Na primer, kod Marića. Ja jesam nedavno učestvovala na ‘Pinku’ sa premijerom i Dejanom Anastasijevićem i pokajala sam se zato što tu nije bilo prostora da se više kaže ili doda na ono što je premijer govorio, a to je da govori podatke koji ne odgovaraju činjenicama. Verujem da se i Anastasijević pokajao, jer je to ponovo bila prilika da premijer iznosi svoje stavove, a pitanja koja je novinar nama postavljao bila su potpuno bezlična.“

    Vi pišete i „Kosovsku knjigu pamćenja“. Šta će se u njoj nalaziti?

    „To je knjiga koju ja moram završiti, zajedno sa istraživačima. Prvi tom je objavljen 2011. i to je prvi dokument koji je prihvaćen na Kosovu. Ja sam Srpkinja, a prihvataju me na Kosovu. Nema nijedan drugi dokument koji dolazi iz Srbije, a da može biti prihvaćen na Kosovu. Čak i kada istraživači Fonda za humanitarno pravo Kosova drže predavanja o Rekomu ili ‘Kosovskoj knjizi pamćenja’, prvo se deca iznenade da je na Kosovu bilo ubijenih Srba. Oni to saznaju iz naših podataka. Ne znaju ni za žrtve NATO-a. To je sve za njih nepoznato. Očekivali smo da učenici na Kosovu mnogo više znaju o tome šta se dogodilo u njihovim lokalnim sredinama. Međutim, vidimo da se tome ne polaže dovoljno pažnje i da deca, osim ako imaju neko porodično iskustvo, ne znaju šta se događalo u nedalekoj prošlosti. Zbog toga moram da završim ovu knjigu, jer će jednog dana neko reći da su ovde činjenice i da se ne može više stvarati druga slika. Ja uvek govorim o podacima. Na primer, mi smo došli do podatka da je 758 ljudi u Srbiji poginulo u napadima NATO-a, ali će premijer odmah da izađe i da kaže da je ubijeno nekoliko hiljada. Naravno, ne mogu da ponude imena, ali se zato igraju brojkama. Kada je reč o poginulima u isto vreme na Kosovu, ta brojka je mnogo veća: 7.800 Albanaca i 1.290 Srba. To su brojke najvećim delom ubijenih od policije i vojske, a onda i NATO-a.“

    1. Sasha Sasha каже:

      Прво попишите српске,јеврејске и ромске жртве које су убијане од стране прљавих,примитивних дивљака Хрвата,када Хрватска буде кажњена можемо да причамо даље.

    2. Kriticar каже:

      a zrtve koje su pobili srpski vojnici na kosovu u makedoniji u crnog gori u prvom svetskom i balkanskim ratovima?

    3. Sasha Sasha каже:

      Можеж ти да млатиш и о турским жртвама које смо побили у боју на Косову и Метохији,то вас неће спасити онога што следи.

    4. Kriticar каже:

      na kosovu je srpska vojska u balkanskim ratovima spaljivala citava sela sa siptarima, u makedoniji su silovali i pljackali, ima podatak da je srpski porucnik silovao siptrasku mladu na svadbi, stvatno junacko delo

    5. Sasha Sasha каже:

      Има податак и да је дечко из троскока прескочио седмоспратницу.

    6. Simerijanac каже:

      Тачан број жртава у системима логора Јасеновац није никада утврђен. Спомен парк Јасеновац је до 2012. утврдио поименични списак око 83.000 жртава,[1] док су истраживачи Музеја жртава геноцида до сада саставили поименични списак од око 88.000 жртава.[4] С обзиром да је документација логора у два наврата уништавана, број жртава је тешко утврдити и варира према различитим изворима, у зависности која страна и са којим циљем их даље. Тако државна комисија Југославије из 1946. изности бројку 500.000—600.000, Јад Вашем износи бројку од 700.000 жртава,[5] док Музеј Холокауста у Вашингтону процјењује да су усташе у периоду 1941—1943. убиле више од 250.000 Срба, од чега је у Јасеновцу убијено више десетина хиљада

    7. Kriticar каже:

      O zločinima srpske vojske i paravojnih jedinica nad albanskom populacijom je izveštavala evropska (francuska, austrijska, italijanska, nemačka, engleska, danska, rumunska, ruska), američka i srpska opoziciona štampa. Brojni izveštaji govore o masovnim pogubljenjima albanskog stanovništva, teškim razaranjima albanskih gradova, spaljivanju sela, pljačkanju kuća, klanju ukućana, silovanju žena i devojčica i zverstvima nad civilnim stanovništvom. Albanski domaćini su klani prilikom pretrage kuće, čak i kada oružje nije pronađeno.[4] Albanski i turski zarobljenici su bili prisiljeni da marširaju stotinama kilometara, a kada bi se neko srušio od umora, bio bi izboden bajonetima i ostavljen pored puta da truli.[4] Za ubistvo srpskog vojnika su vršene nasumične odmazde nad civilnim stanovništvom.[4] U mnogim albanskim krajevima srpske vlasti su podizale vešala.[5] Mnoge škole na albanskom jeziku su pozatvarane.[4]

      Bečki publicista Leo Frojndlih (Leo Freundlich), koji je prikupljene izveštaje o srpskim ratnim zločinima iz evropske štampe objavio u knjizi Albanska Golgota, navodi da su masakri vršeni jedan za drugim otkad je srpska vojska prešla granicu i zaposela zemlje naseljene Albancima.[4] On zaključuje da su zločini srpske vojske i četničkih odreda uglavnom bili usmereni protiv muslimana i katolika novoosvojenih oblasti.[4] Njujork tajms od 31. decembra 1912. ocenjuje da su ova „užasna zverstva“ rezultat promišljene politike da se istrebe muslimani.[17] Pariski L’Humanité je objavio zvanični izveštaj francuskog konzula iz Soluna u kojem se srpske aktivnosti u Albaniji opisuju kao pljačkanje, uništavanje i pokolji.[4] Fric Magnusen, ratni izveštač danskih novina Riget javlja: „Aktivnosti srpske vojske u Makedoniji su poprimile karakter istrebljenja albanske populacije.“[4] Rumunski lekar, dr. Leonte, u bukureštanskim novimana Adevarul od 6. januara 1913. ocenjuje da su užasi koje je video, počinjeni od srpske vojske, daleko prevazišli njegove najgore strahove. Lav Trocki, ratni dopisnik sa Balkana (kasnije čuveni vođa Crvene Armije), u ruskom listu Luč januara 1913. godine piše da „Srbi u staroj Srbiji, u svom nacionalnom poduhvatu ispravljanja onih podataka u etnološkim statistikama koji nisu na njihovu korist, jednostavno uništavaju muslimansko stanovništvo u selima, gradovima i čitavim okruzima.“[18] Kosta Novaković, srpski opozicionar, koji je bio pripadnik srpskog ekspedicionog korpusa u Albaniji, kaže da „srpska imperijalistička vlada nije ostavila ništa neučinjeno Albancima tokom okupacije“. Novaković smatra da je istrebljenje kosovskih Albanaca vršeno da bi se Kosovo kolonizovalo Srbima, odnosno da bi se izvršila srbizacija Kosova.[5] Dimitrije Tucović je opominjao srpsku javnost da je „izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom“, što je „zločinačko delo“ za koje se „mora ispaštati“.[19]

    8. Sasha Sasha каже:

      КАда будете расветлили монструозни злочин у Жутој кући где су Србима вадили органе да би их даље дистибуирали по свету за велики новац,онда можемо да причамо шта је било пре 100 година,тако да што кажу Енглези,“first things first“.

    9. Победник БГ каже:

      Ти енглески, француски, аустријски, немачки …. и ко зна све чији извештаји потпуно су исти тада као и данас. Лажирани, намештени и нетачни.

      То значи да западна пропаганда није одмакла са почетка 20-тог века ни за један милиметар, једно слово или неку нову мисао. Тамо су где су били пре 100 година, што даље значи да су остали без здравих идеја а то је одлика цивилизације која нестаје и пропада.

      Разлог је прост и једноставан. Тамо где нема злочина не може једна иста шантра и мантра да се понавља у недоглед. У осталом сваки вид отпора када је држава окупирана а народ претворен у робље је дозвољен и тада се не бирају средства.

      Једини добар окупатор је мртав окупатор !

    10. Simerijanac каже:

      Logor Stara Gradiška, drugi po veličini u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, organizaciono je pripadao ustaškom zapovjedništvu Jasenovac. U starim zidinama Gradiške, u toku rata umoreno je 75.000 ljudi, žena i djece.

      U predahu između zločina: Vjekoslav Luburić, zapovjednik svih ustaških logora, u društvu sa njemačkim opunomoćenikom — Stara Gradiška 12. juna 1942, drugog dana iza početka velike neprijateljske ofanzive na Kozari.

      Ove dječake iz potkozarskih sela prisiljavaće da zaborave partizansku Kozaru.

      Na tavanu ispod stare kule

      Stara Gradiška, ustaški logor broj V, na obali Save, drugi po veličini u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, organizaciono je pripadao zapovjedništvu jasenovačkog logora. Imao je tri dijela — logor za muškarce, za žene i „obore“ za djecu.

      Jula 1942, po završetku ofanzive na Kozari, u ovaj logor je dotjerano 12.263 djece, otete od roditelja, bez ikakvih uslova za život. Akcijom zagrebačkih aktivista NOP-a, krajem jula i tokom avgusta, iz logora je izvučeno 6.230 djece, a onda je Vjekoslav Luburić, zapovjednik svih ustaških logora, spriječio spasavanje preostale djece. Za tri godine u logoru Stara Gradiška ubijeno je više od 75.000 ljudi, žena i djece.

      Išao sam ukrug kao sjenka zaostala od noći. Podizao sam pogled preko vrbika, pri svakom koraku, očekujući jače sunčeve zrake da se probiju kroz maglu, razasutu po zavojima rijeke. Zastao sam za trenutak pred visokim zidom na kome sada nema bodljikave žice. Ugrizao sam usnu do bola. U meni se nešto teško pokrenulo i opet sam htio da se vratim. A vraćao sam se često od ovoga zida. Za sve minule godine vraćao sam se uvijek odavde. Nikada nisam našao dovoljno snage da prođem kroz drvenu kapiju koja je sada bila širom otvorena.

      U julu 1942. prošao sam kraj visokog zida. Tada sam morao tuda proći. Na kapiji su visila tri čovjeka i okačena tabla ispod njihovih iskrvavljenih nogu. Na njoj je pisalo: „Uhvaćeni partizani sa Kozare“.

      Ove zidine i kulu podigla je Austro-Ugarska na ranijim utvrđenjima što su vijekovima odolijevala osvajačkim najezdama i savskim poplavama. Vojne kasarne su izgrađene nešto kasnije i odmah pretvorene u kazneni zavod. Cijeli prostor je bio okružen visokim zidom i kulama za stražu za kojih su mitraljeske cijevi bile okrenute unutrašnjosti kruga.

      Za vrijeme rata ubio je to zloglasni ustaški logor broj pet.

      Zastao sam opet pred kapijom. Mladi arhitekta, koga je zanimao problem zaštite starih zidova, kao spomenika jednom vremenu, povukao me unutra. Našao sam se u dvorištu koje je za sve vrijeme rata bilo prepuno ljudi i žena, majki sa Kozare u čijim su naručjima vrištala žedna djeca na julskom suncu. Neka čudna drhtavica poče da me trese i u riječima postadoh nesiguran. Misli mi se izmiješaše sa slikama užasa što sam ih ovdje još kao dijete u ratu doživio. I kao da čujem krike Mike Mandić iz sela Turjaka, koja se junački suprotstavila ustašama i nije dopuštala da joj oduzmu dvogodišnjeg unuka Luku. Ubili su ih, tu, kraj zida. I Stoja Čekić iz Grbavaca, zabrađena boščom, prvo je molila, a onda se snažno opirala ne dajući sina Marka. Izgurali su je s djetetom na kapiju i onda se više nije vratila. Vidim i svoju strinu Jovanku kako skrušena stoji, spremna da podijeli sudbinu svojih pet kćeri. Uzimali su jednu po jednu, prvo Gospavu i Zorku, zatim Draginju i Stajku i onda malu Jelu. Ali kad su pošli po sina jedinca, Đoku, skočila je kao lavica. Strijeljali su ih u zagrljaju. Onda je dugački stroj žena s djecom, ispružen pored zida, počeo da se povija i lomi.

    11. Borivoje Surdilovic каже:

      Srbi istrebiše Albance u XX veku a Albanaca danas dva miliona. Ako se nastavi takvo ubijanje Albanaca, srba neće ni bit a Albanaca će bit više od ćetri miliona. E ti srbi su stvarno genocidni.

    12. Kriticar каже:

      Iako je srpska vojska ušla u Skoplje bez otpora, izveštaji prenose da su srpski odredi u narednom periodu bacali oko 20-30 Albanaca u Vardar svake noći.[3][28] Prema raznim izveštajima, najgore zločine su činile paravojne formacije, srpski komiti, koji su sprovodili teror nad muslimanskim stanovništvom.[4][27] Grupe pijanih vojnika su noću provaljivali u kuće i otimali i klali, a zabeleženi su i brojni slučajevi silovanja žena i devojčica.[4] Dešavalo se da srpski četnici ubiju Albance na ulici, bez da ikome odgovaraju.[4] Ubijeni Albanci često nisu sahranjivani, jer je zemlja bila smrznuta tokom zime, pa su leševi bacani u bunare. Navodno je izbrojano 38 bunara u okolini Skoplja punih albanskih leševa.[4] Skopski nadbiskup Lazar Mjeda (Lazer Mjeda) izveštava da se iza gradske tvrđave nalazio veliki jarak u koji je bačeno više od stotinu albanskih leševa i da se u mestu Kisela Voda nalazi jaruga koja je masovna grobnica 80 Albanaca.[3] Rajhpost (Reichspost) navodi slučaj pacijenata Albanaca u skopskoj bolnici kojih je tokom prvog obilaska bilo 132 da bi ih sledeći dan bilo 80 a dan posle toga jedva 30. Albanskim pacijentima je uskaćivana hrana i piće, pa su neki umrli od gladi. Mnogi su živi bačeni u Vardar.[4]

      Očevici prenose da su vojnici međusobno pričali o ubistvima i pljačkanju Albanaca, kao da je to nešto sasvim normalno.[27] Masa ljudi je dolazila čak iz Šumadije da pljačka okolna albanska sela.[27] Neki su odvodili konje i stoku a neki su čak skidali prozore i vrata sa albanskih kuća.[27] U izveštaju međunarodne komisije se navodi izjava Vasila Smileva, skopskog učitelja, koji je bio svedok kada su srpske trupe masakrirale albanske izbeglice, šezdesetak muškaraca i žena, u blizini sela Butel.[29] Smilev je ovaj zločin nakon toga prijavio ruskom konzulatu. Austro-ugarski konzul u Skoplju fon Hajmrot izveštava da je celo Skoplje videlo sela koja gore.[28]

      Procenjuje se da je oko 2.000 Albanaca muslimana poklano u području Skoplja.[4]

    13. Sasha Sasha каже:

      КАда будете расветлили монструозни злочин у Жутој кући где су Србима вадили органе да би их даље дистибуирали по свету за велики новац,онда можемо да причамо шта је било пре 100 година.

    14. Kriticar каже:

      nema nijednog dokaza za zutu kucu

    15. Владимир каже:

      Ахахахаах, сигурно је тако, а за ово имаш доказа :
      “Masa ljudi je dolazila čak iz Šumadije da pljačka okolna albanska sela.[27] Neki su odvodili konje i stoku a neki su čak skidali prozore i vrata sa albanskih kuća.“

    16. Simerijanac каже:

      „У мемљивим зидинама старог дворца налазило се 727 дјечака и дјевојчица, углавном предшколског узраста. Њих су „преваспитавале“ часне сестре. Наравно, то преваспитавање било је у усташком духу. Хтјеле су у неку руку да створе нове „јањичаре“. Сирота дјеца су на капама или реверима носила слово „У“, Живјела су под невјероватно тешким околностима. Због глади, болести и начина „васпитања“ дневно је умирало по неколико дјечака и дјевојчица.

      Чим су ти мали измучени сужњи усташке самовласти чули пуцњаву и видјели партизане, неизмјерна радост испунила их је надом да ће бити ослобођени. Касније смо дознали од њих како су се усплахирили сви подједнако од страха због пуцњаве и због узбуђења да би их неко могао ослободити. Ганули су нас повици и чежњиви погледи дјеце начичкане иза решетака закључаног логора. Партизани су брзо отворили врата и дјеца су јурнула на сунце. Од радости су скакала и вјешала се о вратове бораца, својих ослободилаца. Општа врева и граја потрајала је неколико часака. Неколико најисцрпљенијих онесвјестило се на дневном свјетлу и сунцу … Неки борци 4. кордунашке бригаде пронашли су међу заробљеном дјецом своју, неко сина или кћер, или дјецу својих рођака или комшија. То одушевљење ослобођених малих логораша врло је тешко описати…”

    17. Simerijanac каже:

      Радни дневник локалног гробара Иловара

      Локални гробар Фрањо Иловар у свом радном дневнику биљежи о укопима српске дјецеː

      Викицитати „Предујам и потврда.

      Примио за рад на копању гробова 10.000 куна 22.7.1942.године за 100 комада дјеце покопане”

      , а у истом дневнику нешто каснијеː

      „Укупно 468 дјеце…”

    18. Победник БГ каже:

      Откуд турци на територији Србије ?

    19. Simerijanac каже:

      Логор

      Логор Јасеновац је био највећи концентрациони логор у Независној Држави Хрватској на простору окупиране Југославије за време Другог светског рата. Формиран је у августу 1941. године у околини истоименог градића, а уништен од усташа априла 1945. године. „Радни логор Јасеновац“, како га назива хрватска државна администрација, био је стратиште за Србе, Роме и Јевреје, свих узраста, полова, старосних доби, социјалних, образовних и других профила, као и за комунисте, помагаче и симпатизере Срба, Рома и Јевреја. Систем логора Јасеновац је био злогласан по варварским методама и великом броју жртава.[2] Логор Јасеновац био је први систематски изграђивани логорски комплекс на територији Независне Државе Хрватске, једини који је непрекидно деловао све до краја њеног постојања, највећи по простору који је заузимао, по броју логораша који су кроз њега прошли и по броју жртава које су у њему страдале. У њега су се упућивали не само мушкарци, него и жене и деца.

Коментари су затворени.