Прочитај ми чланак

„Због Милошевића, све западне лидере послати у Хаг“

0

Хашки трибунал је прогласио бившег председника Југославије Слободана Милошевиц́а невиним за геноцид у Сребреници. Западни медији су ц́утали о томе, без обзира на то што би ова вест имала ефекат бомбе, пише италијански новинар Ђулијето Кијеза на порталу "Глобалист синдикејшен".

Хашки трибунал је оправдао бившег председника Југославије, раније оптуженог за геноцид у Сребреници. То се десило још 24. марта 2016. године, али ниједан западни лист то није поменуо, наглашава бивши посланик Европског парламента, новинар Ђулијето Кијеза у колумни на сајту „Глобалист синдикејшен“.

Кијеза је нагласио да никакво званично саопштење није следило. Само оправдање је било укључено у текст пресуде Радовану Караџиц́у. Хашки трибунал је сматрао доказе кривице Милошевиц́а недовољним.

– Ипак, Милошевиц́ је провео пет година у затвору. Њега су једнодушно вређали сви медији без изузетка називајуц́и га „балканским касапином“, чак су га поредили са Хитлером. А затим је умро у затвору – пише новинар.

Ц́утање медија о одлуци трибунала Кијеза сматра прилично чудним.

– Јер сви схватају да се ради о вести која је имала ефекат бомбе. Након ове одлуке, сви западни лидери би требало у најмању руку да траже опроштај, а и да сами седну на оптуженичку клупу тог суда – сматра новинар.

6 коментара “„Због Милошевића, све западне лидере послати у Хаг“

  1. NGO_Informer каже:

    Fond za humanitarno pravo (FHP) danas je najoštrije osudio izjave koje za cilj imaju negiranje činjenica o ratovima u bivšoj Jugoslaviji i restauraciju Miloševićeve politike, a od državnih organa Srbije je zahtevao otvaranje široke društvene debate o prošlosti i iniciranje osnivanja Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji nekadašnje Jugoslavije od 1991. do 2001. godine (REKOM).

    “FHP podseća da su na suđenju Karadžiću izvođeni dokazi o krivičnoj odgovornosti optuženog ratnog predsednika Republike Srpske, te da u toj presudi niko osim njega nije mogao biti osuđen ili oslobođen. Zato ne može biti govora o oslobađajućoj presudi Miloševiću ili bilo kome drugom, osim onom ko je u datom procesu bio optužen, a to je Karadžić, koji je prvostepenom presudom zbog genocida i drugih zločina počinjenih u BiH osuđen na 40 godina zatvora”, navodi se u saopštenju za javnost.

    Dodaje se da se uloga Slobodana Miloševića i srpskog rukovodstva u ratovima 1990-ih može iščitati iz brojnih haških presuda, uključujući presudu Radovanu Karadžiću, ali ne selektivnim čitanjem pojedinih rečenica i pasusa, već sveukupnim sagledavanjem dokaza i sudski utvrđenih činjenica.

    “Tako se zaključcima o Miloševićevoj nevinosti i navodnoj ispravnosti njegove politike suprotstavljaju navodi drugih haških presuda (na primer, u predmetima Milan Martić, Vlastimir Đorđević) u kojima se on navodi kao učesnik različitih udruženih zločinačkih poduhvata u ratovima na području bivše Jugoslavije, ali i sudski utvrđene činjenice iz Karadžićevog predmeta o ulozi države Srbije, na čijem čelu je tada bio Milošević, u pomoći ratnom rukovodstvu Republike Srpske tokom celog rata u BiH. Iz presude se, recimo, vidi da je Karadžić tokom rata u BiH održavao redovne kontakte sa Miloševićem, kao i da je iz Srbije upućivana pomoć vojsci bosanskih Srba u vidu novca, goriva, ali i specijalnih policijskih jedinica poput Crvenih beretki i ‘arkanovaca’ (videti, recimo, paragraf 3287 presude Karadžiću)”, navodi se u saopštenju.

    Dodaje se da su, osim toga, na suđenju Slobodanu Miloševiću po optužnici za zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, izvedeni brojni dokazi o njegovoj ulozi u zločinima za koje je u presudi Karadžiću navodno oslobođen.

    “Nakon tužiočevog dokaznog postupka, Pretresno veće je odbacilo zahtev prijatelja suda da Milošević bude oslobođen u toj fazi procesa. U Odluci po predlogu za donošenje oslobađajuće presude od 16. juna 2004. godine navodi se da ‘ima dovoljno dokaza da je optuženi [Milošević] bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata’, koji je uključivao činjenje genocida i drugih zločina nad Bošnjacima u BiH”, piše u saopštenju.

    Navodi se da je tokom suđenja Slobodanu Miloševiću predočeno obilje dokaza o tome da je „rat finansiran iz Beograda“, odnosno da su vojske bosanskih i krajinskih Srba, dok su činile zločine nad nesrbima u Hrvatskoj i BiH, bile bez prestanka plaćane iz Beograda, ali i logistički pomagane preko Ministarstva odbrane, MUP-a i drugih organa Srbije i SR Jugoslavije.

    “Jedan od dokaza predočenih na suđenju Miloševiću je i izjava Radovana Karadžića iz maja 1994. godine u kojoj on kaže: ‘Bez Srbije se rat ne bi dogodio, mi nemamo sredstava i ne bismo bili u stanju ratovati’”, naveo je FHP.

    Podseća se da je važno naglasiti i da je u presudi Međunarodnog suda pravde zaključeno da je Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida po dva osnova: prvo, jer nije učinila ništa da u julu 1995. godine spreči srebrenički masakr, „mada joj je moralo biti jasno da postoji ozbiljan rizik od genocida“; i drugo, zato što nije kaznila učesnike tog zločina koji su joj bili dostupni.

    “Reč je o najtežoj osudi u sedamdesetogodišnjoj istoriji rada Međunarodnog suda pravde i jedinoj za povredu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Presuda je izrečena zbog (ne)postupanja države Srbije u vreme kada je njen predsednik bio Slobodan Milošević, čija se politika danas veliča”, piše u saopštenju.

    Ocenjuje se da izjave ministara Dačića i Vulina, kojima pokušavaju da operu ratnu prošlost Slobodana Miloševića, s jedne strane imaju za cilj da umanje odgovornost njih samih za stradanja tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, budući da su bili njegovi politički i/ili stranački saradnici, a s druge strane, što je opasnije, cilj je da se Miloševićeva politika opravda i dekriminalizuje, a ideja “Velike Srbije” iznova legitimizuje.

    FHP je podsetio i da je veliki deo srbijanske vojne i policijske dokumentacije iz ratnog perioda još uvek skriven od očiju javnosti.

    1. xyz каже:

      е, сад знам где одоше Сорошеве паре…ево их НВО сендвичари, није им доста што не избијају са ТеВеа, него и у коментаре се уваљују….обично се ради о болесним первертитима, лгбт ленштинама и паразитима, којима је од животне важности да Србија остане колонија Запада, јер једино тако могу да „силују“ народ својом „угроженошћу“ коју хоће да наплате кроз привилегије, статус „белог медведа“ и паразитирање…наравно, све ће веома ружно да се заврши, када народ изгуби стрпљење, а све ври….најгоре ћете проћи управо ви НВО сендвичари и педерчине, линчоваће вас на улицама…

    2. тек успут каже:

      Уздају се у оне Сорошеве доларе да ћи им помоћи да се извуку :)

    3. тек успут каже:

      Је6’о ти пас матер!
      Да ме не схватиш погрешно, ово није псовка него констатација. Само из такве везе може да испадне неко као ти и булумента коју заступаш. Тако мислим.

  2. xyz каже:

    Ko krije istinu o francuskoj vezi
    Dragan Vujičić
    Srebrenica je iskorišćena da se obezbede ambijent i pokriće za etničko čišćenje Srba iz Hrvatske u akciji „Oluja“, koja je bila deo dejtonskih priprema – tvrdi američki publicista Dejvid Halberstam

    AMERIČKA diplomatska depeša „07 PARIS1882“ iz 2007. koja se može naći na wikileaks.org, svedoči koliko je Francuskoj bilo stalo da Serž Bramerc nasledi Karlu del Ponte na mestu glavnog tužioca Haškog tribunala. U ovom sudu to je centralna pozicija. Tužilac odlučuje ko će biti optužen a ko ne.

    U kablogramu se kaže: „Francuska podržava Serža Bramerca da nesledi Karlu del Ponte iz uverenja da će Bramerc u suprotnom odbiti da produži svoj mandat u UN (Međunarodnoj istražnoj komisiji) što je katastrofalan ishod.“

    Na suđenju Miloševiću maja 2003, bivši srpski predsednik prvi je pomenuo u sudnici tzv. francusku vezu u Desetom diverzantskom odredu Vojske RS koja je, prema njegovim rečima, bila vinovnik masakra na Branjevu. On je tada, gledajući se u oči sa Erdemovićem, pokušao da ukaže na grupu plaćenika u redovima Vojske RS koji su primali naređenja i od francuske obaveštajne službe. Prema Miloševiću, nagrada za streljanje muslimana na Branjevu bila je 12 kilograma zlata. Sudija Ričard Mej nije dozvolio srpskom predsedniku da „ide ovim putem“ u ispitivanju svedoka i svako pominjanje ove teme je zaustavljeno.

    Ipak, duh „francuske veze“ ostao je da lebdi u Tribunalu do današnjih dana. U procesu protiv generala Krstića ekspert odbrane general Radovan Radinović ukazivao je na povezanost pripadnika Desetog diverzantskog odreda sa Francuzima. Vojislav Šešelj, svedočeći u korist Miloševića 2005. takođe je za masakr na Branjevu okrivio francuske agente. U februaru 2012. slično je govorio i Radovan Karadžić na suočenju sa Erdemovićem. Odbrane okrivljenih su uzalud postavljale pitanje šta je sa ostalim ubicama sa poljoprivrednog dobra i zašto nisu i oni u Hagu.

    FRANCUSKU VEZU u srebreničkom zločinu dotakao je u svojoj knjizi „Rat u vreme mira“ istoričar i novinar Dejvid Halberstam, jedan od najuglednijih američkih publicista i istraživača i dobitnik Pulicerove nagrade. On je, pišući o julu 1995. godine o BiH, izašao sa saznanjem da je evakuacija Srebrenice iskorišćena za neke druge planove.

    – Ti drugi planovi su bili akcija „Oluja“ u Hrvatskoj, koja je takođe bila deo dejtonskih priprema – napisao je Halberstam. – Amerika je i ranije htela da podrži Hrvatsku u toj akciji ali nikako nije uspevala da obezbedi okolnosti, ambijent, nešto kao izgovor.

    – Ideju da se iskoristi Srebrenica, prema Halberstamu, došla je, ne od Amerikanaca, nego od Francuza. Ideju su dali Francuzi, jer su oni tada imali sopstvenu tajnu infrastrukturu u nekim jedinicama Republike Srpske – tvrdio je on. Halberstam je svoja saznanja formulisao rečima: – Ključni je bio izbor Žaka Širaka za predsednika Francuske. Masakr u Srebrenici je bio pokriće za etničko čišćenje Srba iz Hrvatske – tvrdio je ovaj autor.

    Ovaj istoričar i žurnalista poginuo je u saobraćajnoj nesreći neposredno pošto je knjiga izašla, ostajući dužan mnogo razjašnjenja.

    GERMINAL Civikov se misterioznim Desetim diverzantskim odredom bavio na drugi način ali uz isto čuđenje kako niko od tih ubica nije „zaglavio“ u Sheveningenu. Na stranici knjige „Krunski svedok“, postavio je pitanje kako je moguće da Tribunal od 1996. do 2009. nije podigao optužnice protiv lica koja su počinila najveći zločin na tlu Evrope od Drugog rata. Dobio je posredno odgovor da „sud ne zanimaju sitne ribe“.

    Ako je Civikova knjiga iz 2009. imala ikakvog uticaja na dalja suđenja, onda je to činjenica da su od 2010. počela hapšenja osumnjičenih navedenih u Erdemovićevom iskazu i njihovo procesuiranje pred sudovima u BiH.

    Naime, Civikov u „Krunskom svedoku“ konstatuje da je za vreme prvog saslušanja u Novom Sadu Erdemović nabrojao imena i prezimena svih svojih saučesnika. Učesnici tog masovnog ubistva su Franc Kos, Marko Bokšić, Zoran Goronja, Stanko Savanović, Brano Gojković, Aleksandar Cvetković i Vlastimir Golijan. Naredbu za streljanje je, prema Erdemoviću, izdao ratni komandir Milorad Pelemiš.

    – Jedan jedini put sudije su pitale Tužilaštvo gde su svi ti Erdemovićevi saučesnici i da li je istina da protiv njih neće podići optužnice. To je bilo 19. novembra 1996. godine. Sudija Klod Žorda izrazio je pred tužiocem Markom Harmonom čuđenje suda zbog tih okolnosti, jer je cela optužnica protiv Erdemovića u potpunosti zasnovana na njegovom samopriznanju. Gde su njegovi neposredni pretpostavljeni, – pitao je Žorda. Gde su ostali učesnici toga masovnog ubistva.

    TRIBUNAL nikada nije podigao optužnice protiv ovih ljudi koji su mogli da dovedu u pitanje svedočenje Erdemovića.

    Kao jedan od primera kako je Tribunal činio sve, da se niko od egzekutora slučajno ne pojavi u haškoj sudnici i „pokvari“ svedočenje Dražena Erdemovića, Germinal Civikov navodi slučaj svedokovog „saborca“ Hrvata Marka Bokšića, koji je avgustu 2004. godine u Bostonu pijan autom pregazio čoveka i pobegao sa mesta događaja. Prilikom njegovog hapšenja prepoznao ga je jedan bosanski musliman i tada je isplivalo kako je dželat sa Branjeva 1998. dobio politički azil u Nemačkoj (iako je već tada bio označen kao ratni zločinac). Iz Nemačke doselio se u SAD, a prilikom popunjavanja dokumenata za ulazak u Ameriku, Bokšić je naveo netačne podatke o svojoj vojnoj službi, što je tamo ozbiljan prekršaj.

    AMERIČKI novinari su pitali tada Tribunal da li će tražiti izručenje Bokšića u Hag. A 26. avgusta 2004. godine savetnik Karle del Ponte, Anton Nikiforov odgovorio je da su Tribunalu ograničene mogućnosti i da se on ne može baviti „sitnom ribom“.

    NI Miodrag Pelemiš koga je je Erdemović naznačio kao čoveka koji je izdao naređenje da se ljudi pobiju na Branjevu nije interesovao Tribunal. Pukovnik Petar Salapura, šef vojne izvidnice Vojske RS i komandir diverzantskog odreda, bio je i svedok u Hagu na procesu V. Popoviću. Salapuru, bez čijeg se odobrenja jedinica nije mogla pokrenuti, niko nije pitao za ubistvo 1.200 ljudi u selu Pilica.

    Dalje, Franc Kos, komandir voda u kojem je bio Erdemović, i neposredni učesnik ubistva, radio je kao vodoinstalater u Bijeljini do 2010, kada je uhapšen i suđeno mu je u Sarajevu. Stanko Savanović je bio osuđen u Beogradu na pet godina zatvora za silovanje i trgovinu ženama iz Moldavije.

    ERDEMOVIĆEVO poslednje svedočenje bilo je na sudu BiH na procesu Aleksandru Cvetkoviću, jednom od onih koje je okrivio da su streljali zatvorenike na Branjevu. Cvetković, je izručen vlastima BiH iz Izraela, gde je živeo najmanje sedam godina, i ima državljanstvo te zemlje. Međutim, Sudsko veće sudije Darka Samardžića, presudom od 2. jula ove godine, oslobodilo je krivice Aleksandra Cvetkovića ne verujući iskazu Dražena Erdemovića. U korist odbrane svedočili su Franc Kos, Stanko Kojić, Vlastimir Golijan i Zoran Goronja i svi oni su priznali da su lično ubijali dok su Cvetkovića označili samo kao svog vozača… Sud u Sarajevu je tako prvi pobio „istine“ koje je Erdemović iznosio u svojim svedočenjima.

    PROFESOROVE SUMNjE

    PROFESOR Edvard Herman, sa Pensilvanija univerziteta, u tekstu u „Global Reasearch“, od 26. 1. 2011. godine, polemiše sa tezom suda da su ljudi koji su ubijali na Branjevu za haški sud „boranija“ za koju nema vremena.

    – To je u stvari jedna velika i notorna laž kada znamo za desetine drugih haških procesa protiv Srba – kaže Herman. On podseća na slučaj Srbina Duška Tadića koji je prvi stigao u Hag 1996. osumnjičen za ubistva desetine muslimana da bi na kraju suđenja bio oslobođen za ubistva, a kažnjen sa 20 godina zbog prebijanja zatvorenika. Profesor Herman podseća i da je veći broj Srba u Hagu dobijao velike zatvorske kazne zbog fizičkog maltretiranja zatvorenika ili zbog pasivnosti ili propuštanja primene svog komandnog autoriteta u sprečavanju maltretiranja zatvorenika (Prčak Dragolić dobio pet godina, Milojica Kos šest, Mlađo Ristić 20 godina, a nikog nisu ubili. Ljudi koji su ubili, prema optužnici njih 1.200, odjednom su „sitna riba“ .

  3. Виде Даничић каже:

    Запад је цео злочин против мира у последњем рату заснивао на тииитоистичкој доктрини историјске кривице Срба за великосрбски хегемонизам и национализам и Милошевића је био претворио у вампирски симбол балканског касапина и вођу „нацистичких“ и крвожедних Срба. Ништа није помогло ни то што су га док их је слушао звали творцем мира у региону.

    Милошевић је био крив пред Србима јер није како треба и у интересу Србства водио рат. Али пошто су Срби од Христа на овамо по дефиницији криви Западу за све на овом свету што није по њиховој вољи, испао је и Милошевић грбав, без обзира што је био више на њиховој него на србској страни.

    Они су Милошевића у Хагу добили велеиздајом србских положара и направили су од њега истинског мученика. У Хагу се Милошевић сјајно бранио, бранећи истовремено и цело Србство, и они му нису могли доказати никакву кривицу. Зато су га мучки и злочиначки убили. Нама Србима остаје још једна неизбрисива велика историјска кривица и грех да смо свог председника државе, без обзира какав је он председник нама био, испоручили нашим непријатељима.

    Међутим, сада су признали (Бог ће знати како и зашто, али су су то записали у пресуди Караџићу?!) – да Милошевић нема никакве кривице за рат у СФРЈ који су организовали, започели и водили натоисти, англосаксонци, германи и цела ЕУ, уз помоћ наше тииитоистичке „браће“ са ових проклетих простора. То је довољан доказ никакве србске кривице ни са једне стране Дрине нема у том рату и да је адско трабуњало једна срамна политичка апаратура основана искључиво за осуђивање Срба и проглашавање Срба за искључиве кривце рата. Да би се тако скинула кривица са правих узрочника рата и злочинаца.

    Проклето било и семе и племе свих анти срба који су учествовали у доношењу закона о сарадњи са Хагом и у испоручивању Срба у ову антисрбску тамницу из које Србин не излази живи или барем без неколико деценија робије, без обзира да ли му је кривица доказана или није…

Коментари су затворени.