Прочитај ми чланак

Лавров: Хајде да видимо шта је и чије је на мапи Европе

0

Хамбург -- Министар спољних послова Русије Сергеј Лавров је на годишњем састанку министара иностраних послова ОЕБС-а осудио "мит о руској опасности".

Фото: РИА новости

Фото: РИА новости

Он је оптужио „западне ратне хушкаче“ да дестабилизују Европу.

„Само дијалог равноправних ће створити атмосферу потребну за објективну анализу војних потенцијала (руских и западних) у Европи“, нагласио је он на састанку у Хамбургу.

„Хајде да заједно видимо шта је и чије је на мапи Европе. Верујемо да ће та анализа убедљиво показати да је руска претња мит и ко је стварна претња“, рекао је он, позивајући се на проширење НАТО и распоређивања њихових трупа на истоку, што је Москва осудила у више наврата као напад на њену безбедност.

Лавров је такође јасно указао на то да западна интервенција на Блиском истоку дестабилизује тај регион и угрожава европску безбедност, док Русија и Запад одавно размењују оптужбе за грађански рат у Сирији.

„Поштено треба разговарати о узроку кризе с мигрантима у Европи која је резултат грубог мешања у унутрашње ствари земаља на Блиском истоку и у северној Африци, што је довело до хаоса, до тероризма“, нагласио је Лавров. О сукобу у источној Украјини, он је рекао да је Кијев сасвим смањио мировне напоре одбијајући директан дијалог са проруским побуњеницима у Донбасу.

Супротно Лаврову, Павло Климкин, шеф украјинске дипломатије, оштро је критиковао „руску агресију“ и поново позвао да се наоружана полицијска мисије ОЕБС-а распореди у зони сукоба и на руско-украјинској граници.

Немачка, која је ове године председавала ОЕБС-у, организацији насталој током Хладног рата да би се ојачао дијалог Истока и Запада, указала је на погоршање односа у тој институцији.

„Стубови (ОЕБС) се руше, тон између Истока и Запада постаје све оштрији“, указао је министар спољних послова Немачке Франк-Валтер Штајнмајер.

„Морамо да заједнички одговоримо на нове изазове тероризма, екстремизма, сајбернапада. Морамо да обновимо изгубљено поверење.“

20 коментара “Лавров: Хајде да видимо шта је и чије је на мапи Европе

  1. Šojić каже:

    Rubljas,a ‘oces li da ‘poneses’ i sve MAKETE,koje ste spremili za nas…kachim vas….:)))

    1. Simerijanac каже:

      eU- ovac,a ‘oces li da ‘poneses’ i sve MAKETE,koje ste spremili za nas…kachim vas….:)))

  2. Simerijanac каже:

    Чудим се уредништву овог портала зашто трајно не банује НГО информера. Ја јесам за размјену мишљења и чињеница, али цинична сподоба као што је он константно већ мјесецима прави копи пасте и уопште није укључен у наведене теме.,
    Схватам да има људи који не мисле као већина на овом порталу, али никако не схватам админову толеранцију према непрекидним провокацијама које трају подуже вријеме.

    1. NGO_Informer каже:

      „уопште није укључен у наведене теме“ Ja sam napisao nešto ka OEBSu, tako da ta tema nije svedena samo na izlive Lavrova kao što to čini ovaj članak.

    2. Нада каже:

      Чини ми се да је и СР Југославија била чланица ОЕБС-а и те 1999. када су је противно Међународном праву и без дозволе СБ, напале државе чланице ОЕБС-a, а све у циљу те „безбедности и сарадње.“ Види се каква је то организација, већ на први поглед!

  3. Херувим каже:

    Слажем се са Лавровом, хајде да видимо : Косово је Србија све остало је Русија !!!

  4. Šojić каже:

    Rubljashka kalashtura zamenjuje teze,to je njihov manir i ‘politika’ koju najbolje primenjuju na nama,bitange i obichan probisvet !!! Gruzija,Ukrajina…..Sirija..NATO kapira da bi vi da obnovite SSSR,nece bidne,znaju svi koji je cilj Putlera,najavi on to jos 2008g. Krivac,za bilo koju nesrecu u buducnosti je……….Putler,tacka !!!

    1. Celicni каже:

      Bosna i Hercegovina je međunarodno
      priznata 6. aprila 1992. godine, kada je počeo i rat. JNA se povukla iz
      nove države 19. maja, a Srbiji su uvedene sankcije 31. maja iste godine.
      Na malobrojne, slabo organizovane, demoralisane i same sebi prepuštene
      Srbe u doline Neretve, Hrvatska je odmah zatim pokrenula ofanzivu.
      Operacija je nosila naziv „Čagalj“, odobrio ju je lično Tuđman, a
      izedena je pod komandom generala Zbora hrvatske vojske Janka Bobetka
      koji je detalje u vezi sa njom izneo u svojoj knjizi „Sve moje bitke“.
      Pored ove knjige dragocen materijal o ovoj ofanzivi je i video traka
      koju su snimili napadači, a koja je istog leta dospela u Beograd.
      Bobetko otkriva da u napadu na Prebilovce, Klepce i Tasovčiće učestvuje
      156. brigada regularne hrvatske vojske i 1. brigada HVO, kao i četiri
      diverzantske grupe hrvatske vojske i niz drugih jedinica. Iz video
      materijala uočljivo je i značajno učešće Paraginog HOS-a i muslimanskih
      zelenih beretki. Ove snage bile su raspoređene u dve borbene grupe i
      trebalo je da iz dva pravca upadnu u Prebilovce, sa mučeničkom spomen
      crkvom kao glavnom metom, a koju Bobetko naziva kosturnicom. Ofanziva je
      počela u nedeljno praskozorje 7. juna, strahovitim bomardovanjem
      pomenutih srpskih naselja iz više desetina raznih oruđa koje je trajalo
      satima. Na prostor ovih sela, od svega nekoliko kvadratnih kilometara,
      palo je za par sati oko 7000 projektila. Istog jutra srpski
      teritorijalci i većina civila su se, uz male gubitke, povukli prvo u
      Dubrave, a zatim i dalje. Hrvati tek sutradan ulaze u napuštene
      Prebilovce i Tasovčiće, a za nekoliko dana u njihove ruke pada cela leva
      obala Neretve, sa Mostarom, dubravski plato i Stolac. Zatečene srpske
      civile, mahom starije žene, odmah brutalno ubijaju, a zatim počinje
      obračun sa materijalnim i duhovnim dobrima Srba. Sprovođen je besomučno,
      sistematski, u ogorčenju što nema u rukama više živih Srba, i trajao je
      nedeljama.

      Trebalo je da nestane sve što je bilo
      srpsko i što je na Srbe podsećalo pa je uništavana i priroda, a pejsaži
      su dobijali drugi, osakaćeni izgled. U prvom naletu srpska dobra koja su
      mogla da gore su spaljena. Narednih dana i nedelja, inžnjerijske
      jedinice HV i HVO i poznata građevinska preduzeća „Beton“ iz Metkovića i
      „Konstruktor“ iz Splita, eksplozivom su rušile srpske kuće koje su u
      sebi imale armirane betonske elemente, crkve, manastire, grobnice,
      domove kulture, škole, sisteme za snabdevanje strujom i vodom i drugo,
      sve do kamena pored puta na kome je neko ćirilicom uklesao svoje ime.
      Manastir Žitomislić, duhovni centar hercegovačkih Srba i mostarska
      Saborna crkva, najveći srpski hram do izgradnje crkve Svetog Marka na
      Tašmajdanu, pretvoreni su u gomilu kamenja. Dok je u zavičaju sve
      pretvarano u prah, pepeo i dim, Srbi iz doline Neretve razvejali su se
      po celom svetu kao beskućnici. Bio je to istorijski lom i nacionalna
      tragedija, nezabeležena od turskog osvajanja Hercegovine u 15. veku.
      Zatim je oko srpskih sela, na zemlji koju su komunisti svojevremeno
      oduzeli, izgrađeno više naselja za hrvatske izbeglice iz srednje Bosne.

      Odmah po ulasku u selo, okupator je skoro ritualno spalio Prebilovce. Na
      fasadi poslednje kuće, palikuća iz nekakve trogirske bojne, zvane
      „Mravojedi“, ostavio je grafit: „Sredija sam što sam stiga“. Lako im je
      bilo da obave zločinački posao u napuštenom selu, koga je ostala da
      „brani“ samo Draginja Medić, stara 64 godine, jedna od četiri
      prebilovačke devojčice koje su preživele pokolj 1941. godine. Odbila je
      da napusti Prebilovce, u kojima je ponovo oplakala majku i sestre,
      stradale u Šurmanačkoj jami. Mučenički je stradala od unuka onih od
      kojih je 1941. godine izbegla, a za grob joj se još ne zna. Okupaciju i
      spaljivanje Prebilovaca, Klepaca i Tasovčića nije proslavila samo
      zapadna Hercegovina već i Dalmacija, a najveselije je bilo na splitskoj
      rivi. Ovaj dogaćaj Hrvati i danas obeležavaju, pod nazivom „Lipanjska
      zora hrvatske Hercegovine“. Objavljivanjem u svojoj knjizi deseteračkog
      hvalospeva njemu samom, pod nazivom „Bobetkova garda“, hrvatski general
      Zbora je, zajedno sa svojom državom i predsednikom, stao iza vandalskih
      zločina u dolini Neretve. Uz oduševljenje zbog „uništenja srpskih
      tragova“ narodni „pjesnik“ optužuje Srbe da su pokrali hrvatske kosti i
      izazvali zlo pozivanjem Patrijarha u Prebilovce. Navodimo deo:

      „Dok je sunca Srbi će ga kleti,

      Što im stuče vojsku na Neretvi,

      Spržio im Klepca i Gnjilišta,

      Bila sela sada nema ništa,

      Prebilovci selo na zlu glasu,

      Sad po njemu divlje svinje pasu,

      Od Hrasnoga pa do iznad Stoca,

      Sve spržio, ne osta ni koca.“

    2. Simerijanac каже:

      NATO- vska kalashtura zamenjuje teze,to je njihov manir i ‘politika’ koju najbolje primenjuju na nama,bitange i obichan probisvet !!! RSK, Republika Srpska, Srbija, Avganistan, Irak, Libija, islamska država, Palestina…..Sirija..Rusija kapira da bi vi da obnovite Trerći Rajh,nece bidne,znaju svi koji je cilj Angele Merkel. Krivac,za bilo koju nesrecu u buducnosti je NATO……….,tacka !!!

    3. Šojić каже:

      …ahaha,bleda kopija,manir Putlera i rubljasjih dijabolchina..hahahah

    4. Simerijanac каже:

      ahaha,bleda kopija,manir Angele i eu dijabolchina..hahahah

    5. Sendvic sa podrigusom каже:

      Maymuncinoooooo

    6. Šojić каже:

      ….ahahaha…ZUT…hahahaha…..MRK….ahahahaha

  5. NGO_Informer каже:

    OEBS: Ličnosti godine Skrozza, Dragičević, Ganić i Andrejević

    „Misija OEBS pruža podršku i stručnu pomoć Srbiji da omogući potpuno funkcionisanje demokratskog sistema, sa jakim mehanizmima odgovornosti“

    Novinarka nedeljnika Vreme i portala Cenzolovka Tamara Skrozza, sudije Vrhovnog kasacionog suda Radmila Dragičević Dičić i Snežana Andrejević i profesor međunarodnog javnog prava na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru Senad Ganić dobitnici su nagrada Ličnost godine, koje dodeljuje Misija OEBS u Srbiji.

    Šef Misije OEBS, ambasador Andrea Orcio, na godišnjem prijemu uručio je nagradu Skrozzi, ističući njenu doslednost i rad na unapređenju slobode medija, medijske etike i tolerancije u novinarstvu.

    Prema rečima Orcija, sudija Radmila Dragičević Dičić nagrađena je zbog predanosti poštovanju ljudskih prava u krivičnom pravosuđu, a sudija Snežana Andrejević za doprinos reformi pravosuđa.

    Profesoru Senadu Ganiću nagrada se dodeljuje za izuzetan doprinos građanskom aktivizmu i podršku vrednostima tolerancije i nediskriminacije u multikulturalnom društvu, naglasio je Orcio.

    U radu dobitnika nagrada Ličnost godine, objasnio je Orcio, ogledaju se vrednosti i ideje koje promoviše OEBS i koje je Srbija uspešno zastupala tokom predsedavanja Organizacijom 2015. godine.

    Orcio je podsetio da je od prvog dana mandata u Beogradu počeo da produbljuje uspešnu saradnju, radeći partnerski sa državnim institucijama, Vladom Srbije, civilnim društvom i medijima.

    Reforme koje je preduzela Srbija i njen stalni napredak ka ispunjavanju ambicioznih ciljeva predstavljaju određujući element mog angažmana, naglasio je Orcio.

    Prema njegovim rečima, Misija OEBS pruža podršku i stručnu pomoć Srbiji da ispuni svoj cilj i omogući potpuno funkcionisanje demokratskog sistema, sa jakim mehanizmima odgovornosti.

    To uključuje i nezavisne, slobodne i odgovorne medije, napomenuo je Orcio, kao i ojačan pravični i fer pravosudni sistem, u kojem nema mesta diskriminaciji, niti privilegijama.

    Veoma sam zahvalan svim našim partnerima iz Srbije na odličnoj saradnji na prevazilaženju zajedničkih izazova, rekao je Orcio i ocenio da konkretn primer podrške Srbiji nedavna donacija opreme i vozila Udarnoj grupi za borbu protiv kriumčarenja ljudi.

    Pored podrške Srbiji da se suoči sa najzahtevnijim izazovima, dodao je Orcio, posebna vrednost Misije je u ciljanoj pomoći, kao nosioca zajedničkih vrednosti, u ključnim oblastima modernizacije zemlje.

    Među te vrednosti Orcio je ubrojao jačanje vladavine prava, nezavisnog pravosuđa, reformu sektora bezbednosti, jačanje demokratskih institucija, reformu medija, manjinska prava i rodna ravnopravnost.

    Prijemu u beogradskom hotelu Hajat prisustvovao je veliki broj predstavnika državnih institucija,
    medjunarodnih organizacija, ambasada, civilnog društva, medija, kulturnih i javnih ličnosti.

    1. Celicni каже:

      U zoru, 4. avgusta, ustaški rojevi iz
      okolnih sela, postupajući po brižljivo pripremljenom planu, u gustim
      streljačkim strojevima, opkolile su prostrani teren sela Prebilovaca.
      Stanovništvo sela je tu noć prespavalo u brdu, ali u svanuće žene i deca
      se vraćaju svojim kućama, ne očekujići da će i oni biti meta napada.
      Kako je pucnjava počela pre nego što je potpuno zatvoren obruč sa
      istočne strane, veliki broj odraslih muškaraca iz sela uspeo je da
      umakne u Hutovo blato, gde su mnogi, u ševaru, preživeli.

      Ustaše prikupljaju žene sa decom i
      zatvaraju ih učionicu seoske škole. Oko 11 časova, dotle prikupljene, u
      koloni ih po četvoro, uz batinjane, sprovode nadomak mosta na reci
      Bregavi. Prethodno su ispred škole, kundacima poubijali starice koje
      nisu mogle da pešače. One koji su stigli do mosta, potrpali su u četiri
      kamiona i odvezli u žitni silos u susednim Tasovčićima, koji je toga
      leta bio sabirni logor čapljinskih Srba na putu za jame. Tu je, bez vode
      i hrane, ova grupa prebilovačkih nesrećnika prenoćila, uz stalno
      uznemiravanje ustaša koje su upadale sa baterijskim lampama tražeći
      lepše devojke za silovanje. Odavde je, u svanuće, kada je ustaški
      stražar za kratko otvorio silos, uspela da pobegne Joka Ekmečić, udata
      Jahura, jedina od mnogih koje su ustaše povele ka Šurmanačkoj jami. Iz
      seoske škole spasile su se Mara Bulut, žena Gojka i Jela Ekmečić, žena
      Marka, sa dve devojčice.

      Popodne 4. kao i 5. avgusta ujutro,
      ustaše po Prebilovcima hvataju i dovode u školu preostale žene i decu
      kojima govore da će ih preseliti u Srbiju. Jadan narod je u ovo
      poverovao pa su se oblačile u najlepše što su imali, noseći sa sobom
      zavežljaje. Ova grupa bila je izložena stravičnijem iživljavanju,
      posebno nad devojkama, dok su uhvaćeni muškarci, posle mučenja, ubijani u
      dolu ispod sela. Ispred škole, posle silovanja i mučenja, ubijene su
      Stana Arnaut, seoska učiteljica i Slavica Bulut, Slovenka, ranije
      katolička časna sestra, koja nije htela da se odrekne muža Žarka.

      Ova grupa je 5. avgusta poslepodne, prvo
      pešice, a zatim kamionima sprovedena pravo u centar Čapljine, na
      železničku stanicu, gde je potom dovezena i grupa iz silosa.

      Bezdušno i sadistički, ova nejač, njih
      oko 500, pred očima hrvatskog i muslimanskog stanovništva koje im nije
      pružilo ni kap vode a kamoli pokušalo da ih spase, na temperaturi od oko
      40 stepeni, potrpana je i zatvorena u šest stočnih, tzv. G vagona.
      Predveče su odvezeni sedam kilometara na sever, do Šurmanaca, gde u
      ostali na koloseku zaključani u vagonima do jutra, 6. avgusta.

      U njihovoj pratnji bila je velika grupa
      ustaša iz Čapljine i okoline, na čelu sa Andrijom Buljanom, monstruoznim
      tabornikom iz sela Dretelja. Sačekala ih je isto tako velika grupa
      zločinaca iz Šurmanaca, Merđugorja i Bijakovića na čelu sa zloglasnim
      Ivanom Jovanovićem Crnim, ustaškim glavarem sela Šurmanaca. Bilo ih je
      više stotina, a jedan od njih je posle rata na sudu rekao da ih je
      neposredno u zločinu učestvovalo 150.

      Ovi zločinci, opremljeni drvenim kocima
      od 2 metra, na koje su vezivani venci duvana za sušenje, isterala je iz
      vagona prebilovački narod i poterala ih uzbrdo. Zaustavili su ih na
      kilometar od jame Golubinke, gde su ih pretresli i opljačkali, a zatim
      podeljene u manje grupe, počeli voditi ka ponoru. U jamu su ih gurali
      kočevima, a manju decu su sadistički bacali uvis iznad ždrela jame,
      širokog oko 4 metra. One koji si se u očaju hvatali za kamene ivice
      udarli su kočevima po rukama i glavi sve dok ne popuste i padnu u ponor,
      čiji je vertikalni pad otovora 27 metara da bi se posle spiralne
      strmine jama završila velikom galerijom, na dubini od 66 metara od
      otvora.

      Samo iz Prebilovaca u ovu jamu živo je
      bačeno oko 500 žena, devojaka i dece. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine
      pominje brojku od 570, ustaše jamari 520, a Okružni sud u Mostaru 470
      žrtava iz Prebilovaca, stadalih u Šurmanačkoj jami. Većina njih je
      preživela pad, sa prelomima ili bez njih, kao i brdo kamenja koje su
      posle toga ustaše gurale u jamu. Naime, prebilovačka nejač je padala na
      gomilu leševa prethodno bačenih sarajevskih Srba, što je ublažavalo udar
      čije su posledice lakše preživljavala deca. Ivan Jovanović Crni je
      sutradan bacio dve bombe u jamu, verovatno da u okolnim kućama meštani
      ne bi slušali krike paćenika. Ovo je svakako bilo bez efekta, jer su se
      bombe morale rasprsnuti znatno pre pada na tlo jame, pa su se jauci iz
      nje čuli još 7 dana.

      Narednih dana i nedelja, sve do 28.
      avgusta u Prebilovcima (koje hrvatske vlasti kolonizuju ustaškim
      porodicama i menjaju naziv mesta u Novo Selo) i okolnom terenu, ustaše
      organizuju hajke na preostale Srbe. Masovna ubijanja su vršena na
      Kravarici kod Medanovih kuća, pored jezera Škrka, u dolu ispod sela, na
      Gostiljcu i pored bunara u Bregavi, zaseoku Brdo, seoskom groblju,
      Orahovom dolu… Na lokalitetu Morin otok kraj Bregave, zaklano je 50
      Prebilovčana koji su se dobrovoljno predali ustašama, utučeni saznanjem
      da su im cele porodice stradale u Šurmanačkoj jami.

      Prema podacima hrvatskog oružništva
      (žandarmerije), ustaše su u avgustu 1941. godine ubile 820 Srba iz
      Prebilovaca. Iz 51 porodice niko nije preživeo, a preživelo je ukupno
      njih 170, od čega su njih 15 žene, devojke i deca mlađa od 15 godina.
      Ustaše su trijumfalno pevale:

      „Paveliću, šta ćemo od Srba?

      Vež’ u lance, bacaj u Šurmance!?’, i

      „Srpske su se pogasile svijeće,

      Upalit’ se više nikad neće“.

    2. Sigismund Listic каже:

      Zanimljivo je da tekst naglasava da je gospodin Ganic profesor na necemu sto nazivate „Drzavni univerzitet u Novom Pazaru“. Da li je to pokusaj distinkcije od privatnog fakulteta bivseg muftije zaljubljenog u BMW dzipove Muamera Zukorlica – Nutele, preduzimljivog gradjevinskog preduzimaca i investitora, coveka koji posebno brine o pazarskim obdanistima, sada na privremenom radu u matici, u Beogradu?
      I, ako jeste, da li je to pokusaj da se laureatu podigne ili obori vrednost?

Коментари су затворени.