Прочитај ми чланак

Русија ће укинути санкције ако Запад то учини први

0

Питање потпуног или делимичног укидања санкција према земљама које су увеле антируске ограничавајуће мере може се решавати само уколико те земље буду учиниле исто, изјавио је министар пољопривреде Русије Александар Ткачов.

moskvarusija-pixabay

Санкције зауставиле Русију не буде највећи извозник пољопривредних производа

– Питању укидања санкција треба приступати опрезно, уз поштовање интереса наших произвођача који су за време трајања тих ограничавајућих мера реализовали бројне инвестиције у нове пројекте – рекао је Ткачов.

Како је рекао, руски произвођачи хране су за време трајања санкција постигли сјајне резултате када је реч о замени увоза домац́им производима.

– За протеклих седам година производња пшенице је порасла за трећину, а порастао је и ниво производње меса. Русија, на пример, у потпуности себе снабдева пшеницом, месом, уљем, шец́ером и кромпиром – додао је он.

Ткачов је оценио да су друге земље вец́ убеђене да Русија, поред извоза нафте, може да постане и највећи извозник пољопривредних производа.

Само прошле године, додао је, порастао је извоз пољопривредних производа из Русије за четири одсто – на 17 милијарди долара.

 

5 коментара “Русија ће укинути санкције ако Запад то учини први

  1. Frojd каже:

    …nema nista od te price, ene ona budalica fali cijase, sve u sesnaes’…..

  2. NGO_Informer каже:

    Prvo pročitaj, pa zapljuni

    Dubravka Stojanović

    Nisam nameravala da branim Latinku Perović od napada Zlatka Pakovića. Nju najbolje brani njeno sopstveno delo, a napadi na nju najbolje sami govore o svojim piscima. A i ko bi sve to postigao?
    Braniti Latinku Perović od svakog napada, koji su naročito učestali poslednjih godina, bio bi skoro full time job. Jer, malo je onih koji drže do svog plasmana u čaršiji koji sebi nisu dali u zadatak da je, makar u prolazu, ošinu, ali o tome kasnije. Nisam htela da se uključim u reagovanja na ovaj napad i zbog toga što takve polemike daju veći značaj napadačima nego što oni to zaslužuju. Ipak, na ovaj tekst podstakao me je, za mene važan, istoriografski razlog.

    Pored uobičajenog lepljenja etiketa i ličnih kvalifikacija, tekst Zlatka Pakovića razlikuje se od drugih napada na Latinku Perović po tome što, tobože, polazi od analize njenih knjiga i, tobože, raskrinkava njen istoriografski revizionizam. Paković kaže: „Kad se pogledaju… istoričarka koja je 1985. godine objavila dvotomnu knjigu „Srpski socijalisti 19. veka“ i istoričarka koja je 2015. godine objavila knjigu „Dominantna i neželjena elita“, gledaju se dve potpuno različite istoričarke i persone, iako obe nose isto ime i dele istu osobu, Latinku Perović“.

    Kada se ovako manipuliše nečijim radom i bibliografijom, na to se već mora odgovoriti. U prvom redu zbog toga što bi nedovoljno obaveštenom čitaocu nakon čitanja Pakovićevih argumenata ostao sasvim pogrešan utisak. Naime, iz teksta bi se moglo zaključiti da je Latinka Perović u svom radnom veku objavila samo dve knjige koje se pominju u tekstu (Srpski socijalisti 19. veka I-II, 1985. i Dominatna i neželjena elita, 2015), da između njih, tokom tih trideset godina, ona ništa nije radila, već da se odjednom, 2015. godine, probudila kao revizionistkinja, koja nikakve veze nema sa svojom inkarancijom iz 1985. Već samo u ovde citiranoj rečenici Paković nedvosmisleno pokazuje pet ključnih stvari: 1. Nije čitao ili nije razumeo prva dva toma Srpskih socijalista 19. veka; 2. Ne zna da postoji i treći tom Srpskih socijalista 19. veka, objavljen 1995, koji je ključan za razumevanje ukupnog opusa Latinke Perović; 3. Nije obratio pažnju ili ni ne zna da je Perović između drugog i trećeg toma objavila 9 knjiga istorijskih izvora i monografija; 4. Ne zna ili nije obratio pažnju da je, zatim, između trećeg toma i Dominantne i neželjene elite ona objavila još 8 knjiga istorijskih izvora, sopstvenih monografija i nebrojeno naučnih članaka samo na teme o kojima ovde govorimo; 5. Na kraju, nije pročitao ili nije razumeo ni Dominantnu i neželjenu elitu.

    Krenimo redom. Već u prva dva toma svog kapitalnog dela Srpski socijalisti 19. veka autorka utvrđuje da je, pored zapadnoevropskih uticaja na prve srpske socijaliste i posebno na Svetozara Markovića, postojao dominantan uticaj ruskih narodnjaka, koji su u starim slovenskim ustanovama, zadruzi u prvom redu, videli idealnu osnovu budućeg socijalizma, osnovu zasnovanu na konceptima kolektivne svojine, egalitarnog društva i narodne države. Nakon objavljivanja tih knjiga, Perović prelazi na komparativne studije ruskih i srpskih mislilaca i kao rezultat tog ogromnog posla objavljuje, sa svojim predgovorima i kritički obrađena, dela najuticajnijih mislilaca bez kojih ne bi bilo moguće jasno detektovanje osnovnih pravaca srpske političke misli. Nakon svih tih istraživanja i deset godina nakon prva dva toma, Perović objavljuje i treći tom Srpskih socijalista 19. veka, koji je njeno prekretno delo. U toj knjizi, proučavajući naslednike Svetozara Markovića, ona vrši zaokret u odnosu na uobičajena tumačenja srpskog radikalizma, koja su se mogla naći u ranijoj srpskoj istoriografiji. Ona tim delom dokazuje da su pravi Markovićevi naslednici radikali Nikole Pašića, koji ideju narodne partije i narodne države izvode direktno iz Markovića, pretvarajući je u srpsko narodnjaštvo (danas bismo rekli populizam), koji na vlasti ostaje narednih pola veka, bar do Pašićeve smrti 1926, ako ne i kasnije. Izvore tih ideja ona je našla upravo u delima ruskih pisaca koje je objavila u presudnoj deceniji za njeno delo (1985-1995).

    Nakon te monografije, Perović nastavlja s objavljivanjem izvora koji osvetljavaju narodnjački pravac započet u delu Svetozara Markovića, ali počinje da se bavi i srpskim liberalima 19. veka, kao antipodima narodnjačkim strujama. Uporedo, a posebno od početka ratova za jugoslovensko nasleđe, sve se intenzivnije bavi procesima modernizacije u Srbiji, podstaknuta potpunim kolapsom srpskog društva devedesetih godina prošlog veka. Iz tih istraživanja nastao je niz zbornika naučnih radova i konferencija koje je organizovala, a koji su pomogli da se dođe do novih saznanja o dominantnim ideologijama koje su u procesima dugog trajanja obeležile savremeni razvoj Srbije. Tek nakon svih objavljenih tomova knjiga i dubinskih istraživanja, trideset godina nakon prvih tomova Srpskih socijalista 19. veka Perović objavljuje knjigu Dominantna i neželjena elita, kao neku vrstu sinteze svog prethodnog višedecenijskog rada.

    Ova bibliografska analiza bila je neophodna da bih pokazala kako se razvijalo istoriografsko delo Latinke Perović i da bi čitaoci stekli uvid u sve ono što je ona uradila i objavila. Kroz sva ta istraživanja i objavljene knjige ona je pomerala sopstvena i naša saznanja, postepeno otkrivajući sve slojeve ideologija koje su obeležile modernu Srbiju, tražeći idejne okvire i uzore koji su izvršili najdublji uticaj na formiranje različitih koncepata tokom 19. i 20. veka. Taj proces saznavanja se zove nauka.

    U nauci ne samo da je dozvoljeno, već je i neophodno pomeranje prethodnih saznanja. To je njen zadatak i njena obaveza. Uz to, važno je reći da na društvene nauke (možda na istoriografiju čak i više nego na druge) utiče i vreme sadašnje, da je ono to koje stalno pokreće da se prošlost uvek iznova čita, u traganju za procesima koji su doveli do toga da naša savremenost bude baš ovakva kakva je. Zbog toga su i duboka srpska kriza i ratovi devedesetih podsticali Latinku Perović da u dubljoj prošlosti traži uzroke propadanja. Ti zadaci koje postavlja sadašnjost izoštravali su njen pogled, omogućili joj da detektuje probleme i da ih posle svih pročitanih dokumenata i objavljenih tomova knjiga poentira u knjizi Dominantna i neželjena elita. Između te knjige i dvotomnih Srpskih socijalista 19. veka stoji prava linija dubinskih naučnih istraživanja, linija koja nije imala čak ni skretanja koja su takođe svojstvena nauci, a o skokovima i preokretima o kojima govori Paković da i ne govorimo. Okvir proučavanja srpske leve misli koji je postavila 1985. godine se dopunjavao, produbljivao narednih decenija, u kapitalnim delima u kojima su srpskoj istoriji postavljena sasvim nova pitanja.

    Predstaviti delo Latinke Perović na način na koji je to učinio Zlatko Paković najviše odgovara onom tužnom: „nisam čitao, ali znam…“. Takvo „znanje“ iskoristiti za optužbu za revizionizam i, takoreći, izdaju same sebe, je manipulacija. Otkriti sada i saopštiti urbi et orbi da je Latinka Perović liberal je skoro komično, jer je nju za to još 1972. optužio Tito, što su ona i cela ta generacija skupo platili. Napasti Latinku Perović u godini kad su o njoj izašle dve knjige napada, s desna (M. Lompar) i s leva (M. Bogdanović), nije baš originalno, pa bi se svaki zaista kritički intelektualac morao zamisliti pre nego što u to kolo uskoči. A posebno bi se morao zamisliti Zlatko Paković, koji je u Politici 2009. svoj članak počeo ovim rečima: „Današnja Srbija ima veliku sreću sa svojim istoričarkama, među kojima se naročito ističu Latinka Perović, Olga Popović i Dubravka Stojanović koje, iako pripadnice različitih generacija, predstavljaju prekretničku nacionalnu školu istorijskog mišljenja“. Napisati danas nešto sasvim suprotno tome, bez vidljivog razloga, zove se revizionizam. Razmislite zašto. Bojim se da odgovor leži u, kod Pakovica i drugih neokomunista, omraženom odnosu cost-benefit. Lako je odapeti strelu u metu koja je još u Titovo vreme stavljena na leđa Latinke Perović. To mu dođe taj „cost“, odnosno lako je i jeftino. A „benefit“ u čaršiji ne može da omane.

    1. Simerijanac каже:

      Pobeda Marin Le Pen u Francuskoj predstavljaće kraj EU

      Zagovornik Bregzita Najdžel Faraž predviđa da će se „vatra koja je zapaljena uz njegovu pomoć“ raširiti na Francusku i „konačno zapaliti projekat evropskoh integracija“

      Marin Le Pen

      Predizborno obećanje Le Penove: Krim je ruski!

      Zagovornik Bregzita Najdžel Faraž predviđa da će se „vatra koja je zapaljena uz njegovu pomoć“ raširiti na Francusku i „konačno zapaliti projekat evropskoh integracija“,
      prenela je danas agencija Asošiejted pres.

      AP navodi da je intervju s Faražom počeo u njegovoj kancelariji u Londonu kada je pomoćnik sklonio sliku na kojoj je prikazana EU kao leš u mrtvačnici.

      Faraž je ocenio da se „antielitne strasti“, koje su podstakle i britanski referendum o
      izlasku iz EU i pobedu Donalda Trampa na američkim predsedničkim
      izborima, šire na Francusku i na druge zemlje zbog kojih bi, kako je
      rekao, Unija mogla da se raspadne.

      On je govorio o liderki ekstremne desnice u Francuskoj Marin Le Pen pošto će se u toj
      zemlji na proleće 2017. održati predsednički izbori.

      „Ako ona (Le Pen) pobedi, to će značiti kraj evropskog projekta“, rekao je Faraž.

      On je naveo da ankete sada pokazuju da kandidatkinja francuskog
      Nacionalnog fronta Marin Le Pen najverovatnije neće pobediti na
      predsedničkim izborima i podsetio da je tako bilo i u slučaju britanskog
      referenduma kada su ankete sugerisale da Britanci neće glasati za
      izlazak iz EU, ali i istraživanja koja su ukazivala na to da Tramp neće
      pobediti na izborima u SAD.

      Britanska antievropska partija Ukip izabrala je u ponedeljak, 28. novembra, poslanika Evropskog parlamenta Pola Natola za novog lidera i naslednika Najdžela Faraža,
      koji se povukao ;posle referenduma.

    2. NGO_Informer каже:

      Gde imaš istotu da, ukoliko raspustimo EU i zamenimo istu za niz medjudržavnih sporazuma, nivo administracije (birokratije, regulacije) će se smanjiti?

    3. Simerijanac каже:

      ЕУ се распада а на Балкан долази Русија.

      У догледно вријеме из ЕУ излазе оне земље којима је ЕУ само велику штету нанијела, а то су Грчка, Румунија и Бугарска.

      Ствара се савез православних народа на челу са Москвом.

      Све иде ка тому, то је тако и никако другачије.

Коментари су затворени.