Прочитај ми чланак

МАРИН ЛЕ ПЕН: Разбијам ЕУ са Орбаном и Качињским!

0

Кандидат екстремне деснице на изборима за председника Француске Марин ле Пен изјавила је за пољске медије да ако победи на изборима, радиће заједно са лидером пољских владајућих конзервативаца Јарославом Качињским на томе да демонтира Европску унију.

Ле Пенова окупља „екипу“

– Уколико победим, почећу сарадњу са Качињским да растуримо ЕУ. Сматрам да можемо да сарађујемо у много ствари – рекла је Марин ле Пен у интервјуу пољском листу „Жечпосполита“ и додала да ће исто предложити и мађарском премијеру Виктору Орбану.

Са Орбаном и Качињским, Марин ле Пен жели прво да покрене расправу о томе шта је у садашњој Унији недопустиво, а поред мађарског премијера и лидера пољске владајуће странке Право и Правда, она потенцијалног помоћника у разарању ЕУ види и у британској премијерки Терези Меј.

– Сигурно се нећемо сложити око свега. Али зато је свака земља слободна и суверена да брани своје интересе – казала је Ле Пенова.

Помажимо само хришћанским избеглицама у Сирији

По њеној оцени проблем око кога ће се сигурно лако сложити јесте то да мора да се спречи прерасподела избеглица у европске земље, против чега је категорично цела Вишеградска четворка. Јарослав Качињски током викенда заложио се за помоћ хришћанским избеглицама из Сирије, као моралну обавезу сваког пољског католика, међутим ни њих не жели да прими већ искључиво да им се помаже на месту у региону у суседним земљама у које су се склонили.

– ЕУ жели да уведе санкције против држава које нису прихватиле избеглице и не пристају на њихову прерасподелу. Чак се помиње сума 250.000 евра казне за сваког избеглицу. То је лудило. То мора да престане – казала је Марин ле Пен пољском дневнику.

13 коментара “МАРИН ЛЕ ПЕН: Разбијам ЕУ са Орбаном и Качињским!

  1. АЛЕКСАНДАР ВЕЛИКИ БИГ каже:

    Vucic brani EU od Francuske!

  2. N. каже:

    Verujem da ce raditi sve da je iskompromituju, da ne dodje na vlast. Ali, ako Bog da da Le Pen pobedi, ima sanse da i Francuska istupi iz EU… A to je vec pocetak kraja fasisticke tvorevine.

    1. Frojd каже:

      … pa EU samo ceka ovu phrdibabu, ne zanosi se…nemas pojma….

    2. N. каже:

      Taj recnik Tebi ne prilici… Barem dok pricas s civilizovanim svetom.

      Za one druge je sve dozvoljeno, oni razumeju samo „jezik sile“.

    3. Frojd каже:

      …to sto si civilizovana, ne znaci da razumes politiku, nikoga nisam uvredio…

    4. N. каже:

      Niko nema ovde tapiju na razumevanje ili nerazumevanje politike. To vreme pokaze… i ko zna da li cemo ga docekati, da saznamo sve sto treba da znamo.

  3. EU_Informer каже:

    Latinka Perović: Žalimo što je Đinđić ubijen, a ne pitamo zašto se to dogodilo

    Njegov pokušaj kao premijera da Srbija počne suštinski da se menja deluje danas udaljen, kao da je učinjen pre sto godina

    I danas, četrnaest godina posle ubistva Zorana Đinđića, srpsko društvo je, zamenom teza o uzrocima i posledicama sloma Srbije na kraju 20. veka, ostalo u nesporazumu s njim, ali je danas, čini se, taj nesporazum mnogo jasniji.

    Ontološka suprotnost Slobodana Miloševića, kako je sebe video, Zoran Đinđić je među liderima opozicije bio njegov najopasniji protivnik – ali je tek sa mesta prvog postkomunističkog premijera sam postao svestan razmera katastrofe. Sve je bilo trulo. Govorio je: gde god zgaziš, to nije minsko polje, već tepih. Nagovestio je orijentaciju vlade na čijem se čelu našao: raskid sa ratnom politikom i osuda ratnih zločina; saradnja sa međunarodnim institucijama stvorenim u tom cilju; učešće zemlje u evropskim integracijama; promena normativne osnove državnosocijalističkog modela društva, a zatim dug rad, kroz sinhrone reforme na promeni mentaliteta; kroz angažovanje svakog pojedinca u promenama – stvaranje građanina.

    Protivnik koga nije bilo moguće ni locirati ni personalizovati, jer je bio sadržan u mentalitetu, odmah je reagovao. Odgovorio je političkom i ličnom diskreditacijom Zorana Đinđića: izdajnik, plaćenik, tajkun. U traženju načina kako da se on spreči nije bilo mnogo invencije – išlo sedo njegovog ubistva. Kada je do njega i došlo, nastao je šok: stotine hiljada ljudi na njegovom sprovodu ali i trijumf “dubinske palanke”. Ubrzo, postuhumna diskvalifakacija, ravnodušnost prema sudskom procesu optuženima za ubistvo. Sve to – bez protesta, a pogotovo revolta, čak i Demokratske stranke. Oglašavali su se samo malobrojni pojedinci, a zatim se sve završilo u ritualnom obeležavanju 12. marta: žalimo što je ubijen ne postavljajući pitanje zašto se to dogodilo.

    Ipak sa tom dominantnom tendencijom, paralelno, pre svega među mladima, odvijao se proces rekonstrukcije onog što su oni nazvali vizijom Zorana Đinđića. Objavljivane su Đinđićeve knjige i ta inicijativa zaokružena je izdavanjem njegovih sabranih dela u pet tomova.

    Izuzetno značajan, ni ovaj poduhvat nije doveo do promene odnosa srpskog društva prema Đinđiću. Istina, Srbija danas nije ista kao što je bila uoči i neposredno posle njegovog ubistva. Ali, ako se i danas često čuje pitanje; da li se ona vraća 90-im godinama, onda znači da u njoj nešto suštinsko nije promenjeno.

    Potonje vlade opstruirale su otvaranje zemlje prema Evropi. Odbijale su saradnju sa međunarodnim institucijama i krivile Đinđića zbog izručenja Slobodana Miloševića Haškom tribunalu; skrivale su od pravde optužene Radovana Karadžića i Ratka Mladića i zbog toga bile uslovljavane od Evropske unije. Za to vreme Srbija je stagnirala i sve dalje bila od realnosti koja je proizišla iz ratova 90-ih godina.

    Ubistvo Zorana Đinđića – trijumf “dubinske palanke”

    Na političkoj sceni Srbije postepeno se išlo ka monističkom partijskom sistemu. Dvocifreni broj političkih stranaka, kako je govorio Đinđić, s istim programom (tržišna privreda, pravna država, parlamentarizam, ljudska prava) sve manje je ličio na alternativu. Sve stranke su svoje programske ciljeve lepile na socijalno-ekonomski supstrat, pretendujući na učešće u vlasti.

    Zbog toga su odbijale ujedinjavanje i najzad bile obesmišljene onda kada je najbrojnija i tradicionalno najdublje ukorenjena partija – Srpska radikalna stranka, promenila ime u Srpsku naprednu stranku i formalno preuzela program opozicije. I Evropska unija se tome prilagođavala kombinujući pritisak i laskanje.

    Došlo je, posle dugog oklevanja, do pregovora Srbije sa EU, koja je i sama već bila u krizi, i sa Prištinom. Ali su pitanja proizišla iz ratova 90-ih godina, i to u već promenjenim međunarodnim odnosima, ostala otvorena. A možda i više od toga, ostala je nerazrešena istorijska kontroverza Srbije: kako modernizovati državu i društvo da bi postala kompatibilna sa razvijenim okruženjem? Drugim rečima, kako prestati s imitacijom izlaska iz zatvorenog društva a, u suštini, to i dalje ostajati.

    Već od izbora 2012. godine a naročito u tekućoj kampanji za predsedničke izbore, izoštrava se pitanje odnosa ekonomsko-socijalnog modela društva i demokratije, to jest slobode u društvu. S jedne strane, koaliciona vlada vrši izvesne ekonomske reforme i nastoji da uveri biračko telo da se u Srbiji, zahvaljujući tim reformama, već danas živi bolje. U ime toga, svaki drugi predsednički kandidat, osim vladajuće koalicije, smatra se subverzivnim. Politički protivnik se tretira kao neprijatelj, što unosi strah i uništava potencijale društva. Biračko telo se poziva na jedinstvo, pri čemu je glavni činilac homogenizacije, kao uvek, nacionalizam. U isto vreme, opozicione snage, i same rezervisane prema radikalnoj ekonomskoj transformaciji države, ograničavaju svoj program na izbor novih nosilaca ustavnih ovlašćenja, u krajnjoj liniji – vlasti. To nije novo. U poslednjih četvrt veka demokratska opozicija je svoje ciljeve ograničavala najpre na uklanjanje Slobodana Miloševića, a zatim Vojislava Koštunice i Borisa Tadića. Sada pak na uklanjanje Aleksandra Vučića. U strahu da sinhrone reforme društva biračko telo neće prihvatiti, svaki od kandidata zazire da ih otvoreno zastupa.

    Podsećanje na sve ovo, u četrnaestoj godini od ubistva, neophodno je da bi se razumeo i odnos srpskog društva prema Đinđiću. On je, pre svega, nastojao da što dublje prodre u srpsku tradiciju. Delom te tradicije smatrao je i razdoblje socijalizma koji je u Srbiji nastao iznutra. Polazeći od toga, pisao je; “Na temelju ruralne i patrijarhalne osnove nastaju institucije individualnog društva. Nestalnost tih institucija može se objasniti nestalnošću njihove osnove, jer njihova prirodna osnova jeste jedno individualizovano društvo, kojeg kod nas nema. Evoluciono je neverovatno i zaista izuzetno složeno što na toliko nepovoljnoj osnovi nastaje politička konstitucija. Međutim, ako danas pokušavamo da objasnimo naše savremene probleme, moramo se vratiti toj protivrečnosti.” Poznavao je srpsku tradiciju, razmišljao s obzirom na nju, ali je srpsko društvo posmatrao iz perspektive moderne. To od njega ostaje i to treba tražiti, pre svega u njegovom pisanom delu.

    Njegov pokušaj kao premijera da Srbija počne suštinski da se menja deluje danas udaljen, kao da je učinjen pre sto godina.

    1. Frojd каже:

      …to je to…slazem se 110 %…

  4. Simerijanac каже:

    А шта ће онда наша Тањица Мишћевић са својим поглављима ?
    Остаће јадна без посла. Баш ми ју је жао )))))

    1. Гвозден каже:

      Нека иде да бере малине досад је увек фалило радника.Само је рад може ослободити:)

    2. Simerijanac каже:

      Тачно, нека бере малине и нека буде од користи српском народу. Берући малине до краја живота можда и исправи штету коју му је нанијела до сада. Берући малине не само да ће се ослободити већ ће доживјети и катарзу.

  5. Гвозден каже:

    Будућа председница Француске,не кладим се,али ћу на њену победу уложити новце.Верујем у њену победу!

    1. N. каже:

      Kako uloziti?,,, U kladionici?:)

Коментари су затворени.