Прочитај ми чланак

НАЈТРАГИЧНА СРПСКА ЉУБАВНА ПРИЧА: Истина о Лази Костићу и Ленки Дунђерски

0

Трагичана љубавна прича из Србије која се не заборавља и која увек покрене талас емоција!

Легенду о Лази Костићу и Ленки Дунђерски није ни мало једноставно испричати, објаснити и схватити. Све је саткано у песми коју је велики песник у себи носио пуних 14 година као резултат покајања, а која је произашла из интимне драме песника који пред крај свог живота више не може да ћути, већ преиспитује себе, своје страхове, надања и неке поступке.

„Санта Мариа делла Салуте“ се може разумети само ако се сагледа цела љубавна прича и друштвене прилике тог доба.
Ленку Дунђерски, најмлађу ћерку његовог пријатеља и добротвора Лазара Дунђерског, сиромашни песник је упознао 1891. године када му је уточиште пружио овај велепоседник.

Очаран двадесетогодишњом Ленком, која је пленила лепотом, шармом и младошћу, тридесет година старији песник није могао да савлада талас емоција које су почеле да га испуњавају, али као пријатељ породице Дунђерски и частан човек, дубоко је био свестан разлике у годинама и немогућности њихове везе.

Много година пре него што је упознала Лазу Костића, Ленка је слушала приче о њему и читала његову поезију са неким необјашњивим немиром који се претворио у безграничну, топлу љубав када га је упознала. Одбијала је многобројне просце надајући се да ће је Лаза ускоро запросити. Испреплетан буром осећања, разапет између моралног и емотивног, песник је покушао да пронађе начин који би заувек ставио тачку немогућности на њихову везу.

Написао је писмо свом добром пријатељу, Николи Тесли у коме описује девојку изузетне лепоте, која испуњава све услове идеалне супруге великог научника. Како је Ленка била богата удавача, а Николи управо изгорела лабораторија, Лаза се надао да ће спојити ова два дивна бића и тиме решити немогућу ситуацију у којој се нашао. Овај покушај је доживео двоструки дебакл. Тесла није био заинтересован за било какав „електрицитет“ осим струјног кола и науке, а Ленка је изјавила да би се удала само за некога као што је Лаза Костић.

Не знајући како да се избори са буром коју су снажни ветрови све јаче подизали у њему, покушао је да спас пронађе бекством у манастир Крушедол, али ни овај покушај није успео. Не могавши да се ослободи емоција, он у манастиру пише прву песму посвећену својој великој љубави „Госпођици Л.Д“, песму обавијену велом тајни у којој се назиру топли осећаји које песник гаји, али их изриче у пријатељском тону, песму која је све до настанка „Санта Мариа делла Салуте“ била његова најдража песма.

Последњи, очајнички корак у свом бегу од велике љубави, песник је коначно направио на предлог свог пријатеља и несуђеног таста, прихвативши да се ожени богатом сомборском удавачом Јулијаном Паланачком, која је свог „Лазу“ верно чекала пуних двадесет година. Не схватајући шта се дешава, а у жељи да учини услугу свом пријатељу, на венчању 1895. године, песников кум је био Ленкин отац, Лазар Дунђерски.

Нису прошла ни два месеца од овог догађаја када се догодила страшна трагедија. Јелена Ленка Дунђерски је трагично преминула, на свој 25 рођендан, 25. новембра 1895 .године у Бечу. Колале су разне гласине од тога да се убила због несрећне љубави, до тога да је узрок смрти била сепса након неуспешног абортуса. Како поузданих информација нема, њена смрт је остала тајна, а као званична верзија се узима она коју је изнела њена породица, да је преминула „лицем на Арханђела Михаила“ од тифусне грознице.

За овај трагичан догађај, Лаза је сазнао док је током брачног путовања боравио у Венецији. Обузет тугом какву није могао ни да замисли, отишао је у цркву Госпе од Спаса (Санта Мариа делла Салуте) и под окриљем њене грандиозне лепоте, дуго се молио и плакао у себи, тамо где нико сузе не види, где највише боли и потпуно несвесно већ тада почео да пише стихове најлепше опроштајне љубавне песме код нас.

Песма почиње његовим обраћањем Госпи од Спаса у коме он тражи опроштај за све своје грехе а потом почиње да исповеда своју интиму од момента када је изненада у његов живот заувек ушла млада жена са којом је дошла светлост, али и муке и патња. Њена младост и његова старост су се нашли у време када је једно искључивало друго.

Он говори о сукобу разума и осећања у коме ће разум надвладати једно срце, али ће због тога друго срце умрети.

Док стоји пред храмом и ликом Богородице, он схвата да успоставља везу са небеским и да стиже до момента када јава и сан почињу да се приближавају. У том сну они су муж и жена, али је она сада старија од њега. Не по годинама, већ по смрти. Његове песме су њихова деца. Схвата да се не плаши смрти, већ да је прижељкује, јер се тамо налази рај у коме Ленка обитава и где ће најзад доживети неслућену срећу и ускрснуће љубави за дивљење.

Ленка није имала прилику да прочита песму која је настајала пуних 14 година у песнику, али је прочитала песму „Госпођици Л.Д“ коју је песник приложио дворцу Дунђерски у њен споменар, мали, дрвени ковчег са ружама осликаним на поклопцу, који је нажалост нестао, а тиме и заувек однео са собом истину о овој вечној љубави.

1 комент на “НАЈТРАГИЧНА СРПСКА ЉУБАВНА ПРИЧА: Истина о Лази Костићу и Ленки Дунђерски

  1. Zina Ciceklic каже:

    Moj pogled, na Santa Marija della Salute nije trening intelekta, niti zasebna diciplina filozofije, nego pokušaj prisustva na “Mistićnoj svadbi” Laze Kostića i Lenke Dunđerski, na svadbi kada je Jedno postalo Dvoje, a Dvoje postalo Jedno. Iz pjesme Laze Kostića s one strane Hada, Lazin duh poput Sunca zalazi u tamu smrti, i izlazi u svjetlost. Santa Marija della Salute je iskustvo Laze Kostića autnomne predstave duše – Lenke, da bi ovo razumijeli, mi moramo nužno, preokrenuti naš racionalistićki kauzalni redosljed, i Kostićevu Santa Marija della Salute ne izvoditi iz svojih predpostavki već naprotiv, te pretpostavke izvoditi is Kostićeve pjesme, to jest iz Zmaja – Iz Lazine knjige o Zmaju glasom svog umišljenog sagovornika kojem govori: “Nemoj zaboraviti, molim te, da smo još na ovom svijetu i da još nikako nisi dospjeo do Zmaja” ali Laza Kostić jeste, i jasno je kuda se uputio., jer ga je dotakla Morjina ruka. Lazin pogled je najljepši i najsvjetliji u onaj drugi svijet kojim besmrtna duša iz ovog smrtnog tijela može pogledati. Ideja Objedinjavanja, spajanje suprotnosti predstavlja razvitak filozofske misli tokom dvije hiljade godina, Heraklit je uzviknuo: “Množina je Jednina”. Tim putem se uputio Laza Kostić, istina je da se sa ovog puta za razum bez duše ili moderan razum traži isuviše, jer Duša za ovaj razum je varljiva apstrakcija koju poput suhe slame dijalketikom preživa, ali kod genija duša gotovo u opipljivom stanju se javlja, kao kod Ničeovog natčovjeka i Lazine Santa Marija drlla salute – Lenke koji odbijaju da funkcioniši kao promjenjljivi sastavni djelovi jednostranog razuma bez duše. Istina je da i Laza Kostić traži isuviše za jednostrani razum, ali to ne mjenja ništa u posljedici Kostićeve hipoteze u kojoj se on javlja kao svijest a Lenka kao duša to su dva mora koja treba spojiti. Laza zna da bi se svijest zasitila i postala uska bez svijesti duše, svijest nebi nikada opazila da joj je potreban preporod ili spasenje suprotnosti ili drugog rođenja, silaskom u tamu-dubinu iz koje jedino uviđa svjetlost i visinu i to je spasenje. A spasenje dogme i politike je samo veliko obećanje koje nije samo zaživjelo, već i jeste jer dolazi, i vječno dolazi zato nam se život u nespoznatljivoj i neizmjernoj suprotnosti događa, spasenje kao veliko obećanje nema povratni osnov na sam život, već kotrlja beznadežno vječnost velikih obećanja koja nikada nisu ispunjena. I Bog je izabrao da napusti ove prostore i ove ljudi, koji prodadoše duše Lažima velikih obećanja i postadoše slijepi, i sama vjera posvećenjem jednostavno proglasi duh laži koji ne obraća pažnju na važnost sudbine ili dužnost prema njoj. Nauka proglasi dušu nepostojećom i duša je za nauku slijepo crijevo. Ali Laza Kostić je vidjeo Morju i otišao korak dalje kao i svi geniji. Ovaj predgovor mi je bio potreban, zbog mog htijenja boljeg razumijevanja, jer ja ne ispovjedam ovdje nikakvu vjeru, ali Marija della salute je izraz ljudske duše, i veoma važan lični doživljaj Laze Kostića, koji je činjenično stanje a ne sud. Duša polazi iz neizmjernih dubina u visinu iz paradoksalnosti neposredne istine, dušina slika-vizija guši konkretistički duh opšte dnevne svijesti, odatle i upozorenje da se čuva onaj koji je previše lak, ova predstava pjesme Santa Marija della salute je predstava duše. Spajanje ili mistična svadba sa mrtvom Lenkom je spajanje suprotnosti, suprotnih priroda muško-žensko i suprotnih svjetova onog i ovog svijeta, i to nije samo fizičko i konkretno, jer tu je i duševno-duhovno spajanje, takoreći po naredbi boginje Morje, jer to spajanje je božiije obitavalište ( i oduhovljena ljubav fizička-erotska je božije obitavalište, samo tjelesno spajanje koje nije oduhovljeno je prostačko i banalno) ovo božije obitavalište je i temelj ovog uvoda ili ekskursa koji ne smeta, naprotiv pokušavam da olakšam razumijevanje mog pogleda na Santa Marija della salute. Laza je otvorio prozor u vječnost srpske umjetnosti, kulture, i kao znalac, Laza je i znalac da bi ostvario jedinstvo suprotnosti, Znalac to mora i u tome i jeste teškoća, lako je upregnuti mišljenje umne djelatnosti, ali se genijalnost kreće u svijetu fenomena koji nisu u djelokrugu uma, a um to jedino može spoznati, što znači: da mu je potrebna nadoknada racionalne duše, koja u prvi mah se ukazuje razumu kao iracinalno koje se naknadno ukazuje razumu kao racionlno. Zato duša mora probuditi ili pobuditi razum i evo probuđenog, koji prepoznaje svoju pravu prirodu božanskog uma koji je objedinio razum i dušu i postigao ili ostvario delfsko proročanstvo Spoznaj samog sebe.Laza je prvi preveo Šekspira, izvrsno je govorio nekoliko jezika, on je grčke filozofe i latinske pisce čitao u orginalu , Laza je filozof i pravnik, koji je prevao i Ilijadu, Hamleta, Ričarda III, Romea i Juliju, Kralja Lira, napisao dva filozofska rada, koji su kasnije shvaćeni kao izraz sasvim izvorne i posebne filozofske misli, Laza je klasićnu i savremenu filozofiju objedinio sa živim interesovanjem za probleme bioloških nauka. Hoću da naglasim, zato sam ovo i navela, da Laza nije samo obgatio svoje saznanje, on se intuitivno-blagim rukovođenjjem duše pripremao za što uspješnji susret sa dušom, a neznanje bi ga upropastilo, taj susret je veoma težak i opasna, to je ukazao još više i Fridrih Niče. Kada je ruka Morje dotakla Lazu, on je saznavao samog sebe, i vrijedno čistio duh, da mu “mistična svadba sa mrtvom Lenkom” ne bi nanijela veliku štetu, i da poludi. Jer susret sa dušom koja je predznak žene ne uređuje svoj život prema pravilima koja tradicionalno važe za razumna koje je prevarom i represijom nametnuo patrijarhat, sa tom razumnošću u susretu sa dušom si u velikoj opasnosti, jer je riječ o ostvarenju Sopstva, pred kojim ako čovjek popusti ili je nedolićan propada, jer nije ostvario Sopstvo koje ga uništava, a trebalo je da bude njegova esencija. Još je opasnije to kolektivno, koja je religija ostvarila Sopstvo Isusa, koji je vjernik uz crkvu ostvario Sopstvo, stoga i čovječanstvo i civilizacija propada. Ostvariti Sopstvo je individuacija i to veoma teška, to je i osnova i Ničeovog nadčovjeka. Opasnost propasti dolazi, kad se svjesni poredak života sa svojim tradicionalnim i dogmatski, moralnim i razumnim principima sprovodi u trenutku kada se radi o nečem drugom nego što je socijalni život. Sam ovaj magisterijum je Bog povjerio filozofima i prorocima čije je duše okupio u svom raju kao zlatne glave čovječanstva. Šta hoću da kažem: Ono šta su ukazale te zlatne glave filozofa stare grčke i proroci je fascinantno, to je proces Individuacije Sopstva. Sopstvo je u suštini priča o spasenju koju pričaju sveštenici. Ovo želim da pokušam da objasnim uz kršćansku paralelu ne sa crkvom nego sa Isusom, jer ova činjenica dolazi do izražaja u postojanju Isusa kao odnos pojedinca prema Bogu, kroz Isusa samo pojedinac može spoznati Boga, i Isus mu omogućuje da čovjek ne izgubi vezu sa duševnim slikama i njenim silama nesvjesnog to jeste nadsvjesnog. Ove slike duše je genijalno dočarao Niče: Slike su sva imena dobra i zla: one ne izgovore sve, već samo nagovjeste. Pazite dobro, na časove u koje bi duh vaš htjeo da govori u slikama” Geniji su obuzeti vizijama-slikama duše, a moderni ljudi su obuzeti svojim egom. Smisao genija je da dušom kompenzuju situaciju svijesti kad ona ne može da ispuni svojom svrhom zahtjev spoznaje i samospoznaje koja je uvijet do spoznaje, dakle, duša je nadoknada svijesti. Ne znam koliko mnogo ili koliko malo ljudi danas može sebi uopšte predstaviti nešto pod “raspravom sa dušom” bojim se da ih je previše malo. Zbog toga se treba postaviti suštinsko pitanje, šta zapravo treba označiti sa rječju duša, religije ne govore o duši koju su zamjenili sa riječju duh, kada su uspostavili patrijarhat, jer Duša je predznak Žene, i ni u kom slučaju da su uspostavili duh kad se misli pod duh i život, šta vrijedi duh koji uništava život. Stoga je možda bolje da kežem: geniji su preokupirani dušom, i to , i oni raspravljaju sa dušom, s jedne strane da se razumiju slike duše-vizije i vas druge strane o borbi protiv opasnosti fascinacijom koja ugrožava razum, fascinacija polazi iz neizmjernih dubina u neizmjerne visine, iz ove paradoksalne duševne istine: tu se moraju objediniti-spojiti suprotnosti, da duša ne bi bila paradoks. Duša guši konkretistički duh dnevnog svijeta, jer njen svijet polazi iz tame, iz dubine, i geniji u raspravi sa dušom silaze u njene dubine tame koja je majka svjetla, stupiti u tamu gdje se dospjeva do svoje granice, i korak preko nje u ono što nema puta, tamo gdje rjetko ko stupi, ovsdje se ljudski duh suočava sa vlastitim porjeklom, konačna svijest sa svojim preduslovom, a smrtno ja, s vječitim Sopstvom. Laza Kostić je nesumnjivo genije, i zato ovaj moj neuobičajen pogled na njega, pod uslovom da ga možemo razumijeti, s predpostavkom da se mogu racionalno i iracionalno jednako osmotriti, znam da od ovog se neće postati pametnijim, opet će se ukazati suprotnosti. Pomoći samo nešto više i nešto drugo, a to je upravo ovaj pogled, jer on se otima saznanju koje shodno paradoksu predstavlja životnu istinu prema stvarnosti. Pored znanja za razumijevanje potrebna su visoka osjećanja koja su djelotvorna snaga iz središta srca gdje živi duša, dah Božiji: koji razum bez visokih osjećanja ne može obuhvatiti, osjećajna intuicija, osjećajni ton je dubok uvid duševne slike koju razum treba da zna objasniti jer se javlja u simbolu, i to otvara treću mogućnost, za ono ili – ili ili ovo ili ono itreće mogućnosti za nauku nema, ima, umjesto ili – ili otvara se “ i “ još, tako je i nastala Santa Marija della salute, kada je Laza Kostić nako četiri godine poznanstva s Lenkom odlućio da je napusti, da joj nebi opteretio mladost jer on je već bio u poznim godinama, od onog ili ostani ili otiđi, Laza da ne bi od bola sletio s pameti, je otvorio visokim osjećanjima intuicje on “ i “ Santa Marija della salute. Dakle da je Laza ostao sa emocijama umjesto viskih osjećanja, bilo bi strašno, jer emocije su opsesije prisilne vrste afekta, jer nisu nikakva djelatnost, već zbivanje koje ti se događa, emocije su afekti koji smanjuju prilagođenost svijesti i to je inferiornost u kojoj se postaje niži nivo ličnosti, koji ne može kontrolisati emocije i čovjek se više ili manje ponaša kao primitivac, uz to posjeduje i značajnu nesposobnost moralnog prosuđivanja. Napustajući Lenku da joj ne bi kvario mladost, već u godinama Laza za tu odluku je potreban ne mali etički i moralni napor, i to je nezamislivo jamstvo čovjekovog učešća u biću svijeta i duha u zakonitosti ljudskoj i Božijoj, da nema ove zakonitosti, veličine čovjeka ne bi ni bilo. Na tom putu Laza je veliko biće, biće i ljepota i htijeti ovu ljepotu kao biće sklada u biću, to znači htijeti zakon duha i slijedi ti ga. Laza je saživljen sa skladom koji je krajnji cilj ili da kažem pravi uzrok samog duha u dejstvu. Laza nije ništa manje od Sofokla i Šekspira, nije htjeo slobodu, htjeo je sklad kao ljepotu ili samo biće. Laza je sljedbenik Zlatnih glava filozofa stare Grčke: Heraklita, Empdokla, Anksagore od kojih je Laza učio radi života a onda i saznavanja, kao izraz i znak duha najvišeg reda. Kada je Laza prvi put vidio Jelenu Lenku Dunđerski predivnu mladu djevojku-predivnu ljepotu, obasjala ga je helenska svjetlost (kao što je Parisa kada je ugledao Jelenu-Helenu Trojansku) kao svjetlost vrhovne harmonije tako obilatim zrakom da je zasjenila i samog Lazu, koji kaže: “to se ne piše, to se ne poje, samo dušom probije zrak, to razumijemo samo nas dvoje” Ali se Laza povukao da bi je volio sa distance, da joj nebi opteretio mladost, i on to i kaže: “Zar nije ljepše nositi ljepotu – svodova tvojih postati stub, nego grijući svjetsku grehotu – u pepeo spaliti srce i lub” u ovoj dramatičnosti Laza je u paklu između suprotnosti, pakleno ukrštanje, Laza je identifikovao zakonitost bića i zakonitost ljepote, a time ontologiju koja promatra biće po sebi u svojoj biti: “zar nije ljepše vjekovati u te – Santa Marija della salute” Laza ne prodaje Đavolu dušu, i ostaje na putu u vrhunskoj epohi njegovog života u istini bića kao u istini ljepote do posljednjeg dana. Uvijek je isti sklad, po Heraklitu: harmonija se rađa iz najžešće borbe, harmonija suprotnosti sklad u neskladu, uvijek isti nesklad u skladu, jer nema apsolutne pobjede kao što nema apsolutnog poraza. To je izrazio Laza u pjesmi Pletisanka – međ javom i med snom -, Lazu je dotakla ruka Morje boginje sudbine koja plete nevidljive niti života. Iz tog dodira Morje je snaga Laze u rast prema Santa Marija della salute, jeste rast njegovog ličnog prokletstva do snage zanosa visokog osjećaja: “Međ javom i med snom” odvede Lazu u grandioznu pjesmu jednu od najdubljih u svjetskoj književnosti u svom kretanju Mističnog Braka Laze Kostića i Lenke Dunđerski, koja je umrla veoma mlada, ali Laza nastavlja da živi s Lenkom. Vladislav Dis je nešto rekao u svojoj pjesmi “Možda Spava” ili Jova Zmaj u svojoj pjesmi “Otkida se – neću ti se nikad vratiti, ti češ meni doći”. Veličanstvenost Kostića u ovom Mistićnom braku s mrtvom Lenkom je i erotska senzacija već ostarjelog Laze, ali nema ništa skaradnog, iako je Lenka umrla veoma mlada a Laza nastavio s njom da živi u Mističnom braku, to pripada samo onima koje je Morja dotakla svojom rukom i osnovala duh Mistićne fantazije sklada u neskladu i nesklada u skladu. Čak i erotizam Kostićev, koji će se vinuti do luka crkve Santa Marija della sallute u Veneciji, kao samim lukom posljednjih deset godina svog života, koliko je i pisao pjesmu, u mističnoj sreći, u suštoni je sudbina. To je vrhunski sklad što teče iz vrhunskog neskalada, kao što vrhunska ljubav ili ljepota sklada ide iz vrhunskog nesklada, iz smrti iz samog ništavila. Kao što Euripid kaže; “Ko, možda živjeti znači umrijeti” Dubinom duha geniji pokušavaju rasvjetliti smrt, kao Harfa Orfejeva, koja udara tanove tek u smrti pobjedonosno u Hadu. Ljubav je za Lazu sklad prije svega, ali onaj sklad do koga se može doći samo neskladom, za vrhunsku ljubav potreban je vrhunski nesklad: Ne, živa Beatriča – Lenka Dunđerski već uvijek i neumitno mrtva Betriča, ona kojoj Laza Kostić može da upali svijeću na pomenu u manistiru Krušedol. Mucajući već, prve riječi molbe za oproštaj Gospe od Spasa, ali nikako da bi završio u toj skrušenosti pred Gospom od Spasa kao simbolom apsolutne ljepote, već da bi odmah nakon dvije uvodne strofe, ispisao u sred svoju sopstvenu istoriju, u ispovjesti koja će raspaliti oganj, onako kako plamen svijeće s pomena Lenki Dunđerski u Krušedolu, raspalio u erotski oganj, koji svojom silinom, i svojom apsolutnošću,i zanosom u koji se baca i izvodi iz jave i iz sna, bacajući se u kosmičku univerzalnost. Taj kosmizam erotski je jedinstven u Srpskoj kulturi, ide iz njegovog najličnijeg dodira, iz njegovog ukrštenja na krstu za ništavilom. Bez tog ukrštanja, bez tog krsta Laze nema, kao što bez njega nema ni Kostićeve Beatriče, Lenke Dunđerski, o kojoj je sanjao, ali u ojađenosti i osami “u selesni” još i prije njene smrti, kada je rješio da Lenku napusti: tek svojom smrću postaje njegova Lenka Dunđerski, jer u smrti nema više razlike u vremenu, Laza je napustio Lenku mladu, on već u godinama, u smrti nema razlike u vremenu, tu po njegovoj velikoj rječi jeste prostor: “gdje svih vremena razlike ćute”, i u prvom redu, tek u smrti u ništavilu, ona je u neskladu ili suprotnosti, tek tu obujmljena njime-neskladom, ona je potaknula veliki Kostićev sklad – objedinjenje suprotnosti, dejstvena tvoračka sila njegove harmonije i njegova zanosa, erotskim zanosom, sa samim kosmosom, i Laza osjeća da sa Njom, pomjera zvijezdane pute, tako da će od toga i duhovi da polude kao od strašnog milja, to je zanos kroz ovo ukrštanje sa ništavilpm, i iz ništavila u slavu svih slava – kao Feniks i Isus. Stano ponavljani refren Santa Marija della salute, pokajnički oborene glave sadržana je njegova suprotnost u ushićenje. Uzlet u visinu je dubina iz duše, Laza se spušta u javu apsolutne ljubavi, stepenicu po stepenicu silazeći, on se ujedno penje iz dubine u visinu, duh Laze Kostića istovremeno se rađao kada je iščezao. Ovo liči otprilike na Feniksa koji umire i vaskrsava, stoga smijem možda pretpostaviti da je ovo slično, sa Santa Marija della salute. Ipak se je desio mistični brak, silaženje u dubine duše i uzlaženje do nebeske ljepote služi sjedinjenju suprotnosti ili sila onog što je dole i onoga što je gore. Laza je sišao i uznjeo se da bi volio Lenku. Tajna bilo kao materija ili personifikovana, uzlazi iz zemlje obavlja sjedinjenje suprotnosti Laze i Lenke u mističnom braku-božansko obitavalište i ponovo se vraća na zemlju, što istovremeno znači njen sopstveni preobražaj u “eliksir” spajanja suprotnosti ili ukrštenje Laze i Lenke: “U nas je sve k’o u muža i žene..strast nam se bliži u rajski hlad” ovo je efekat u prvom slućaju usavršavanja tjelesnog, a u drugom ponovo oživljavanje duše, kojim se prosvjetljava analno tijelo ili analna erotika, i ljepota života, vraća se svom porjeklu, i Laza kaže: “ To razumijemo samo nas dvoje, to je u raju prinovak drag – to tek u zanosu proroci slute..” Ovoj ljepoti nije potreban lijek, jer ona je sada i onako nepokvarljiva. Njegov zanos je vrhunska umnost raspjevana na pragu bezumlja i smrti, zanos koji je potresao čitavo njegovo biće koje će se iskazati velikim etotičkim doživljajem onako kako je hrlio ništavilu kao jednom apsolutnom životu, ili bez nje u koj jeste Ona, ali Ona kojom se završava sve, već koja će išćeznuti, posljednim stihovima zajedno s njim i sa njegovim sjećanjem, u raspjevanost Kosmosa, u apsolutnu svjetlost. Tu ima tragedije, ali zato jer ima ljepote, i tu ima ljepote zato što ima tragedije. Dostojevski kaže: Ljepota je strašna, Laza je vjerovao da je ljepota kobna, u onoj mjeri koju je iskazao govoreći o sestri Miliča Bajraktara iz narodne pjesme: Nevjesta Miličeva umire, samo sa svoje prevelike ljepote. Santa Marija della Salute je doživljaj Laze Kostića lične duše njegove, autonomna predstava, i mi moramo nužo preokrenuti naš racionalistički kauzalni redosljed i Kostićevu Santa Marija della salute ne izvoditi iz svojih predpostavki već naprotiv, te predpostavke izvoditi iz Santa Marija della salute. Kostić iz svoje knjige o Zmaju, kazuje glasom svog umišljenog sagovornika kojem kaže: “Nemoj zaboraviti, molim te, da smo još na ovom svijetu i da još nikako nisi dospjeo do Zmaja”. Jasno je Kostić sam otkriva kuda se on uputio, to je najljepši, najsvjetliji pogled u onaj drugi svijet kojim besmrtna duša iz ovog smrtnog tijela može pogledati. Kostić ne samo nagovještava spajanje suprotnosti, nego ih i izriće, on spaja ovaj i onaj svijet. Ideja objedinjavanja suprotnosti predstavlja istorijski razvitak filozofske misli tokom više od dvije hiljade godina. Tim putem se uputio Kistić. Istina je da on sa tog puta za razum koji ignoriše dušu traži isuviše, ali to ne mjenja ništa u posljedici Kostićeve hipoteze u kojoj se on javlja kao “svijest” a Lenka kao “duša” to su dvije suprotnsti kje treba objediniti za spasenje. A ono obećano spasenje koje samo ne živi, i koje samo što nije stiglo i ono dolazi, tako obećaše, u toj obmani se život u nespoznatljivoj i neizmjernoj suprostavljenosti događa, i kotrlja beznadežno vječnost velikih obećanja koja nika nisu ispunjena. Kostićeva ekstaza je vrhunska umnost raspjevana na pragu bezumlja i smrti, ekstaza koja je potresla čitavo njegovo biće koje će se iskazati velikim erotičkim doživljajem onako kako je hrlio ništavilu kao jednom apsolutnom životu, ili bez nje u kojoj jedino jeste Ona, ali Ona kojom se završava sve, već koja će iščeznuti, posljednim stihovima zajedno s njim i sa njegovim sjećanjem, u raspjevanost Kosmosa u apsolutu svjetlosti. Tu ima tragedije, ali zato jer ima ljepote, i tu ima ljepote zato što ima tragedije. Dostojevski kaže: ljepota je strašna, Laza je vjerovao da je ljepota kobna, u onoj vjeri koju je iskazao govoreći o sestri Milića Bajraktara iz narodne pjesme: “Nevjesta Milićeva umire, samo sa svoje prevelike ljepote”

Коментари су затворени.