Прочитај ми чланак

ПОРОШЕНКО: Има да нас нема

0

Украјина би, без наставка реформи, могла да изгуби државност, изјавио је председник земље Петро Порошенко.

„Међутим, то је песимистични сценарио, у који не верујем и који нећу дозволити“, рекао је Порошенко.

Према његовим речима, треба „дати нови ветар борби против корупције“.

Порошенко је подсетио да ће 2019. године бити одржани председнички и парламентарни избори и да је властима остало још годину дана активног рада на реформама.

Са друге стране, један од председника фракције „Опозициони блок“ Јуриј Бојко сматра да ће реформе украјинских власти у образовању, здравству, пензионом осигурању и пољопривреди довести до потпуног осиромашења народа.

Порошенко је признао да Кијев не може силом да врати Крим.

„Можемо ли се надати да вратимо Крим од Русије? Реално — не. Да ли ће она сама отићи одатле? Нажалост, не. Ми можемо заједно да стварамо услове да Крим постане терет за Русију. Треба да створимо све услове да је заболи“, изјавио је Порошенко.

Према његовим речима, Кијев треба да искористи све доступне инструменте међународног права — санкције, међународни суд, међународне платформе, механизме мониторинга.

Порошенко је руско-белоруске војне вежбе назвао припремом Москве за велики рат.

„Све је више доказа да се припрема офанзивни рат“, рекао је Порошенко.

Према његовим речима, због тих стратешких маневара Украјина је појачала контролу на свим деловима државне границе.

Председник Украјине је навео да се Кијев залаже за распоређивање мировњака на читавој територији Донбаса, без присуства Русије и без договора са устаницима. 

„Никаквог договара са устаницима у вези са параметрима учешћа будуће мисије УН не може бити“, рекао је Порошенко пред посланицима Врховне раде.

Украјински председник је поново нагласио да Мински споразум није идеалан и није донео стабилан мир, али да је омогућио да се смањи интензитет борбених акција.

Могућност увођења мировне мисије на југоистоку Украјине све је извеснија након што је руски председник Владимир Путин изјавио да подржава ту иницијативу, али уз услов да њу чине припадници ОЕБС-а, као и да буду позиционирани на линији разграничења са Донбасом и нигде другде.

Русија је одмах након Путинове изјаве Савету безбедности упутила нацрт резолуције о увођењу мировњака, а како је најавио стални представник Русије при УН Василиј Небензја, консултације о том документу ће убрзо почети и то на нивоу стручњака, како би се дискусија потом пренела и на ниво сталних представника.

7 коментара “ПОРОШЕНКО: Има да нас нема

  1. Т. Горски каже:

    Ма шта кажеш: „Има да вас нема“ али ту си ти па ћеш спасити Украјину и народ !?

    Каква ФУЊАРА Боже заклони нас од „нечастивог“ гада !

  2. Бр каже:

    Najveći korumpirani idiot na vlasti, koji se obogatio krađom SSSR-a, izgradio sebi fabrike čokolada, sad govori protiv korupcije. Pa da ima zakona, prvi bi zauzeo mesto iza rešetaka.

  3. EUInformer2 каже:

    Latinka Perović

    Radomir Konstantinović: montenjevska raznovrsnost i višeglasje ili širenje prostora slobode

    Radivoj Cvetićanin, Konstantinović. Hronika, Dan Graf, Fondacija „Stanislav Vinaver“, Beograd 2017, str. 815

    Pored mnogo obeshrabrujućih znakova našeg vremena, knjiga je njegov ohrabrujući znak. Nema više velikih državnih izdavača. Više manjih privatnih izdavača učestvuje u utakmici na tržištu knjige. Specijalizovani, oni se ne žale na konkurenciju. Pored tekuće produkcije, objavljuju se ranije – iz raznih razloga – neobjavljene knjige. Davno objavljene pa – opet iz raznih razloga – zaboravljene knjige. Istorijski izvori različite provenijencije. Prevodi… Ako je Ivo Andrić bio u pravu kad je rekao
    da nema nekorisne knjige, onda knjižni resurs na srpskom jeziku nikako nije neznatan. Ovog leta taj resurs je obogaćen izvrsnom knjigom Radivoja Cvetićanina Konstantinović. Hronika.

    Glavni junak Cvetićaninovog dela je Radomir Konstantinović, pisac i mislilac (1928–2011). To jest: ličnost koja je od svoje pojave na književnoj sceni ranih pedesetih godina prošlog veka izazivala podele, i nije pristala da to čini ni posle svoje smrti. Koja je predstavljala reakciju na generaciju pisaca intelektualaca etabliranu 1945. godine, i uticala na stvaranje novih generacija. Na čijem su
    delu nastale dve paradigme: konstantinovićevska i anti-konstantinovićevska – paralelne ali u promenljivom odnosu snaga. Najzad, ličnost koja je postala središte oko koga se kao u koncentričnim krugovima širio prostor slobode čineći njen odnos prema vladajućoj ideologiji i političkom režimu znatno složenijim nego što izgleda nekim njegovim današnjim tumačima.

    Radivoj Cvetićanin stajao je pred ličnošću koja je u „pečalbarskoj oskudici“ (sam Konstantinović je svoju plodnost tumačio i egzistencijalnom nuždom) i monaškom posvećenošću radu (Cvetićanin piše da je Konstantinović navlačio na sebe neku belu široku odoru, koju je smislila Kaća Samardžić, kako bi u pregrejanoj odaji na vrhu njihove uske kuće u Rovinju mogao, preko leta, satima da radi) – stvarala pedeset pet godina. Pred obimnim i raznovrsnim delom (pesme, romani, radio-drame, eseji, istorijsko-filozofski spisi, istorija srpskog pesništva u 19. i 20. veku). U isto vreme pred veoma
    brojnim izvorima (Konstantinovićeve knjige, knjige o njemu, knjige autora o kojima je on pisao, časopisi i listovi, prepiske, razgovori sa savremenicima – saradnici, prijatelji, srodnici – u toku rada na Hronici)… Treba samo zamisliti sve te izvore na jednom mestu!

    U pisanju knjige o Radomiru Konstantinoviću, u tu intelektualnu avanturu tokom koje se i sam menjao, Radivoj Cvetićanin je ušao dobro pripremljen. Po obrazovanju je stručnjak za književnost. Ali iako se njome nije profesionalno bavio, on je natprosečni poznavalac i istorije i teorije književnosti. A zatim, on je istraživač sa strašću. Teško je i zamisliti pojedinost iz života i rada Radomira Konstantinovića koja je izmakla njegovoj pažnji. To je rezultiralo izuzetnom akribijom koja knjizi daje i naučni karakter čineći je nezaobilaznom.

    Nema sumnje da Cvetićaninova akribija do sopstvene zagrcnutosti, koja se prenosi i na čitaoca, ima funkciju (planiranu ili proizašlu u krajnjem rezultatu). Cvetićanin nastoji da bude istoričan, objektivan, sa distancom prema junaku svoje knjige, da bi dokazao ko je on stvarno bio u prostoru i vremenu. Cvetićanin to i uspeva, mada u knjizi ima mesta na kojima snažna emocija dovodi i do preuveličavanja uloge junaka knjige. Takva je Cvetićaninova interpretacija Konstantinovićevog teksta Naše nužnosti koji je objavljen 1952. godine u listu Mladost. Konstantinović tada ima 24 godine. Odbacujući statičnost kao kob, ne želi da joj se preda, ali isto tako ne apsolutizuje ni svoj način, jer ne veruje „u jedan jedino moguć način“. Iza teksta stajala je redakcija i Mladost je zbog tog teksta prestala da izlazi. Cvetićanin ovom tekstu pridaje značaj manifesta i smatra ga važnijim od referata Miroslava Krleže na kongresu jugoslovenskih pisaca u Ljubljani.

    Međutim, ima činjenica pred kojima Cvetićanin zastaje sa razumljivim divljenjem prema svom junaku. Reč je o Konstantinovićevom odnosu prema književniku Dragiši Vasiću. Ali, to i nije samo odnos prema ovom konkretnom piscu. U tom odnosu sadržano je osnovno načelo koga se Radomir Konstantinović držao kao čovek i stvaralac od početka do kraja. Tek su Cvetićaninova istraživanja, da još jednom potvrde važnost istraživanja za stvarnu istoriju, osvetlila i ovaj odnos.

    Konstantinović je bio pozvan da za ediciju Srpska književnost u sto knjiga (1964/65) sačini izbor srpske proze o Prvom svetskom ratu. U izbor je uvrstio jednu priču Dragiše Vasića koji je posle 1945. godine bio prećutan. U ime Matice srpske kao suizdavača pomenute edicije rezerve je izrazio njen zvaničnik Živan Milisavac. Konstantinović mu je odgovorio:

    „Ne mogu Vam pomoći, time što bih, pozvan da iznesem literarni stav o Dragiši Vasiću, jednostavno odbacio njegovu prozu, jedan takav gest ne samo da bi se kosio sa mojom literarnom savešću, već bi bio u koliziji sa mojim pozivom i kompetencijom“.

    Ocenjujući Konstantinovićev odgovor Milisavcu kao dokument „od izuzetnog književno-istorijskog značaja“, Cvetićanin, sa neskrivenim divljenjem za njegovog aktera, kaže: „Danas je teško dočarati dimenzije Konstantinovićeve odvažnosti. Založiti se da se pod igom partizanskog režima štampa četnički ideolog, mogao je samo neko koji bi sve dao za književnost“.

    Cvetićaninov izbor žanra knjige bio je vrlo inteligentan. Hronika je dovoljno širok okvir za istoriju dela, pa i za druge žanrove: prvi korak u biografiju. Ali prethodno treba reći da je Cvetićaninu pomoglo iskustvo novinarskog zanata kojim se bavio u najvećem delu svoga života. On je čvrsto pratio životni tok svoga junaka ulivajući u njega nove rukavce. Intrigirao je čitaoca: podsećao ga na ono što je pročitao, otvarao pitanja i najavljivao odgovore. Bez ovih odlika – naučna studija, sa njima – Cvetićaninova obimna Hronika, krcata činjenicama, čita se kao roman.

    Temeljnim istraživanjima i uzornom akribijom, Cvetićanin je svojom knjigom konačno omogućio uvid, i to podjednak, u dve percepcije života, pre svega dela, Radomira Konstantinovića. Po jednoj čijim rodonačelnikom Cvetićanin, s razlogom, smatra književnog kritičara i istoričara Predraga Palavestru – Radomir Konstantinović je strano telo u srpskoj kulturi, tuđ „našem tlu“, hermetičan, usamljen, bez uticaja. Po drugoj, koja, nimalo slučajno, nema rodonačelnika, Konstantinovićevo delo je anti-dogmatično, u svakom od više svojih vidova (roman, čitanje srpske književne tradicije, esej, radio-drama, istorijsko-filozofski spis) otvoreno za preispitivanja i novine. Ono što je Kasim Prohić rekao za osmotomno Biće i jezik, čijim je sastavnim delom smatrao kultnu knjigu Filosofija palanke, važi za delo Radomira Konstantinovića u celini: „Riječ je o jedinstvenom patosu, jednoj snazi kritičkog elana… koji je neponovljiv“.

    Obe percepcije Konstantinovićevog dela imaju uporište u novijoj srpskoj istoriji. One reflektuju podele između generacija, ali i unutar svake generacije (pisac Danilo Nikolić, koga je Cvetićanin konsultovao, piše mu, da su pisci koji su pripadali generaciji koja se javila posle 1945. godine, bili podeljeni na montanjarske i građanske. Prvi su se okupljali u Balkanskoj ulici, drugi – na Terazijama). Međutim, to su još previranja u kojima učestvuje mladi Radomir Konstantinović. Podele, u čijem će se središtu naći njegovo već, uglavnom, zaokruženo delo, kristalizovaće se u poslednje dve decenije prošloga veka. Ali, idimo za Radivojem Cvetićaninom.

    Sva četiri prva romana Radomira Konstantinovića bila su osporavana, ali je svaki od
    njih bio u najužem izboru za prestižnu Ninovu nagradu, da bi je četvrti (Izlazak) i dobio. Međutim, prvi roman (Daj nam danas), koji je za objavljivanje preporučio pesnik Dušan Matić rekavši da je to „ludo i genijalno“, dobio je nagradu Udruženja književnika Srbije. U žirijima su sedeli predstavnici raznih generacija, zastupnici raznih poetika, i odluke žirija nisu bile jednoglasne.
    Posle Izlaska javljaju se pripadnici nove generacije. Za razliku od Palavestrinih istomišljenika, oni ne misle da je roman hermetičan i tuđ „našem tlu“, već, po izrazu, novi roman.

    U proleće 1962. godine Radomir Konstantinović, sa životnom saputnicom, Kaćom
    Samardžić, kreće na dugi put po Evropi (Beč, Hamburg, Amsterdam, London, Pariz,
    Italija, Švajcarska). Bez određenog cilja ali, očito, sa potrebom da vide
    Evropu. Oto Bihalji im piše: „da znate da lepšega nema“. U Parizu sreću Beketa.
    U dnevniku, žaleći što ga nije vodio od početka puta, Konstantinović piše:
    „Beograd je moja prava i jedina sudbina… Hteo bih da se vratim kući, iako znam
    da me tamo čekaju samo gorčine i neraspoloženja“. Tako će se, još jednom,
    osećati: na početku rata devedesetih godina.

    Po povratku sa putovanja po Evropi, u svojoj trideset petoj godini, pita se, možda
    i pod uticajem putovanja, kuda dalje? Slede novi romani: Ahasfer (1964) i Pentagram
    (1967). U dnevniku beleži: „Ovde počinje nova moja epoha“. Piše eseje,
    „prelistava časopise“, ali početkom maja 1966. najavljuje rad na Rečniku
    srpskih pesnika koji će se, 1983. godine, pojaviti kao Biće i jezik u osam tomova. Taj kolosalni posao prekida, i od 1966. do 1969. godine, piše Filosofiju palanke. Počinje da je čita 4. avgusta 1969. godine, u 21:21, precizan je Radivoje Cvetičanin, pred mikrofonom Trećeg programa Radio Beograda. U celini je objavljuje časopis Treći program (2/1969).

    Glas o Filosofiji palanke ide, najpre, od „uva do uva“. Ona ne izmiče pažnji profesora etike Vuka Pavićevića, publiciste Milana Vlajčića, Miroslava Krleže koji na nju upućuje Predraga Matvejevića…
    „Kao da je ovo usmeno predanje, kaže Cvetićanin, slutilo da pred sobom imamo
    ostvarenje koje je po svome formatu istorijsko“. Ubrzo, dolazi do provale
    interesovanja. U Politici i Komunistu pojavljuju se prikazi. U Domu omladine u Beogradu održava se skup na kome se raspravlja o Filosofiji palanke. Nolit objavljuje
    njeno izdanje. Knjiga dobija dve nagrade: Biblioteke „Đorđe Jovanović“ i Radio
    Beograda. Usred jugoslovenske krize, u Sarajevu se (1989) održava skup povodom
    dvadesetogodišnjice štampanja knjige. U ratu devedesetih godina, Milorad
    Belančić u knjizi Genealogija palanke dešifruje njeno značenje kao aktuelno. Ali, ta jedinstvena dinamika ne slabi. Od 2004. do 2010. godine Otkrovenja Save Dautovića objavljuju četiri izdanja Filosofije palanke, Sarajevo (2010) štampa svoje izdanje. Vraćanje ovoj knjizi posle jugoslovenske katastrofe izgleda lekovito. Na skupu u Sarajevu (2003), u čijem radu su, izuzev iz
    Slovenije, učestvovali intelektualci iz cele bivše Jugoslavije, u središtu
    rasprave je Filosofija palanke.

    Pojam palanke zaokupljao je Konstantinovića. Cvetićanin podseća čitaoca da je kroz
    ceo njegov rad pratio „svaki znak“ najave palanke. Bilo ih je, kaže, ali su
    svi, do obeležavanja 50. godišnjice Disove smrti – bili škrti. Tada će
    Konstantinović palanku identifikovati kako ju je identifikovao u svom spisu Filosofija palanke:

    „Palanka to je onaj svet koji nam, nepromenljivo, sugeriše ideju o našoj
    nepromenljivosti. Ono što je najodvratnije u svakome provincijalizmu, to je
    sugestija apsolutnog o poretku, u odnosima, u meni sa mnom: apsolutno je poreklom iz provincije
    (podvukao je Konstantinović) u kojoj sve jeste kao da jeste zauvek, u kojoj
    nema promene, neočekivanog susreta, u kojoj aždaje ne mogu da žive, demoni i
    dobri anđeli – spasioci, razbojnici i čudesa, u kojoj je sve poredak od iskona
    i zauvek, do te mere i razmerja, takođe i slika moga Ja, kao slika koju sam
    stvorio u tome nepokretnom, konačnom ’svetu’, jedna slepa i gluva ’konačna’
    slika“.

    Od ovog teksta Radomira Konstantinovića do Filosofije palanke prošlo je sedam godina. U stvari, prošlo je mnogo više, cela jedna epoha. Za novu epohu preostalo je mnogo više, i možda najvažnije: Filosofija palanke, Biće i jezik i Dekartova smrt.

    Šezdesete godine prošloga veka su kraj jedne i početak druge epohe u životu i radu
    Radomira Konstantinovića. Prva epoha (1945–1965) je u znaku njegovog
    oduševljenja zbog spoljne slobode i rezerve prema ograničenjima unutrašnje
    slobode: dogmatizam, suzbijanje raznovrsnosti i višeglasja. To počinje sa
    njegovom kritikom odnosa prema Zapadu i umetničkoj prozi o Prvom svetskom ratu.
    Kao da je već tada stao na stanovište Stanislava Vinavera: pre nego što se
    napusti, tradiciju treba poznavati. To će uticati na njegovo tiho udaljavanje
    od Partije. Ali, osporavan i napadan, Radomir Konstantinović je posle prvog
    romana (1954) i Ninove nagrade za četvrti roman (1961), priznat, i prihvaćen:
    veoma zaposlen. Opisujući njegovo leto u Rovinju 1961. godine, Cvetićanin kaže:

    „Radi… zapravo sto poslova: na jednu hrpu eseja koje je objavio u Danasu (1962, urednik Steva Majstorović – L.P.) dodao
    je drugu, koju je – paralelno – rasuo po drugim listovima. Igrao se njima kao
    žongler lopticama: po tri – četiri istovremeno u vazduhu. Njegova pisaća mašina
    ’Olimpia Monica’ radila je non – stop“.

    I da nije donosio ništa novo, Konstantinović nije mogao biti ignorisan već zbog
    svoje plodnosti. Do kraja decenije koju završava Filosofijom palanke, Konstantinović je uvršten u ediciju Srpska književnost u sto knjiga i u školsku lektiru. Njegove drame su u svetskoj
    antologiji radio-drama. Počinje da se prevodi. Roman Daj nam danas imao je drugo izdanje. U prepisci je sa Beketom. Napisao je još dva romana (Ahasver i Pentagram). Pravio je izbore proze i
    poezije za ediciju Srpska književnost u sto knjiga. Na tom poslu imao je, u već
    pominjanoj prepisci sa Živanom Milisavcem, svoj istorijski trenutak. Pisao je
    eseje koji će biti šlagvort za Filosofiju palanke (Živeo život Tola Dačić i Ko je barbarogenije?). U isto vreme, „Radomir Konstantinović prelistava časopise“ na Trećem programu Radio Beograda.
    Bio je to osoben način komunikacije za intelektualnim kretanjima u Jugoslaviji
    i u svetu. Radivoje Cvetićanin je precizan u opisu ovog Konstantinovićevog
    napora: „Dvesta trideset i pet izlazaka pred mikrofon, po dvadeset minuta, 14
    godina… blizu pet hiljada minuta, odnosno oko osamdeset časova“.

    Tačno na polovini šezdesetih godina (1. jula 1965. godine) Konstantinović, kako kaže
    u dnevniku, oseća granicu između dve epohe njegovog života i rada. Pokazaće se,
    međutim, da polovinom tih šezdesetih godina i nije granica samo u njegovom
    ličnom životu.

    U drugoj epohi (po meni: od 1965. do 1983) Konstantinović će, po sopstvenim
    rečima, idući trbuhom za kruhom, započeti rad na Rečniku srpskih pisaca. Prekinuće ga, da bi završio Filosofiju palanke, ali će u jednom intervjuu (maj 1966) obrazložiti svoj poduhvat. To će, po njemu, biti
    „istorija, a i nešto više od istorije… interpretacija dela pojedinih pesnika i
    istovremeno govoriti o pojedinim estetskim, moralnim, filozofskim i političkim
    tendencijama ne samo naše poezije, već kulture te epohe“. Aprila 1967. godine
    počinje da čita oglede na Trećem programu Radio Beograda; časopis Treći program
    počinje da ih objavljuje 1970. i to će trajati do 1981. godine.

    Beogradski izdavači, Prosveta i Rad, te Matica srpska u Novom Sadu objavili su 1983.
    godine, u osam tomova, Rečnik srpskih pesnika (njih 113) pod novim naslovom: Biće i jezik u iskustvu pesnika srpske kulture dvadesetog veka. Ovaj jedinstveni poduhvat naišao je na veliki
    odjek, a Radomir Konstantinović je bio ovenčan nagradama (Ninova nagrada koja
    je nosila ime Dimitrija Tucovića, Oktobarska nagrada grada Beograda, Nagrada
    sarajevskog časopisa Odjek koja je nosila ime Miroslava Krleže). Tim i
    prethodnim nagradama pridružiće se nagrada za životno delo (Sedmojulska u
    Srbiji i Avnojeva u Jugoslaviji).

    Posle završetka Bića i jezika, praznina. Prijatelju piše (3. avgusta 1983) – „Kad čovek prekine odjednom veliki posao, to ti je kao kad zakočiš naglo, pa se nađeš u nekom jarku… Ako imaš 55 godina, kao ja, nije naročito veselo, pomalo je zloslutno prazno, ali to, kao što vidiš, nikome ne pričam. Odmor je strašna stvar, nerad je užasan: onda rade samo crvi. I oni metafizički, i oni pravi“. Ali, šta je bilo dotle?

    1. Simerijanac каже:

      Курвино копиље, руке своје спржио кад је с ражња будеш скидао,…. ријеч је о диктатору Порошенку а не о најпознатијој радници из јавне куће- Латинки Перовић.

    2. Бобан за Царевину Србију каже:

      Та латинка је како јој и само име каже једно зло жена…

    3. Simerijanac каже:

      Црвено смеће које је на брзину метазарилало у жуто смеће.
      А и име јој има пуно симболике, вјероватно јој утиче на покварењачки карактер и злу нарав.

      Надам се да неће још дуго.

    4. Риле каже:

      Ако још будеш урунирао овдИ…биће примењен Душанов законик.

Коментари су затворени.