Прочитај ми чланак

ОПЕТ ЛАЖЕ? „Мислим да ми је ово последњи мандат“

0

"Они ме не би победили до 2040. сасвим сигурно", поручио је у понедељак, председник Србије Александар Вучић одговарајући на питање о критикама које свакодневно доживљава од опозиције, у медијима, на друштвеним мрежама.

Додао је да мисли да му је ово последњи мандат, али, како је приметио, не због оних који га нападају.

То је, како је рекао, његова одлука.

– Знам да ми је рок трајања ограничен, највероватније ће ми ово бити последњи мандат и неће ме срушити твитераши, они сами себе руше својом мржњом – рекао је Вучић гостујућ на Пинк телевизији.

Упитан не чини ли му се да је мржња, о којој често говори, иницирана и од стране власти, те да ли можда власт треба да допринесе спуштању тензија, Вучић је одговорио:

– Можемо свакако боље, чак и да попустимо и да ту врсту сваковрсног дијалога отворимо. Ника ствари ису црно беле, али мислим да је већим делом кривица на другој стани, мада има и наше- рекао је он.

Како каже, чињеница је, међутим, да је све најчешће уперено против њега, да су све критике и ружне речи њему намењене, а да свако ко се усуди да стање у његову одбрану мора да прође „топлог зеца“.

– Кад неко стане у моју одбрану крећу тобож хумористичке, а у ствари политичке и уперене су против мене. Ево, рецимо, Марко Ђурић, чим несто каже одмах крећу критике – хајде да се спрдамо с њим како је глуп, па удри по њему да му никад не падне на памет да стане у моју одбрану“, навео је Вучић и додао: „Свако ко је стао у моју одбрану морао да прође топлог зеца, свака приврженост мени тако се кажњава“.

Он, додао је, тиме није фасциниран ни уплашне, не секира се…

– Спреман сам сваки дан да одговорам, да се борим…и нисам рекао да ми је ово последњи мандат због њих, то је моја одлука, они ме не би победили до 2040. сасвим сигурно – поручио је.

13 коментара “ОПЕТ ЛАЖЕ? „Мислим да ми је ово последњи мандат“

  1. Markos каже:

    Bog da te cuje i otrovi i metkovi i virusi :D

  2. Ћирко каже:

    Јел се баве психијатри овим болесником? Макар приватно, консултујући стручно штиво?

  3. Оливер каже:

    Уснија Вучић 2027 године:“Мислим да ми је ово последњи мандат.“ Стари лажов,лопов,преварант и БИТАНГА!

  4. Гаудеамус Игитуровић каже:

    „…. мисли да му је ово последњи мандат, али, како је приметио, не због оних који га нападају.“
    Вучић је „приметио“ истину!
    О дужини трајања мандата не одлучују они који нападају ни њега, ни оне пре њега, а како је кренуло ни оне после њега.
    О дужини трајања мандата одлучују они који „додељују“ тај мандат на основу онога што им будући „мандатар“ обећа да ће за узврат да уради, да би задовољио њихове интересе. Дужина додељеног мандата зависи од прецизности и брзине испуњења обећаног …..

  5. Boćo каже:

    Šta bi se moglo reći o njegovim rječima, u kakvom mi političkom okruženju živimo i ko nas vodi.

    Radoje
    Domanović

    VOĐA

    – Braćo
    i drugovi, saslušao sam sve govore pa vas molim da i vi mene čujete. Svi nam
    dogovori i razgovori ne vrede dokle god smo mi u ovom neplodnom kraju. Na ovoj
    prljuši i kamenu nije moglo rađati ni kad su bile kišne godine, a kamoli na
    ovakvu sušu kakvu valjda niko nikad nije zapamtio. Dokle ćemo se ovako
    sastajati i naprazno razgovarati? Stoka nam polipsa bez hrane, a još malo pa će
    nam i deca skapavati od gladi zajedno s nama. Mi moramo izabrati drugi način,
    bolji i pametniji. Ja mislim da je najbolje da mi ostavimo ovaj nerodni kraj pa
    da se krenemo u beli svet, da tražimo bolju i plodniju zemlju jer se ovako ne
    može živeti.

    (Tako je govorio nekad, na
    nekom zboru, iznemoglim glasom jedan od stanovnika nekog neplodnog kraja. Gde i
    kad je ovo bilo, to se, mislim, ne tiče ni vas ni mene. Glavno je da vi meni
    verujete da je to bilo negde i nekad u nekom kraju, a to je dosta. Ono, doduše,
    nekad sam držao da sam celu ovu stvar ja sam odnekud izmislio, ali malo-pomalo
    oslobodih se te strašne zablude i sad tvrdo verujem da je sve ovo što ću sad
    pričati bilo i moralo biti negde i nekad, i da ja to nikad i ni na koji način
    nisam ni mogao izmisliti.)

    Slušaoci bleda, ispijena
    lica, tupa, mutna, gotovo besvesnog pogleda, sa rukama pod pojasom, kao da
    oživeše na ove mudre reči. Svaki je već sebe zamišljao u kakvom čarobnom,
    rajskom predelu, gde se mučan i trudan rad plaća obilnom žetvom.

    – Tako
    je, tako je… – zašuštaše iznemogli glasovi sa sviju strana.

    – Je li b-l-i-z-u? – ču se razvučen šapat iz jednog
    ugla.

    – Braćo! – otpoče opet jedan govoriti malo jačim glasom.
    – Mi moramo odmah poslušati ovaj predlog, jer ovako se više ne može. Radili smo
    i mučili smo se, pa sve uzalud. Odvajali smo i od usta svojih te sejali, ali
    naiđu bujice pa snesu i seme i zemlju sa vrleti, i ostane go kamen. Hoćemo li
    mi večito ovde ostati i raditi od jutra do mraka, pa opet biti i gladni i
    žedni, i goli i bosi?… Moramo poći i potražiti bolju, plodniju zemlju, gde će
    nam se mučan trud nagrađivati bogatim plodom.

    – Da pođemo, odmah da pođemo, jer se ovde živeti ne
    može! – zašušta šapat, i masa pođe nekud ne misleći kuda.

    – Stanite, braćo, kuda ćete? – i opet će onaj prvi
    govornik. – Moramo ići, ali se tako ne može. Mi moramo znati kuda idemo, inače
    možemo propasti gore mesto da se spasemo. Ja predlažem da izaberemo vođu, koga
    svi moramo slušati i koji će nas voditi pravim, najboljim i najprečim putem.

    – Da izaberemo, odmah da izaberemo!… – ču se sa sviju
    strana.

    Sad tek nastade prepirka,
    pravi haos. Svaki govori i niko nikog niti sluša, niti može čuti. Zatim se
    počeše odvajati u grupice; svaka šuška nešto za se, pa i grupice prskoše i
    uzeše se za ruke sve dva i dva, te jedan drugom govori i dokazuje, vuče jedan
    drugog za rukave i meće ruku na usta. Opet se sastanu svi, i opet svi govore.

    – Braćo!
    – istače se odjednom jedan jači glas i nadmaši ostale promukle, tupe glasove. –
    Mi ovako ne možemo ništa učiniti. Svi govorimo, i niko nikog ne sluša. Biramo
    vođu! Pa koga bi to između nas i mogli izabrati? Ko je između nas putovao da
    zna putove? Mi se svi dobro znamo, i ja prvi se ne bih smeo sa svojom decom
    poveriti nijednome ovde na ovom zboru. Nego kažite vi meni koji poznaje onoga
    putnika tamo što još od jutros sedi u hladu kraj puta?

    Nastade tišina, svi se
    okretoše nepoznatome i uzeše ga meriti od glave do pete.

    Čovek onaj srednjih godina,
    mrka lica koje se gotovo i ne vidi od duge kose i brade, sedi, ćuti kao i dotle
    i nekako zamišljeno lupka debelim štapom po zemlji.

    – Juče
    sam ja video ovoga istog čoveka sa jednim dečkom. Uhvatili se za ruke i idu
    ulicom. Sinoć onaj dečko otišao nekud kroza selo, a ovaj sam ostao.

    – Ostavi, brate, te sitnice i ludorije da ne gubimo
    vremena. Ko je, da je, on je putnik izdaleka, čim ga niko od nas ne zna, te
    sigurno zna dobro najpreči i najbolji put da nas povede. Kako ga ja cenim,
    izgleda da je vrlo pametan čovek jer neprestano ćuti i misli. Drugi bi se
    brzoplet već deset puta dosad umešao među nas ili počeo ma s kim razgovor, a on
    toliko vremena sedi samcat i samo ćuti.

    – Dabogme, ćuti čovek i misli nešto. To ne može biti
    druge nego da je vrlo pametan! – zaključiše i ostali pa uzeše opet zagledati
    stranca i svaki na njemu i njegovu izgledu otkri poneku sjajnu osobinu, poneki
    dokaz njegove neobično jake pameti.

    Ne provede se mnogo
    razgovora, i svi se saglasiše da bi najbolje bilo da umole ovog putnika koga im
    je, kako vele, sam bog poslao: da ih povede u svet da traže bolji kraj i
    plodniju zemlju, da im bude vođ, a oni da ga bezuslovno slušaju i pokoravaju mu
    se.

    Izabraše iz svoje sredine
    desetoricu koji će otići strancu te mu izneti pobude zbora i svoje bedne
    prilike i umoliti ga da se primi za vođu.

    Otidoše ona desetorica,
    pokloniše se smerno pred mudrim strancem, i jedan od njih uze govoriti o
    neplodnom zemljištu njihova kraja, o sušnim godinama, o bednom stanju u kome se
    nalaze, i završi ovako:

    – To nas nagoni da ostavimo svoj kraj i svoje kuće pa da
    pođemo u svet tražiti bolji zavičaj. I baš sad kada padosmo na tako srećnu
    misao, kao da se i bog smilova na nas te nam posla tebe, mudri i vrli stranče,
    da nas povedeš i spaseš bede. Mi te u ime svih stanovnika molimo da nam budeš
    vođ, pa kud god ti, mi za tobom. Ti znaš putove, ti si svakako i rođen u
    srećnijem i boljem zavičaju. Mi ćemo te slušati i pokoravati se svakoj naredbi
    tvojoj. Hoćeš li, mudri stranče, pristati da spaseš tolike duše od propasti,
    hoćeš li nam biti vođa?

    Mudri stranac za sve vreme
    tog dirljivog govora ne podiže glavu. Ostade do kraja u istom položaju kako ga
    i zatekoše: oborio glavu namršten, ćuti, lupka po zemlji i – misli. Kad se
    govor završi, on ne menjajući položaj kratko i lagano procedi kroza zube:

    – Hoću!

    – Možemo li, dakle, poći s tobom i tražiti bolji kraj?

    – Možete! – produži mudri stranac ne dižući glave.

    Sad nastade oduševljenje i
    izjave zahvalnosti, ali na to mudrac ne reče ni reči.

    Saopštiše zboru srećan
    uspeh dodajući kako tek sad vide kakva velika pamet leži u tom čoveku.

    – Nije se ni makao s mesta, niti glave podiže, bar da
    vidi ko mu govori. Samo ćuti i misli. Na sve naše govore i zahvalnosti svega je
    dve reči progovorio.

    – Pravi mudrac!… Retka pamet!… – povikaše veselo sa
    sviju strana, tvrdeći kako ga je sam bog kao anđela s neba poslao da ih spase.
    Svaki bejaše tvrdo uveren u uspeh pored takvog vođe, da ga ništa na svetu ne bi
    moglo razuveriti.

    I tako na zboru bi sad
    utvrđeno da se krenu još sutra zorom.

    ***

    Sutradan se iskupi sve što
    imaše odvažnosti da pođe na daleki put. Više od dve stotine porodica dođe na
    urečeno mesto, a malo ih je još i ostalo da čuvaju staro ognjište.

    Tužno je pogledati tu masu
    bednog stanovništva koje ljuta nevolja nagoni da napusti kraj u kome su se
    rodili i u kome su grobovi predaka njihovih. Lica njihova koštunjava,
    iznemogla, suncem opaljena; patnja je dugim nizom mučnih godina ostavljala
    traga na njima i izrazu dala slike bede i gorkog očajanja. Ali se u ovom
    trenutku u njihovim očima ogledaše prvi zračak nade, ali i tuge za zavičajem.
    Ponekom starcu se slila suza niz smežurano lice, uzdiše, očajno vrti glavom s
    puno neke slutnje, i radije bi ostao da pričeka još koji dan pa da i on ostavi
    kosti u tom kršu negoli da traži bolji zavičaj; mnoge od žena glasno nariču i
    opraštaju se sa umrlima kojima grobove ostavljaju; ljudi se otimaju da se i sami
    ne bi raznežili i viču:

    – Dobro, hoćete li da i dalje gladujemo u ovom prokletom
    kraju i da živimo po ovim udžericama?

    A i oni bi sami čisto hteli
    da ceo taj prokleti kraj i one bedne kućice ponesu, da se može kako, sa sobom.

    Graja i galama kao u svakoj
    masi. Uznemireni i ljudi i žene, a i deca što ih majke nose na leđima, u
    ljuljkama, udarila u ciku; uznemirila se nekako čak i stoka. Stoke malo i
    imaju, ali tu je poneka kravica, poneko mršavo, čupavo kljuse s velikom glavom
    i debelim nogama, na koga su natovarili vazda nekih ponjava, torbi, ili po dve
    vreće preko samara, pa se siroto povodi pod teretom, a opet se drži u sili pa
    zarže pokadšto. Neki, opet, natovarili magare, dečurlija vuče pse o lancima. Tu
    je, dakle, razgovor, vika, psovka, kuknjava, plač, lavež, pa čak i jedan
    magarac dva-triput njaknuo, ali vođa ni reči da progovori, kao da ga se cela ta
    masa i vreva ništa ne tiče. Pravi mudrac!

    On jednako sedi oborene
    glave, ćuti i misli, i ako tek pljucne pokatkad, to mu je sve. Ali mu je baš zbog
    takva držanja popularnost narasla tako da je svaki bio u stanju skočiti, što
    kažu, za njim i u vatru i u vodu. Među mnogima mogao se čuti otprilike ovakav
    razgovor:

    – More, srećni smo, te naiđosmo na ovakva čoveka, a da
    smo bez njega pošli, ne dao bog, zlo i naopako, propali bismo!

    – To je pamet, moj brate! Samo ćuti, reči još nije
    progovorio! – reći će jedan pa pogleda sa strahopoštovanjem i ponosom u vođu.

    – Šta ima da govori? Ko govori, taj malo što misli!
    Mudar čovek, razume se, pa samo ćuti i nešto misli!… – dodade drugi, pa i on
    sa strahopoštovanjem pogleda vođu.

    – Pa nije ni lako voditi ovoliki svet! I mora da se
    misli kad je primio na sebe toliku dužnost! – opet će prvi.

    Dođe vreme polasku. Čekali
    su malo ne bi li se još ko prisetio da pođe s njima, ali kako nikog ne beše,
    nije se moglo dalje oklevati.

    – Hoćemo
    li krenuti? – pitaju vođu.

    On ustade bez reči.

    Uz vođu se odmah grupisaše
    najodvažniji ljudi da mu se nađu u nesrećnu slučaju i da ga čuvaju da mu se ne
    bi desila kakva opasnost.

    Vođa svojski namršten,
    oborene glave, koraknu nekoliko puta mašući dostojanstveno štapom ispred sebe,
    a masa krene za njim i viknu nekoliko puta:

    – Živeo!

    Vođa koraknu još nekoliko
    koraka i udari u plot od opštinske zgrade. Tu, naravno, stade on, stade masa.
    Vođa se izmače malo i lupi dva-tri puta štapom po plotu.

    – Šta ćemo? – pitaju.

    On ćuti.

    – Šta: šta ćemo? Obaljuj plot! To ćemo! Vidiš da čovek
    daje štapom znak šta treba raditi! – viknuše oni što su uz vođu.

    – Eno vrata, eno vrata – viču deca i pokazuju vrata koja
    su ostala na protivnoj strani.

    – Pssst, mir, deco!

    – Buditeboksnama, što se čini! – krste se neke žene.

    – Ni reči, on zna šta treba. Obaljujmo plot!

    Za tili časak puče plot kao
    da ga nije bilo.

    Prođoše.

    Nisu makli ni sto koraka, a
    vođa zapade u neki veliki trnjak i zastade. S mukom se iščupa natrag i uze
    štapom udarati to levo, to desno. Stoje svi.

    – Pa šta je sad opet? – viču oni pozadi.

    – Da se probija trnjak! – viknuše opet oni uz vođu.

    – Evo puta iza trnjaka! Evo puta iza trnjaka! – viču
    deca, pa i mnogi ljudi iz pozadine.

    – Eto puta, eto puta! – rugaju se gnevno oni uz vođu. –
    A ko li zna kud vodi, slepci jedni? Ne mogu svi zapovedati! On zna kud je bolje
    i preče! Provaljujmo trnjak!

    Navališe provaljivati.

    – A jaoj! – zavapi poneko kome se zabije trn u ruku ili
    ga šine ostruga po licu.

    – Nema, brajko, ništa bez muke. Valja se i promučiti ako
    mislimo uspeti! – odgovaraju na to najodvažniji.

    Probiše posle mnogih napora
    trnjak i pođoše dalje.

    Išli su neko kratko vreme i
    naiđoše na neke vrljike.

    Obališe i njih pa pođoše
    dalje.

    Malo su prešli toga dana
    jer su još nekoliko manjih, sličnih prepona morali savlađivati, a uz mršavu
    hranu, jer neko je poneo suva hleba i nešto malo smoka uz hleb, poneko samo
    hleba, da bar ovda-onda zalaže glad, a poneki ni hleba nije imao. Dao bog još
    letnje vreme te se bar gdegde nađe koja voćka.

    Prvi dan tako pređoše malo,
    a osećahu mnogo umora. Opasnosti velike ne ukazaše se, pa i nesrećnih slučajeva
    ne beše. Naravno da se pri tako velikom preduzeću ovo mora računati u sitnice:
    jednu ženu ošinu trn po levom oku, te je previla vlažnu krpu; jedno dete
    udarila vrljika preko nožice pa hramlje i jauče; jedan starac se sapleo na
    ostrugu, pao i uganuo nogu, previli su mu tucan crni luk, a on junački trpi bol
    i ide dalje odvažno za vođom oslanjajući se na štap. (Mnogi su, doduše,
    govorili da čiča laže kako je uganuo nogu, već se samo pretvara jer je rad da
    se vrati natrag.) Najzad malo ko da nema trn u ruci ili da nije ogreben po
    licu. Ljudi junački trpe, žene proklinju čas kad su pošle, a deca ko deca,
    naravno plaču, jer ne pojme kako će se bogato nagraditi ta muka i bol.

    Na preveliku sreću i radost
    sviju vođi se ništa nije desilo. Ono, ako ćemo pravo, njega najviše i čuvaju,
    ali tek, tek – ima čovek i sreće.

    Na prvom konaku se pomoliše
    i zahvališe bogu što su prvi dan srećno putovali i što im se vođi nije nikakvo
    pa ni najmanje zlo dogodilo. Zatim će uzeti reč jedan iz one grupe
    najodvažnijih. Preko lica mu stoji masnica od ostruge, ali se on na to ne
    osvrće:

    – Braćo! – poče on. – Evo smo, hvala bogu, već jedan dan
    prevalili srećno. Put nije lak, ali moramo savladati junački sve prepone, kad
    znamo da nas ovaj mučni put vodi sreći našoj. Neka nam bog milostivi sačuva
    vođu od svakog zla i da bi nas i dalje ovako uspešno vodio!…

    – Sutra ću izgubiti, ako je tako, i ovo drugo oko!… –
    progunđa ljutito ona žena.

    – A jaoj, noga! – prodera se čiča, oslobođen tom
    primedbom ženinom.

    Deca već stalno kenjkaju i
    plaču, i jedva ih majke utišavaju da bi se čule reči govornikove.

    – Jest,
    izgubićeš drugo oko! – planu govornik. – Pa neka oba oka izgubiš! Ništa to nije
    da jedna žena izgubi oči za ovako veliku stvar! To je sramota! Misliš li na
    dobro i sreću svoje dece? Neka polovina nas propadne za ovu stvar, pa ništa.
    Čudna mi čuda jedno oko! Šta će ti oči, kad ima ko za nas da gleda i vodi nas
    sreći? Valjda ćemo zbog tvoga oka i čičine noge napustiti ovo plemenito
    preduzeće?

    – Laže čiča! Laže čiča, pretvara se samo da se vrati! –
    čuše se glasovi sa sviju strana.

    – Kome se, braćo, ne ide – opet će govornik – neka se
    vrati, a ne da kuka i buni druge ljude. Šta se mene tiče, ja ću za ovim mudrim
    vođom ići dok me traje.

    – Svi ćemo, svi za njim dok nas traje.

    Vođa je ćutao.

    Ljudi ga opet uzeše
    zagledati i šaputati:

    – Samo ćuti i misli!

    – Mudar čovek!

    – Gle, kakvo je njemu čelo!

    – I namršten jednako.

    – Ozbiljan!

    – Kuražan je, vidi se po njemu.

    – Kuražan, mani ga: plot, vrljike, trnjake, sve to
    skrši. Samo tek namršten onako lupi štapom i ne govori ništa, a ti onda gledaj
    šta ćeš.

    ***

    Tako prođe prvi dan, a sa
    istim uspehom prođe još nekoliko dana. Ništa od veće važnosti, same sitnije
    prepone: stropoštaju se u jendek, u jarugu, udare na vrzinu, na ostrugu, na
    bocu, slomi po nekoliko njih nogu ili ruku, razbije poneko glavu, ali se sve te
    muke podnose. Neki su starci propali, ali su stari i bili.

    – Pomrli
    bi da su i u kući sedeli, akamoli na putu! – rekao je onaj govornik, te
    ohrabrio svet da ide dalje. Nekoliko manje dece od godine-dve dana propalo je,
    ali stegli su srce roditelji jer je tako bog hteo, a i žalost je manja što su
    deca manja.

    – To je manja žalost, a ne dao bog da roditelji dočekaju
    da gube decu kad prispeju za udaju i ženidbu! Kad je tako suđeno, bolje što
    pre, jer manje i žalosti! – tešio je opet onaj govornik.

    Mnogi hramlju i gegaju se,
    neki zavili marame preko glave i hladne obloge metnuli na čvoruge, neki nose
    ruku u marami. Svi se podrpali i pocepali, pa im vise dronjci s odela, ali ipak
    se ide srećno dalje. Sve bi to lakše podnosili, ali ih je glad često mučila.
    Ali napred se mora.

    Jednog dana se desi nešto
    važnije.

    Vođa ide napred, uz njega
    najodvažniji (manje dvojica. Za njih se ne zna gde su. Opšte je mišljenje da su
    izdali i pobegli. Jednom je prilikom onaj govornik i govorio o njihovu sramnom
    izdajstvu. Malo ih je koji drže da su propali u putu, ali ćute i mišljenje ne
    kazuju da se svet ne plaši), pa onda redom ostali. Najedared se ukaza grdno
    velika i duboka kamenita jaruga, pravi ambis. Obala tako strma da se nije smelo
    ni koračiti napred. I odvažni zastadoše i pogledaše vođu. On oborene glave,
    namršten i zamišljen ćuti i odvažno korača napred lupkajući štapom pred sobom
    to levo, to desno, po svom poznatom običaju, a to ga je, kako mnogi vele,
    pravilo još dostojanstvenijim. Nikoga on ne pogleda, ništa ne reče, na njegovom
    licu nikakve promene ni traga od straha. Sve bliže ambisu. Čak i oni
    najhrabriji od najhrabrijih došli u licu bledi kao krpa, a niko ne sme ni reči
    da primeti pametnom, oštrom i odvažnom vođi. Još dva koraka, pa je vođa do
    ambisa. U smrtnom strahu, razrogačenih očiju stuknuše svi, a najodvažniji taman
    da zadrže vođu, pa makar se ogrešili o disciplinu, a on u tom koraknu jedanput,
    drugi put i strmeknu u jarugu.

    Nastade zabuna, kuknjava,
    graja, ovlada strah. Neki počeše bežati.

    – Stanite,
    kuda ste nagli, braćo! Zar se tako drži zadata reč? Mi moramo napred za ovim
    mudrim čovekom, jer on zna šta radi! Nije valjda lud da sebe upropasti! Napred
    za njim! Ovo je najveća, ali možda i poslednja opasnost i prepona. Ko zna da
    još tu iza jaruge nije kakva divna plodna zemlja koju je bog nama namenio!
    Napred samo, jer bez žrtava nema ničega! – tako izgovori onaj govornik i koraknu
    dva koraka napred te ga nestade u jaruzi. Za njim oni najodvažniji, a za ovima
    jurnuše svi.

    Kuknjava, stenjanje,
    kotrljanje, ječanje po strmoj obali one grdne rupčage. Bi se zakleo čovek da
    niko živ, akamoli zdrav i čitav izići ne može iz tog ambisa. Ali tvrd je
    čovečji život. Vođa je imao retku sreću pa se pri padu zadržao, kao i uvek, na
    nekom džbunu te se nije povredio, a uspeo je da se polako iskobelja i iziđe na
    obalu.

    Dok se dole razlegaše
    kuknjava i lelek, ili se čujaše potmulo stenjanje, on seđaše nepomičan. Ćuti
    samo i misli. Neki dole ugruvani i rasrđeni počeše ga i psovati, ali se on ni
    na to ne osvrtaše.

    Koji su se srećnije
    skotrljali i zaustavili se gde na džbun ili drvo, počeše s mukom izlaziti iz
    jaruge. Neko slomio nogu, nego ruku, neko razbio glavu, pa ga krv zalila po
    licu. Kako ko, tek niko čitav sem vođe. Gledaju u vođu mrko, popreko i stenju
    od bola, a on ni glave da digne. Ćuti i misli, kao svaki mudrac!

    ***

    Prošlo je još vremena. Broj
    putnika sve manji i manji. Svaki dan odnese po nekog. Neki su napuštali takav
    put i vraćali se natrag.

    Od velikog broja putnika
    zaostade još dvaestak. Svakom se očajanje i sumnja ogleda na mršavu, iznemoglu
    licu od napora i gladi, ali niko ništa ne govori. Ćute kao i vođa, i idu. Čak i
    onaj vatreni govornik maše očajno glavom. Težak je to put bio.

    Iz dana u dan se i od ovih
    poče broj smanjivati, i ostade desetak druga. Lica još očajnija, a celim putem
    se mesto razgovora čuje kukanje i ječanje.

    Sad više behu nakaze nego
    ljudi. Idu na štakama, obesili ruke o marame što su vezane oko vrata. Na glavi
    sila od prevoja, obloga, tiftika. I ako bi baš i hteli prinositi nove žrtve,
    nisu mogli, jer na telu gotovo i ne beše mesta za nove rane i uboj.

    Izgubili su već i veru i
    nadanje i oni najodvažniji i najčvršći, ali idu ipak dalje, to jest muče se na
    neki način s teškim naporima uz kukanje od bola. Pa i šta bi kad se natrag ne
    može? Zar tolike žrtve, pa sad napustiti put?!

    Smračilo se. Gegaju se tako
    na štakama, dok tek pogledaše, a vođe nema pred njima. Još po jedan korak, pa
    svi opet u jarugu.

    – A
    jaoj, noga!… A jaoj, majko moja, ruka!… A jaoj! – razleže se kuknjava, a
    zatim samo krkljanje, ječanje i stenjanje. Jedan je potmuo glas psovao čak i
    dičnog vođu, pa umuče.

    ***

    Kad je svanulo, a vođa sedi
    onako isto kao i onoga dana kad ga izabraše za vođu. Na njemu se ne opažaju
    nikakve promene.

    Iz jaruge izbaulja onaj
    govornik, a za njim još dvojica. Obazreše se oko sebe onako nagrđeni i krvavi
    da vide koliko ih je ostalo, ali samo je još njih trojica. Smrtni strah i
    očajanje ispuni njihovu dušu. Predeo nepoznat, brdovit, go kamen, a puta nigde.
    Još pre dva dana su prešli preko puta i ostavili ga. Vođa je tako vodio.

    Pomisliše na tolike drugove
    i prijatelje, na toliku rodbinu koja propade na tom čudotvornom putu, pa ih
    obuze tuga jača od bola u osakaćenim udovima. Gledahu rođenim očima svoju
    rođenu propast.

    Onaj govornik priđe vođi i
    poče govoriti iznemoglim, ustreptalim glasom, punim bola, očajanja i gorčine:

    – Kuda ćemo?

    Vođa ćuti.

    – Kuda
    nas vodiš i gde si nas doveo? Mi se tebi poverismo zajedno sa svojim porodicama
    i pođosmo za tobom ostavivši kuće i grobove naših predaka ne bismo li se spasli
    propasti u onom neplodnom kraju, a ti nas gore upropasti. Dve stotine porodica
    povedosmo za tobom, a sada prebroj koliko nas je još ostalo.

    – Pa zar niste svi na broju? – procedi vođa ne dižući
    glave.

    – Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko
    nas ostade na ovom nesrećnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje
    da nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.

    – Ne mogu da pogledam!…

    – Zašto?!

    – Slep sam!

    Nastade tajac.

    – Jesi li u putu vid izgubio?

    – Ja sam se i rodio slep.

    Ona trojica oboriše očajno
    glave.

    Jesenji vetar strahovito
    huči planinom i nosi uvelo lišće. Po brdima se povila magla, a kroz hladan,
    vlažan vazduh šušte gavranova krila i razleže se zloslutno graktanje. Sunce
    sakriveno oblacima koji se kotrljaju i jure žurno nekud dalje, dalje.

    Ona se trojica zgledaše u
    smrtnom strahu.

    – Kuda
    ćemo sad? – procedi jedan grobnim glasom.

    – Ne znamo!

    1901.

Коментари су затворени.