Прочитај ми чланак

„УВЕРЕН САМ ДА РАТА НЕЋЕ БИТИ, разговараћу са шефом НАТО“

0

Председник Србије Александар Вучић рекао је, поводом тензија на КиМ и након повећања такси на робу из Србије, да је уверен да рата неће бити.

„Не волим ту реч ни да користим, члини ми се да људи у Приштини данас не разумеју размере катастрофе које могу да изазову и молим их да покупају да то схвате. Ми смо у ситуацији да не да играмо шах са неким ко има помоћ 10 кибицера, као што имају они од стране Немачке, Велике Британије, Француске и многих других, већ и да морамо да размишљамо, не само шта ће да смисле и како, већ и да ли ће неко да се подигне и таблом да лупи главу себи и другима. Када имате таквог непредвидивог противника, онда то свакако јесте проблем“, рекао је Вучић, поводом најава формирања војске Косова и евентуалног слања једне јединице на север Косова, за Пинк телевизију.

Foto: Tanjug/AP

Вучић је казао да се налазимо у врло тешкој ситуацији у којој је немогуће предвидети потезе.

„Сви потези који су до сада чинили су били ирационални. У таквим условима када имате таквог противника, не желим да кажем непријатеља, када се не саглашавамо ни око једног од кључних државно правних питања, онда то јесте проблем“, казао је.

Он је додао да се нада да ће Србија сачувати мир.

„Надам се да ћемо успети да сачувамо мир. Србија ће дати све од себе, уверен сам да ћемо имати мир, да рата неће бити, али нећемо дозволити погром нашег народа где год да живи“, нагласио је председник Србије.

Вучић је казао да је то „наша обавеза и да ће Србија свакодневно у најтежим условима чинити све да разговаранмо и мирно решавамо проблеме урадитићемо“.

Вучић је рекао и да ће данас у подне разговарати телефоном са енералним секретаром НАТО Јенсом Столтенбергом и нагласио да је „наше да успоставимо комуникацију са НАТО јер су они преузели обавезе да не буде војске на северу Косова осим под два кумулативна услова – да се са тим сагласе и НАТО и локална заједница, односно Срби, а то се сигурно неће догодити“.

„Мислим и да је порука Јенса Столтенберга била добра и надам се да ће у Приштини то разумети. Чини ми се да многи покушавају да из уразуме“, рекао је Вучић и додао да је веома важно и да међународна заједница схвати ко жели мир.

ПОМОЗИТЕ РАД СРБИН.ИНФО ДИНАРСКОМ УПЛАТОМ – КЛИКНИТЕ ОВДЕ!

83 коментара “„УВЕРЕН САМ ДА РАТА НЕЋЕ БИТИ, разговараћу са шефом НАТО“

  1. Bob каже:

    Nisi ti uveren u to, vec si ti jedna obicna prostacina koji nema veze sa drzavnikom i predsednikovanjem drzave. Nemas ti budaletino znanja ni za portira, a ni oni koji te podrzavaju su ista ili jos veca bagra. Narod , neskolovan, nezreo, i nesposoban da se resi tog bandita i izdajnika.

    1. Радо Мир каже:

      Али би зато дипломирао са десетком код Гебелса. Пропаганду.

  2. ЏЕРОНИМО каже:

    Čudo neviđeno: monstrum koji je nekada udarao iz sve snage u ratne bubnjeve, a onda se nakon lobotomije preobratio u goluba mira…

    A tek fotka… kao strašilo za decu…obukao zloslutnu crnu odoru, kao da se priprema za sopstvenu sahranu… mada se čvrsto odlučio da pre toga sahrani Srbiju…
    M.Brkić mu je predvideo skori kraj… ali se nešto odužilo brate…ni zemlja ga neće!…

    1. Слободан српски херој каже:

      ти си БОТ . пишеш коментаре и на НСПМ а твоје корисничко име на НСПМ је РАДОВАН. ти само хвалиш ђинђића а кажеш да је РАТКО МЛАДИЋ злочинац.
      ти никад ниси написао :

      ЖИВЕЛА РУСИЈА и ПУТИН
      ЖИВЕЛА РЕПУБЛИКА СРПСКА
      ЖИВЕЛО ПРАВОСЛАВЉЕ
      НЕ СРБИЈУ у ЕУ и НАТО

    2. AUTOR каже:

      ziveo Putin KGB major i komunista

    3. AUTOR каже:

      ima taj ispod odela dva sloja kevlara…
      posle iskustva sa djindjicem… tesko da je bez oklopa
      jedino da ga gadjaju u glavu…pardon u hot lips, to mu najistaknutiji deo….
      ps. za ovo se ide u zatvor, sto mu Zvezdana……!!! hiihihihihihihiihihi

  3. РамбоПетковић каже:

    П#дер се ни не обраћа нама,већ свом бирачком телу тј овцоизованим дебилима а има их око 700.000 само чланова,плус њихове породице,плус исто толико ухлебљених на државној сиси тј у јавном сектору,нај#басмо од д#била :(

  4. Радо Мир каже:

    Каљимеро опет пљаче.
    И мољи.
    П.С.
    Многе су овце преживеле тако што су измолиле вука да их не закоље.
    п.с.П.С.
    Кад би се захебавали.

    1. AUTOR каже:

      Аска је преживела…
      али ти немаш појма ко је Аска, зар не?

    2. Слободан српски херој каже:

      МАРШ БРЕ СТОКО

    3. AUTOR каже:

      JEL TEBE SILOVALI KURACI KAO DETE KAD SI CHUVO OVCE?

    4. Слободан српски херој каже:

      СМРТ ФАШИСТИЧКОМ ЗАПАДУ

      РАТКО МЛАДИЋ је СРПСКИ ХЕРОЈ

    5. AUTOR каже:

      jel te kurjak dok te silovao poneki put i pomazio shapom

    6. Слободан српски херој каже:

      ЈЕДИ ГОВНА СТОКО УСТАШКА

      ЈЕДИ ГОВНА СТОКО УСТАШКА.

    7. AUTOR каже:

      jel si zaista posle toga patio i trazio da ti se javi i da ti pishe pisma

    8. AUTOR каже:

      jel znas ko je Aska govedo jedno nepismeno?
      naravno da ne znas, ti si u skolu isao samo na veliki odmor… da igrash shuge, hihihii

    9. Слободан српски херој каже:

      ПРЕСТАНИ ВИШЕ ДА ЈЕДЕШ…………….

    10. Радо Мир каже:

      Овца попут тебе.
      Само што писац из пристојности није поменуо да ју је после вучина зајашио.
      Али, теби то није проблем. Ти то волиш, па зато и јесте твој избор, одртавела овнино.

    11. AUTOR каже:

      nemas pojma
      Vuka su posle silovali chobani dok je jos bio vruc i dok se nije oladio

    12. AUTOR каже:

      Aska i vuk

      Ovo se desilo u ovčijem svetu na Strmim livadama. Kad je Aja,
      krupna ovca teškog runa i okruglih očiju, ojagnjila svoje prvo jagnje,
      ono je izgledalo kao i sva ostala novorođenčad: šaka vlažne vune koja
      počinje da kmeči. Bilo je žensko. I bilo je siroče, jer je Aja upravo
      tih dana izgubila muža, koga je mnogo volela. To dete majka je nazvala
      Aska, nalazeći da je to vrlo pristalo ime za buduću ovcu-lepoticu.

      Prvih dana jagnje je išlo za majkom, kao i sva ostala jagnjad, ali
      čim je stalo da trči na svojim još krutim i neobično izduženim nožicama,
      i da pase samostalno, odmah je počelo da pokazuje svoju ćud. Nije se
      držalo majčina skuta, nije slušalo njena dozivanja ni kucanje zvona na
      ovnu prethodniku, nego je volelo da luta putevima koje je samo nalazilo,
      da traži odvojenu pašu na udaljenim mestima.

      Majka je opominjala svoje, inače dobro i lepo i pametno dete,
      obasipala ga savetima i prekorima i predočavala mu sve opasnosti takvog
      vladanja u kraju kao što je njihov, gde ima uvek poneki lukav i
      krvoločan vuk, kome čobani ništa ne mogu i koji kolje ovce i njihovu
      jagnjad, naročito kada se odvoje i zalutaju. Strepela je Aja, i često se
      pitala u koga se umetnulo ovo njeno dete, i to žensko, da je ovako
      svojeglavo i nemirno. Na koga je da je, tek to šilježe––tako u ovčijem
      svetu nazivaju šiparice i dečake––bilo je velika briga materina. U
      školi, Aska je prilično učila i dosta dobro napredovala. Ali kad god bi
      majka otišla da se raspita za njene ocene i vladanje, učiteljica je
      odgovarala da je dete darovito i moglo bi da bude prvi đak, samo da nije
      tako živo i rasejano. Jedino iz fiskulture imalo je stalno odličnu
      ocenu.

      Jednog dana, kada je završila sa dobrim uspehom razred, Aska je stala
      pred majku i izjavila da želi da uči baletsku školu. Majka se najpre
      odlučno oduprla. Navodila je mnoge razloge, sve jedan ubedljiviji od
      drugog. Dokazivala je da niko u njihovoj porodici nije bio drugo do
      mirna ovca domaćica. Umetnost je, govorila je majka, nesiguran poziv
      koji nit ‘hrani nit’ brani onog ko mu se oda. Put umetnosti uopšte je
      neizvestan, varljiv i težak, a igra je ponajteža i najvarljivija od svih
      umetnosti, čak ozloglašena i opasna stvar. Tim putem nije pošla nijedna
      ovčica iz dobre kuće. I sve tako. -Šta će, najposle, kazati ceo ovaj
      naš ovčiji svet kad čuje da je moja ćerka pošla upravo tim putem?

      Tako je odgovarala Asku njena brižna i dobronamerna majka. Ali
      poznajući narav svoje kćeri, unapred je znala da se njenoj želji dugo
      odupirati neće moći. I popustila je. Upisala je malu u ovčiju baletsku
      školu, nadajući se da će tako možda donekle ukrotiti njen urođeni nemir,
      iako su i ovce i ovnovi iz stada u većini osuđivali tu majčinu odluku.

      Ne bi se moglo reći da je Aja bila ravnodušna prema zamerkama i
      ogovaranjima ovaca i ovnova u toru i na paši, ali majka voli svoje dete
      toliko da uz njega zavoli i one njegove osobine koje ne odobrava u duši.
      Malo pomalo mirila se ovca-majka sa ćerkinom željom i počinjala da
      drukčije gleda na stvar. Ona se pitala šta, na kraju krajeva, može biti
      ružno u umetnosti? A igra je najplemenitija od svih veština, jedina kod
      koje se služimo isključivo svojim rođenim telom.

      To mirenje joj je bilo utoliko lakše što je mala Aska zaista
      pokazivala mnogo dara i volje za igru, i vidno napredovala. A uz to,
      devojčica je bila čedna i bezazlena kako se samo poželeti može. Ali
      svoje čudne i opasne navike da luta daleko od ovčijih pašnjaka i
      plandišta nije mogla da se oslobodi nikada. I jednoga dana desilo se ono
      čega se Aja uvek pribojavala.

      Aska je sa odličnim uspehom završila prvu godinu baletske škole i
      upravo je trebalo da počne drugu. Bio je početak jeseni sa još jakim
      suncem, koje neprimetno počinje da bledi, i toplim kratkim kišama od
      kojih se stvara radosna duga iznad vlažnih i obasjanih predela. Aska je
      toga dana bila naročito vedra i živahna i -rasejana. Zanesena svežinom
      dana i lepotom sočne trave, zašla je malo pomalo sve do ivice udaljene
      bukove šume, pa čak i u nju. Tu je trava bila, kako se Aski činilo,
      naročito sočna i što dublje u šumu, sve sočnija.

      U šumi je bilo još mlečne magle koja se, kao ostatak od neke čudne
      noćne igre, povlačila pred suncem. Belo i svetlo i tiho. Slaba
      vidljivost i potpuna tišina stvarale su zračan predeo u kome prostor i
      daljina nisu imali mere i u kome je vreme gubilo svoje značenje.

      Aska je njušila stare nagnute bukve, obrasle mahovinom koja opija kao
      priča o neobičnom doživljaju, pretrčavala svetle, zelene čistine, i
      činilo joj se da priči nema kraja ni neobičnim doživljajima broja. I kad
      je bila na jednoj od takvih čistina – našla se odjednom lice u lice sa
      strašnim vukom. Iskusan, star i drzak, on se bio privukao sve do tih
      krajeva u koje inače vukovi u to doba godine ne silaze. Njegovo olinjalo
      krzno, zelenkasto i smeđe, omogućilo mu mu je da se izjednači sa
      jesenjim bukvama i travom koja počinje da vene.

      Divni predeo, koji je opijao i zanosio Asku, digao se odjednom kao
      tanka i varljiva zavesa, a pred njom je stajao vuk užagrenih očiju,
      podvijena repa i kao na smeh malko iskeženih zuba, strašniji od svih
      majčinih opomena. Krv se u Aski sledila i nožice su pod njom odrvenele.
      Prisećala se da treba da dozove svoje, i otvarala je usta, ali glasa
      nije bilo. Ali smrt je pred njom bila, nevidljiva a jedina i svugdašnja,
      grozna i neverovatna u svojoj grozoti.

      Vuk je napravio polukrug oko svoje nepomične žrtve, polaganim, mekim
      hodom koji prethodi skoku. Izgledalo je da sa nevericom, ukoliko vukovi
      poznaju nevericu, posmatra šilježe i da se sa sumnjom, jer za sumnju su
      vukovi sposobni, i sa strahom od zamke pita kako je ovako mlado, belo i
      lepo, moglo zalutati čak ovamo i doći mu tako reći pod zub.

      Za žrtvu to su bili neočekivani čudni trenuci, negde između samrtnog
      užasa, u kom je već bila potonula, i nezamisljive, krvave i konačne
      činjenice koja se krije iza reći––smrt. To je već premrloj Aski
      ostavljalo nešto malo vremena i tamo gde je mislila da ga više nema i ne
      može biti, ali tako malo da je to jedva ličilo na vreme. To joj je dalo
      i snage za pokret, ali to nije bio pokret odbrane, jer za njega nije
      bila sposobna. Poslednji pokret mogao je biti samo––igra.

      Teško, kao u mučnom snu, devojčica je učinila prvi pokret, jedan od
      onih pokreta koji se vežbaju uz “štanglu” i koji još i ne liče na igru.
      Odmah za tim je izvela drugi, pa treći. Bili su to skromni, ubogi
      pokreti na smrt osuđenog tela, ali dovoljni da za koji trenutak zaustave
      iznenađenog vuka. I kad je jednom počela, Aska ih je nizala jedan za
      drugim, sa užasnim osećanjem da ne sme stati, jer ako između jednog i
      drugog pokreta bude samo sekund razmaka, smrt može ući kroz tu pukotinu.
      Izvodila je “korake”, onim redom kojim ih je učila u školi i kao da
      čuje oštri glas svoje učiteljice: “Jedan-i-dva! Jedan-i-dva-i-tri!”

      Tako je išlo sve redom. Sve što je u toku prve godine mogla da nauči.
      Pokreti su kratki, brzi, i ne mogu da ispune vreme, koje stoji
      nepomično kao praznina iz koje stalno preti smrt. Prešla je i na figure
      koje se u školi izvode bez oslona, na sredini sale. Ali tu su njeno
      znanje i njene snage bili ograničeni. Pravilno i potpuno umela je da
      izvede dve-tri figure. I ona ih je izvodila grozničavo. Jedna, pa druga,
      pa treća. I tu je bio otprilike kraj njenog znanja i veštine. Morala je
      da ponavlja pokrete, a bojala se da ponavljanjem ne izgube od svoje
      snage i privlačnosti. I uzalud je nastojala da se seti još nečega što bi
      mogla da izvede i čime bi zatrpala ponor koji je čeka na kraju igre.
      Vreme prolazi, vuk još gleda i čeka, ali već počinje da se približava, a
      pred njom su nemilosrdno zatvorena sva dalja znanja klasične igre, i
      glas učiteljice postaje sve tiši, gubi se negde potpuno. Dobro je
      poslužilo njeno znanje, ali sad je njemu došao kraj. Znanje izneverilo,
      škola ne ume ništa više da joj kaže, a valja živeti i, da bi se
      živelo––igrati.

      I Aska je krenula u igru iznad škola i poznatih pravila, mimo svega
      što se uči i zna. Ko zna da li je svet ovaj, otkad postoji, video ono
      što je toga dana videla skromna i bezimena šuma iznad Strmih Livada.

      Preko zelenih čistina, preko uskih prolaza, između sivih i teških
      bukovih drveta, po glatkom i smeđem ćilimu od lišća koje se godinama
      slaže jedno na drugo, igrala je ovčica Aska, čista, tanka, ni još ovca
      ni više jagnje, a laka i pokretna kao bela vrbova maca koju nosi vetar,
      sivkasta kad bi ušla u pramen tanke magle, a svetla, kao iznutra
      obasjana, kad bi se našla na čistini prelivenoj suncem. A za njom je,
      nečujnim koracima i ne odvajajući pogleda od nje, išao matori kurjak,
      dugogodišnji i nevidljivi krvnik njenog stada.

      Lukavi, hladni i poslovično oprezni vuk, kome ni ljudi ni životinje
      nisu mogli ništa, bio je najpre iznenađen. To iznenađenje pretvaralo se
      sve više u čuđenje i čudnu, neodoljivu radoznalost. Isprva se prisećao
      ko je i šta je, gde se nalazi i šta treba da radi, i samo je govorio sam
      sebi: ” Da se prvo nagledam ovog čuda neviđenog. Tako ću od ovog čudnog
      šilježeta imati ne samo krv i meso, nego i njegovu neobičnu, smešnu,
      ludu i ludo zabavnu igru, kakvu kurjačke oči još nisu videle. A njegova
      krv i meso nikad mi ne ginu, jer ga mogu oboriti i zaklati kad god hoću,
      i učiniću to, ali tek na svršetku igre, kad vidim celo čudo do kraja. “

      Misleći to, vuk je išao za ovčicom, zastajkujući kad ona zastane, i opružajući korak kad ona ubrza ritam igre.

      Aska nije mislila ništa. Samo je iz svog malog tela, koje je bilo
      satkano od čistih sokova životne radosti a osuđeno na neminovnu i
      neposrednu smrt, izvlačila neočekivanu snagu i neverovatnu veštinu i
      raznolikost pokreta. Znala je samo jedno: da živi i da će živeti dok
      igra, i što bolje igra. I igrala je. To nije više bila igra, nego čudo.

      Tako se- novo čudo! – i vukovo čuđenje pretvaralo sve više u
      divljenje, stvar potpuno nepoznatu u vučijem rodu, jer kad bi vukovi
      mogli da se ičem na svetu dive, oni ne bi bili ono što su. A to
      nepoznato osećanje divljenja obeznanilo je vuka tolio da ga je ova
      izgubljena ovčica, mrtva od straha od smrti, vukla za sobom kao da ga
      vodi na nevidljivoj ali čvrstoj uzici, vezanoj za nevidljivu alku, koja
      mu je proturena kroz njušku.

      Idući tako mesečarski ne gledajući gde staje i ne dajući sebi više
      računa o pravcu u kom ide, vuk je jednako ponavljao sam u sebi: “Krv i
      meso ovog šilježeta nikad mi ne ginu. Mogu da ga raščerećim u svakom
      trenutku, kad mi se prohte. Nego da se nagledam čuda. Da vidim još ovaj
      pokret, pa još ovaj… .”

      I sve tako, još ovaj, pa još ovaj, a svaki je bio zaista nov i
      uzbudljiv i obećavao idući, još uzbudljiviji. Promicale su, jedna za
      drugom, šumske čistine i sumračni, vlažni hodnici ispod bukava, zastrti
      suvim lišćem.

      Sto života osećala je sad u sebi mala Aska, a sve njihove snage
      upotrebila je da produži jedan jedini, svoj život, koji je bila već
      pregorela.

      Mi i ne znamo koliko snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako
      živo stvorenje. I ne slutimo šta sve umemo. Budemo i prođemo, a ne
      saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti. To se otkriva samo u velikim i
      izuzetnim trenucima kao što su ovi u kojima Aska igra igru za svoj već
      izgubljeni život. Njeno telo se više nije zamaralo, a njena igra sama iz
      sebe stvarala nove snage za novu igru. I Aska je igrala. Izvodila je
      sve nove i nove figure, kakve ne poznaje škola nijednog učitelja baleta.

      Kad bi joj se učinilo da se vuk pribira i priseća ko je i šta je, ona
      je pojačavala brzinu i smelost svoje igre. Izvodila je preko oborenih
      debala neobične skokove, koji su vuka nagonili na smeh i na novo
      divljenje i izazivali u njemu želju da se ponove. Skakala je na
      povaljene bukve i na onom jastučiću od mahovine koja ih pokriva, stojeći
      samo na stražnjim nogama, pravila od sebe belu, veselu čigru koja
      zaslepljuje oči gledaoca. Zatim bi uspravljena, samo na prednjim nogama,
      pretrčala sitnim i sve bržim koracima neku ravnu i još zelenu površinu
      među drvetima. Kad bi naišla na otvorenu strminu, spustila bi se
      strmoglavo, oponašajući smelu skijašicu niz stazu od glatkog suvog
      lišća, ali tako brzo kao kad neko palcem prevuče briljantan “glisando”
      preko klavijature: fuuuu-it! A vuk bi se sašuljao za njom što brže može,
      samo da ne izgubi iz vida ništa od igre. Još uvek je ponavljao u sebi
      da mu, pre ili posle, krv i meso ovog šilježeta ne ginu nikad, samo da
      vidi potpuno i do kraja njegovu igru, ali je to ponavljao svaki put sve
      kraće i slabije, jer je u njemu sve više mesta zauzimala igra i
      potiskivala sve ostalo.

      A ni vreme ni dužinu put nisu merili ni vuk ni Aska. Ona je živela a on je uživao.

      Kad su čuli meket ovce Aje i razabrali uznemirenost koja je išla od
      stada do stada, čobani su izabrali između sebe dvojicu mlađih i smelijih
      i poslali ih u šumu da potraže izgubljeno neposlušno šilježe. Jedan od
      njih je imao samo drenovu toljagu, ali dobru, a drugi je nosio o ramenu
      pušku, ako se tako može nazvati ono nešto garave kapislare. To je bila
      slavna starudija jer se pričalo da je njegov otac ubio iz nje, na samoj
      ogradi svoga tora izgladnela vuka. A i to, kao sve što se priča, ko zna
      kako je bilo i da li je bilo ili nije. Svakako, to je bilo jedino parče
      vatrenog oružja na Strmim Livadama, i ono je služilo više da podigne
      hrabrost i samopouzdanje kod čobana nego što je bilo stvarno opasno za
      vukove.

      Došli su ivice šume i tu su malo oklevali, pitajući se u kom pravcu
      da krenu. Jer u šumi ima hiljadu ulaza, a ko će sagledati nevidljive
      tragove jagnjećih papaka. Pošli su po tragu zelene trave i dobre paše,
      kao najsigunijem. Sreća ih je poslužila. Tek što su ušli malo dublje u
      šumu i ispeli se na malu uzvisinu, ugledali su u dubini isprd sebe čudan
      prizor. Stali su i pritajili se. Kroz dubok otvor u granju mogli su
      neprimećeni da vide: u smelim a pravilnim piruetama ovčica Aska prelazi
      zelenu čistinu, a za njom, na odstojanju od nekoliko koraka, klipše
      krupni, olinjali vuk, i oborene njuške, sav u pogledu, povlađuje repom.

      Nekoliko trenutaka čobani su stajali kao skamenjeni od čuda, ali onda
      su se pribrali. Kad je Aska došla do prvih drveta i tu naglo promenila
      oblik i ritam igre, a vuk se nalazio još na čistini, okrenut gledaocima
      bočno, stariji čobanin je skinuo pušku, nanišanio i opalio. Odjeknula je
      šuma i poletelo suvo lišće zajedno sa retkim, uplašenim pticama.

      Na okrajku čistine desila se neočekivana stvar. Iz svog prekinutog
      pokreta, kao ptica pogođena u letu, pala je – Aska, a vuk je kao zelena
      senka klisnuo u šumu.

      Čobani su strčali i na ravnom mestu našli onesveštenu Asku. Nikakve
      povrede nije bilo na njoj, ali je ležala u šumskoj travi kao mrtva. Iza
      vuka je ostao krvav trag.

      Stariji čobanin je napunio pušku, a mlađi je prihvatio svoju toljagu
      sa obe ruke, i tako su krenuli za krvavim tragom. Išli su sporo i
      oprezno. Ali nije im trebalo mnogo ići. Ranjeni vuk je imao snage da
      beži svega stotinjak koraka, dok mu je rana bila još vruća, a onda se
      srušio u jednom čestaru. Stražnji deo tela mu je bio oduzet, ali je
      prednjim nogama kopao zemlju, izmahivao glavom i kezio zube. Lako su ga
      dotukli.

      Sunce je bilo tek prošlo polovinu neba kad su se čobani vratili.
      Silazili su zagasitim pašnjacima, između stada i torova. Mlađi je vezao
      kurjaka svojom tkanicom za stražnje noge i lako vukao niza stranu
      njegovu krvavu i izduženu telesinu. A stariji je nosio belo šilježe.
      Prebacio ga je, po čobanskom običaju, sebi preko vrata. Askina lepa
      glava visila mu je, kao mrtva, niz levo rame.

      Velika je bila radost na Strmim Livadama. Bilo je čestitanja, graje i
      pevanja, i prekora i suza i pocikivanja i veselog blejanja bez kraja i
      konca.

      Aska je došla sebi. Pribirala se sporo, ležeći u travi nepomična i
      skopnela, više slična bačenom runu nego živoj ovčici. Nije osećala na
      sebi zdrava mišića ni žilice koja nije bolela. Oko nje je, suzna i
      presrećna, užurbano trčala njena majka i kupile se ovce i ovnovi kao na
      čudo. ?

      Aska je dugo bolovala i sporo se oporavljala od strašnog doživljaja,
      ali su njena mladost i volja za životom, majčina dobra nega, i opšte
      saučešće svih stanovnika Strmih Livada najposle savladali bolest. I Aska
      je ozdravila i postala poslušna ćerka i dobra učenica, a s vremenom i
      prvakinja baleta na Strmim Livadama.

      Po svetu se pisalo i pričalo i pevalo o tom kako je ovčica Aska
      nadigrala i prevarila strašnog vuka. Aska sama nije nikad govorila o
      svom susretu sa zverom ni o svojoj igri u šumi. Jer, o najvećim i
      najtežim stvarima svoga života niko ne voli da govori. Tek kad je prošlo
      nekoliko godina i kad je u sebi prebolela svoje teško iskustvo, Aska je
      po svojoj zamisli postavila čuveni balet, koji su kritičari i publika
      nazivali “Igra sa smrću,” a koji je Aska uvek nazivala”. Igra za život. “

      Posle je živela dugo i srećno, postala igračica svetskog glasa, i umrla u dubokoj starosti.

      I danas, posle toliko godina igra se taj njen čuveni balet u kom umetnost i volja za otporom pobeđuju svako zlo, pa i samu smrt.

    13. ЏЕРОНИМО каже:

      Veliki Ivo Andrić!

      Hvala za ovu poučnu priču. Davno sam je čitao i skoro zaboravio. Često sam ime Aska nalazio u ukrštenim rečima….

  5. U prevodu najava rata. Ionako se zadnjih 10 godina ceka samo da nesto pukne, tenzija je sve veca.

Коментари су затворени.