Прочитај ми чланак

ПУТИН: Нацистима никад неће бити опроштено

0

Санкт Петербург -- У Санкт Петербургу јуче је обележено 75 година од како су совјетске трупе ослободиле тај град, тадашњи Лењинград, од нацистичке опсаде.

Руски председник Владимир Путин поручио је, том приликом, да нацистима никада неће бити опроштено.

Foto: Tanjug/AP

„Нема и неће бити опроста нацистима који су одлучили да неосвојиви град униште циничним изнуривањем, циљаним, намерним истребљењем стотина хиљада цивила. То је оно што се назива злочин против цовецности“, рекао је Путин, а пренео је Спутњик.

Путин је додао да је циљ садашњих генерација да се очува истина о нацистичкој опсади Лењинграда и пренесе будућим генерацијама, јавио је Тасс.

„Наша дужност је да даље пренесемо праунуцима победника сву херојску истину о опсади Лењинграда, осећај дивљења чашћу и достојанством градјана Лењинграда и нашу бол због стотина хиљада жртава, и због оних који су сахрањени у Пискарјовском, Смоленску и десетинама других гробља и масовних гробница“, рекао је Путин, обраћајући се у Санкт Петербургу уочи манифестације посвећене 75 година од ослободјења Лењинграда у Другом светском рату.

Руски председник, који и сам потиче из Санкт Петербурга, рекао је да ће тај догађај остати велики дан за грађане Лењинграда, Русију и цео свет. „Као и увек, чуваћемо сећање на тих 872 дана ужасних и нехуманих тестова које су градјани морали да продју и њихове патње и губици не могу се мерити ни на који начин“, поручио је Путин.
Он је нагласио да је важно учинити сваки могући напор како се такве трагедије не би поновиле.

У Санкт Петербургу јуче је одржана и војна парада поводом 75. годишњице пада нацистичке опсаде у Другом светском рату тога града, тадашњег Лењинграда, а Путин је положио цвеће на споменик војницима који су погинули током опсаде.

Више од 2.500 војника, припадника безбедносних снага и 80 делова специјалне опреме учествовало је у данашњој церемонији у Санкт Петербургу, која је почела минутом ћутања за погинуле градјане и војнике током трогодишње опсаде.

ПОМОЗИТЕ РАД СРБИН.ИНФО ДИНАРСКОМ УПЛАТОМ – КЛИКНИТЕ ОВДЕ!

10 коментара “ПУТИН: Нацистима никад неће бити опроштено

  1. WBngoInformer каже:

    Dragan Bursać: Srđan Aleksić ni mrtav u Banjoj Luci

    Da je klao, da je činio zlo, danas bi se majice s likom Srđana Aleksića prodavale na trgu ispred robne kuće ‘Boska’

    Danas će se mnogi sjetiti Srđana Aleksića, besmrtnika iz Trebinja. Sjetiće se čovjeka koji je prije četvrt vijeka spasio život svom sugrađaninu Alenu Glavoviću. Reći će mnogi da je branio Glavovića od svojih saboraca. A to bi bila laž. Branio je čovjeka druge vjere i nacije od zvijeri neuljuđenih. I odbranio ga, ali je svoj život položio na oltar čovječnosti.

    I tako je od te 1993. godine, od tog januarskog dana, prošlo 25 godina. Ljudi su se sami razvrstali na one koji poštuju Srđu, titana ljudskosti, i na neljude. I jedni i drugi su pri punoj svijesti odabrali svoj put. Put ljudskosti ili put nepatvorenog, čistog zla.

    Postoje sredine gdje se Aleksićeva žrtva poštuje. Treba nešto reći o predominantnim srpskim sredinama, poput Pančeva, Novog Sada ili dijela Beograda, koji su dali imena prolazima ili ulicama po Srđi. Očovječili su se! Potpisnik ovih redova je laureat nagrade „Srđan Aleksić“ i uz svoj moralni sud nosi nad sobom lik, postupak i djelo Srđana Aleksića. Potpisnik ovih redova već godinama prije iskucavanja prvog slova na tastaturi, uz ona uobičajena novinarska pitanja, postavi sebi još jedno:
    „A šta bi Srđan uradio u mojoj situaciji?“

    Heroj i zločinac ne smiju zajedno

    Pa se potpisnik ovih redova tako našao kao novinar, kolumnista i drag gost u Pančevu, kod ljudi koji su polagali vijence i cvijeće na spomen-ploču posvećenu Aleksiću. I četvrt vijeka poslije ubistva Srđanovog ti ljudi se sve jednako sastaju, odaju počast heroju i daju do znanja svima da, htjeli neki to ili ne, Srđan ŽIVI. I da je životniji nego ikada.

    Ali, ljuti su Pančevci što nema ulice koja se po Srđanu zove. Prolaz nije dovoljan, vele. No, ponosno kažu da je svaki korak kroz Srđin prolaz, zapravo, prolaz do ljudskosti. Pasaž je to od 50-ak metara gdje je Aleksić iznad vas. Pa vas čisti od fašizma i nacionalizma. Koliko mu dopustite. Koliko sebi dopustite.

    Domaćini me zamoliše da održim koje slovo o Srđanu, nama, zlu koje nas okružuje… Rekoh kako mi je želja da i Banjaluka ima makar haustor koji nosi ime Srđana Aleksića. Rekoh, pa mi knedla zastade u grlu. Ne, to je laž!

    To ne može biti! Banjaluka i Republika Srpska, sa ratnim kvislinzima i zločincima koji se šepure sa vrata studentskih domova, sa ulica, trgova, parkova… ne mogu u isto vrijeme imati Srđu, ne zaslužuju! Ili Srđan Aleksić, ili Radovan Karadžić. Ili čovjek, ili gnjida. Nema između.

    Nacionalistički usklik u zraku

    Nije Srđan ni mrtav dobro došao u Banjaluku. Ili možda baš zato što je mrtav i što je izgubio život herojskom smrću spašavajući drugog čovjeka nije za ove i ovakve Banjaluke. Da je ubijao, masakrirao, protjerivao, palio, silovao, živ bi dospio do Narodne skupštine RS-a, sve sa srBskim časnicima…. Da je izgubio život u kakvom krvavom piru, cvjetala bi prodaja majica sa Aleksićevim likom. Ispred „Boske“ bi se tiskali klinci da kupe kineski polupamučni uradak „srBskog heroja“.

    Ih, dospio bi Srđo na naslovne strane, bio bi na ulazima u škole, bolnice, institucije… Možda bi i kakav studentski dom nosio Aleksićevo ime samo da je klati znao.

    A ovako? Pih! Branio Bošnjaka. Baliju. Sve jednako múči Banjaluka, dok u zraku osjećate taj nacionalistički usklik. Pa to je onaj Srđan što je dezerter bio, što je srBstvo izdao, što se suprotstavio vojnicima, što je nekakve farmerke prodavao… I možete vi reći da je ovo fikcija, da je ovo boldovanje i hiperbolisanje, ali pažljivo pročitajte sad ovo:

    Advokat ubica Srđana Aleksića na suđenju je rekao: „Tako mu i treba kad je branio baliju.“

    Na braniku ljudskosti

    Vidite, ovo nisu rekle puste ubice. Nekakvi pijani afektirani vojnici dok su ubijali Srđana. Ovo je rekao naknadno jedan „smiren i odmjeren“ advokat. Potpuno hladan. Bez žuči, bez afektacije, bez primjese osvetoljubivosti. Ovo je izrečeno pri punoj svijesti i, navodno, zdravom razumu. Pazite, „tako mu i treba kad je branio baliju“?!

    Ima jedna rečenica kojom se mjeri holokaust. U kvalifikaciji najvećeg zločina u istoriji čovječanstva Nirnberški sud je rekao da je to, pazite sad, ne zločinački čin, ne neko sumanuto djelo, koje zahtijeva vještačenje psihologa i psihijatara; ne, riječ je o nepatvorenom i čistom ZLU. Kao što je danas, četvrt vijeka nakon ubistva Srđana Aleksića, svaka relativizacija, nipodaštavanje i negiranje njegovog herojskog čina jednako i uvijek u fašizam uvijeno ZLO.

    Pa se onda autor ovih redova pokaja kada je prije nekoliko godina zazivao Srđana da se ovaploti u nekakvom banjalučkom toponimu. Da škola, ulica, bulevar… ponesu Srđino ime. Ne, ne, nema toga. U Banjaluci je premalo, kao i u entitetu Republika Srpska, premalo, u promil premalo, ljudi koji osjećaju i saosjećaju, koji vide veličinu Srđana Aleksića. To je tek jedna otužna, getoizirana manjina. Nažalost.

    No, nije to sav problem. Da barem jeste. Problem je kako bi Srđan Aleksić, na primjer, u sistemu ulica u Banjaluci funkcionisao pored četničkih vojvoda Drenovića i Radića? Kako bi se heroj ljudskosti snašao u društvu kvislinga, koji su na perverzno volšeban način zaslužili idobili ulice banjalučke?

    Svijeća, dova, naklon…

    Pa će Srđo sačekati da pljevu oplijevimo. Moramo, nema nam druge. Valja nam đuture kroz pasaž Srđanov do ljudskosti. I u Banjaluci. A do tada ćemo sa nevjericom iščekivati marševe i karnevale neofašista i svakovrsne desničarske mrake. Do tada ćemo slušati tišinu Banjalučana, koji u većini ili ne mogu, ili ne smiju, ili ne znaju glasa pustiti.

    Pa će neko čeljade iz Banjaluke morati do Podgorice, Pančeva, Sarajeva, Trebinja ili kojekuda po svijetu da bi odalo počast ubijenom Aleksiću. Jer, vidite, nezgodno je to, dragi ćutolozi, odavati počast nekome u sebi. Treba otići na kakvo znamenje ili grob. Treba zapaliti svijeću, proučiti dovu ili se jednostavno pokloniti. Treba udahnuti, izdahnuti i uzdahnuti.

    Pa postoji opasnost da vas neko vidi, uperi prst u vas i kaže: „Tako vam i treba kad branite baliju!“

    A Srđo je neki čudan svat. On nije branio ni Bošnjaka, ni Srbina, ni Hrvata, ni nekakvog vanzemaljca. On je branio čovjeka! On je umro, kako reče njegov otac Rade, „ispunjavajući ljudsku dužnost“.

    I danas, kao i prije 25 godina, i ovog, kao i tog januarskog dana, lakše je, mnogo lakše biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak nego čovjek. Nije Bog svima podijelio jednako karte. Drevna mudrost kaže da heroje od kukavica razdvaja brzina ispravne reakcije. A Srđo je u tome bio šampion.

    ‘San ratne noći’

    Sa druge strane osovine stoji sporost pogrešnog tavorenja. E to, ta sporost pogrešnog tavorenja, to ćutanje i mučanje, i dan-danas se njuši u Banjaluci.

    Tebi, Srđane, vječna slava, a tebi, Banjaluko, jedan poučak. Naime, Srđan Aleksić se amaterski bavio glumom. Tokom rata glumio je u predstavi San ratne noći. E taj san ratne noći Banjaluka živi i bez rata četvrt vijeka. Na velliku, veliku žalost.

    No, nema tamnog mjesta koje svjetlost obasjati neće. A tada će sa Srđanovim imenom i u Banjaluci zasjati neka nova zora. Bez mračnih fašističkih utvara i sa pravim, živim ljudima. Ljudima.

    1. Ložač каже:

      смараш…

    2. slobodan mandic каже:

      To onaj sto je svercao dok su ljudi bili na ratistu pa se potukli i popio metak?

  2. поп Ђоле што га срБи воле каже:

    Осим Северног тока..:)))

  3. slobodan mandic каже:

    A zidovima za krvavu revoluciju?

    1. поп Ђоле што га срБи воле каже:

      МИЛИОНИ „зидова “ су по теби живели и Русији и СВИ су се прикључили Бољшевицима?

    2. Ložač каже:

      Наравно да нису, ал ни Руси, ко ни Срби нису гадљиви на пару, поготово када су са истом дефицитарни(што је врло често), а ови ‘страдалници’ бар у том никад нису оскудевали…
      Ето и код нас 5.10.2000. најсвежији пример, стигла лова, народ бедан глуп и залуђен, политичари корумпирани, алави и све се речи очас посла без милион нато војника, тенкова и авиона…

    3. slobodan mandic каже:

      Aj da ignorisem tvoju banalizaciju za momenat … na prostoru carske Rusije je zivjelo mnogo vise od milion zidova. U Izraelu ruski jezik je drugi jezik. Leba Bronstajn ili kako ga mi u „narodu“ znamo Lav Trocki je financiran direktno od bogati zidova iz Njujorka. To nije nikakva tajna nit iko to pokusava da sakrije.
      Tokom prvog svjetskog rata ulazak ceski trupa na teritoriju carske Rusije je financirano od strane engleski zidova. Isto nije tajna. Pisane su knjige o tom i od strane zidova i engleza. Dobar izvor su ti izraelski fakulteti i njihovi profesori oni pisu o svem i ne brinu dal ce ih neko okriviti bilo za sta. Cesi su pokusavali da uz engleski komandni kadar osiguraju trans sibirsku zeljeznicu ali imali su neke poteskoce. I da ne nabrajam dalje. Ovdje nije rjec dal se ja slazem sa tobom il se ti slazes samnog. Dal gajimo simpatije prema Putinu il dal smo spremni da mu ljubimo stope. Ovdje je jednostavno rjec da o jednoj grupi ljudi ne smijes nista reci u negativnom svjetlu bez obzira da li je istina ili ne jer ces biti satanizovan. To sto ja i ti imamo razlicito misljenje ne znaci da ja tebe mrzim. Ja tebe volim ti si moj bez obzira na ista. Otvorices oci. Obicno u starosti ljudi bolje vide. Ali to ne znaci da ja moram da volim druge i da ignorisemnjihova nedjela kao neki u narodu ili neki na vrhu vlasti…

    4. slobodan mandic каже:

      Ja radim vani vec dug niz godina i mogu ti reci da nemas pojma koliki je pritisak na narode drugi drzava. Jedna negativna rjec na racun odabrani znaci gubitak posla i jako male sanse da ces naci drugi ako radis neke poslove na visim funkcijama. Etikete koje ti se naljepe su toliko ogavne da ostatak zivoda umjesto da radis ti pokusavas da objasnis da nisi losa osoba nego da si samo rekao nesto sto je ocigledno. Mi smo kao narod sada pod velikim mentalnim pritiskom ali vjeruj mi ovi drugi narodi poput amerikanaca engleza francuza su to prosli davni dana.

  4. Љубомир Ђурашиновић каже:

    Да се никад не понови!Ни Јасеновац,ни Крагујевац…ни Јарак ни остала стратишта! Битно је одржавати ту свест! Опет кажем,Руси много боље знају од Срба ко су им непријатељи и пуно боље их третирају на једини могући начин.Сваки мањи градић у Русији има својствену параду сваког 9.маја,дан кад се обелеава победа у Отаџбинском рату.А ми? Ако нечега нема на ТВ онда није ни битно…Издајничке Владе Србије (нзм како другачије да их назовем а да нису ЈЕСУ)дозвољавају да их усташе туже за геноцид,дозвољавају себи да не туже НАТО због личних интереса…Србија би се препородила одштетом од НАТО(наравно да је могуће добити тај суд) али питање је да ли заиста заслужујемо да имамо материјално кад смо,колективно,духовно посрнули!? Шта ће човеку милиони? Шта да ради са њима? Све све кад заврши,кућу,стан,одгоји децу у људе,иде на летовања зимовања…шта ће му ресто силних пара?За блуд,разврат? Да се доказује пилетини како је имућан и да разбацује новац који је махинацијом отео од других?Колико је само љљуди заиста зарадило новац и имања која има?Има их,али они нису на ТВ,не излажу се јавности…скрећем са теме,чињеница је да морамо да се вратимо духовним вредностима да би спознали себе и све око себе,кад утврдимо ко смо,појединачно,схватићемо шта је колектив и које све предности он има.Тад ћемо моћи да кажемо непријатељима у очи шта су нам и да их третирамо једино онако како они третирају нас.Опростити можемо,заборавити никада…и увек помињати…

Коментари су затворени.