Прочитај ми чланак

Папа проглашава Степинца за свеца!

0

alois_stepinac-270x300

Вест да ће папа Фрања прогласити ускоро кардинала Алојзија Степинца (1898-1960) за свеца, будући да је Степинац већ у статусу „блаженог“, проширила се Католичком црквом у Хрватској уочи овогодишњег Степинчеве годишњице смрти 10. фебруара.

Цели процес канонизације Степинца је довршен, с црквене стране све је документовано јер је испитан његов допринос „чудесним“, тј. натприродним оздрављењима и сада се само чека на резултате научне верификације.

Вест о завршетку канонизације, како оцењује загребачки Вечерњи лист, могуће је да ће вечерас објавити у Риму кардинал Ангело Амато, префект Конгрегације за проглашење светих.

Степинац је, иначе у очима Цркве, борац против два тоталитаризма – нацистичког и комунистичког – те је, како сматрају, због свога неодступања од еванђеља свој живот скончао мученичком смрћу.

(Вечерњи лист)

8 коментара “Папа проглашава Степинца за свеца!

  1. Dusan Bukovic каже:

    Priredio: Dusan
    Bukovic

    U frutlendskoj “Srbiji”, objavljen je clanak dr Urosa Stankovica pod naslovom “Alojzije Stepinac – Solunski dobrovoljac?”, koji glasi:

    “ ALOJZIJE STEPINAC – SOLUNSKI DOBROVOLJAC?

    Posle smrti Antuna Bauera ( 7 dec. 1937 ) kada je
    Alojzije Stepinac postao nadbiskup zagrebacki u srpskoj stampi pozdravljen je
    ovaj dogadjaj.. Podvlacilo se da je A. Stepinac dobrovoljac Solunski,
    sto ne bi postao da nije bio patriota i odan jugoslovenskoj misli. Svi su to primali kao dobar znak, da starsina hrvatske rimokatolicke hijerarhije postane raniji Solunac.

    Jednog dana nalazio sam se u zgradi Srpske Patrijarsije u Beogradu, gde se nalazio
    Crkveni sud, u kom sam kao advokat, imao posla. O dobrovoljcu Stepincu se i tamo
    govorilo. Tadanji sekretar Crkvenog Suda, kasnije ( posle rata ) episkop u SAD, Stevan
    Lastavica, izneo je misljenje da A. Stepinac, nije bio dobrovoljac u srpskoj vojsci na Solunskom frontu. Kasnije drzanje zagrebackog nadbiskupa, narocito u godinama 1941-45 nije opravdalo nade koje su postojale u vezi njegove licnosti. Posle
    objavljivanja njegovog Dnevnika upoznala se javnost sa misljenjem o Srbima ovog visokog funkcionera hrvatskog rimokatolickog klira. Ono nije nimalo povoljno za Srbe. Prirodno je, da mnogi Srbi, nisu mogli dovesti u harmoniju ovakvog
    Alojzija Stepinca, koji iz dna duse mrzi Srbe, sa Alojzijem Stepincem, dobrovoljcem sa
    Solunskog fronta. Da li je moguce da se osoba koja je u Srbiji gledala Pijemont svih
    juznih Slovena mogla toliko izmeniti i okrenuti za 180 stepeni i od odusevljenog prijatelja postati smrtni neprijatelj. Mislim, da tako mogu okarakterisati nadbiskupovo
    odobravanje genocidnog ubijanja golorukih, nenaoruzanih Srba. Odgovor
    na ovo pitanje citalac ce naci u nize iznetom cinjenicnom stanju,
    iznetom u hrvatskoj stampi.

    Cinjenicno stanje: Prema Vilhelmu Kajlbahu, profesoru bogoslovskog fakulteta u
    Zagrebu, Stepinac se nalazio kao ratni zarobljenik kod Italijana. Oni su ga pustili iz ratnog zarobljenistva 6 decembra 1918, da bi otisao u Solun i kroz Juznu Srbiju dosao u Zagreb. Pre njegovog odlaska za Solun, zakljuceno je primirje izmedju drzava Antante
    i Austro-Ugarske ( 3 nov. ). Vec 11 novembra prestala su sva neprijateljstva u Prvom svetskom ratu i Alojzije Stepinac nije mogao aktivno ucestvovati kao dobrovoljac, u bilo kakvim ratnim operacijama. To je vazno da se zna. Da li se on smatra dobrovoljcem, jer se morao ranije prijaviti za dobovoljce, a da li je time prekrsio
    zakletvu koju je polozio u “carskoj i kraljevskoj austrougarskoj vojsci” od sporednog je znacaja. Isto tako nije potrebno diskutovati, da li je takva prijava bila iskrena ili
    neiskrena. Svaki vojnik ima pravo da upotrebi sva sredstva da se oslobodi neprijateljskog ropstva i dodje kuci. Takav postupak ne bi se mogao osudjivati. Ali,
    sve to prikazuje nadbiskupa Stepinca u drugom svetlu. Mozda, kao hrvatskog
    patriotu, koji nije imao nikakve ljubavi prema Srbima ( u ovome se nije menjao ), niti odanosti prema jugoslovenskoj ideji. Da je ranije uspeo da dodje u Hrvatsku, moze se pretpostaviti, da bi produzio da se bori u austrougarskoj vojsci. Jasno je, da nema mesta onom misljenju koje se ukorenilo kod Srba, – o jugoslovenskom patriotizmu Alojzija Stepinca. Ili, ako ne ljubavi, a ono bar postovanja Srba kao boraca, uz doprinosenje velikog broja zrtava za oslobodjenje i ujedinjenje juznih Slovena, u koje
    se ubrajaju i Hrvati.

    Da je Stepinac bio Solunski dobrovoljac u onom smislu kao sto to zamisljaju Srbi, on ne bi postao zagrebacki nadbiskup, jer Rimska kurija se za sve vreme Prvog svetskog rata svim silama borila za ocuvanje u celosti Austro-Ugarske monarhije,
    uz neprikrivenu mrznju prema Srbima, koje Vatikan smatra polucivilizovanim.

    Jugoslavija, kakvu predlazu Francuska i Engleska, izgleda Svetoj Stolici kao neka tesko ostvarljiva utopija koja moze, bar za neko vreme, znaciti dominaciju polucivilizovane i pravoslavne Srbije nad naprednijim katolickim zemljama. S druge strane, “Jugoslavija je mogla da dovede do trijumfa revolucionarnog pokreta
    postignutog uz pomoc francusog i italijanskog antiklerikalizma”. ( Izjava
    kardinala Gasparija).

    Ispravno je bilo tvrdjenje za koje sam prvi put saznao u Srpskoj Patrijarsiji u Beogradu.
    Da li je Stepinac bio formalno dobrovoljac tj. posluzio se prijavom u dobrovoljce radi
    oslobodjenja ratnog zarobljenistva u Italiji i dolaska u svoju otadzbinu,
    nije od vaznosti za temu koju raspravljamo. Pitanje, da li je prekrsio zakletvu odnosno “prisegu” moze imati nekog znacaja samo za Hrvate ciji je bio nadbiskup, a od 1953 i
    kardinal.

    Pored mnogih drugih istorijskih cinjenica, i slucaj nadbiskupa Stepinca pokazuje koliko su Srbi – po sirini svoje velike Slovenske Pravoslavne duse i po srpskom karakteru cojstva i junastva – izlazili vazda sa dobrim u susret Hrvatima, a koliko su im Hrvati vracali zlom za svako ucinjeno dobro – po meri svog neuoblicenog karaktera i razvracene duse, zatrovane mrznjom prema Slovenstvu i Pravoslavlju – sa kojom ih Vatikan kljuka stotinama dugih godina” (Vidi: Dr Uros Stankovic, Alojzije Stepinac – Solunski dobrovoljac? Srbija, oktobar 1980, Fruitland, Ontario, Canada).

  2. Dusan Rodic каже:

    Jezuiti,komunisti fasisti sve su to puleni reimokatolicke crkve i zbog toga netreba da vas cude ovakve vesti…..nije moja parola “ko nije s nama on je protiv nas“vec Vatikana

  3. Pavlovic Rock Nebojsa Rock каже:

    PA ONDA I HITLERA ZA SVECA ! PA ITALIJANI UBISE ISUSA , A PREDSTAVNISTVO SRKVE U ITALIJI ! SRAMOTA !!!!!!!!!!1

Коментари су затворени.