Прочитај ми чланак

Он је био прави „ОТПИСАНИ“: Човек који је усташама пљунуо у лице

0

Неколико пута у животу је Мирко Тепавац био на ивици смрти, али судбина је удесила да умре у дубокој старости.

mirko-tepavacМирку Тепавцу је конспиративно име гласило “Бели“

Комуниста од ране младости (са 16 година полиција га је тукла због његових уверења), робијаш усташких затвора у којима је преживљавао голготу, неустрашиви партизански борац и на крају високи функционер који није пристао на компромис и на понижење.

А приредили су му га управо партијски другови у намери да га дисквалификују када је почетком 50-их проговорио о репресивној политици Удбе у Војводини. Партијска машинерија је покушала да од хероја, кога су усташе два пута изводили на стрељање а он одбијао да ода другове, направи издајника.

 

Блистава каријера

Мирко Тепавац је рођен 1922. у Земуну, пре одласка у партизане хапсиле су га усташе, после рата био је члан Главног одбора ССРН Србије, члана ЦК КП Србије, директор Радио Београда, амбасадор ФНРЈ у НР Мађарској, директор и главни уредник „Политике“ и члан ЦК СК Србије, председник Покрајинског комитета СК Војводине и министар иностраних послова Југославије од 1969. до 1972.

 

“Везују ми руке лисицама. Везују и ноге. Онда између везаних руку и ногу протуре гвоздену шипку, па на метар један од другог приближе два писаћа стола, тако да непокретно тело виси између њих. Кад ме Францетић умори од ударања по прстима и табанима, онда, за промену, понови вешање са лицем и стомаком надоле… Табани и прсти су у том положају непомични, и кад се у прекидима охладе, избезумљујуће су болни на поновне ударце. Тако до бесвести”, оставиће сведочанство о тим усташким мучењима у књизи аутобиографских записа “Мој Други светски рат и мир”, али ће га покушај дифамације од својих – који су покушали довести у питање његово држање у усташком затвору – заболети жешће од усташких батина:

“Кад човек чудом остане жив, некада зажали што није на време умро. А тада нисам – као десет година раније пред непријатељским иследницима – могао да кажем: ‘Нећу да одговарам на ваша питања’, јер преда мном овог пута нису били моји крвници, него моји ратни другови.”

О храбром држању Мирка Тепавца у усташком казамату сведочила је и службеница усташког преког суда Зденка Вагнес када су је 1952. саслушавали агенти УДБ-е.

„Чула сам да се Тепавац Мирко на истрагама држао одлучно и да је био дрзак према референтима који су га саслушавали… Францетић Никола такође ми је причао једном згодом да му је Тепавац Мирко приликом саслушања пљунуо у лице и да се са људима који су га физички злостављали приликом саслушања упуштао у борбу и враћао им ударце…

Причао ми је Јуратовић, да је Тепавац био два пута вођен на стријељање, само да би од њега изнудили признање, али да је он упорно шутио“, наведено је у сведочењу Зденке Вагнес.

Свеједно, “Бели”, како му је било конспиративно име, прошао је и партијског топлог зеца, неукаљан и усправан, а такав ће остати кад је дошло до пада српских “либерала” – својевољно ће напустити место државног секретара за спољне послове, пошто је два пута Титу подносио оставку и биће искључен из партије.

Био је лојалан Титу, “али за разлику од других, није се устручавао да му у лице каже не само да другачије мисли, него и да не пристаје да му покорно служи како би остао у служби”, записаће новинар Александар Ненадовић у књизи о Мирку Тепавцу.

Остао је на ветрометини са свргнутом струјом српских либерала, под паском тајне полиције и на политичком нишану, али уверења није дао па ће средином деведесетих две године бити председник Европског покрета у Србији као доследни противник националистичког бестијања које је у форми вулгарног антикомунизма растурило земљу за коју је крварио по босанским планинама са пушкомитраљезом на леђима.

(Блиц)

6 коментара “Он је био прави „ОТПИСАНИ“: Човек који је усташама пљунуо у лице

  1. Vojvoda Momcilo каже:

    : Saradnja partizana sa ustasama
    3. Ustaški režim vodeći ovakvu politiku ne odstupa ni za dlaku od svoje osnovne političke linije izražene u težnji biološkog uništavanja Srpstva i pravoslavlja.

    Ovome treba dodati još jedan, koliko nečastan i nedostojan toliko i opasan momenat, a koji je svojstven hrvatskom mentalitetu. Imati Josipa broza, Hrvata katolika, makar i po nuždi za saradnika, znači osigurati sebi budućnost za slučaj pobede saveznika. Poglavnik je tu za sada, a Josip Broz za svaki slučaj. Ovakva politika i njen uspeh garantovani su i činjenicom da uz Tita sede i hrvatski politički korifeji dr Ivan Ribar, dr Josif Smodlaka (bivši poslanik kod Vatikana), Sulejman Filipović, ustaški pukovnik, kome njegovo komunističko uverenje da je uistinu iz ideoloških pobuda pristupio Titovom štabu ne bi moglo dozvoliti strahoviti pokolj srpskih žena i dece u Bosni, te Franjo Frol, dugogodišnji saradnik i istomišljenik dr Vlatka Mačeka i bivši predstojnik pri Banskoj vlasti u Zagrebu. Ovo nekoliko Hrvata, članova Titove vlade, dopušta verovanje da se šareno hrvatsko društvo okupilo „u vladi oslobođene teritorije” sa posebnim političkim ciljevima, iza kojih stoji i poglavnik i cela Hrvatska zajedno sa dr Vlatkom Mačekom.

    4. Ako se makar i jednim delom prime ove pretpostavke, zar se samo po sebi ne nameće uverenje da ceo komunističko-partizanski pokret na jugoslovenskoj teritoriji moralno i materijalno pomaže zvanični Zagreb. Već dve godine u hrvatskoj državi vršljaju Titove bande i sve do sadašnje kaznene ekspedicije nisu uspeli da ih unište. U Srbiji, gde je komunistički plamen najpre buknuo, i to u razrovanoj i okupiranoj Srbiji, partizanska akcija uništena je za nekoliko meseci, a ugnezdila se na teritoriji suverene zemlje, koja raspolaže regularnom vojskom, tamo se širi, organizuje i jača, preteći da ponovo zahvati Srbiju, a preko nje da se proširi i na ceo Balkan.

    Postoje, naime, obaveštenja da se sprema seoba Titovog glavnog štaba na planinu Pasjaču (okrug leskovački), odakle bi se na domaku bugarske granice rukovodilo partizanskom balkanskom akcijom narednog proleća.

    5. Ustaško komunistička saradnja, čije perspektive sada zapažam, nije nova pojava. Poznato je da ovo prijateljstvo datira još iz bivše Jugoslavije, i da je na bazi borbe protiv Srpstva, pravoslavlja i„srpske hegemonije” dobila svoj realan izražaj u protokolu sporazuma između vođstva hrvatske ustaške organizacije i vođstva Komunističke partije Jugoslavije. Sporazum je zaključen u Kaznenom zavodu u Sremskoj Mitrovici, a potpisan od strane Moše Pijade i dr Mile Budaka. Njegova ideološka osnova sažeta je u članu 2 i 3 koji glase:

    2) Vođstvo jugoslovenske komunističke partije, svesno svoje uloge, priznaje da se Balkansko poluostrvo neće tako dugo moći komunizirati, dok se srpstvu i pravoslavnoj crkvi ne slomi kičma, pošto je poznato da su upravo ova dva faktora uvek sprečavala kako prodiranje Osmanlija na zapad tako i Austrije i komunizma prema istoku. Radi toga, ovo vođstvo složno je u tome da pripremi zajednički teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkanskog poluostrva i za uništenje svega onoga što je srpsko i pravoslavne vere.

    Vođstvo hrvatske ustaške organizacije predoseća, da će u slučaju da ne nastupi brza promena, hrvatski narod podleći jugoslovenskoj podlosti i srpskoj hegemoniji, te nudi svoju saradnju svim podjarmljenim narodima Kraljevine Jugoslavije, a pogotovo komunističkoj partiji, kako bi se ubrzao tok događaja, svim sredstvima, a prema uputama ovoga vođstva.

    3) Vođstvo hrvatske ustaške organizacije obavezuje se da će potpomagati i učestvovati u svim materijalnim izdacima, demonstracijama, manifestacijama i raznim štrajkovnim akcijama, koje provode komunističke formacije.

    Vođstvo komunističke partije smatra hrvatsku ustašku organizaciju kao važnog faktora i kao pomagača u uništenju postojećeg stanja, j u postizanju ustaških ideala obećava svaku svoju pomoć.

    Vođstvo ovih partija obavezuje se da će između sebe izbegavati sve nesuglasice i raspre, na primer: putem javnih proglasa, privatnih razgovora itd,i te da će se obostrano bezuslovno potpomagati u slučajevima demonstracija, revolucije ili rata, a osobito što se tiče uništenja svega onoga što je srpsko ili pravoslavno, kao što je to naglašeno u tački 2 ovoga sporazuma.

    Dakle, upravo ono što je u ovom referatu napred detaljnije izloženo i obrazloženo.

    6. Iz oblika dosadašnjih partijskih akcija na teritoriji hrvatske države, vidi se da mahom stradavaju srpska naselja i da se uništava srpski živalj, a da je oštrica na prvom mestu uperena protiv srpskog sveštenstva. Slučaj postupka „partizanske oslobodilačke vojske” u Šibeniku eklatantan je i ubedljiv. I u samim partizansko-komunističkim redovima ubijaju se i uništavaju Srbi, a vodeća mesta poverena su Hrvatima. I ove činjenice ukazuju na ustaški duh u ovim redovima i ostvarivanje ustaškog programa preko Titovih bandi.

    Kao što se iz prednjih izlaganja vidi, iza cele ove tajanstvene igre krije se nevidljivi režiser, koji glumu vešto režira, a na štetu Srpstva. Ovo raskrinkati, ili bar ukazati na ove perfidne mehanizme ustaškog režima, hrvatskih političara i katoličke crkve naša je dužnost. Ovaj referat prilog je i pomoć na putu ispunjenja ove dužnosti.

    Prilaže se prepis komunističko-ustaškog sporazuma.

    Beograd, 17. XII 1943.

    (Arhiv VII, Nedićeva građa, K.1A, F.1, D.9-9a)

Коментари су затворени.