Прочитај ми чланак

АНДРЕС ФОГ РАСМУСЕН: Србија зна да јој је дугорочно будућност у НАТО

0

ПРАГ - Русија неће успети да дестаблизује Балкан, изјавио је бивши генерални секретар НАТО Андрес Фог Расмусен, који сматра да Србија зна да јој је, дугорочно гледано, будућност у НАТО-у.

y

ПРАГ – Русија неће успети да дестаблизује Балкан, изјавио је бивши генерални секретар НАТО Андрес Фог Расмусен, који сматра да Србија зна да јој је, дугорочно гледано, будућност у НАТО-у.

Расмусен је коментаришући војну вежбу „Словенско братство 2016“ у којој у Србији учествују снаге Русије и Белорусије, казао да „не види стратешку важност тих вежби“, али да су оне „покушај Русије да пошаље јасан сигнал НАТО-у, да имају стратешке интересе у региону, нарочито након одлуке Алијансе да прими Црну Гору“

x

Фото: ФоНет/АП

– Из укупне перспективе, имајући у виду број учесника у вежби, она је врло ограничена, а осим тога, колико ја знам, Србија је протерала неколико Руса непосредно пре организовања ове вежбе. На крају дана, Србија веома добро зна да њена будућност лежи унутар евроатлантских институција, првенствено у Европској унији, али ја такође мислим, дугорочно гледано, и на чланство у НАТО“, рекао је Расмусен у интервјуу за Радио Слободна Европа (РСЕ).

c

Фото: Министарство одбране Србије

На питање РСЕ да ли мисли да ће „Русија покушати да дестабилизује Западни Балкан, нарочито сада када се Црна Гора придружује Алијанси“, бивши генерални секретар НАТО је казао да ће „наравно покушати“, али да „не мисли да ће успети, посебно зато што одговорне снаге у Србији веома добро знају да Србија пре свега мора да обезбеди чланство у НАТО, што ће се у дугорочној перспективи и десити“.

10 коментара “АНДРЕС ФОГ РАСМУСЕН: Србија зна да јој је дугорочно будућност у НАТО

  1. NGO_Informer каже:

    „Gdje dominira kolektivno, uvijek je malo mjesta za individualno; gdje dominira tradicionalno, uvijek se živi u strahu od moderniteta.“

    Ovaj citat, kog je u Novom listu o studiji Latinke Perović Dominantna i neželjena elita koncem prošle godine potpisao Jaroslav Pecnik, vjerojatno mnogo bolje opisuje stanje duha dobrog dijela od nje mlađih naraštaja u Srbiji nego li samu autoricu. Otvorena i komunikativna Latinka Perović sušta je suprotnost tvrdnjama kako nerado daje intervjue. Za Hrvatsku riječ bilo je dovoljno da je pronađem na nedavnom predstavljanju Zbornika radova O duhu otvorenosti u subotičkoj Gradskoj knjižnici, jedna kratka molba i razgovor o palanci, kao najčešćoj asocijaciji kada je riječ o Radomiru Konstantinoviću (čijem djelu je Zbornik i posvećen) je počeo:

    Palanka je svakako univerzalna kao pojava; to je metafora za zatvorenost društva koje može biti i u jednoj velikoj kulturnoj zemlji kao što je, primjerice, Velika Britanija danas ili naš susjed Mađarska. Dakle, jedna odvojenost od svijeta, jedno zatvaranje u krug svojih ideja i jedan strah od uspoređivanja, kretanja i posuđivanja ideja od drugih, konfrontiranja čak s idejama drugih koje je, naravno, uvijek i vrlo dramatično, ali je činitelj otvorenosti i činitelj kretanja. Konstantinović nije izmislio palanku u srpskoj kulturi. O njoj su pisali i njegovi prethodnici, srpski realistički pisci, vrlo važna takva je knjiga Isidore Sekulić Hronika palanačkog groblja. Pisali su i Konstantinovićevi suvremenici, Danilo Kiš i drugi naši stvaraoci. Dakle, Konstantinović govori o jednoj univerzalnoj pojavi koja na neki način upozorava da u zatvorenosti sigurno nije izlaz i za te pojedinačne probleme koje osjeća svaka sredina.

    Hrvatska rijeć: Je li Srbija danas, po Vašem mišljenju, više palanka nego li prije 30-40 godina ili su drugačiji samo manifestativni oblici jednog u biti istog stanja duha?

    Sigurno je da taj palanački duh postoji kao konstanta. On se ogleda u otporima europskim integracijama, ogledao se u otporima inovacijama u gospodarskom, kulturnom i političkom životu. Ali, paralelno s njim postoji i jedna tendencija k otvaranju društva i te su tendencije u permanentnom sukobu. Nisu bez dubine i bez izvjesne dramatičnosti, ali drugog izlaza nema. Ili ćete se vi zatvoriti i utvrditi mjerila samo po vašoj volji i faktički zaostajati i naći se negdje na margini svijeta ili ćete ući u utakmice koje su danas zahvatile globalni svijet, sudjelovati u njima i na taj način tražiti mjesto pod suncem u jednom mnogo otvorenijem, širem svijetu, čiji su ljudski problemi, kao i socijalna, kulturna i politička prava – opći.

    HR: Vlast u Srbiji ni ne krije da je i za jednu i za drugu opciju: deklarativnu europsku, ali i emotivnu okrenutost Istoku, napose Rusiji. Ide li u praksi to jedno s drugim?

    To su stalne tendencije u modernoj povijesti Srbije. Ta patrijarhalna zatvorenost u osloncu na slavenski svijet, koji se smatra i posebnom civilizacijom i čija je kristalizacijska točka Rusija. S druge strane, imamo i jednu otvorenost prema Europi koja je ipak najbolji dio našeg Planeta i u kojoj su ostvarena velika dostignuća u razvoju civilizacije, kulture, prava, pa i obveza građanina. To je jedna permanentna tenzija koja vlada u našem društvu. Može se reći da je prevlast te patrijarhalne tendencije, napose u njezinu osloncu na nacionalizam i teritorijalnu ekspanziju bivala veća. Danas je ona u stanovitoj imobilnosti i zastoju, ali ja ipak samtram da je srpsko društvo pluralno i da se u njemu javljaju i tendencije ka modernizaciji, otvaranju i ljudskim pravima. Na koncu, sve ovo što se događa oko djela Radomira Konstantinovića je jedna od manifestacija tih tendencija. Netko će reći da su one manjinske, ali je vrlo važno da one postoje i da, kako ja mislim, svatko treba uraditi ono što može.

    HR: A kako gledate na empatiju, i vlasti u Srbiji ali i dobrog dijela građana, prema društvima koja su represivna, pa i militantna i u kojima su ljudska prava na začelju vrijednosnih normi?

    To su populistička društva koja teže k političkoj unisonosti, odnosno k jednostranačkoj
    vladavini i koja su retorički orijentirana k Europi, ali koja su u praktičnom ponašanju spram nje vrlo rezervirana. Ta društva su na neki način utjecala i na teške ratne sukobe i na gubitak, prije svega ljudskog potencijala. Mnogo mladih ljudi je otišlo s Balkana i nastavlja i odlaziti. Iako je svijet u krizi, iako je sama Europa u krizi, ona još uvijek pruža širi prostor ljudskoj jedinki da nađe rješenje za sebe, da za to rješenje preuzme odgovornost za svoj život… To je pitanje ljudske slobode i na koncu društva koje bi se temeljilo na ljudskoj slobodi i pravu pojedinca da bira vlast, da ju kontrolira i smjenjuje bez dramatičnih obrta. Mi smo još prilično daleko od toga. Naše vlasti su bahate, raspolažu pretjeranom količinom moći, ne razvijaju institucije i ne poštuju pravila i procedure. Ali, vrlo je bitno da se definira taj društveni i povijesni ambijent i da se točno procijeni što koja orijentacija pruža kao prednost, a što kao nedostatak za razvoj pojedinca i ljudski napredak općenito.

    HR: Gotovo pa je opća ocjena da Srbija nikada nije imala slabiju oporbu nego danas. Kako gledate na to da su se i dugogodišnje »perjanice demokratske misl«i poput Liberalno-demokratske partije, Lige socijaldemokrata Vojvodine, o Savezu vojvođanskih Mađara ne treba niti trošiti riječi, tako lako uklopile u savez s najjačom strankom?

    Znate, uvjeti su ti koji rađaju potrebu za oporbom. Ako nemate alternativu u društvu, ako se nakon sloma državnog socijalizma i nakon dvadesetpetogodišnjeg raspada Jugoslavije vraćate na ono što je tomu prethodilo, pa čak i na granice represivnog aparata, onda ne možete imati ni oporbu. Onda dolazite u situaciju da se desnica i ljevica bitno ne razlikuju i ne potiču društvo da rješenja traži u konkurenciji na gospodarskom, političkom i kulturnom planu.

    HR: Jeste li htjeli reći da danas živimo u jednopartijskom sustavu?

    Tendencije su takve. Naravno, ima više stranaka s vrlo malim zastupništvom u Parlamentu u koji svatko želi ući kako bi sudjelovao u podjeli moći, a ne u njezinoj kontroli. To ostavlja dojam jednog unisonog političkog mentaliteta, jer mi možemo kritizirati političare kao pojedice, kao nositelje moći i kao izvršitelje određenih programa. Ali, činjenica je da su birači skloni tim populističkim strankama, da imaju vrlo jednostavne zahtjeve i velika očekivanja od države i da traže nekog »staratelja«. Sve to govori da građanin još nije spreman preuzeti odgovornost za svoj život i sudbinu.

    HR: Kako to tumačite: kao političku nepismenost ili prostu indolenciju građana?

    To nije samo slučaj kod nas. Pogledajte samo Mađarsku, pa posljednji slučaj s Velikom Britanijom. To su kolektivistička društva koja su se račvala na narod kao kolektiv, kao subjekt povijesti i to je jako povezano s nacionalnim idejama i s tendencijama da se država teritorijalno zaokruži i da se ta igra raznih interesa i ideja, a koja proizlazi iz jednog slobodnijeg i odgovornijeg društva, eliminira u korist prostih i jednostavnih rješenja. Ona umnogome utiče i na politički ambijent, karakter demokracije i na promjene koje su bile očekivane. Postojala je jedna velika iluzija o njihovim brzim tokovima. Do toga nije došlo i društvo mora napraviti jednu bilancu što ga je dovelo do stanja inercije. Tu nije riječ samo o »lošim političarima«, jer oni proizlaze iz određene situacije, programa i stanja svijesti masa koje su, poput nas, pritisnute siromaštvom i zaostalošću i koje vjeruju u neke čudotvorce koji ih vrlo brzo mogu prevesti u neko idealno stanje. Oni, međutim, i dalje žive u jednom vrlo opresivnom i nasilnom društvu, društvu koje se teško oslobodilo ratne hipoteke i zločina; društvu koje je još uvijek podijeljeno oko uzroka rata i raspada države. Dakle, to su sve stvari koje zahtijevaju napor od svih aktera u društvu i to je put k jednom složenijem društvu koji je, očito, mnogo duži.

    HR: Kakvom ocjenjujete dosadašnju ulogu medija u tome?

    Na žalost, ne mislim da su mediji u Srbiji samo danas ovakvi kakvi su. Oni su uvijek služili tom pojednostavljivanju stvari, bili su instrument pojedinih grupa i klanova koji su pretendirali na moć. Stvarali su jednu konfuznu i bezizlaznu situaciju za građane i na neki način oni su razvraćivali društvo. Ipak, ne mislim da situaciju u društvu stvaraju mediji nego da su oni izraz stanja koje još uvijek ne omogućuje jasnu alternativu.

    HR: Često se može čuti kako je u Srbiji danas jedan čovjek preuzeo ulogu institucija. Vidite li Vi osobno neku koja je preostala kao nezavisna?

    S obzirom na to da dosta putujem po Srbiji, mislim da ima mnogo oaza koje teže nečemu novom, nečemu što je bliže čovjeku i suvremenim kretanjima u svijetu. Još uvijek nema političkih subjekata koji bi to povezivali i organizirali. Kada je riječ o samim institucijama, onda je to povjerenik za javne informacije, pučki pravobranitelj, puno nevladinih organizacija… Imate i među mladim ljudima puno previranja i vrlo je važno da tu mediji pružaju sliku o složenosti društva, jer ja, unatoč svoj kritičnosti koju imam prema srpskom društvu, mislim da je ono pluralnije nego što na prvi pogled izgleda.

    HR: Kakvom u cijeloj ovoj priči vidite ulogu manjinskih političkih stranaka: kao nastalih silom prilika ili kao prirodnih težnji koje većinski narod teško meže razumjeti?

    To je odraz stanja u multietničkim društvima. Prirodno je da se etničke zajednice organiziraju, napose da se u stanjima etničkog nacionalizma bore za svoja manjinska i ljudska prava, da imaju svoje institucije i da sudjeluju u Parlamentu i javnom životu općenito. Meni je to bitan element demokratizacije društva.

    HR: Odnosi Srbije i Hrvatske mijenjaju se gotovo dnevnim ritmom, ali je činjenica da su oni već dulje vrijeme konstantno zategnuti. Kako gledate na to?

    Na žalost, točno je da su ti odnosi zategnuti. Postoji čak i jedan međusobni neprijateljski jezik. U čemu je tu problem? Problem je u tome što se Hrvatska vrlo teško prihvaća kao država, a samim tim teško se prihvaća i njezina suverenost. Ali, Hrvatska je postala dio NATO pakta i članica je Europske unije. To je jedna nova situacija i mislim da je vrlo opasno prikivati, ne samo Hrvatsku, nego i svaku drugu državu za neke njene ekstremne tendencije kao što je to, recimo, ustaštvo u Hrvatskoj. Naravno da je to jedan problem, ali se hrvatsko društvo ne može identificirati s ustaštvom, jer je ono mnogo složenije. To pokazuje i situacija oko izbora i općenito mislim da ta napetost u odnosima između Srba i Hrvata nema nikakvu perspektivu, ne samo zbog srpskog življa u Hrvatskoj i hrvatskog u Srbiji nego zbog dviju zemalja koje su jako upućene jedna na drugu i koje vrlo mnogo ovise i u gospodarskom i u političkom pogledu. Mislim da je tu došlo do ozbiljne regresije i osjećam u javnosti jezik mržnje, koji nas vraća na stvari za koje smo mislili da pripadaju prošlosti.

    HR: Skupština grada usvojila je odluku da zvanje Počasni građanin Subotice ove godine dobije Matija Bećković. Je li ovo još jedna pobjeda Filozofije palanke na razini najvišeg gradskog tijela?

    Pa, znate što, Matija Bećković je pjesnik, akademik, čovjek prisutan u javnosti i čovjek s određenim političkim stavovima. Ali, činjenica je i da je ta ista Skupština odbila da njen Počasni građanin bude Radomir Konstantinović, i to ne jedanput nego dva puta. A ovo je, tako reći, »iz mjesta« primila. Ali, na kraju, ona se sama odredila prema nekim vrijednostima i prema ljudima koji te vrijednosti zastupaju. Zašto to nije učinjeno na nekom drugom mjestu nego baš tu u Vojvodini je vezano za političke ambicije i odnose, ali to je pravo Skupštine. Vjerojatno ona za to ima i svoje obrazloženje.

    1. моћни Ђоле Јанговић каже:

      Аааа.. значи адепт Првосвештенице Баба Лате, која у руци држи библију другосрбијанске паланачке малограђанштине госин Константиновића?! :))))
      Сад је јасно! „Отворена“ комунистичка комесарка Латинка Перовић која би да је на власти, у Србији отворила најмање три Гола отока плус одреде за стрељање у свакој србијанској „паланци“ – да нас одучи од „паланачког духа“ и од србовања #ан женерал#…
      Бојим се да се ово ваше другосрбијанско цеђење суве дреновине неће завршити без озбиљних прогона: ваших или наших….

    2. NGO_Informer каже:

      Da, tako su se sa nacionalistima obračunavali komunisti. Ovde možeš videti progres koji donosi Evropska unija: ona je Gole otoke zamenila Erasmom, Sokratesom i sličnim naučnim programima za mlade ljude.

    3. Simerijanac каже:

      Сви данашњи ЕУ нијати су бивши ригидни комунисти, или су њихова дјеца. У праву си да је латинка перовић ( намјерно малим словом) крвави комунистички злочинац, као што је злочинац и коча поповић. Они су и зачетници другосрбијанства.

      соња бисерко је бивши комуниста, као и перо луковић (поново намјерно малим словима имена ових битанги). Отац ненада чанка је био ригидни комуниста, а отац бориса тадића је био крвави УДБ-аш чије су руке не до лаката, но до рамена заливене невином крвљу. Могу овако дуго да набрајам.

      Идеологија данашњих ЕУ- нијата, као и некадашњих комуниста је прилично слична. Имају исти темељ. А то је мржња према своме народу и глобализам.

      Некада црвена звијезда петокрака, а данас жута. Некада свијетла будућност а данас ЕУ- будућност. Некада морално- политичка подобност, а данас политичка коректност. Некада црвена интернационала, данас ЕУ комисија ( нико их никада, наравно није бирао), некада моћни црвени комесари, данас исто тако наравно- моћни жути комесари. Паралела има на претек.

      Суштина и циљ горе наведених битанги је иста, али су начин и методе рада различите. Разлика се може видјети на примјеру два полицајца. Један је добар ( уствари перфидан и подмукао), а други је лош ( галамџија и насилник). Први одсликава данашњу латинку перовић и њену идеологију, а други одсликава латинку перовић у облику ригидног комунисте и њену некадашњу идеологију. А латинка перовић је увијек иста од времена кад је испала из п.чке, и биће таква до скорашњег гроба.

      Ова чешка свиња ( NGO informer) само постиже контраефекат овдје и изазива одбојност. Уствари, сви чеси су нам одбојни.

      Срећа је наравно, што Србија никада неће ни у ЕУ ни у НАТО, а овај пас Расмусен може да лаје док не цркне. И не само он.

  2. NGO_Informer каже:

    Konstantin von Egert: Kako je Rusija priznala kosovske pasoše

    Rusija
    ima veliki uticaj u Srbiji snabdevajući je oružjem, gasom i zbog
    bliskih istorijskih i kulturnih veza: Konstantin von Egert

    Rusija
    teško može da dugoročno zaustavi vesternizaciju Balkana, kaže za RSE
    Konstantin von Egert (Eggert), politički analitičar iz Moskve.

    Rusija
    se nada da može da makar delimično zadrži Balkan izvan zapadne sfere
    uticaja. Međutim, ta očekivanja su neutemeljena. Geografska blizina EU i
    NATO je veoma snažan magnet za balkanske države. Uostalom, Rusija je
    priznala kosovske pasoše, ističe Egert.

    Kada je reč o međunarodnoj
    sceni, Kremlj nastoji da u poslednjih nekoliko meseci maksimalno
    podigne ulog pre nego što nova američka administracija preuzme dužnost
    sa kojom bi onda napravila veliki sporazum.

    Putin želi novu Jaltu.
    Međutim, u pojedinim zapadnim krugovima uviđaju da je ruski lider
    spreman da zarad očuvanja legitimiteta svoje vlasti kod kuće, uđe u
    veoma rizične operacije u inostranstvu. Naime, jedini cilj politike
    Kremlja je da određena grupa ljudi ostane na vlasti. Tome su podređeni i
    unutrašnja i spoljna politika Moskve, naglašava Egert.

    On dodaje
    da je Rusija upala u sopstvenu zamku u Siriji i Ukrajini, te da je opala
    imperijalna euforija među građanima Rusije koji i dalje pružaju Putinu
    „široku ali plitku podršku“.

    Konstantin von Egert je nekadašnji
    dopisnik Bi-Bi-Si-ja (BBC) i glavni i odgovornik moskovskog lista
    „Komersant“. Kraljica Elizabeta ga je imenovala počasnim članom Reda
    Britanskog carstva.

    Razgovor je vođen 17. oktobra tokom
    međunarodnog Foruma 2000 u Pragu, pre posete Beogradu Nikolaja
    Patruševa, sekretra Saveta bezbednosti Ruske Federacije.

    Rusija ne može da spreči „vesternizaciju“ Balkana

    RSE: Da li će Rusija nastojati da iskoristi Srbiju kao neku vrstu svog „Trojanskog konja“ u EU?

    Egert:
    Pogledajte NATO i EU. Neke njihove članice, poput Mađarske, Slovačke, u
    izvesnoj meri Italija – načelno podržavaju Rusiju. Međutim, na kraju,
    gledaju svoje interese i saglase se sa odlukama svojih partnera u EU i
    NATO. Stoga mislim da će se isto tako ponašati i Srbija kada uđe u EU i
    Rusiji neće u takvoj situaciji biti lako da je pridobije.

    RSE:
    Međutim, Rusija ima veliki uticaj u Srbiji snabdevajući je oružjem,
    gasom, zatim zbog bliskih istorijskih i kulturnih veza. Zbog toga je
    premijer Vučić oba puta uoči formiranja Vlade išao u Rusiju, navodno iz
    zdravstvenih razloga, gde se sreo sa Putinom.

    Bivši predsednik
    Ukrajine je mnogo puta dolazio u Moskvu, pa vidite gde je završio. Ne
    možete se oslanjati na takvu vrstu uticaja. Ruska politika previše
    polaže na propagandu i kontakte sa određenim ličnostima a one se
    menjaju. Srbija je demokratska zemlja.

    RSE: Međutim, zvanični
    Beograd računa na podršku Rusije i zbog blokade prijema Kosova u UN.
    Istovremeno, mnogi u Srbiji i dalje imaju negativan stav prema NATO zbog
    humanitarne intervencije 1999.

    Egert: Znam. Ali, istovremeno,
    Beograd vodi dijalog sa Prištinom. Od januara ove godine Rusija priznaje
    kosovske pasoše. To znači da na kraju pragmatizam pobeđuje. Dakle,
    Rusija će zadržati izvestan uticaj na Balkanu. Da upotrebim poslovni
    rečnik – Moskva će imati paket akcija ali nedovoljan da blokira bilo
    koju odluku koja se tiče ove regije.

    Putin želi novu Jaltu

    RSE:
    Situacija u svetu se pogoršava. Odnosi Rusije i SAD su pali na veoma
    niske grane. Da li zbog krize u Siriji preti sukob širih razmera ili će
    Moskva i Vašington na kraju ipak postići sporazum?

    Egert:
    Uključivanje Rusije u rat u Siriji nije imao toliko za cilj odbranu
    Asadovog režima, već je pre svega upereno protiv SAD odnosno da bi se
    privukla njihova pažnja. Da budem još precizniji, da se ponovo uspostavi
    neka komunikacija sa zvaničnim Vašingtonom i stekne njegovo priznanje.
    Dakle, da Rusija dođe do nove međunarodne agende i obnovi odnose sa
    Zapadom nakon izbijanja ukrajinske krize.

    RSE: Da Rusija bude tretirana kao ravnopravni partner sa SAD-om…

    Egert:
    Upravo tako. Kremlj nastoji da u poslednjih nekoliko meseci maksimalno
    podigne ulog pre nego što nova američka administracija preuzme dužnost
    sa kojom bi onda napravila veliki sporazum tako što bi se cenkao oko
    nekih pitanja i poteza koje je već povukao. Na primer, Moskva je nedavno
    zamrznula ugovor o plutonijumu, zatim oko podrške Bašaru el Asadu u
    Siriji.

    Dakle, Putin u ovom trenutku prikuplja džokere sa kojima
    će igrati protiv novog američkog predsednika. On ne želi da postigne
    bilo kakav sporazum sa Barakom Obamom, jer ga doživljava kao slabog,
    neefikasnog a pri tom uskoro odlazi sa funkcije.

    Međutim, Putin
    hoće dogovor sa novom američkom administracijom jer uviđa da sukobi u
    koje je uključena Rusija ne mogu da traju unedogled.

    Svoje namere
    je saopštio prošle godine na zasedanju generalne skupštine Ujedinjenih
    nacija. On želi novu Jaltu, odnosno sporazum o podeli sfera uticaja u
    Evropi. U osnovi, teži da ruski režim ima suverenu kontrolu nad
    postsovjetskim prostorom i da ga Zapad ne uznemirava u tom naumu. On će
    to pokušati da realizuje sa novim predsednikom SAD, pogotovo ako to bude
    Donald Tramp. Ja ne mislim da će u tome uspeti.

    Neostvariva secesija istočne Ukrajine

    RSE:
    Međutim, NATO teži da se proširi na Istok prijemom novih članica. Pre
    svega je reč o Ukrajini i Gruziji. Verovatno to nije realno u ovom
    trenutku, ali to želi i većina njihovih građana. Istovremeno, i EU
    nastoji da ojača veze ruskim susedima kroz tzv. Istočno partnerstvo.
    Dakle, Rusija neće moći tako lako da očuva ekskluzivnu sferu uticaja.

    Egert:
    Zapadne zemlje nisu jedinstvene u toj politici i Putin je u poslednjih
    15-tak godina igrao na tu kartu, da uvek može računati da će nekolicina
    njih biti protiv poteza koji bi mogli izazovu žestoku reakciju Rusije.
    Te zapadne zemlje su protiv odlučnije politike prema Putinu zbog
    specijalnih poslovnih i drugih veza sa Moskvom.

    Putin sada uviđa
    da je ruska ekonomija žestoko pogođena sankcijama, da ljudi iz njegovog
    okruženja ne mogu da putuju na Zapad, kao i da nije ostvariv projekat
    „Donbas“, odnosno odvajanje istoka Ukrajine od ostatka zemlje.

    Međutim,
    u poslednje dve godine ruski predsednik je zatečen jedinstvenim
    nastupom Zapada u uvođenju sankcija zvaničnicima u Kremlju zbog
    intervencije u Ukrajini. On sada uviđa da je ruska ekonomija žestoko
    pogođena sankcijama, da ljudi iz njegovog okruženja ne mogu da putuju na
    Zapad, kao i da nije ostvariv projekat „Donbas“, odnosno odvajanje
    istoka Ukrajine od ostatka zemlje.

    RSE: Projekat Novorusije…

    Egert:
    Da. Dakle, Putin mora sada da prihvati sporazum sa mnogo skromnijim
    dometima. Smatram da nakon istrage o obaranju malezijskog avion MH17 i
    ruskih akcija u Alepu, on neće imati mnogo manevarskog prostora za za
    bilo kakav dil sa Zapadom. Mislim da većinsko javno mnjenje na Zapadu u
    ovom trenutku nije naklonjeno nagodbi sa Moskvom.

    Jedini cilj Putinove politike ostanak na vlasti

    RSE:
    Da li je Putin potreban Zapadu, s obzirom da su SAD prerastegnute na
    više kriznih područja širom sveta, a EU zaokupljena sopstvenim
    višestrukim problemima?

    Egert: Problem za Rusiju je što je do samo
    pre tri godine Putinov režim, iako nije doživljavan kao demokratski,
    ipak tretiran na Zapadu kao stabilan i dugovečan. Međutim, situacija se
    sada promenila nakon ruske intervencije u Ukrajini i Siriji.

    U
    pojedinim zapadnim krugovima uviđaju da je Putin spreman da zarad
    očuvanja legitimiteta svoje vlasti kod kuće, uđe u veoma rizične
    operacije u inostranstvu. Naime, jedini cilj politike Kremlja je da
    određena grupa ljudi ostane na vlasti. Tome su podređeni i unutrašnja i
    spoljna politika Moskve.

    Na primer, aneksija Krima nije izvršena
    toliko zbog neke imaginarne baze NATO-a koja bi tu bila instalirana, već
    se pre svega radi o aneksiji dela teritorije prema kojoj Rusi gaje
    posebne emocije kako bi se ojačao Putinov legitimitet i pozicija na
    domaćoj političkoj sceni.

    Kada je u pitanju Sirija, kao što sam
    rekao, ne radi se toliko o podršci Asadovom režimu već da se skrene
    pažnja SAD i privoli na pregovore.

    RSE: I skrene pažnja sa Ukrajine…

    Egert:
    Da, kao i da se Ukrajina učini jednim delom šireg sporazuma o Siriji.
    Pošto je ta politika, kao što sam rekao, namenjena za unutrašnje
    potrebe, to može dovesti i do promene odnosa Zapada prema Moskvi.

    RSE: U smislu da Zapad ne bude previše spreman na kompromis?

    Egert:
    Da, jer ako pregovarate o legitimnim nacionalnim interesima onda druga
    strana – u ovom slučaju Zapad – može da ima izvesnog razumevanja.
    Međutim, kada shvati da je sve to namenjeno za dnevnopolitičke potrebe,
    onda ne nazire kraj takve ruske strategije.

    Putin koristi kompleks inferiornosti u Rusiji

    RSE:
    Neću da kažem da je to pojednostavljeno tumačenje politike Rusije.
    Međutim, postoji istorijski kontinuitet u njenim geostrateškim
    aspiracijama. Ona je opsednuta strahom od zaokruživanja koji seže čak do
    srednjeg veka. Čak je i Staljin pomerio zapadne granice Ukrajine tako
    što je uzeo istočni deo Poljske koju je kompenzovao nemačkim
    teritorijama, kako bi ojačao taj koridor prema Sovjetskom Savezu. Putin
    na neki način nastavlja te velike istorijske strategije.

    Nezadovoljstvo dela građana unutrašnjom politikom pogrešno se tumači kao
    njihova spremnost da brane svoja prava i ustanu protiv vlasti.

    Egert:
    Da, on koristi istorijsku energiju, zatim kompleks inferiornosti u
    Rusiji kao i njene strahove. Međutim, to je sve u funkciji očuvanja
    vlasti i ti aduti biće korišćeni sve dok daju rezultate. Mi živimo u
    drugačijem svetu nego u vreme Staljina ili Petra Velikog. Ovo je epoha
    globalne ekonomije i informacionih tehnologija, tako da je nemoguće
    izolovati bilo koju zemlju od ostatka sveta.

    RSE: Da li će se
    promeniti ruska politika čak i ako Putin ode sa vlasti? U kojoj meri
    javnost podržava ovakvu poziciju Kremlja? Naravno, svi ljudi žele bolji
    standard, ali gledano sa strane stiče se utisak da mnogi Rusi podržavaju
    Putinova nastojanja da povrati nekadašnji status Rusije kao velike
    sile, da se osećaju poniženim od Zapada tokom 1990-ih kada je Jeljcin
    bio na vlasti.

    Egert: Mnogi zapadni posmatrači prave grešku
    preozbiljnim shvatanjem istraživanja javnog mnjenja u Rusiji.
    Nezadovoljstvo dela građana unutrašnjom politikom pogrešno se tumači kao
    njihova spremnost da brane svoja prava i ustanu protiv vlasti.

    Rusko
    društvo je veoma umorno i želelo bi da ga svi ostave na miru. Kada je
    reč o osećanju imperijalne veličine, Kremlj im to prikazuje na
    televiziji i ne iziskuje preveliko lično žrtvovanje građana. Zbog toga
    su građani spremni da podrže takvu spoljnu politiku vlasti, ali to je
    apstraktna podrška koja ne zahteva bilo kakvu njihovu aktivnost. To je
    pasivna podrška javnosti.

    Opada imperijalna euforija među ruskim građanima

    RSE: Međutim, moraju da podnose žrtvu zbog sankcija.

    Egert:
    Još uvek smatraju – u skladu sa zvaničnom propagandom – da je pre svega
    Zapad odgovoran za njihove nedaće. Međutim, poslednja istraživanja
    javnog mnjenja i nedavni izbori za Dumu su pokazali da je imperijalna
    euforija znatno opala.

    Prvo, za Rusiju je pitanje Krima završeno i
    o njemu se gotovo više ne raspravlja u javnosti. Drugo, građani su zbog
    ekonomskih nevolja sve fokusiraniji na svakodnevno preživljavanje. To
    ne znači da su već spremni da se pobune, ali se situacija dramatično
    pogoršava. Ima još prostora da se nešto uradi, ali izgledi za budućnost
    nisu nimalo sjajni, imajući u vidu i da je nafta znatno pojeftinila i
    tako će verovatno još dugo ostati.

    Zbog svega toga Putin sada ne
    može – kao u prva dva predsednička mandata – da ponudi građanima
    ekonomski prosperitet u zamenu za ograničene slobode. Jedino je
    preostala imperijalna mobilizacija. Prvo je bio Krim, onda istočna
    Ukrajina, potom Sirija.

    Putin uživa široku ali plitku podršku javnosti

    RSE: Šta može biti nova meta?

    Egert:
    Najpre se postavlja pitanje gde je ta nova meta. Ne mislim da postoji
    cilj toliko blizak ruskom srcu kao što je to bio Krim. Drugo, ostale
    ciljeve je mnogo teže ostvariti. Putin verovatno uživa široku ali veoma
    plitku podršku javnosti.

    RSE: U kom trenutku građani mogu da se
    pobune protiv ruskih vlasti, ili će do njene smene eventualno doći nekom
    vrstom dvorskog udara, kakvih je bilo dosta u ruskoj istoriji? Hoće li
    se Putin po četvrti put kandidovati za predsednika? Promenio je neke
    ljude u svom okruženju što se tumači kao njegova namera da ostane na
    čelu države.

    Ruska elita komformistički uživa zapadne blagodeti

    Egert:
    U ovakvim režimima ljudi treba da budu spremni na promene kao hrišćani
    na drugi dolazak Hrista. Međutim, treba imati u vidu veoma nisku
    izlaznost na izborima za Dumu. Pri tom su mnogi bili primorani da
    glasaju – pre svega zaposleni u državnim službama, pripadnici armije.
    Zvanično je izlaznost bila 48 odsto, a realno 35-40 procenata. Smatram
    da bi zbog ove pasivnosti biračkog dela Kremlj trebalo da se zabrine.

    Zbog
    toga mi se čini da su kadrovske promene u predsedničkoj administraciji
    deo debate kako da se režim transformiše pre nego što situacija postane
    isuviše „vrela“, odnosno prekasno da se bilo šta uradi. Ima i onih u
    vlasti koji smatraju da ne treba ništa menjati, imajući u vidu iskustvo
    sa pokušajem Mihaila Gorbačova pa se na kraju urušio ne samo sistem nego
    i država. Dmitrij Medvedev je takođe probao izvesne promene i onda je
    došlo do protesta u Moskvi.

    Ta struja smatra – Vladimire
    Vladimiroviču, neka sve ostane kao i do sada, ti si politički veoma jak i
    treba da ponovo izađeš na izbore 2018. Možda će takvo razmišljanje
    prevagnuti jer se smatra da je svaka promena u Rusiji skopčana sa
    rizikom od krize.

    U međuvremenu, produbljava se ekonomska kriza.
    Građani su sve razočaraniji ali, kao što sam rekao, nisu skloni
    političkom aktivizmu i pobuni. Kažu i vlastima i opoziciji da ih ostave
    na miru. U takvim okolnostima moguće je da Putin pokuša da prevremeno
    još jednom potvrdi svoj legitimitet. Čuje se nezvanično da bi moglo da
    dođe do promene Ustava, jer Putinova partija ima dvotrećinsku većinu,
    tako što bi predsednik dobio i neka dosadašnja ovlašćenja premijera, pre
    svega u ekonomskoj sferi. Međutim, Putin nije sklon promena već je
    poznatiji po intenciji da konzervira situaciju.

    No, zadržavanje
    status kvoa bilo bi veoma opasno po Rusiju. Pripadnici njene elite su
    veliki komformisti i prilično okrenuti Zapadu gde drže pare i žive
    njihove porodice. Zapadne sankcije za sada pogađaju mali broj ruskih
    zvaničnika i biznismena tako da podrška Putinu za sada nije upitna.
    Međutim, ukoliko se kaznene mere prošire i na druga lica, to bi moglo da
    dovede do promene stava vladajuće elite.

    RSE: Da li u Kremlju postoji dovoljno moćna struja da se pobuni protiv Putina?

    Egert:
    U ovakvim režimima to nikada ne znate unapred dok se neko ne pobuni.
    Međutim, smatram da je u Kremlju postavljen limit Putinu za eventualno
    pokretanje novih ratova i podizanje tenzija.

    Ruska armija ne može da parira američkoj

    RSE:
    Pominjete rat. Proruski mediji, uključujući i u Srbiji, prepuni se
    tekstova o trci u naoružanju, da je Rusija maltene uspešnija u nekim
    segmentima od SAD, kao što su borbeni avioni, rakete. Da li je to samo
    „pokazivanje mišića“ ili ima i praktičnu namenu, jer je Rusija drugi po
    veličini izvoznik naoružanja u svetu?

    Egert: Nema sumnje da je
    ruska armija znatno napredovala nakon rata u Gruziji 2008. kada je reč o
    borbenoj gotovosti i modernizaciji naoružanja. Međutim, sveukupno
    gledano, ona ne može da parira američkoj armiji a naročito kombinovanim
    NATO snagama. No, ruska vojska svakako može da ostvari ciljeve u
    regionalnim sukobima. S druge strane, ruske snage nisu vazdušnim udarima
    postigle željeni rezultat u Siriji.

    Što se tiče medijskih o
    modernom ruskom oružju, to ima i praktičnu, reklamnu funkciju za tržišta
    širom sveta. Međutim, niko u Moskvi nije toliko bezuman da se upusti u
    sveopšti rat sa Zapadom.

    RSE: Međutim, ni američke snage nisu uspele da vazdušnim udarima potpuno slome ekstremističku „Islamsku državu“.

    Egert:
    Da, ali to za SAD nije pitanje nacionalnog prestiža kao za Rusiju.
    Ukoliko ta kampanja potraje, to može naneti štetu imidžu Moskve.
    Štaviše, može se ispostaviti da su sudbine Putina i Asada toliko
    povezane, da jedan ne može otići sa vlasti a da ne povuče drugoga.

    Što
    se tiče medijskih o modernom ruskom oružju, to ima i praktičnu,
    reklamnu funkciju za tržišta širom sveta. Međutim, niko u Moskvi nije
    toliko bezuman da se upusti u sveopšti rat sa Zapadom.

    RSE: Putin
    nastoji da dodatno centralizuje vlast. Formirana je Nacionalna garda,
    razmatra se formiranje jedinstvene obaveštajne službe – neka vrsta novog
    KGB. To će mu omogućiti bolju kontrolu nego dosadašnje balansiranje
    različitim frakcijama. Međutim, to je skopčano i sa rizikom da se takva
    centralizovana struktura okrene protiv njega.

    Centralizacija u Rusiji samo jačala korupciju

    Egert:
    Preterana centralizacija nikome nije pomogla u Rusiji. To se pokazalo
    nakon smrti Staljina, kada njegovi najbliži saradnici nisu znali šta da
    rade. Najava formiranja Ministarstva bezbednosti koje bi kontrolisalo
    sve tajne službe – pokazuje i da Putin nema poverenja u neke državne
    strukture. On time nastoji da ojača kontrolu. Međutim, u stvarnosti to
    se može pretvoriti u svoju suprotnost.

    Za Slobodana Miloševića se
    može reći da je kontrolisao gotovo sve, ali je na kraju zbačen 2000.
    godine. Delimično i zbog NATO udara 1999. i gubitka Kosova. Međutim,
    očito mu je iscurelo vreme i na domaćoj sceni.

    Centralizacija nije
    garant veće efikasnosti, imajući u vidu rasprostranjenu korupciju u
    Rusiji, naročito u poslednjih 10-15 godina.

    RSE: U kojim okolnostima će Putin otići sa vlasti i da li će to dovesti do suštinske promene sadašnje ruske politike?

    Egert:
    Iskreno govoreći, ne vidim nikoga u demokratskoj opoziciji ko bi mogao
    da se suprostavi Putinu. Međutim, nema ni tako jake ličnosti koja bi
    bila u stanju da uvede vojnu diktaturu. Dakle, u Putinovom okruženju se
    ne nazire takmac, jer on nastoji da eliminiše bilo kakvu konkurenciju.

    S
    druge strane, ne mislim da je ostatak vladajuće političke klase
    raspoložen za nastavak sukoba sa Zapadom. Kada Putin ode jednog dana sa
    vlasti, verovatno će ga naslediti političari iz njegovog okruženja koji
    se pokušati da postignu sporazum sa Zapadom.

    Oni se ne bi odrekli
    anektiranog Krima, jer bi im to ugrozilo pozicije, ali o svemu ostalom
    bili bi spremni da pregovaraju, uključujući Donbas i Siriju. Naime,
    ruska politička elita uviđa da bi produžetak sukoba sa Zapadom doveo
    zemlju do ćorsokaka iz kog nema izlaza.

    Cilj „hibridnog rata“ izazivanje haosa na Zapadu

    RSE: U međuvremenu, stiče se utisak da je Rusija veoma uspešna u
    vođenju takozvanog hibridnog rata ne samo u Ukrajini, već i u baltičkim
    zemljama, utičući u izvesnoj meri na politiku pojedinih članica EU, pre
    svega Mađarske, zatim podržavajući ultradesničarske partije poput
    Nacionalnog fronta Mari Le Pen. Koliko je to efikasna strategija ili je
    ipak reč o uticaju na marginalne slojeve društva?

    Egert: Cilj
    zvanične Moskve je da stvori što haotičniju situaciju na Zapadu, što bi
    joj omogućilo uticaj na donošenje odluka o ključnim pitanjima u svetu,
    pre svega koja se direktno tiču Rusije. Ona je ostvarila izvestan uspeh u
    tom naumu, jer jačaju ultradesnica i ultralevica u Evropi što je
    doprinelo promeni atmosfere u kojoj se raspravlja o ključnim problemima.
    Međutim, teško je zamisliti da će Mari Le Pen postati predsednica
    Francuske. U tom smislu, Putin svakako više računa na povratak Nikolasa
    Sarkozija u Jelisejku palatu i dogovor sa njim.

    Dakle, cilj
    Kremlja je da pridobije što više javnih ličnosti u Evropi koji bi mogli
    da utiču na promenu politike njihovih zemalja ili barem tona debate.
    Međutim, Mađarska i Slovačka – koje slove kao proruski orijentisane –
    kada se sastanu lideri EU one razmišljaju pre svega o svojim evropskim
    vezama i nisu spremne da žrtvuju svoje interese.

    Rusija upala u sopstvenu zamku u Siriji

    RSE: Podržale su sankcije Rusiji…

    Egert:
    Da. Izvesna podrška Mađarske i Slovačke Putinu, zapravo, nije toliko
    zastupanje interesa Rusije – čak ni po cenu jeftinijeg gasa – koliko
    pozicionranje za trgovinu sa Briselom da bi od njega dobili dodatne
    beneficije. Dakle, Putin treba da shvati da njegov pokušaj da promeni
    političku klimu u Evropi ne može biti panaceja za sve probleme sa kojima
    se Rusija suočava.

    Na kraju, ako podržavate političare i partije
    poput Mari Le Pen ili Joblik u Mađarskoj, onda vas ostali potencijalni
    partneri ne doživljavaju ozbiljno i teško im je da se sa vama
    dogovaraju. Nema sumnje da Putin zna kako da iskoristi krizne situacije u
    svoju korist. Međutim, takva politika ima ograničenja.

    To se
    pokazalo u Siriji gde je Rusija intervenisala da bi privolela SAD da je
    tretiraju kao ravnopravnog partnera. No, čak i sa slabom, odlazećom
    Obaminom administracijom, sada se zaglavila u sukob iz koga ne zna kako
    da se izvuče. Zvanična Moskva kada je poslala armiju u Siriju nije
    razmišljala kako će iz nje izaći.

    Ukrajina – druga zamka za Rusiju

    RSE: Da li će Putin pristati na kompromis oko istočne Ukrajine u zamenu za ukidanje zapadnih sankcija?

    Egert:
    Zavisi kako se takav sporazum formuliše. Putin ne može sebi da dozvole
    da ga u Rusiji tretiraju kao lidera koji je ostavio na cedilu Ruse u
    istočnoj Ukrajini. Međutim, produžetak zapadnih sankcija biće sve veći
    teret za rusku ekonomiju. To je još jedna zamka koju je Kremlj sam sebi
    namestio.

  3. Бр каже:

    Magarac Rasmunsen, umesto da pase travu on navalio da jede govna …

  4. Негрутин каже:

    Интересантно, овај дилбер Расмунсен је доказ да није еволутивно напредовао од гране на банани.
    Ти њихови секретари само мењају гране на банани у смислу горе или доле с’тим да са банане не силазе, лепо им је горе.

  5. grebak grebić каже:

    Занесењак који не види даље од Вашингтона. Будућност нема нико или ће је имати сви. Зар будалетина још сања о могућности да неко влада целим светом?Мрачни умови су једина опасност на овом свету. Или ће свет постојати или ће се самоуништити заједно са овом будалом.

Коментари су затворени.