Прочитај ми чланак

AРАПСКО УЛАГАЊЕ: Добит шест пута мања него што је била пре доласка инвеститора

0

Компанија Al Rawafed за коришћење 3.500 хектара државних ораница уплатила је 109.000 евра за 2015. и 216.000 евра за 2016. годину.

Према истраживању Инсајдера, то значи да је након склапања пословно техничке сарадње са Al Rawafedом буџетски приход од тог земљишта, на годишњем нивоу, мањи и до шест пута. Наиме, пре доласка инвеститора држава је од обрађивања тих парцела зарађивала више од 700.000 евра годишње.
Al Rawafed.

Податке о уплатама добили смо по Закону о доступности информација. Министарство одбране је тек након годину дана, а по решењу Повереника, доставило редакцији Инсајдера податке о томе колико новца је у државну касу уплатило арапско-српско предузеће Al Rawafed за коришћење државних ораница Војне установе Моровић у Карађорђеву.

Министарство је истакло да је утврђено да постоји потреба „за дефинисањем новог начина обрачуна за поделу профита са заштитном клаузулом“.

Како су навели, због тога „досадашње уплате Al Rawafedа имају карактер аконтација“.

Из допис Министарства није јасно када је до ових уплата дошло, имајући у виду да је бивши министар одбране Зоран Ђорђевић почетком марта изјавио за Инсајдер да компанија Al Rawafed није уплатила држави Србији ни динар за коришћење 3.500 хектара војног пољопривредног земљишта које обрађује већ две године.

Није јасно ни када ће и какав нови модел плаћања бити дефинисан као ни да ли ће на то пристати друга страна, компанија у већинском власништву фирме из Емирата.

Према уговору, Al Rawafed је за коришћење земље у Карађорђеву требало да исплаћује 20 одсто од годишњег профита, а у првој години и аконтације на основу планираног профита. 

Према подацима Министарства уместо планираног профита од 730.000 евра, Al Rawafed је остварио профит од 153.000 евра, због чега је, како наводе, извршена анализа.

У допису Министарства се наводи да је након тога прихваћена аргументација Al Rawafedа да је на висину профита утицало запуштено стање земљишта.

Међутим, према документима сектора за материјалне ресурсе Министарства одбране из 2013, у време док је војска сама обрађивала исто такво земљиште на њему је оствариван вишеструко већи приход, односно 780.000 евра годишње.

Обећани вишеструко већи приходи

На основу међудржавног споразума са УAЕ, Влада Србије је 2014. потписала уговор са арапском компанијом Al Rawafed.

Уговором је основано заједничко предузеће Al Rawafed Србија, у ком арапски партнери имају 80 одсто власништва, а држава Србија 20 одсто. Компанија је по повлашћеним условима, без лицитације купила, добила у закуп или на коришћење више од 10.000 хектара најплоднијег државног пољопривредног земљишта у Бачкој.

Након потписивања уговора, представници државе најављивали су процват српског аграра, вишеструко веће приносе и милионска улагања у пољопривредно земљиште.

На примеру Карађорђева у ком се налази део парцела које су припале Al Rawafedу испоставило се међутим да је због овог посла држава на губитку.

На губитку су и домаћи пољопривредници који су се од почетка противили потписивању уговора са УAЕ наводећи да остају без државних ораница које су до тада закупљивали и због којих су многи од њих узели кредите за куповину нове механизације. Они су  захтевали да се у складу са Законом о пољопривредном земљишту, државне парцеле  дају у закуп путем лицитација.

Да је 3.500 хектара земље у Крађорђеву дато на лицитацију, по просечној цени од 420 евра по хектару годишње, колико се цена кретала у време склапања аранжмана са Al Rawafedом, држава би за две године остварила приход од око три милиона евра.

Уместо тога Al Rawafed је за две године уплатио држави укупно 325.500 евра.

Уговор потписан упркос проценама да ће бити штетан

Према истраживању Инсајдера, уговор са Al Rawafedом склопљен је упркос противљењу стручних служби војске.

Сектор Министарства одбране за материјалне ресурсе дао је још крајем 2013. мишљење да за Министарство не може бити прихватљива понуда да Al Rawafed плаћа надокнаду од 20 одсто оствареног годишњег профита на том земљишту.

Овај сектор је оценио да би у случају да Al Rawafed не оствари планирани профит “наш приход био раван нули”.

У документу до кога је дошао Инсајдер наводи се и да је једино прихватљиво да компанија исплаћује фиксну накнаду плус 20 одсто од профита, али не мање од 327 евра по хектару годишње.

Да је тако и уговорено, уместо 109.000 евра колико је до сада на пример исплаћено за 2015. годину, Al Rawafed би морао да плати 1.1 милион евра.

Уместо тога, потписан је уговор који не предвиђа фиксну накнаду  за коришћење државног земљишта. Иза таквог уговора стала је држава.

Највиши државни заничници и данас овај посао правдају коришћу коју ће Србија имати од улагања арапских партнера у системе за наводњавање.

Према подацима Министарства одбране, Al Rawafed је у те намене у Карађођеву инвестирао 5,2 милиона евра.

Да је ове парцеле давала у закуп по тржишним ценама, држава је међутим могла да обезбеди тај новац сама и то у року од само неколико година.

Према уговору Al Rawafed има право коришћења овог државног земљишта у наредних 30 година.

Истраживање Инсајдера о пословима државе са компанијом Al Rawafed из УAЕ објављено је у емисији Инсајдер без ограничења „Чија је земља…“.

4 коментара “AРАПСКО УЛАГАЊЕ: Добит шест пута мања него што је била пре доласка инвеститора

  1. Дуња каже:

    Па јел` нико од нас није веровао да су Арапи екстра стручњаци за пољопривреду, није, ал` јесу стигли уз препоруку Динкића експерта, јесу, зна он, зна Мило, зна АВ…сад коначно знамо и ми…знамо колико их заболе за нас и за Србију…

  2. Rastko каже:

    Tuga.Bože mili.Rasprodaše nas Albancima, Arapima, Hrvatima…šta to bre radite

  3. EUInformer2 каже:

    „Kad pogledamo sve te vlasti“, kaže za „Vreme“ predsednik Nezavisnog
    društva novinara Vojvodine Nedim Sejdinović, „Orbanovu, Gruevskog,
    Erdoganovu, zaista deluje kao da neko sa strane prodaje franšize za
    ovakvu vrstu vladavine. Veoma su slične, zasnivaju se na gušenju medija,
    upravljanju ekstremnom desnicom, koja se stavlja u službu vlasti i
    koristi za određene potrebe, i upravljanju korumpiranim delom građanske,
    leve elite.“ O novinarstvu u vreme rađanja diktature, slobodi mišljenja
    i izražavanja, ali i o posledicama časnog novinarskog angažmana danas,
    razgovaramo sa novinarom i piscem Sejdinovićem, ujedno urednikom
    informativnog portala Autonomija, kao i redovnim učesnikom protesta
    „Podrži RTV“.

    „VREME“: Čistke, kadrovske promene, u skladu sa tim i nova uređivačka politika RTV-a, flagrantan su primer urušavanja kredibiliteta jednog medija, i to javnog servisa. Može li se reći da je to tipična slika današnjih medija u Srbiji ili primer RTV-a ipak treba gledati kroz prizmu pokrajinskog, vojvođanskog pitanja?

    NEDIM SEJDINOVIĆ: To jeste svojevrsna paradigma naše medijske
    scene i jeste najbolji pokazatelj kuda se ona kreće. RTV, međutim, ima
    dve specifičnosti u odnosu na druge medije. Prva je ta što je u pitanju
    javni servis, koji je u savremenim demokratskim državama stub medijske
    realnosti oko koje se svi drugi mediji manje-više okreću i bivaju neka
    vrsta satelita. Stanje u javnim servisima najbolji je pokazatelj šta
    vlast želi da napravi od medija i medijske scene.

    Svakako ne treba zanemariti ni vojvođanski aspekt. Činjenica da su na
    čelo tog medija dovedeni ljudi sa izuzetno niskim profesionalnim
    kapacitetima, od kojih su neki devedesetih smenjeni sa položaja jer su i
    za to vreme bili previše radikalni nacionalisti – dovela je do toga da
    prilozi RTV-a imaju neverovatne amaterske propuste. Kada pogledate
    njihov sajt, vidite apsolutnu, takoreći „severnokorejsku“ dominaciju
    vlasti, vidite da ti ljudi u svojoj propagandnoj mašineriji seku
    sekirom, da ni za to nemaju ni znanja ni iskustva već samo izvršavaju
    određenu volju i to na način kako oni misle da treba. U pojedinim
    trenucima, kada odete na sajt, videćete da su od šest nosećih
    fotografija pet Vučićevih ili SNS-a, tako da taj medij liči na stranačko
    glasilo. Sve to vodi padu kredibiliteta, smanjenoj gledanosti, ljudi se
    uveliko šale sa sadržajima na RTV-u, ali sve to u konačnom vodi i ka
    tome da se RTV zapravo obesmisli kao javni servis. Jer, kao takav, da li
    je on uopšte potreban, osim ako izuzmemo program na manjinskim jezicima
    – postaviće neko pitanje. A svoditi RTV na manjinske programe je isto
    kao i svoditi Vojvodinu na manjinsko pitanje, što je duboko pogrešno.
    Sve to može i da se čita u kontekstu gušenja i gašenja drugih
    vojvođanskih institucija.

    Odavno nije bilo skandaloznijih odluka unutar jednog medija od onih
    koje je izneo VOICE u svom istraživanju o plaćanju botova na portalu RTV-a i izmeštanju moderiranja komentara čitalaca van te kuće.

    Čitava ta priča je skandalozna, ali je samo jedna od desetina raznih
    afera na RTV-u koje se dešavaju u proteklom periodu. Ranije je VOICE
    pisao i o tome da se ljudi koji rade za Tanjug zapošljavaju na RTV-u, i
    novinari i fotografi. Plašimo se da je to neka vrsta
    parainstitucionalnog rešavanja pitanja Tanjuga, i zbog toga je važno to
    spomenuti. Da li će ljudi koji rade za Tanjug biti zapošljavani u druge
    javne servise ili druge institucije, a nastaviti da rade za Tanjug? To
    dalje govori o nizu drugih problema, pre svega o nelojalnoj
    konkurenciji, a i sami znamo da se Tanjug pretvorio u PR agenciju
    vladajuće partije.

    Koje su mogućnosti pravne borbe protiv afere „botovi“ pogotovo što su isplaćivani novcem poreskih obveznika?

    U svakom civilizovanom svetu posle ovakve afere, čak i da zaboravimo sve
    ostale, generalni direktor bi morao da podnese ostavku. Kod nas se to
    naravno neće desiti, on će verovatno u nekoj „njihovoj“ hijererarhiji
    samo da napreduje. Međutim, to je samo jedan mali segment problema. U
    proteklom periodu, šest naših kolega, koji su članovi sindikata
    Nezavisnost – ili su ostali bez posla ili su potpuno marginalizovani,
    stavljeni na neke veoma niske, ponižavajuće pozicije, što je samo
    nastavak one političke čistke koja u RTV-u traje više od godinu dana.
    Koliko znam, kolege će da preduzmu određene pravne poteze, a mi ćemo
    naravno biti sa njima.

    Čitanost portala RTV-a za godinu dana pala je 44 odsto. Šta time javnost poručuje RTV-u: da neće tako brutalne rezove, da ne prihvata novu uređivačku politiku, da je sadržaj loš?

    Mislim da je sve zajedno. Na RTV-u je od 2011. bila primetna jedna vrsta
    postepenog napretka u svim segmentima programa, pa i na samom portalu,
    koji je počeo da funkcioniše kao poseban medij i bio jedan od
    referentnih sajtova. Tadašnja publika, stvorena na kvalitetnijem
    sadržaju, posle smena odustala je od RTV-a. Nova publika nije došla jer
    je RTV sa ovom uređivačkom politikom postao neka vrsta pokrajinske
    replike RTS-a ili čak Pinka. U procentualnoj zastupljenosti vladajućih
    političara, oni su čak mnogo bliži Pinku nego RTS-u, tako da u njima
    imaju jaku i oštru konkurenciju s kojom ne mogu da se izbore. I nije to
    samo slučaj RTV-a, isto je i sa manjim, lokalnim medijima koji su takođe
    lokalne replike Pinka, kao što je RTV Pančevo, recimo.

    Ako izuzmemo desničare, kako je šira javnost reagovala na film Albanke su naše sestre, u čijoj realizaciji je NDNV učestvovao? Koliko smo kao zajednica sazreli za ovaj film?

    Očigledno nismo. Mi smo kroz filmove u projektu „Stvarni ljudi – stvarna
    rešenja“ hteli da kroz pozitivne primere osvetlimo taj rat, naravno
    nimalo ne minimalizujući sve te užase. Naprotiv, kada se progovori kroz
    svetle primere, taj mrak postaje još gušći. Ono što nam sve to što se
    desilo pokazuje jeste da ovo društvo prema kosovskom problemu zapravo
    nikad nije izgradilo alternativu. Kao metaforu spomenuo bih kako je na
    samom početku dvehiljaditih jedan list iz Srbije objavio reportažu iz
    Prištine beogradskog novinara u kojoj je bila najobičnija skica
    svakodnevnog života. Tadašnji koordinator za Kosovo zvao je tu redakciju
    i rekao joj kako se tim tekstom ruši njihova politika prema Kosovu. To
    je jako dobra metafora, jer se ovdašnja politika zasniva na tome da se
    Kosovo neprestano prikazuje kao problem, kao žarište koje je neprestano
    potrebno, Kosovo na kojem nema života.

    Da li je film prikazan i na Kosovu?

    U filmu su prisutne i antiratne aktivistkinje sa Kosova koje veoma
    kritički govore o stvarnosti na Kosovu. Smatrajući da je ovo tema za
    javni servis, ponudili smo filmove iz projekta prvo RTV-u, ali posle
    političkih smena nije došlo do saradnje. Potom smo ponudili RTS-u, ali
    oni su bili nezainteresovani, posle čega je filmove emitovao N1, na čemu
    smo jako zahvalni, kao i nekoliko regionalnih i lokalnih televizija.
    Filmovi su emitovani i na RT Kosovo 2.

    Jeste li bili iznenađeni burnom reakcijom desničara, sprečavanjem projekcije u Kraljevu i Nišu?

    Kada smo pripremali filmove, verovao sam da neće izazvati tako jaku
    reakciju ekstremnih desničara iz prostog razloga što su ti filmovi,
    koliko god bili kritični, u nekoj vrsti korelacije sa oficijelnom
    državnom politikom, sa briselskim sporazumom. Pokazalo se da nije tako.
    Međutim, čini se da ta reakcija ultradesničara nije vezana samo za
    pitanje Kosova. Organizacije koje stoje iza toga prepoznajemo kao one
    bliske vlasti. Uveren sam da je to i poruka vlasti koja koristi
    činjenicu da je Kosovo nacionalistima neka vrsta crvene marame, da plaši
    svoje političke protivnike. Mislim da ćemo u budućem periodu sve više
    prisustvovati aktiviranju ekstremnih desničara u zastrašivanju
    političkih protivnika, kao i devedesetih.

    Jedan od pi-arova, čovek koji kreira ovu raspamećujuću medijsku
    stvarnost u Srbiji, jednom našem kolegi rekao je otprilike ovako: „To
    što vas neko napada, preti smrću i što neprestano proizvodi neprijatelje
    od onih koji hoće da sruše Vučića sa vlasti u stvari je naša potreba da
    održavamo tenziju, jer naši glasači nisu glasači nego navijači. I
    ukoliko mi prestanemo da proizvodimo tu tenziju, tu utakmicu u kojoj se
    borimo protiv nečeg, naši navijači će otići na drugi stadion. A vi niste
    bitni.“ I onda je dodao: „Kao što vidiš, psi su vezani.“ To je bilo pre
    godinu dana, mislim da se sad psi puštaju sa lanca, i dešavaju se ovi
    događaji i na „Merdita festivalu“ i u Novom Sadu, i u Nišu, i mnoštvo
    sličnih stvari, i zaista se plašim šta će dalje da se događa, koji će
    sledeći korak da bude.

    Kada pomislite na novinarstvo u Srbiji danas, koji je po vama onaj prvi i suštinski problem koji uočavate?

    Problem medija u Srbiji nije ekonomski problem, nije ni sindikalni, on
    je par ekselans politički problem. Pokazuje da je novinarstvo u Srbiji
    za jedan broj kolega veoma unosan posao i da oni jako dobro žive od
    medijskog posla. Sa druge strane, pokazuje se da je za druge kolege
    situacija potpuno obrnuta. Ko odlučuje o tome koji će medij opstati, a
    koji neće? Odlučuje isključivo politika. Izdvajanjem samo jednog
    segmenta medijskog problema iz političkog konteksta gube se smisao i
    sadržaj.

    Kao urednik ili novinar u Srbiji imate dve varijante. Prvu, da budete
    deo sistema vlasti, da u tom korumpiranom sistemu učestvujete u
    kreiranju mitskog, velikog vladara i njegove uspešne politike, odnosno u
    kreiranju bajke za građane. Ukoliko na to pristanete, dobijaćete od
    države novac po raznim osnovama, ne samo putem konkursa, putem javnih
    preduzeća, specijalnih ugovora, nego i reklama kompanija, bilo domaćih
    ili stranih. Osim toga, postoje institucije koje sa poslušnim novinarima
    sklapaju i direktne ugovore. Od vas se traži da se oslobodite „mita o
    novinarskoj profesiji“ i da radite neku vrstu pi-ara. Mnoge naše kolege
    su pristale na to i mnoge naše kolege se time bave ceo život. Ukoliko ne
    pristajete na to, vi od države ne dobijate novac, zatvaraju vam se
    putevi na konkursima, gubite reklame, ne možete da opstanete na tržištu,
    pri čemu vam se šalju raznorazne inspekcije, vode se sudski sporovi,
    izloženi ste pretnjama, napadima, ucenama, šalju vam se telali da vam
    kažu da se smirite, da spustite loptu. Kao medij, veoma često ste
    izloženi pitanju da li ćete uopšte opstati. Dakle, birate ili lagodan,
    konformistički put na kojem se odričete novinarstva ili ovaj drugi put. A
    o svemu tome odlučuje politika. I koliko god se mi borili da država
    izađe iz medija, država je u potpunosti u medijima, nikada nije bila
    više nego sada. Iz prostog razloga što, moglo bi se reći, nijedan medij u
    ovoj zemlji ne počiva na tržištu.

    Ne samo što država kontroliše novac domaćih preduzetnika u medijskoj
    sferi, nego i velike multinacionalne kompanije procenjuju da im je važno
    da u jednom deregulisanom sistemu imaju dobre odnose sa vladom, pa će
    davati reklame i pomagati na svaki način one medije na koje im
    marketinške agencije, bliske vlasti, ukažu da treba. Nadam se da će se
    ovde pojaviti, ali to ne bi trebalo da rade novinarska nego građanska
    udruženja, pritisci na te kompanije. Jer ako se te kompanije reklamiraju
    u medijima koji svakodnevno krše etička, medijska pravila, koji
    uništavaju živote ljudima vodeći kampanje protiv njih, onda se to tiče
    društvene odgovornosti tih kompanija. Da su u nekoj drugoj zemlji, ne bi
    im palo na pamet da se reklamiraju u takvim medijima – bez obzira na
    tiraž, to bi za njih bila negativna reklama. Ne znam da li bi ovde bilo
    efekta kada bi se organizovao građanski protest usmeren u tom pravcu, na
    kojem bi se tim kompanijama reklo: ljudi, vi podržavate ono što je
    najgore, vi učestvujete u razaranju ovog društva. Ne znam da li bi bilo
    efekta, ali bi bilo dobro da se to izgovori.

    Pošto ste se odlučili za ovaj drugi put, slobodno novinarstvo, dobili ste niz pretnji smrću. Prijavljivali ste ih policiji i tužilaštvu, a da li se do sada uopšte zna ko stoji iza njih?

    Te pretnje dolaze u talasima. Recimo, meni su počele pristizati u
    velikom obimu kada su predstavnici SNS-a mahali mojom slikom, ili posle
    napada u „Informeru“. Mi smo, kao novinarska udruženja, potpisali
    sporazum o zajedničkom radu na bezbednosti novinara sa Republičkim
    javnim tužilaštvom i MUP-om. Sporazum je potpisan krajem prošle godine i
    deo je Akcionog plana za poglavlje 23, čiji je smisao da se poveća
    bezbednost novinara, ali još nema nikakvog efekta, oni koji ugrožavaju
    našu bezbednost nisu sankcionisani. Od potpisivanja sporazuma, u
    poslednjih šest meseci imamo drastično goru situaciju, a ona se i inače
    proteklih godina pogoršavala. Obično su na meti novinari prepoznati zbog
    svog kritičkog stava kao „neprijatelji države“, a napadi su i proizvod
    atmosfere mržnje i nasilja koju stvara vlast, a u kojoj se blate ljudi i
    njihove porodice, preti im se smrću bez ikakvih konsekvenci. Sada imamo
    i slučaj novinarke Krika – kada vam neko upadne u kuću, ispretumba
    stvari, veliko je pitanje šta je sledeće? U ovom kontekstu imamo
    apsolutno pravo da sumnjamo da je to povezano s njenim novinarskim
    radom.

    Šta povodom toga rade Tužilaštvo i MUP?

    U novinarskim i medijskim udruženjima mislili smo da će taj sporazum,
    kroz našu direktnu komunikaciju sa Tužilaštvom i MUP-om, da pospeši da
    se ti slučajevi sankcionišu, ali ništa se u stvarnosti od toga ne
    dešava. Ispostavlja se da državne institucije hoće nas da obuče kako oni
    zapravo ne mogu ništa da urade za našu zaštitu. Suštinski, to je poruka
    koju nam šalju. Ispada da je sistem tako komplikovan da oni ne mogu da
    sankcionišu ugrožavanje bezbednosti novinara. Tu postoji bezbroj
    problema. Na primer, vi dobijete 20 pretnji smrću, oni odmah odbace 18
    pretnji. Onda se postavlja pitanje da li će ili neće otkriti počinioce i
    koliko im vremena za to treba. Onda to ide na sud, pa sud odlučuje da
    li je to pretnja ili pravo na slobodu mišljenja, a imamo katastrofalnu
    sudsku praksu. Slučajevi od proteklih šest meseci svi su u procesu, a
    pošto sam bio meta pretnji znam da, recimo, još nisam ni dao iskaz
    povodom užasne serije pretnji koje sam dobio tokom aprila ove godine. Za
    sličnu seriju pretnji kojima sam bio izložen u avgustu i septembru
    prošle godine, za koju sam davao iskaze, niko nije odgovarao.

    Iako se nisam bavio dubljom istragom, veliki broj tih pretnji očigledno
    dolazi od ljudi koji čak i ne kriju svoj identitet. To su ljudi koji sa
    svojih Fejsbuk profila šalju zastrašujuće pretnje smrću, a na profilnoj
    slici vidite ih nasmejane sa svojom maloletnom decom. Po strukturi tog
    profila vidi se da je on autentičan, da nije lažan. Hoću da kažem, ako
    imate serije pretnji i napada, a sa druge strane neefikasnost državnih
    organa, ako imate sudsku praksu koju imate – vi se onda s pravom pitate
    da li ovi koji bi trebalo da nas štite u najmanju ruku sa odobravanjem
    gledaju na to što se dešava. I to je takođe političko pitanje. Plašim se
    da ovde vlast pušta pse sa lanca da bismo mi živeli u atmosferi straha i
    da ne bismo mogli da radimo svoj posao. Vrlo dobro znaju, pošto vladaju
    strahom i mržnjom, ne samo sada nego decenijama, da u takvoj atmosferi
    nema ni slobode medija ni slobode mišljenja.

    I ono što mene jako brine, a što je možda ključno pitanje: da li smo mi
    koji zadržavamo pravo da slobodno mislimo i slobodno se izražavamo neka
    vrsta žrtve visokih političkih ciljeva? Da li smo nekako odbačeni ne
    samo od ovog društva, nego i od onih zemalja koje se diče ljudskim
    pravima? Da li je procenjeno, na nekom višem nivou, da ova i ovakve
    zemlje nemaju pravo na medijske slobode, slobodu mišljenja i
    izražavanja, da još nismo dorasli tome?

    Čini li vam se uopšte ostvarivom ideja koju je najavio urednik „Informera“ o osnivanju novog novinarskog udruženja koje će braniti Aleksandra Vučića od napada tabloida?

    Sve je moguće, a s obzirom na broj novinara u takvim i sličnim medijima,
    ne bih se začudio da to bude i brojno udruženje. Ali, to bi bila
    karikatura, jer je ideju izneo čovek koji je svojevremeno rekao da je
    etički kodeks novinarstva prevaziđena stvar. Vučićević je simbol našeg
    moralnog sunovrata, a on je i slika u ogledalu Aleksandra Vučića. Način
    na koji on vodi medij isti je kao i način na koji Vučić vodi državu.
    Zapravo, kroz njih dvojicu i Željka Mitrovića možemo da vidimo šta je
    logičan kraj dugogodišnje negativne selekcije. Kada imate društvo u
    kojem su sve vrednosti izvrnute, kada je neko ko je prevarant u našem
    društvu predstavljen kao snalažljiv čovek, kada vidite da je neko ko je de facto
    zločinac postao heroj, vi onda imate na vrhu države ili na vrhu
    uticajnog medija, ili na vrhu institucija – ljude koji su tragična
    karikatura onoga čime se bave. Kada birate najboljeg šibicara,
    izabraćete onog koji je najveći prevarant, koji je najpokvareniji i
    najmanje drži do bilo kakvih moralnih skrupula. Problem u Srbiji nije
    ideološke prirode, on je postideološki. Mislim da je proizvod svih
    silnica, svih naših neuspeha, i nesposobnosti, nemogućnosti ovog
    društva, nepostojanja kapaciteta da se promeni i modernizuje – Vučić. I
    svi ljudi oko njega.

    Samo mala digresija, hteo bih da ukažem na lukavost ovog režima za koju
    ne znam da li je i u kolikoj meri prepoznaju ljudi sa Zapada. Uzmimo
    slučaj NIN-a, gde je presuda poništena u korist medija; to je bilo samo
    jedno odvlačenje pažnje od velikog broja sudskih presuda koje su donete
    protiv medija i novinara, a koji su u potpunoj suprotnosti sa praksom
    Evropskog suda za ljudska prava. Kada se požalimo na takve presude
    protiv medija, sa Zapada nam kažu – pa imate presudu protiv NIN-a. Kada
    se požalimo na ugrožena ljudska prava, oni nam kažu – imate Anu Brnabić.
    To je to vrhunsko šibicarenje u koje smo uvučeni, a čitava moć
    Aleksandra Vučića krije se u toj veštini.

    Što se tiče tog udruženja, ako se osnuje, biće verovatno kratkog daha,
    jer je suštinski suprotno onome što bi jedno udruženje novinara trebalo
    da bude.

    Šta potkrepljuje vašu nadu da će, metaforički gledano, sve trajati kratko?

    Ako ćemo na kraju da budemo makar malo pozitivni, moramo reći da je
    činjenica da ovo društvo još uvek ima energiju otpora. Plašim se da je
    cilj svega ovoga što se dešava u poslednje vreme da se ta energija
    slomi, da se svako ponaosob slomi, da bismo još dugo godina živeli u
    ovoj karikaturi od države. To je ključno pitanje, da li će ovo društvo
    biti slomljeno ili neće. A što se tiče udruženja, ono će svakako biti
    napravljeno za jednokratnu upotrebu.

    Energija otpora, koliko se na nju može računati?

    Sve ovo što se dešava jeste neka vrsta osvete vlasti za proteste posle
    izbora, koje su upravo oni – mora se priznati, vešto – iznutra izbušili.
    Protesti su bili fascinantan događaj kao reakcija na ono što živimo, na
    potpuno raspamećivanje i razaranje svih moralnih vrednosti, a režim ih
    je doživeo kao veliki i opasan pritisak.

    S jedne strane, iznutra su ga urušili, a sa druge strane uzvraćaju
    udarac onim ljudima i organizacijama za koje smatraju ili da su povezani
    sa protestom, ili su ga inspirisali ili imaju potencijal da inspirišu
    neke sledeće proteste.

    Bez obzira na to što smatram da su izbori bili neregularni po svim
    osnovama, jer je pobednik u trci na 100 metara trčao sa 90 metara
    prednosti, dok su drugi bili sa vezanim nogama i rukama, dakle bez
    obzira na to, činjenica je da je popularnost Vučića još uvek velika.
    Plašim se šta će se desiti kada ta popularnost bude padala. Mislim da je
    ova vlast spremna da napravi ogroman problem ukoliko bude procenila da
    gubi vlast i možda se baš u tome i krije uspeh Vučića u određenim
    međunarodnim krugovima. Možda ne zato što ga oni doživljavaju kao faktor
    stabilnosti, nego upravo obrnuto, zato što ga doživljavaju kao faktor
    potencijalne, velike nestabilnosti u regionu. Međutim, prvi put se
    poslednjih meseci u ozbiljnim stranim medijima prepoznaje suština ove
    užasne, pogubne politike Aleksandra Vučića i pojavljuju se veoma
    kritički tekstovi u važnim medijima. To je ohrabrujuće, jer će možda
    takvi tekstovi i analize uticati da njihove vlade promene politiku prema
    Srbiji.

  4. Jogi Ber каже:

    свако ко је гласао за огавног издајника је ДЕГЕНОИД АНТИ-СРПСКИ, јер га подржа од своје слободне воље

Коментари су затворени.