Прочитај ми чланак

АУСТРОУГАРСКИ ДОКУМЕНТИ: У Дубровнику живе Срби, нема Хрвата!

0

Да је Дубровник до 20 века био српски, а не хрватски град говоре и чињенице.

Редакција Србин.инфо прилаже статистичке податке које је скупила Аустроугарска држава, када је пописала 1890.године становништво  града Дубровника.

Из наведених аустроугарских докумената се јасно види да се у Дубровнику говорило српским, италијанским, словенским, чешким, пољским, немачким и мађарским језиком, а да хрватски језик није ни постојао као језик којим се причало у Дубровнику!

 
(Из књиге: Дубровник – календар за просту 1898 годину II, издање и наклада Српске Дубровачке штампарије А. Пасарића, 1897, Дубровник, страна, 64 и 67.)

Ова чињеница је још један доказ како се историја свети Србима када се одрекну своје територије, традиције и права. Данас, у 21 веку, Дубровник не да нема више ниједног Србина, већ је изразито антисрпски град насељен са становништвом које нема корене у Дубровнику. Јуче смо се одрекли Дубровника, данас се одричемо Космета, а ако и даље наставимо истим путем да ли ћемо се сутра и имати више чега одрећи!

(Србин инфо)

16 коментара “АУСТРОУГАРСКИ ДОКУМЕНТИ: У Дубровнику живе Срби, нема Хрвата!

  1. Svi Balkanci smo samo sluge каже:

    Srbin = Hrvat = , tri vere, tri nacije jedan narod, jedna genetika, jedna mrznja. Analiziram gde je razlika. Kako je moguce od jednog naroda stvoriti tolike razlike i toliko mrznje. Vera je presudna za nacin razmisljanja. Za razliku od katolicizma i islam , pravoslavlje se zadrzalo na okretanju drugog obraza. I zajednicko je da smo svi mi balkanci samo sluge austrougarskoj, vatikanu, nemcima, englezima, turcima, rusima, amerikancima onaj koji plati najvise. Cak uocljivo je da su pojedine porodice prisutne u svakoj vlasti u svim kombinacijama.Istu porodciu politiara mozemo da vidimo kako menja boje od kraljevine jugoslavije, postaju ustase i cetnici zatim postaju komunisti i danas tajkuni. Samo obican narod strada dok se snadje na kojoj strani da krene ode mu glava.

  2. Perun каже:

    Istoričar Natko Nodilo

    U Dubrovniku, od pamtiveka, govorilo se srpski

    Natko Nodilo je, uz Franju Račkog, utemeljivač hrvatske istorije.
    Krasila ga je privrženost istini.
    Zaključke je donosio samo na osnovu pouzdanih izvora i nije podlegao pritiscima hrvatskih državotvoraca 19. veka, koji su od naučnika tražili da svoje radove prilagođavaju
    „istorijskim dokazima“ o prisustvu hrvatskog naroda i hrvatskog jezika „diljem“ Dalmacije, Slavonije, Srema, Like, Korduna, Banije, Hercegovine, Bosne, Baranje i Dubrovnika.

    Doslednost istini Natko Nodilo je dokazao i svojim delom

    „Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka“
    (JAZU, Zagreb, 1883. sveska 65, strane od 92. do 128),
    gde je, o jeziku Dubrovnika, napisao ovako:
    „U Dubrovniku, od pamtiveka, govorilo se srpski,
    govorilo – kako od pučana, – tako od vlastele, – kako kod kuće tako i u općini
    a srpski je bio i raspravni (sudski) jezik.“
    Tako je pisao hrvatski istoričar Natko Nodilo.

    Nodilo je bio potpuno u pravu,
    mada se, danas, ne bi našao niko u Hrvatskoj,
    ko bi se usudio da podrži ovaj njegov naučni sud.
    Priznavanjem Dubrovčana katolika za Srbe,
    bilo bi srušeno sve u temelju zvanične hrvatske istorije,
    pa i tvrdnja o „povjesnom pravu“ hrvatske države na ovaj grad
    sa srpskim stanovništvom i srpskom civilizacijskom baštinom.

  3. Perun каже:

    Papa Lav XIII,

    je 1880 god. povodom 1000. godišnjice djelovanja Ćirila i Metoda,
    javno i pismeno priznao Dubrovčanima da su Srbi.

  4. Perun каже:

    Prevođenje (konvertiranje) SRBA u KATOLIKE a potom u Hrvate

    Popis stanovništva u Dalmaciji, austrijskog statističara dr Adolfa Fikera,
    po kojem je u Dalmaciji 1857. godine živelo
    – 88,92% Srba (pravoslavaca, katolika i muhamedanaca),
    – 10,84% Talijana i
    – 0,24 Arnauta.
    ———–

  5. Perun каже:

    Veliša Rajčević Psunjski
    ———————————–
    HRVATSKI JANIČARI

    „Moram najzad u ime istorijske istine reći i ono šo su tolike generacije pismenih Srba izbegavale kazati, samo da bi očuvale srpsko-hrvatsko bratstvo, koje je Hrvatima služilo kao tobožnja glazura, a Starčevićeva nauka stvarnost. Iako teška srca, srpstvo konstatuje,
    da janičarenje srpskoga življa nije prestalo propašću turskog gospodstva u krajevima pod Austrougarskom.
    Naprotiv, ono je i posle turskog sloma nastavljeno, samo su se nosioci ove srednjovekovne tipike odjednom našli umesto u Carigradu, usred Zagreba, a njihovi naručioci i zaštitnici
    – u Rimu.
    Jer nije tek tako ruski pisac Nikola Dorunov napisao:
    „Milioni Srba postavši rimokatolici, pretvoriše se u Hrvate“ („Države i narodi“ str. 105),
    niti je ruski general Gurko u „Varšavskom dnevniku“ za mesec oktobar 1890.
    napisao o svojoj poseti Zagrebu i ovo :
    „Došao sam u stolicu pokatoličenoga srpstva“. („Države i narodi“ str. 105).

    Sa blagoslovom Rima, pokatoličeno srpstvo, vaspitano putem zagrebačkih
    jezuitskih centara, podstrekavano smišljenim planom daljnjih nasrtaja na
    srpstvo i pravoslavlje, daleko je prevazišlo vandalizam turskih janičara iz
    srednjega veka kako po izboru zločinačkih sredstava, tako i po broju žrtava.

    To su, dakle, hrvatski janičari,

    čija nedela neće nikada izbledeti iz srpskog narodnog sećanja.
    Pohrvaćeni Srbi katolici najviše su zla naneli srpskom narodu.

    1. Perun каже:

      „Ako se ubuduće rodi još koji pošteni Hrvat,
      kao što su među ostalima bili senjski biskup Martin Brajković, Matija Katančić,
      Ivan Antunović i njima slični, oni će na ovaj način postale Hrvate svrstati u red
      Srba katolika isto onako,
      kao što je biskup Brajković u popisu stanovništva 1700. godine klasificirao hrvatsko stanovništvo
      a) Srbe pravoslavne,
      b) Srbe katolike i
      v) Hrvate.
      Godine 1877., kada je pravljena statistika Kraljevine Ugarske, istoričar Šviker se osvrće na Brajkovića te i sam označuje Šokce i Bunjevce kao Srbe katolike.
      Treba naročito istaći, jer to dobar deo dalmatinskih Hrvata i danas zaslužuju,
      da ih je biskup Brajković smatrao Srbima katolicima“.

Коментари су затворени.