Прочитај ми чланак

ДАНИЈЕЛ СЕРВЕР: Москва никад неће одустати од Црне Горе

0

Москва, без обзира на све, никада неће одустати од Црне Горе, тврди професор на америчком Универзитету „Џон Хопкинс“ и експерт за Балкан Данијел Сервер.

„Руски марифетлуци су јефтини и понекад врло ефикасни. Москва је дала Подгорици и многим другим главним градовима региона добре разлоге да буду приврженији НАТО-у а не Русији, која је уосталом регионална сила којој опада моћ. Русија региону може да понуди само дестабилизацију“, навео је Сервер у изјави за подгоричку Побједу.

Амерички потпредседник Мајк Пенс је током недавне посете Подгорици, позвао опозицију да се врати у парламент, а Сервер каже да је то очекивано.

“Американци ће се увек супротставити бојкоту парламента, јер је контрапродуктиван”, навео је.

Опозиција је важна у демократији, али је потребно да се изрази унутар институција, а не ван њих, каже Сервер.

15 коментара “ДАНИЈЕЛ СЕРВЕР: Москва никад неће одустати од Црне Горе

  1. Бобан за Царевину Србију каже:

    Штеточина пацовска је први пут рекао нешто што има везе са животом. И не треба Русија да одустане од Црне Горе, а ни од Србије кад већ о томе причамо…

    1. tomahawk каже:

      Zabole Rusiju i za CG i Srbiju..
      Putin nema pojma sta ce sa Ukrajinom… nikako mu se ne pise dobro
      Pazite,njemu se ne pise dobro ne Rusiji.
      Rusija nije Putin.

    2. Иванка каже:

      Русиjа jе Путин, Путин jе Русиjа. И не брините за нас, код нас jе све у реду. :)

    3. BJovke . каже:

      Ни ти ниси човек него будала.

  2. урбана герила каже:

    Москва неће одустати од Црне Горе, јер би иначе допустила да мафија која је ту земљу одвојила од Србије и која несметано терорише и затире све српско (а тиме и блиско руском интересу), ступи у НАТО.

  3. EUInformer2 каже:

    Je li 1948. postojala realna opasnost od sovjetske agresije na Jugoslaviju?

    MILIVOJ BEŠLIN: Naravno da je postojala. Iako se poslednjih decenija dramatična priča o 1948. godini pokušava svesti isključivo na priču o logoru Goli otok…

    Zašto?

    BEŠLIN: Zato što je dominantna politička i intelektualna elita Srbije izrazito proruska. Izdaja zemlje za račun SSSR-a ili Rusije, a u ime Staljina ili Putina za njih je prvorazredni patriotizam… Pokušajima da se događaji iz 1948. godine redukuju isključivo na Goli otok, želi se omalovažiti ozbiljnost i istorijski značaj Titovog sukoba sa Staljinom, odnosno činjenica da je Jugoslavija u to vreme praktično bila na ivici novog rata. On, doduše, nije bio objavljen, ali je veoma intenzivno vođen na više frontova: na vojnom, političkom, ekonomskom, kulturnom, propagandnom, obaveštajnom. Ne zaboravite da je SSSR uveo sankcije Jugoslaviji, da je zemlja bila pod blokadom, pod konstantnim sovjetskim propagandnim atacima.

    Iako se kraj sukobima još nije nazirao, već 1951. godine u Jugoslaviji je objavljena Bela knjiga u kojoj su navedeni, ne samo svi dotadašnji agresivni postupci članica Varšavskog pakta, nego i imena stotina jugoslovenskih vojnika, graničara koji su ubijeni u tim sukobima. Niko, ponavljam, ne pokušava da opravda metode primenjivane na Golom otoku, ali je, svidelo se to nekome ili ne, sasvim blizu istini ona teza da bi cela Jugoslavija bila Goli otok da nije bilo Golog otoka.Uostalom, još 1956. bilo je jasno do koje je mere Nikita Hruščov bio spreman da se surovo obračuna sa neposlušnim mađarskim rukovodstvom. Slično je postupio i Leonid Brežnev 1968. u Čehoslovačkoj. Zamislite onda kako bi tek izgledao obračun Staljina sa Jugoslavijom te 1948! Pa, ovde ne bi ostao ni kamen na kamenu. Tim pre što je unutar jugoslovenske partije i vojske bilo mnogo onih koji su bili spremni da stanu na stranu sovjetskog agresora.

    Rekli ste da države nastale razbijanjem SFRJ svoje nove identitete pokušavaju da izgrade demonizovanjem Jugoslavije. Pored svođenja događaja iz 1948. isključivo na priču o Golom otoku, gdje još prepoznajete takve tendencije? Najzad, čemu služe svi ti istorijski falsifikati?

    BEŠLIN: Sadašnjost nacionalnih državica na postjugoslovenskom prostoru je bedna. Reč je o korumpiranim, siromašnim, zapuštenim društvima koja se uglavnom jednako podanički ponašaju prema Moskvi, Ankari ili Berlinu. Kako bi se zamaglila ovdašnja mračna stvarnost, neophodno je najpre u najgorem svetlu predstaviti zajedničku bolju prošlost. Zato se demonizuje Jugoslavija. Sledeći nivo je, naravno, ideološki. SFRJ je, naime, bila prilično egalitarna država zasnovana na ideji socijalne pravde i antifašističkom vrednosnom konsenzusu, na nadnacionalnom konceptu integracije, što je u suprotnosti sa današnjim vladajućim ideologijama, uglavnom baziranim na nacionalizmu, na mržnji, na nacionalnim predrasudama i stereotipima. Sva postjugoslovenska društva zasnovana su, dakle, na svakoj vrsti nejednakosti – nacionalnoj i socijalnoj koju je nekako potrebno legitimisati i normalizovati. Najbolji način da postojeće stanje nazovete normalnim, da legitimizujete međusobne antagonizme i omraze je demonizovanje jugoslovenskog perioda, koji onda opisujemo kao diktaturu, kao zajednicu u kojoj je većinski narod bio ugnjetavan i neravnopravan i sl.

    Predjednik Srbije Aleksandar Vučić svoju političku karijeru započeo je u stranci koja je kretala na Dedinje da leš “vampira” Tita probode glogovim kocem. Dvadesetak godina kasnije, predsjednik Vučič, često se veoma neumjesno poredeći sa Titom, ne samo da ne demonizuje “bolju prošlost”, nego o spoljnoj politici SFRJ, na primjer, govori izrazito afirmativno. Otkuda ta promjena?

    BEŠLIN: Vučićev groteskni odnos prema Titu rezultat je pre svega njegove megalomanije. Zanimljivo je da se istorijski revizionizam u vreme Vučićeve vladavine na neki način spušta, odnosno da istoriografija trpi manje pritiske od strane vladajuće strukture nego što ih je trpela u vreme vlasti Borisa Tadića. Setite se samo Tadićevog otvorenog zalaganja za rehabilitaciju Draže Mihailovića, njegove podrške formiranju državne komisije koja se bavila “komunističkim zločinima”, zatim i komisiji čiji je zadatak bio da pronađe mesto na kojem je Mihailović pokopan. Sa druge strane, Vučićev odnos prema jugoslovenskoj prošlosti dosta je ciničan.

    U kojem smislu?

    BEŠLIN: Vučić u svom okruženju ima svoje “četnike” i svoje “partizane”, svoje “zapadnjake” i svoje “rusofile”, svoje “reformiste” i svoje “nacionaliste” kojima svesno manipuliše. Ako se, na primer, objavi da je sud rehabilitovao nekog kvislinga iz vremena Drugog svetskog rata, javlja se ministar Nebojša Stefanović koji je, eto, iz partizanske porodice, i koji u odnosu na tu rehabilitaciju ima kritički stav; istovremeno, po unapred utvrđenim ulogama, javlja se i neko ko pripada desnom krilu Srpske napredne stranke i čiji je zadatak da pomenutu odluku suda jasno afirmiše. Vučić ima sličan odnos i prema ostalim pojavama u društvu, jer je to najlakši način da celokupnu političku i društvenu dinamiku smesti unutar vlastitog režima. U tom svojevrsnom “unutarpartijskom pluralizmu” sve je upitno izuzuev Vučićevog autoriteta. Istovremeno, na ovaj se način sprečava razvoj bilo kakve alternative postojećem sistemu.

    Zna li javnost šta predsjednik Vučić misli o rehabilitaciji Draže Mihailovića, na primjer?

    BEŠLIN: Ne zna. Baš kao što ne zna ni da li je Vučić reformista ili nacionalista, je li zapadnjak ili rusofil. U odnosu na svako od navedenih pitanja Vučić je dosledno ambivalentan. Doduše, moram da kažem da je, nakon rehabilitacije četničkog komandanta Nikole Kalabića, Vučić imao umereno kritičku opservaciju, pre svega u smislu napada na zakon koji je donela prethodna vlast. Dakle, nije napao samu rehabilitaciju, nego vlast Borisa Tadića koja je 2011. taj zakon donela. Taj zakon je, inače, zaista veoma loš, ali ostaje pitanje zbog čega ga, većinom koju ima, Vučićeva stranka ne promeni ili čak ne ukine.

    Dok predsjednik Vučić uvježbava ulogu “faktora mira i stabilnosti na Balkanu”, ministri i tabloidi pod njegovom kontrolom svojim svađama sa susjedima svjesno stvaraju utisak da se Srbija zapravo sprema za rat. Zašto region to ignoriše?

    BEŠLIN: Mislim da je danas manje-više svima jasno da se Srbija sprema za revanš. Jesu li te pripreme samo mentalne ili su i finansijske i vojne, to ne mogu znati, ali je ocena koji ste izneli apsolutno opravdana.

    O kakvom revanšu govorite?

    BEŠLIN: Ponižena porazom u ratovima devedesetih, Srbija regionu ponovo počinje da postavlja takozvano srpsko pitanje, koje je, kao i uvek, pre svaga teritorijalno. Iako poraženi, ali i ubeđeni da sami nisu ni za šta odgovorni i da je poraz koji su doživeli rezultat zapadne mržnje i zavere, srpski nacionalisti uspeli su da sačuvaju “projekat” i sada čekaju da se međunarodne okolnosti promene i otvore im prostor za revanš.

    Koje međunarodne okolnosti?

    BEŠLIN: Pre svega agresivna Rusija, sve više antagonizovana u odnosu na Zapad. Ta nova hladnoratovska kontelacija srpskom nacionalizmu samo ide na ruku. Srpski nacionalizam, pritom, više nije autonoman: kao krak ruskog velikodržavnog nacionalizma, i on je danas podanički i, sve i da hoće, ne može se odupreti Rusima koji ga snažno podstiču da ponovo otvori pitanje promene granica na Balkanu. Nema mira na Balkanu sve dok se Srbija ne ujedini sa Republikom Srpskom, dok ne vrati Kosovo, Crnu Goru, poručuju uticajni ruski politički aktivisti ovde; Srbiji je potreban lider poput Milorada Dodika, ponavljaju ruski akademici, mediji, analitičari. Nastavi li se trend rusifikacije srpskog društva, srpski nacionalisti najpre će posegnuti za Bosnom i Hercegovinom, budući da je njihova prva meta, Crna Gora, kao članica NATO u tom smislu neuporedivo bezbednija i stabilnija. Atake na BiH posebno olakšava činjenica da u toj državi postoji entitet koji srpski nacionalisti odavno nazivaju “najvrednijom ratnom tekovinom”, svojim jedinim ratnim plenom. Da ne govorim o Miloradu Dodiku koji, zahvaljujući svojim specijalnom vezama sa Moskvom, dodatno ojačava već napravljenu arhitektura za srpsko “drugo poluvreme”.

    Znači li to da Moskvi ne odgovara prošlonedjeljni poziv predsjednika Vučića na “unutrašnji dijalog” o Kosovu?

    BEŠLIN: Naravno da joj ne odgovara. Cilj dijaloga trebalo bi da bude rešavanje kosovskog problema, koji Rusija želi što duže da drži otvorenim, kako bi preko njega vršila negativan uticaj na Srbiju i destabilizovala Balkan. Sa istih ruskih adresa sa kojih se do skoro pretilo Crnoj Gori danas se preti Vučiću. Ni ovoga puta pretnje ne kreću od najviših državnih zvaničnika, već od šefova određenih ruskih instituta, od akedemika, analitičara, medija bliskih Kremlju. Čak je i ruska državna televizija nedavno imala uvredljive opservacije na račun predsednika Srbije.

    Kako mislite da će predsjednik Vučić reagovati na prijetnje Moskve? Objektivno, koliki je njegov manevarski prostor?

    BEŠLIN: Sve manji, za šta je Vučić u velikoj meri sam kriv. Mnogi beogradski mediji nedavno su preneli analizu Nikite Bondareva o tome koliko iskreno Vučić štiti ruske državne interese, u kojoj meri je on zaista “ruski patriota”. Ukoliko on to nije, bez zazora se dalje raspravlja koje su sve “alternative” na raspolaganju. Mislim da bi Vučič u tom smislu danas mogao biti u ozbilnoj opasnosti. Jer, upozorenja su tu, samo ih treba čitati. Ako ništa drugo, zar nas istorija ne podseća na to koje su sve metode Rusi znali da koriste u obračunima sa “izdajnicima” na Balkanu?!

    Ako je već predsjednik Vučić proteklih pet godina svoje neprikosnovene vlasti konstantno uništavao prozapadnu opoziciju, NVO, slobodne medije, na koga danas da se osloni u odbrani od budućih napada Moskve? Ko mu u toj borbi može biti saveznik?

    BEŠLIN: Poslednjih pet godina Vučić je paralelno vršio destrukciju i prozapadnih, liberalnih stranaka i liberalnih, kritički orijentisanih medija, sve sa ciljem da se Zapadu predstavi kao jedini faktor u Srbiji koji u svojim rukama ima stvarnu političku moć. Istovremeno, igrajući igru Viktora Orbana, Vučić je Evropu plašio radikalnom desnicom koja bi, odreknu li se njega, mogla postati veliki
    problem Brisela. Naravno, negovanjem ekstremne desnice kao jedine alternative Vučič je napravio ogromnu stratešku grešku. Jer, dođe li do ozbiljnijeg sukoba sa Rusima, Vučić će zaista ostati sam; on praktično neće imati nikoga na koga bi mogao da se osloni. Zašto? Zato što je, ponavljam, sve svoje potencijalne saveznike odavno uništio. Pored toga, napravio je i drugu kardinalnu grešku: pomoću medija koje drži pod kontrolom do te mere je rusifikovao srpsko društvo da je ono danas više antizapadno i prorusko nego što je to bilo nakon NATO intervencije na SRJ 1999. Odluči li se, dakle, za neki radikalniji politički zaokret, Vučić ne samo da neće imati saveznike u medijima ili liberalnim strankama, nego ih neće imati ni u društvu koje je sam napravio.

    Šta to onda govori o predsjedniku Vučiču kao političaru? Znate da on često govori o vlastitom mjestu u istoriji, pita se kako će ga istorija zapamtiti…

    BEŠLIN: Sredinom devedesetih, tadašnji crnogorski premijer Milo Đukanović doneo je stratešku odluku da Crnu Goru usmeri ka Zapadu, ali je pre toga povukao poteze suprotne Vučićevim: napravio je savez sa prozapadnom opozicijom, medijima, društvom i – pobedio. Đukanović je Crnoj Gori 2006. vratio nezavisnost, a 2017. je uveo u NATO. Takve važne odluke donose se ne uništavanjem političkih protivnika, nego pravljenjem strateških savezništva sa njima. Bojim se da Vučić to ne razume. Iako ne bih voleo da spekulišem o njegovom mestu u istoriji, sudeći po onome što je do sada učinio, po tome kako živimo, ne izgleda mi da će u našoj povesti njegovo ime jednoga dana biti upisano zlatnim slovima. Jer, Vučić je sebi samo deklarativno postavio velike ciljeve, koji se uglavnom ne ostvaruju u praksi. Međutim, ako bi napravio istinski istorijski iskorak…

    Šta bi bio istorijski iskorak?

    BEŠLIN: Za Srbiju bi istorijski iskorak predstavljao odlučan diskontinuitet sa “ispadanjem iz istorije” koje je započeto polovinom osamdesetih. Šta to konkretno znači? Znači donošenje odluke o tome da se Srbija konačno okrene sebi, da se okane svojih imperijalnih pretenzija u regionu, da bez ostatka prizna suverenost i državnost BiH, Makedonije, Crne Gore, da prestane da izigrava žandarma i “malu Rusiju” na Balkanu, da prizna Kosovo, da se suoči sa vlastitim i vojnim i moralnim porazom na Kosovu, da prizna genocid u Srebrenici, genocid u BiH… Eto, to bi bio istorijski iskorak. Bez takvih poteza, Srbija ostaje zarobljena u glibu devedesetih godina prošlog veka. Nažalost, ne vidim da su Aleksandar Vučić i Srbija danas spremni da iskorače u tom pravcu.

    1. Simerijanac каже:

      СЈЕЋАЊЕ- ПОЧЕТАК ОПЕРАЦИЈЕ „КОРИДОР“-
      Српски народ у БиХ доживио би трећи геноцид на крају 20. вијека да 1992. године није било војне операције „Коридор“ без које не би било ни Републике Српске, изјавио је генерал Новица Симић.
      „Да није било ове операције онако изолована и расцјепкана територија српског становиштва у БиХ била би поступно уништена и тако бисмо доживјели трећи геноцид на крају 20. вијека. Да није било ове операције која је трајно спојила етничке српске територије с матицом Србијом, данас не би било ни Српске“, истакао је пензионисани генерал. Симић, један од стратега операције, рекао је да је то била најчистија војничка операција, која је почела 24. јуна 1992. године, послије које нико није оптужен за повреду међународног хуманитарног права или за било какав ратни злочин. Присјећајући се догађаја на данашњи дан прије 19 година, Симић је испричао да је тадашњи командант Првог крајишког корпуса генерал Момир Талић издао наредбу за почетак операције и при томе рекао „Новице, хоћу до Видовдана слободан коридор, макар то била козја стаза, јер нам дјеца умиру“. Он је подсјетио на тешку ситуацију у којој су се тада налазила подручја западних дјелова РС и Републике Српске Крајине када је због недостатка кисеоника у бањалучкој болници умрло 12 беба. Симић је истакао да се лицемјерје наводних хуманитараца најбоље огледа у чињеници да је на захтјев предсједника тадашње општине Бањалука Предрага Радића да се омогући доток лијекова за болнице и неопходних хуманитарних помоћи одговорено да се договори са муслиманским и хрватским представницима у Сарајеву и Загребу. „Да смо се могли договорити, не би се ни нашли у окружењу. Сваком је било јасно да су то биле методе притисака и отворени покушаји да се српски народ војно порази и доведе у ропски положај. Слично се данас измишља у Либији и другим афричким државама“, нагласио је Симић.

      https://www.youtube.com/watch?v=_41NUvJZbig

      https://www.youtube.com/watch?v=yx5bU_7zVGQ

      https://www.youtube.com/watch?v=XPKf5WWkSeA

    2. Лав Јеленовић - БИП каже:

      Легендарна „Лада”: Од првих модела до савремених брендова
      „Lada Vesta”, бренд руског АвтоВАЗ-а, чија је производња почела прошле године, ушао је међу 100 најпопуларнијих аутомобила у Европи, прескочивши чак и „Хјундаи Соларис“. „Руска реч“ ће се вратити у прошлост и упознати вас са историјатом овог славног бренда.
      АвтоВАЗ је скраћеница за назив фабрике „Волжска фабрика аутомобила”. Иначе, АвтоВАЗ је највећи руски произвођач аутомобила. Са његових производних трака су силазили познати модели „Жигули“, „Нива“, „Лада Самара“ и тд. Фабрика је отворена 1966. године као део совјетско-италијанске пословне сарадње.
      Средином шездесетих година совјетска влада је одлучила да направи аутомобил за широке народне масе користећи напредне иностране технологије. Италијански „Фијат 124” је употребљен као основа за први „Жигули 2101”, аутомобил конструисан да се избори са оштром совјетском зимом. Првобитни совјетско-италијански модел се производио крајем шездесетих у граду Тољатију, названом по лидеру италијанских комуниста. Иронија је ипак да је Палмиро Тољати био главни организатор штрајкова у Фијатовим фабрикама током двадесетих година, који су италијанског прозвођача аутомобила оборили на колена.
      Италијански стручњаци су радили на АвтоВАЗ-овим моделима у првим годинама њихове производње, а совјетски дизајнери свој самостални рад почињу крајем седамдесетих.
      У прво време аутомобили ВАЗ су се извозили под оригиналним називом „Жигули“. Међутим, пошто је тај појам асоцирао потенцијалне клијенте на реч „жиголо“, извозни бренд је промењен у „Лада“.
      Нису само фијатови специјалисти помагали при дизајну „Жигули“ возила. Поршеови инжењери конструисали су шасију за модел ВАЗ-2108. Порше је чак понудио идејно решење за моделе ВАЗ-2101 и ВАЗ-2107, али су совјетски инжењери њихове предлоге одбили да би дали предност домаћим технологијама.
      „Лада Нива“ (ВАЗ 2121) представља један од најпопуларнијих извозних модела у ВАЗ-овој гами. Извозила се у преко 100 земаља и једини је совјетски аутомобил који се продавао у Јапану.
      Можда je тешко поверовати, али први аутомобил који је себи купио познати ас Формуле 1 Финац Кими Раиконен, била је „Лада”. Њен мотор је Раиконен у потпуности ремонтовао.
      „Lada Kalina“ се добро продаје у Финској. На овом тржишту, међутим, њен назив је промењен у „Лада 199“, јер „калина“ на финском језику значи „звекет“ или „трескање“. На лето 2010. Владимир Путин, тада премијер Русије, возио ју је преко 300 км на новом аутопуту од Хабаровска до Чите, на Руском Далеком Истоку.
      Аутотрка у Москви, 2016. Извор: Алексеј Куденко /РИА Новости
      „Lada Vesta“ постала је први руски аутомобил опремљен са ERA-GLONASS, системом узбуне који путем мобилне мреже шаље СОС-сигнал у случају неке ванредне ситуације.
      Један од најновијих брендова АвтоВАЗ-а кросовер средње класе „Lada XRay“, која је у продаји од 2016. године.

    3. EUInformer2 каже:

      ..a šta je omogučilo taj veliki uspeh? Naravno, zajedničko evropsko delovanje svih nas. Kooperacija najboljih slojeva naših društava: ruskih tehničkih i manualnih radnika, zapadnoevropskih investora a vlasnika know-how koji su tim automobilima omogučili ispunjavanje najstrožijih emisnih limita, limita buke etc., a jugoslovenskih intelektualaca, poput Vladimira Velebita, koji su u šesdesetim izgradili temelje medjunarodnog priznavanja tehničkih dokumenata automobila, njihovih protokola o testiranju a tako dalje.

    4. Лав Јеленовић - БИП каже:

      Eskimo nebula / NGC 2392 – Predivan kraj jedne zvezde

      Zvezde poput Sunca mogu da postanu izuzetno fotogenične na kraju svog života. Dobar primer je zvezda NGC 2392, koja se nalazi oko 4 200 svetlosnih godina daleko od Zemlje. NGC 2392 ili „Eskimo maglina“, je planetarna maglina. Planetarne magline nemaju nikakve veze sa planetama. Termin je istorijski relikt, jer su ove kosmičke pojave astronomima u ranijim vremenima, koji su kosmos posmatrali malim optičkim teleskopima izgledale kao planetarni diskovi.
      Planetarne magline se formiraju kada zvezda iskoristi sav vodonik u svom jezgru. Tada zvezda počinje da se hladi i širi, povećava svoj prečnik od nekoliko desetina do nekoliko stotina puta od standardne veličine. Na kraju, spoljni zvezdin omotač ponese vetar eksplozivnom brzinom od 50 000 km/h, ostavljajući za sobom vruće jezgro. Ovo vruće jezgro ima površinsku temperaturu od oko 50 000°C. Ono izbacuje svoje spoljašnje slojeve brzinom od 6 miliona km/h. Zračenje koje dolazi iz tople zvezde i interakcija njegovog brzog vetra sa sporijim vetrom stvara složenu i filamentarnu školjku planetarne magline. Na kraju će se od ostatka zvezde formirati beli patuljak. Naše Sunce će doći u tu fazu za oko pet milijardi godina.

      Ova slika NGC 2392 je kompozitna. Napravljena je od slika koje su snimili NASA – ini Rendgenski svemirski teleskop Čandra i Svemirski teleskop Habl. Čandrine slike u ljubičastoj boji pokazuju užareni gas od milion stepeni u blizini centra planetarne magline a Hablove u crvenoj, zelenoj i plavoj boji predstavljaju zamršene obrazce spoljnih slojeva zvezde koje je zvezda izbacila. Komete u obliku filamenata formiraju se kada vetar i zračenje iz centralne zvezde intereaguju sa hladnom prašinom i gasom ljuske koji su izbačeni iz zvezde.

      Podaci sa Čandre pokazuju da NGC 2392 emituje neobično veliku količinu X-zraka. To istraživače navodi na zaključak da postoji nevidljivi pratilac tople centralne zvezde. Interakcija binarnih zvezda može objasniti povišenu emisiju rendgenskih zraka.

      Rad koji opisuje ove rezultate je objavljen u časopisu Astrophisical Journal 10. aprila 2013. godine.

    5. Нада каже:

      Ко би могао поверовати пре двадесет и кусур година, да је могућа агресија на једну суверену европску државу, и то на прагу 21 века? Нарочито после свега што је Европа, (а у њој понајвише Србија и Русија) претрпела у Другом светском рату? Та агресија се стварно догодила за разлику од ове о којој прича војвођански новокомпоновани историчар Миливој Бешлин, мали безначајни војвођански сепаратиста, којег је однекуд ископао наш Јиржек. Каква замена теза, или глупе ли антируске пропаганде! Чак му је и Голи оток по мери, тј. сматра га продуктивним и корисним!? Историчар је очигледно наклоњен решавању питања политичких противника и њихове елиминације по већ опробаним, познатим методама њиховог затварања у концлогоре. Баш некако нацистички и европски!

    6. tomahawk каже:

      Veoma lepo napisano
      znate sta je najveca glupost ovde?
      to sto na ovakve clanke reaguju upravo oni koji su pod Titom stekli gace posto su gologuzi stupili u njegovu vojsku.

    7. Branko Samac каже:

      Како тебе толеришу на овом сајту није ми јасно! Узео си име томахавк по бомбама којима су Американци убијали Србе????

    8. Branko Samac каже:

      Тито-хрват је знао да су Срби русофили и да ће измишљеном причом о „совејетској агресији“ мочи да убије велику количину Срба патриорта(русофила)!
      Него реци ти нама о утјецају ЕУ на протеривање пола милиона Срба из Хрватске између 1991-1995 године са посебним освртом на протеривање 600 хиљада Срба из федерације БИХ?

  4. Simerijanac каже:

    Опет овај прљави ћивут који на све осим на чоека личи. Јесенас је тврдило како ће клинтонова сигурно побиједити и како је то добро за Србе. А о тзв. државном удару у ЦГ само имбецили ( које такви као оно и имбецилизују) вјерују.

    Велика је грешка што Москва није мало погурала опозицију у ЦГ, али изгледа да јој нажалост није стало до Балкана. Више јој је стало до Сирије и луке Тартус на отвореном мору.

    Овакви као ово горе на слици само служе за идиотизацију широких народних маса, али оно не узима у обзир да постоје слободномислећи људи које је немогуће идиотизовати.

Коментари су затворени.