Прочитај ми чланак

ЏОН БОСНИЋ ЗА СРБИН.ИНФО: 5 000 спремних људи може да сломи окупацију Србије

0

„Тренутни државни врх Србије нема никакав осећај одговорности, како према Николи Алексићу, тако и према целом српском народу”, за Србин.инфо ексклузивно је рекао Џон Боснић, српски и канадски новинар, саветник и политички активиста, као и шеф бироа InterMedia агенције из Јапана, који је дошао да обиђе и понуди било коју помоћ Николи Алексићу испред Скупштине Србије.

Подсећамо, Никола Алексић већ пет дана, како сам каже, зато што је српски председник Александар Вучић у недељу 24. јуна у Бриселу потписао да признаје окупаторско-шиптарску државу на Космету,  штрајкује глађу и жеђу испред републичког скупштинског здања у Београду, све док, због тог велеиздајничког чина, српски председник не буде смењен са највише државне функције у Србији.

„Овде се од народа очекује да путем референдума прихвати и подржи то што су српске власти у тајности потписали независност Косова. Због тога мене не занима шта је државни врх потписао у Бриселу, пошто ја то не признајем. Они могу да потписују било шта, али народ неће признати ту њихову издају, тако да резултат њихове издаје може само бити нула”, подвукао је Боснић и још додао:

„Ако нам окупирају целу земљу, ни то није крај. Крај само може бити наша победа над окупацијом. Зато морају патриоте, ако хоће да Србија опет буде слободна, не само у Београду већ у сваком месту да куцају сваки дан на врата сваке куће са јасном поруком онима који им отварају врата – Ми смо против окупације наше државе, да ли сте и ви? Довољно је за тако нешто спремних 5 000 људи у Србији, па да отпор окупацији буде успешан, како би се ослободила целокупна територија Србије од страног окупатора”, закључио је за наш портал Џон Боснић.

 

А шта је још у вези Бриселских преговора, статуса Косова и Метохије и штрајка глађу и жеђу Николе Алексића, испред Скупштине Србије, рекао за Србин.инфо Боснић, послушајте у видео клипу горе.

34 коментара “ЏОН БОСНИЋ ЗА СРБИН.ИНФО: 5 000 спремних људи може да сломи окупацију Србије

  1. STRVINATOR каже:

    Može li neko od patriotskih pametnjakovića da definiše šta je to SLOBODA?

    1. posteni1 каже:

      eu i nato nisu sigurno, to je tamnica naroda

    2. STRVINATOR каже:

      Amerika zemlja slobode, demokratije, bogatstva
      Evropa, savez slobodnih nezavisnih bogatih drzava
      balkan – glupi ko K narocito Srbija
      Rusija Kina Indija – sirotinja gladna

    3. Simerijanac каже:

      И ти би био гладан да нема мекиња.

    4. brane121 каже:

      40 miliona amera uopste nema zdravstveno osiguranje jer ne mogu da ga priuste,,,u zadnjih 30 godina vise ljudi je ubijeno u pucnjavama po ulici i skolama nego sto je amerika imala zrtava u svim ratovima zajedno u kojim je ucestvovala,,,,najveci genocid u istoriji covecanstva je pocinila amerika,,,hoces da nastavim???

    5. Živorad Rajčić каже:

      Није требало ни ово да кажеш. Зна дебил све то, али мора да пише како му је наређено. Зар и наш Велики Пицоусти Вођа не ради како му је наређено?

  2. ravda maycry каже:

    Kakih 5,000? Sutra bez 100,000 ljudi prisutnih ne treba ni organizovati nikakav protest niti ikakvu akciju. Ili 100,000 ili niko.

    1. STRVINATOR каже:

      ma nece vas biti ni dvesta sa sve psima lutalicama i žardinjerama u parku

    2. ravda maycry каже:

      Vidim ja sunce se prolama na slici, bice ljudi bice

  3. NgoeuInformer каже:

    U potrazi za istorijskom istinom

    Dragoslav Simić, dugogodišnji radio-novinar, objavio je, sam ili u koautorstvu, više knjiga. Ipak, najdublji trag ostavio je kao urednik dokumentarnog programa Radio Beograda 2 – emisijom „Govori da bih te video“. Pokrenuo je, 1992. godine, autorsku ediciju dokumentarnih naslova „Knjige koje govore“ o ljudima i događajima iz političke i kulturne istorije Jugoslavije i Srbije. A 2009. godine stvorio je elektronsku platformu na kojoj je pokazano 1000 njegovih dokumentarnih radio-emisija. Na osnovu tih emisija, Dragoslav Simić je pripremio svoju najnoviju knjigu Glasom pisana istorija.

    Iz ogromnog, gotovo haotičnog, dokumentarnog materijala, Simić je, za pomenutu knjigu, izdvojio 39 životnih priča. To su manje ili više poznate, ali i potpuno nepoznate ličnosti u političkoj i kulturnoj istoriji Srbije i Jugoslavije 20. veka (Ignjat Cvjetković „Bosanac“, Petar Jović, Ita Rina, Miroslav Nikitović, Miloš Tošić, Živadin Stevanović, Žarko Popović, Tomislav Karađorđević, Vane Ivanović, dr Anka Matić, Jovanka Jovanović, Vojislav Bubiša Simić, Predrag Cune Gojković, Desimir Tošić, Aleksandar Fredi Mošić, Velizar Vučković, Mile Miličević, Mina Kovačević, Janko Hrkalović, Miljuša Jovanović, Sreten Božić Vongar, Mihajlo Mihajlov, Budimir Lončar, Jugoslav Vlahović, Ksenija Jovanović, Milica Lučić – Čavić, Jovan Rašković, Matija Bećković, Šanji Kelemen, Vlatka Krsmanović, grupa mornara na brodu „Durmitor“ u Baltimoru, Ljubomir Simović, Latinka Perović, Dubravka Stojanović, Raško Dimitrijević, Ljubiša Rajić, Đuro Šušnjić, Živica Tucić), u mnoštvu knjiga koje se danas o prošlosti pišu i objavljuju, knjigu Glasom pisana istorija prepoznaju kao posebnu. Po dužini i načinu njenog nastajanja, po sadržaju koji predstavlja individualizaciju opšteg iskustva i po metodu latentnog dijaloga.

    Punih četrdeset godina stavljao je Dragoslav Simić svoj mikrofon pred veoma različite ljude: polno, verski, etnički, generacijski, socijalno, politički i ideološki. Profesor Beogradskog univerziteta Raško Dimitrijević kazuje svoju životnu priču 1974. godine, a poslednji ministar inostranih poslova SFRJ Budimir Lončar – 2015. godine. U decenijama između ove dve životne priče, ispričane su na stotine drugih. Uvek na isti način.

    Dragoslav Simić je bio dobro obavešten o svakome koga je pozvao u emisiju. Ali, tokom emisije, nije postavljao pitanja. Ništa nije komentarisao, a pogotovo korigovao. To su sve autorefleksije o sebi, ljudima, događajima, vremenu. U poluosvetljenom studiju oronule zgrade Radio Beograda (lično sam uvek osećala atmosferu sloma i države i poretka), svako je bio koncentrisan na mikrofon. Sam sa sobom, kao u ispovedaonici. Među ljudima čije je životne priče snimio Dragoslav Simić ima, ne malo, ljudi koji nisu napisali nijednu knjigu, koji su uopšte više govorili nego pisali. Oni imaju iskustvo usmenog kazivanja, jednostavnog i jasnog. Obrazovani govore o nacionalnim podelama i sukobima u političkom životu. Zavisno od toga gde su živeli (u zemlji ili emigraciji, koju su siromaštvo i ratovi stalno uvećavali), učesnici u Simićevim emisijama različito se odnose prema prošlosti. Sa distancom, ali sa gorčinom. Neki su proizišli iz mita o sopstvenoj nevinosti i taj mit nastavljaju da stvaraju. U svakom slučaju, neko je uvek nekoga gonio. Režim posle 1945. stvarao je razne paranoje (džez, apstraktna umetnost, verski običaji i rituali). Ali i režim posle 2000. ima svoje paranoje (Zapad, kapitalizam, ustaštvo). U celini, knjiga Glasom pisana istorija je jedan mikrokosmos, sazdan od ljudskih iluzija i zabluda, od dogmi i oslobađajućih ideja. Ali i od različitih mogućnosti. Izbor između njih nije uvek posledica istorijske nužnosti već slučajnosti. Normalna istoriografija je uvek pluralna, jer je prošlost koju ona tumači složena. Lično, uvek sam bila daleko do shvatanja istorije kao strašnog suda. Ali i od relativizovanja istorijske istine. Postoje neke univerzalne vrednosti koje dele istinu od laži.

    Ima više profesionalnih istoričara koji su zažalili zbog nedostatka sećanja savremenika, nalazeći da ona često sadrže saznanja kojih nema u istorijskim izvorima prvog reda. Usmena istorija nije isto što i naučna istoriografija. Ova druga zna za metod i bavljenje njome smatra se zanatom. Ali, u smislu širenja konteksta za tačne činjenice, usmena istorija je značajna dopuna tumačenju prošlosti: „Bez tragova prošlosti koje ostavljaju učesnici i svedoci događaja, oni koji ih naknadno tumače nisu u mogućnosti da rekonstruišu prošlost i o njoj izriču racionalne sudove“ (Ljubodrag Dimić).

    Istrajan rad Dragoslava Simića u suštini je emancipatorski. On je na fonu Velike istorije pronalazio pojedince i davao im reč. Bio je uveren da oni, toliko različiti, prošlost, koja im je bila zajednička oblikuju kao složenu celinu. Ona takvom postaje kroz njihove životne priče, pogotovo kada su one ispričane „iskreno, pošteno i jasno“ (Raško Dimitrijević). Slušalac Simićevih radio-emisija saznaje prošlost sagledanu iz individualnih perspektiva. Ona nije zadata, da bi se, ostajući njen zarobljenik, neprestano ponavljala. Ako to i nije bio cilj velikog poduhvata Dragoslava Simića, to jeste njegov glavni, onaj oslobađajući, efekat.

  4. Simerijanac каже:

    Пратиш ли свјетско првенство у фудбалу, у Русији ???

    1. NgoeuInformer каже:

      Da, i video sam da je vas odustajanje od uvodjenja sankcija Rusiji i od krivičnog gonjenja plaćenika odlazečih u Ukrajinu skupo koštalo i na sportskom planu.

    2. Simerijanac каже:

      Слабо ти видиш, а још слабије разумијеш.
      За побољшање вида ти препоручујем неког доброг очног љекара у Русији , а за твоју глупост нема лијека. То је ствар генетике, насљедних особина, средине у којој си одрастао, а понајвише погибељн утицај еУ комесара који дијелују на твоју слабашну психу. Иаче, то се у психологији назива негативна индукција.

      Иначе, ви сте због понизног увођења санкција Русији на спортском плану изузетно успјешни, а поготово браћа вам Пољаци који редовно добијају по пет комада у мрежу.

    3. Dado каже:

      Ма јок брате, нема Тв-а код Лазе…већ кад чувари до клоње, он по тастатури и још добије лекове, екстра за то…

    4. Simerijanac каже:

      Често врши велику њужду,
      Разлог, анус маже вазелином а послије тога ставља краставац у њега.
      Да што боље клизи, а воли и кад је мало храпаво.

      Краставац наравно није закривљен, јер строго поштује препоруке Еу комесара.

  5. E. Lirsch каже:

    E al treba skupiti pet ‘iljada moj brale. Ljudi bre gledaju loptanje.

Коментари су затворени.