Прочитај ми чланак

ГЛАВНА ПОЛИТИЧКА ТЕМА: Ко је господар у Босни и Херцеговини

0

БЕОГРАД - Да ли це референдум у РС бити увод у наредне референдуме и тако и даље доводити у питање сувереност Сарајева - питање је због којег постоје тензије у БиХ, сматра социолог Владимир Вулетић, али је оценио да је расположење у Републици Српској после референдума такво да се не праве нови велики кораци.

bosna-bure-barutaВулетић је за РТС рекао да је главна политицка дилема која се крије иза референдума у РС била ко је суверен у БиХ.

Он истиче да је кључно питање да ли ће овај референдум бити на неки начин увод у неке следеће и на тај начин и даље доводити у питање оно што је суверенитет Сарајева, те ће вероватно бити притисака да се на неки начин политичке елите у Републици Српској дисциплинују.

„Питање је да ли ће се у БиХ поштовати одлука власти у Сарајеву, или ће напросто одлука о важним питањима бити везана за грађане, односно за људе у ентитетима“, каже Вулетић.

Оценио је да изјава премјерке Републике Српске Жељке Цвинановић да ће се највероватније ићи у правцу измене самог Закона, који ће подразумевати да се брише она обавезност када је у питању само прослављање Дана Републике, иде у правцу смиривања потенцијалних тензија, те да је то корак који неутралише оно што су били главни аргументи и сукоб око самог референдума.

„Заправо оно што је било кључ за разумевање тензија око референдума, а то је питање да ли то вређа осећања поједених грађана, овим предлогом, уколико то уђе у закон, извлачи се тај кључни аргумент који је и довео до тога што је било питање пред Уставним судом“, каже Вулетић.

Како је навео, више од 10 година у БиХ је питање шта значи Дејтонски споразум и на који начин ће овој или оној мери бити преобликован, те прице да је БиХ нефункционална држава јер није довољно унутарна, а са друге стране је стална тежња из Републике Српске да се оно што су битне одлуке за грађане Српске веже за Бањалуку.

„То је нешто што је трајало, сада је добило један свој израз који је узбуркао мало више страсти, али оцекујем да ће се након почетног смиривања ситуације, та кључна тензија која постоји у БиХ наставити у будућности, видећемо на који начин“, сматра Вулетић.

Када је реч о Србији, Вулетић каже да је у интересу Србије стабилност читавог региона, те да она мора да води рачуна о интересима не само Републике Српске него и о својим интересима, али и шире, о Србима у региону.

„Србија се веома одговорно поставила у овој ствари. Мора да води рачуна о ширем конктексту. Милорад Додик вуче потезе који ће пре свега бити у интересу Републике Српске. Он не мора, као локални лидер, да посматра шири конктекст“, сматра Вулетић.

15 коментара “ГЛАВНА ПОЛИТИЧКА ТЕМА: Ко је господар у Босни и Херцеговини

  1. слободан јарчевић каже:

    ВЛАДА И СКУПШТИНА У ПРОГОНСТВУ

    11000 Београд, Змај Јовина 15 – Тел. 34-27-044, *[email protected]

    Тел. 063/495-051;

    Бр. 1896/16 – 26. IX 7525 (2016)

    Влада Републике Српске Крајине у прогонству Вам доставља став историчара др
    Веселина Ђуретића и академика Слободана Јарчевића о значају јуче обављеног
    референдума у Републици Српској, којим ће се, кажу они, освестити и будити Срби
    муслимани и Срби католици, прозвани од стране колонијалних сила и Ватикана
    несрпским Босанцима и несрпским Хрватима.

    Молимо, да овај садржај достављате својим познаницима, а по могућности, можете
    га превести на стране језике и достављати страним државницима, научним
    установама и уредништвима јавних гласила.

    С поштовањем,

    Бранко Бибић, секретар Владе.

    *********************************************

    Др Веселин Ђуретић

    Академик Слободан Јарчевић

    РЕФЕРЕНДУМ БУДИ СРБЕ МУСЛИМАНЕ И СРБЕ
    КАТОЛИКЕ

    Референдум у Републици Српској је завршен и њиме се наставља државотворност
    српског народа, која више не може бити нарушена колонијалним умећем чланица ЕУ
    и НАТО. Та државотворност неће српски народ у Републици Српској одвести у
    изолацију, како то кратковидо најављује Бакир Изетбеговић, јер државотворност
    омогућује равноправно учешће у међународним односима, а то учешће све ће мање
    зависити од многих ограничавања која су Републици Српској наметали органи
    муслиманско-католичког ентитета Босне и Херцеговине.

    Тако, Република Српска се неће враћати у колонијалне кавезе последњих столећа,
    у који се убраја и Дејтонски споразум, којим је, по верском обрасцу, разбијен
    српски народ у Босни и Херцеговини. Бакир Изетбеговић не схвата тај колонијални
    учинак на српској земљи, те се залаже за опстанак турског колонијалног учинка с
    једне стране и аустријског и ватиканског с друге стране, чиме су измишљене две
    нове нације (Бошњаци и Хрвати) у које су угурани исламизирани и покатоличени
    Срби. Те исламизиране и покатоличене Србе (Бошњаке и Хрвате) почеће да буди
    јучераашњи референдум у Републици Српској, а могуће је да отвори очи и Бакиру
    Изетбеговићу, чији прадеда је дошао из Београда у Босну и који је био Србин по
    народности, а Србијанац по завичајном пореклу – а није био завичајно Босанац.

    Сва је срећа што овом буђењу у Српство Босанаца и Хрвата могу помоћи и повјесна
    (историјска) дела самосталних Срба научника све три религије, који су одбацили
    колонијална кривотворења о древној, античкој и средњевековној српској земљи на
    Балкану и Подунављу, проглашавајући делове српске земље несрпском – шиптарском,
    македонском, црногорском, бошњачком и хрватском. Надам се да ће научне, школске
    и универзитетскеустанове у Републици Српској прихватити садржаје ових истинских
    историјских дела и њима ће уклонити тровање нових покољења, те та покољења неће
    бити затрована међусрпским мржњама како су то биле затроване претходне српске
    генерације, па су их колонијалисти користили за изазивање светских ратова и за
    међусрпска ратна истребљења.

    Нека и Бог буде на помоћи Србима свае три религије.

    Београд, 26. септембра 7525 (2016)

  2. Legenda каже:

    Amerika je gazda celog sveta ili bar to pokusava da bude
    ide joj dobro za sad
    mada, to dobro, sta u stvari znaci
    dobro za Ameriku
    dobro za ostatak sveta
    dobro za nas
    dobro za mene
    sta vi gospodo velikosjerbi mislite jel to dobro ili lose

    1. dom pedro каже:

      a ti si njihov sluga i rob. To ti je u ustaskim genima, zato ti ne mozes nikada razumeti srbe i njihovu ljubav za slobodu

  3. Zdravko Radukic каже:

    Шта рећи.Покушај правдања ВЕЛЕИЗДАЈЕ битанги на власти у СРБИЈИ.Раде ових дана пуном паром пропангандисти са ББС и њихових испостава у ОКУПИРАНОЈ И ПОНИЖЕНОЈ СРБИЈИ.Џабе кречите битанге.

    1. Legenda каже:

      joj sto volim da te ponizavam
      je li, jel uzivas da si ponizen
      jel volis da patis
      jel ti lepo kad te muche
      jeste?
      e onda mars na gej paradu

    2. Zdravko Radukic каже:

      Ха,Ха. Хтели МИ али нисмо могли ОД КОРДОНА ПОЛИЦИЈЕ да поделимо штангле ПЕДЕРИМА.Нормално у ДУГИНИМ БОЈАМА у духу напредне Западне цивилизације.

  4. xyz каже:

    „Ко је господар у Босни и Херцеговини“? Па Срби су газде. Истина ми пуштамо мало и ове бивше исфрустиране “Србе“ да мисле да су они.

    1. Legenda каже:

      ti nekog negde pustas
      joj bedo i jado
      bosanci znaju samo da se gadjaju kamenjem
      ako im das pusku naucice kako se puca, kalasnjikov je i pravljen za ljude poput njih, dakle prost za rukovanje
      i to je vrh dalje nema
      u stvari ima, hag i optuzba za ratni zlocin

    2. xyz каже:

      Шетај! Твој IQ је једнак броју опанака које носиш.

    3. Legenda каже:

      men treba samo jedna cipela druga je u gipsu

    4. dom pedro каже:

      opet si stavio nogu u majcinu

    5. Dado каже:

      Мислиш 45-46. То је пуно брате, не претеруј…смањуј бре, лудо је то…

    6. xyz каже:

      Па ако посече нокте може да носи 42-43.

  5. NGO_Informer каже:

    U proteklih trideset godina napisano je mnogo tekstova, među kojima i ozbiljnih naučnih radova, o Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (1986). Može li se danas o tom istorijskom dokumentu pisati bez uvida u tu obimnu literaturu, i bez osvrta na nju?

    Brojni autori pokušavali su da odgovore na pitanje šta Memorandum SANU nije a šta jeste. Jedinstveni su u tome da pomenuti dokument nije pisan u tajnosti, da ga nije pisao pojedinac, najmanje stranac, da nije – poput prvog spoljnopolitičkog programa (Načertanija, 1844) – decenijama imao status državne tajne. Podeljeni su oko njegove istorije i sadržaja, a naročito efekta, kako neposrednog tako i onog posmatranog sa istorijske distance, za koju je potrebno mnogo više od protoka vremena u hronološkom smislu. Memorandum SANU javlja se u složenom istorijskom kontekstu (promene u svetu, u Jugoslaviji i Srbiji, u samoj Srpskoj akademiji nauka i umetnosti). Otuda su autori podeljeni, pre svega, oko utvrđivanja kriterija za procenu efekta Memoranduma SANU.

    Jugoslavija je mala i siromašna zemlja, sa društvom u suštini zatvorenim, odnosno ideologizovanim; ona se, istovremeno, pred tim promenama i otvarala i od njih izolovala. Nastojeći da se, posle 1948. godine, vojno i politički udalji od zemalja socijalističkog lagera, ona je do kraja zadržala njegove dve bitne ideološke karakteristike: državno-svojinski odnos i politički monopol Komunističke partije. Na ta dva pitanja kristalisaće se različite orijentacije i unutar vladajuće partije.

    Od polovine šezdesetih godina prošloga veka događaji u zemlji nizali su se kao karike u lancu. Najpre je došlo do privredne reforme (1965), koja je dovela do velikih sudara interesa i podela u
    partijskom vođstvu, za čiji ishod je bilo odlučujuće na kojoj strani je stajao Josip Broz Tito. Usledilo je uklanjanje Aleksandra Rankovića, predstavnika Srbije u najvišem partijskom i državnom rukovodstvu Jugoslavije. Prvi je reagovao književnik Dobrica Ćosić. U ličnom pismu Titu, uoči Brionskog plenuma, Ćosić je nagovestio da će se nezadovoljstvo uklanjanjem Rankovića širiti. U Srbiji, pred opštinske izbore 1967. godine, došlo je do stvaranja neformalne opozicije. Politički i ideološki heterogena (bivši četnici, ibeovci, komunisti „ražalovani“ u ranijim partijskim „čistkama“, penzionisani generali JNA, protivnici privredne reforme – „crveni direktori“ čija su preduzeća poslovala sa gubicima, pojedini sveštenici) – ova neformalna opozicija imala je samo jedan cilj: pripremiti se za razdoblje posle Tita. Nešto kasnije, na IXV sednici CK SK Srbije (maj 1968), dvojica njegovih članova – Dobrica Ćosić i Jovan Marjanović, univerzitetski profesor istorije, zatražili su promenu vladajuće politike u nacionalnom pitanju kao štetne po interese Srbije i srpskog naroda. U junu 1968. godine u Beogradu je došlo do studentskih demonstracija, prvih antirežimskih demonstracija posle Drugog svetskog rata. Podstaknute studentskom pobunom u svetu pod uticajem „nove levice“, demonstracije beogradskih studenata bile su u tradiciji srpske socijalističke levice: neponavljanje zapadnoevropskog puta, to jest protiv kapitalizma i liberalizma. Njihove glavne parole bile su protiv socijalnih razlika i „crvene buržoazije“. Početkom sedamdesetih godina (1971–1972), udarom jugoslovenskog partijskog centra, bila su smenjena proreformska, proliberalna rukovodstva u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Tada je, ako ne uništena, onda bitno oštećena kritična masa za promene. Pod stigmom – tehnokrati, liberali, sovjetofobi – iz Partije, državne uprave, privrede, kulture, medija, bile su uklonjene hiljade obrazovanih ljudi u najboljoj snazi. Režim je na ova duboka previranja, u kojima se odlučivalo o orijentaciji za budućnost,
    odgovorio dvojako: odustajanjem od reforme i nastavljanjem ustavni promena. Ustavni amandmani (1971–1972) pripremili su konfederalni Ustav od 1974.

    Donet na bazi odnosa snaga – uz protivljenje Srbije i rezerve samog Tita, a uz pristanak svih ostalih republika, Ustav od 1974. izazvao je i javne otpore (diskusija na Pravnom fakultetu u Beogradu). Identifikovana sa Jugoslavijom, Srbija je konstantno odbacivala ideju složene države. Odnosno, u Kraljevini Jugoslaviji – federalizam, u SFRJ – konfederalizam. Ali je sa zahtevom za revizijom Ustava od 1974. izašla tek posle Titove smrti (1980). U Srbiji je, sa tom namerom, objavljena Plava knjiga. Međutim, demonstracije na Kosovu (1981), u kojima su Albanci zahtevali republiku, najavile su zaoštravanje odnosa.

    Postepeno, Kosovo dospeva u fokus: 180 Srba i Crnogoraca sa Kosova upućuje Narodnoj skupštini spisak žalbi i pritužbi zbog svog položaja (februar 1986). Mesec dana kasnije, 216 intelektualaca potpisuje peticiju u kojoj se srpski narod proglašava žrtvom genocida. Posle dugog ćutanja, dolazi do prave eksplozije: genocid postaje najfrekventnija reč u javnom govoru.

    Akademici kao pojedinci učestvuju u političkom životu, ali se Akademija, u skladu sa svojom tradicijom, ne oglašava. Njen prvi predsednik, Josif Pančić, smatrao je da ona treba da ostane izvan
    politike, upravo zato da bi mogla da u društvu igra ulogu naučnog arbitra. Prvi pokušaj javne politizacije Akademije učinio je svojom pristupnom besedom Dobrica Ćosić (1977). Režim je reagovao oštro, ne dozvolivši da se beseda objavi. I u samoj Akademiji su tada postojala neslaganja za takvo angažovanje. Ali, oslonimo se na izvore, u koje spadaju značajni memoari pokojnog akademika Mihaila Markovića (Uzlet u nebo, I – II…), vodeće ličnosti u beogradskoj
    grupi filozofskog časopisa „Praksis“, koji je, po vlastitom iskazu, „u pisanju Memoranduma igrao jednu od ključnih uloga“ (bio je član Radne grupe – L.P.).

    Prema Mihailu Markoviću, SANU je sve do osamdesetih godina XX veka bila apatična i dogmatska institucija, što je značilo: „negovati čistu, neutralnu nauku… samo slušati i učiti“. Osamdesetih godina dolazi do prekretnice. U sastav Akademije ulaze predstavnici nove generacije: ekonomisti, demografi, istoričari… Oni imaju svest o tome da se svet nalazi na razmeđi dveju istorijskih epoha, ali i Jugoslavija, još osenčena dubokom starošću Josipa Broza Tita, netom ustoličenog za doživotnog predsednika SFRJ.

    Srpska akademija nauka i umetnosti, naročito njen podmlađeni deo, nije htela da ostane po strani: njeni članovi nisu bili tek zahvaćeni događajima, oni su na različite načine bili njihovi kreatori i nastojali su da utiču na njihov tok. Tako se utemeljuje ideja o jednom programu za budućnost. Predlog je formulisan na Skupštini SANU (23. maj 1985), prihvatilo ga je Predsedništvo SANU i
    formiralo telo zaduženo za njegovu izradu. Autori radova o Memorandumu SANU precizno su ustanovili faze rada na njemu. Radna grupa sastala se nekoliko puta u januaru 1986. godine, a Komisija, po drugi put, 31. marta iste godine, da bi prihvatila tekst Memoranduma. Međutim, tekst se, sutradan, neočekivano pojavio u beogradskom listu „Večernje novosti“. Odjednom, predmet razgovora postao je način na koji je dospeo u javnost a ne njegov sadržaj. Ta pojedinost je karakteristična za našu političku kulturu po kojoj se ništa ne precizira da bi se ostavilo široko polje za manipulaciju.

    Prema već citiranom akademiku Mihailu Markoviću, jednom od članova Radne grupe, nije bilo nikakvih teškoća da se dođe do teksta Memoranduma SANU u bilo kojoj njegovoj verziji: „nije rađen u tajnosti“, više puta je prekucavan u Akademiji. Mistifikacije oko Memoranduma, a naročito ona koja je dolazila od nekih akademika da Memorandum nije ni postojao, po mišljenju akademika Mihaila Markovića, relativizovale su jedan vrlo značajan dokument, rađen vrlo organizovano i sa ambicijom da odgovori na izazove jugoslovenske krize: „Meni se lično ova priča o ’nepostojećem’ Memorandumu nikad nije mnogo sviđala. Tekst je nesumnjivo postojao, i to u više verzija, on nije bio prihvaćen pa ni završen, on je bio tu, bogat idejama i zapažanjima i nije ga se trebalo tako lako
    odricati“.

    Ko je, dakle, mogao biti za primenu onog obrasca političke kulture po kome „sve i jeste i nije“ i „može da bude a ne mora da znači“? Režim je bio zainteresovan da u Jugoslaviji ne bude identifikovan sa Memorandumom, ali da se suviše ne distancira od uzavrele javnosti u Srbiji oko kosovskog pitanja. Predstavnici Akademije, možda, da ne rizikuju jedinstvo u sopstvenim redovima. Na Vanrednoj skupštini SANU (10. decembar 1986), akademici Vaso Čubrilović, Sima M. Ćirković i Radomir Lukić nisu bili zagovornici radikalnih, u suštini arhaičnih, odgovora na izazove jugoslovenske krize, koju je nudio Nacrt Memoranduma.

    U godinama rata nastalo je delo akademika Sime M. Ćirkovića Srbi među evropskim narodima, sa istorijskim bilansom koji je nudio drugačije odgovore na izazove jugoslovenske krize. Ovo delo je prevedeno na deset jezika, dok je u ovdašnjoj istoriografiji dobilo dva prikaza. Bilo je, dakle, pretpostavki za dijalog, ali ne i političke volje. Želeo se konsenzus oko rešenja srpskog pitanja: „federacija po meri Srbije i Srba, ili Srbija kao nacionalna država na teritoriji gde Srbi žive“ (Sima M. Ćirković). Drugim rečima: sad ili nikad. Zato, pozicije sukobljenih strana, uslovno rečeno režima i Akademije, ne deluju kao suštinski različite, ne kao alternativa jedna drugoj. A i efekat načina na koji je Nacrt Memoranduma dospeo u javnost je isti: ideje su obelodanjene a njihov nosilac je ostao nepoznat.

    Bilo je političkih napada na Nacrt Memoranduma, ali ne i na Srpsku akademiju nauka i umetnosti kao instituciju. U cifru je izračunato njeno prisustvo u tadašnjoj javnosti. Primera radi: u listu
    „Politika“ (rubrika „Odjeci i reagovanja“), od 1988. do 1991. godine, „uz aktivno učešće upravo članova komisije za Nacrt Memoranduma“ – objavljeno je 306 priloga o akademicima kao i 76 priloga o radu Akademije (Olivera Milosavljević, „Upotreba nauke. Javna politička delatnost Srpske akademije nauka i umetnosti 1986 – 1992“…). To je, uz zabranu proslave 100-te godišnjice Akademije, doprinelo njenom uticaju, posebno na inteligenciju. Nije inteligencija dovela Slobodana Miloševića na mesto vodeće političke ličnosti u Srbiji (VIII sednica CK SK Srbije, 1987). „Naprotiv“ – tvrdio je akademik Mihailo Marković, potonji potpredsednik i ideolog Socijalističke partije Srbije – „on je njenu (inteligencije – L.P.) podršku dobio tek posle niza smelih i slobodoumnih poteza. Duh Srbije je bio veličanstven. Ugled SANU je bio veći nego ikad u istoriji“. Ali i u Jugoslaviji i u svetu bilo je malo onih koji su tako mislili.

    Potreban kao egzaktan bilans razvoja Srbije do prelaza iz XX u XXI vek i spisak racionalnih rešenja, Memorandum SANU, po mišljenju autora koji su ga analizirali, to nije bio. Stvarnost, koja je kreirana, uz učešće akademika i Akademije, nije samo aberacija, a ni plod zlih namera pojedinaca: ona ima dugo trajanje. Po mišljenju svojih kreatora, on je bio politički program sa ciljem da artikuliše orijentaciju za budućnost i da, sa autoritetom nauke, izvrši široku mobilizaciju. On ima dva dela: I Kriza privrede i društva; II Položaj Srbije i srpskog naroda. Više autora nalazi da su ovi delovi kontroverzni; ja ih, naprotiv, smatram kompatibilnim. Oni sadrže dve konstante srpske tradicije: državni socijalizam i nacionalizam, u krajnjem rezultatu – narodna a ne moderna država. Otuda su pojedini akademici proklamovali na granici XX u XXI vek povratak u XIX vek. Stvaranje države „kakvu svi drugi narodi imaju“.

    Ni danas nema pokušaja da se egzaktno objasni zašto je Srbija danas tu gde jeste. Šta je razlog i gde ga treba tražiti. Teško je ne uzeti u obzir sledeću poznatu činjenicu:

    Sposobnost društva da svoju nedeljivu prošlost objektivizira sazreva samo u onoj meri u kojoj društvo tu svoju prošlost prestaje da živi i u kojoj sa razumevanjem prošlosti gubi potrebu da je ponavlja. To je, možda, ključno pitanje koje je trebalo postaviti i o tridesetogodišnjici Memoranduma SANU. Inače, izgleda da u novim – starim tekstovima traje sukob istih strana, a vreme neumitno prolazi.

    Latinka Perović

    1. Legenda каже:

      ovo se po srpski moze svesti na vrlo kratko
      srpski komunisti su se usrali

Коментари су затворени.