Прочитај ми чланак

ГОДИШЊЕ ЛУДИЛО: Ко је већи Хрват, мери се по мржњи Срба!

0

У недељи пред нама, регион ће поново бити окренут - прошлости. Као и пред сваку, тако и пред 21. годишњицу операције Олуја, тензије су подигнуте до максимума.

EU SRPSKA I HRVATSKA ZASTAVA5Док технички министар Вулин тврди да је Хрватска потонула у лудило, хрватски шеф дипломатије из владе у оставци поручује да Србија води пропаганду попут оне из деведесетих.

Недеља годишњице Олује у Хрватској вечерас почиње – откривањем споменика.

Миро Барешић, атентатор на амбасадора Владимира Роловића, који је касније настрадао у рату деведесетих као хрватски војник, уз музику Марка Перковића Томпсона, добија споменик испред родне куће.

“Подићи споменик Миру Баришићу, озлоглашеном, осуђеном терористи и убици говори да је Хрватска потонула у лудило из ког нема снаге да се отргне“, навео је министар за рад Александар Вулин.

Вулин каже да су тензије подигнуте на свим границама Србије, па и на Косову, а да је заједнички именитељ свих тензија – примедба што се Србија развија и јача.

“То нису тензије које је Србија подигла. Не дижемо ми споменике терористима, не рехабилитујемо ратне злочинце и фашисте, не ослобађамо ратне злочинце из последњих ратова. Србија нема ниједан разлог да се стиди свега што се дешавало у претходном периоду и да своју тугу не подели са онима који су побегли из Хрватске“, рекао је он.

Хрватски шеф дипломатије у одлазећој влади за Н1 понавља оно што је његово министарство већ саопштавало – иако декларативно желе добре регионалне односе, неће Србији допустити затварање поглавља 23 и 24.

“Јасно смо поручили властима у Србији да престану са пропагандом која подсећа на деведесете године и Милошевићеву агресију. Престаните с тим! Никоме нећемо допуштати, а посебно не наследницама агресора, да нам такве поруке упућују. То неће ићи, почните да радите на европеизацији друштва. Ухватите се посла“, навео је раније Миро Ковач.

Овакву атмосферу, познаваоци прилика оцењују као – уобичајену пред сваки трауматичан датум из турбулентне прошлости деведесетих.

“Мене само чуди како народу више то није досадило јер је сваки пут исто. То што је сад мало јаче треба приписати чињеници да се сад у ХДЗ-у дешава реструктурирање и треба доказати ко је већи Хрват и већи домољуб. А овде у Србији имамо мутну ситуацију, влада тек треба да се формира и имам утисак да се поједини кандидати за министре доказују у србовању, надајући се да ће им ваљда то донети неке поене“, рекао је новинар Времена Дејан Анастасијевић.

Данашњу етапу размене оштрих речи Београда и Загреба закључује порука српског шефа дипломатије у техничкој влади који каже да присуствујемо рехабилитацији фашистичке усташке НДХ, а да Србија ниједним потезом не потпаљује сукобе већ чини све за стабилност.

Ипак, неминован је закључак да Србија ни овај пут није започела овај талас екстремне дипломатије, нити улази у било какв облик истацања национализма. Поставља се питање, ако је Хрватска као чланица ЕУ достојна таквог чланства, зашто је ометена од стране једне Србије у даљем развоју и просперитету? Чиме ли је једна Србија толико спутава и нарушава њен интегритет?

12 коментара “ГОДИШЊЕ ЛУДИЛО: Ко је већи Хрват, мери се по мржњи Срба!

  1. EU Pakaristan каже:

    OVI NAŠI MAJMUNI IZ PROZAPADNE VLADE „BEZ ALTERNATIVE“ MORAJU DA SHVATE STARO PRAVILO –

    DA SE SA HRVATIMA NE RAZGOVARA O POLITICI, RELIGIJI I ISTORIJI, UKRATKO, O NIČEMU, JER SA SUPROTNE STRANE IMAMO KRETENE I IMBECILE A VREME I ŽIVCI SU DRAGOCENI.

    DRUGO, TI ISTI PROEUROPSKI MAJMUNI IZ VLADE MORAJU DA SHVATE DA HRVATI IMAJU SAMO 2 STVARI – SPOMENIKE I KONTEJNERE. PUSTIMO IH NA MIRU 1 DAN U GODINI NEK UŽIVAJU U SPOMENIKU JER OSTALA 364 MORAJU KOPATI PO KONTEJNERIMA I GRISTI SE ZA HRVACKA MYDA KAKO IM JE EU DALA BEDU.

    1. Milan Miljkovic каже:

      Борис Малагуски филм Тежина ланца 2 —-филмhttp://www.filmonex.com/publ/s/4/4/4-1-0-5572.,.,.,.,.,.

    2. EU Pakaristan каже:

      gledo sam naravno… na koji deo misliš?

  2. Branko Samac каже:

    Непоправиву штету су Србима урадили Борис Тадић и остала петооктобарска багра која је кривила Милошевића за почетак рата. Усташка свест у хрвата је 91. била једнака као што је и данас. Сад су хрвати добили поклон од запада у облику Сребренице па имају оправдање за убијање Срба од 1941.-е. А нико у Србији не спомиње да је из Хрватске протерано пола милиона Срба. Срби тј политичари су довели до тога да су србске жртве небитне. И сада говоре да је протрано свега 250 хиљада Срба а пописи говоре 450 хиљада. А и ти 200 хиљада које је остало су старци који покушавају вратити имовину.

    1. EU Pakaristan каже:

      kao onaj koji je malo ovde a malo i tamo, mogu ti reći da Srba tamo ima možda i duplo od tih popisanih 187.000 ili tako nekako, jer evo,kod mene nisu ni bili da me popišu jer su videli kako sam se 2001.izjasnio ja i svi moji u kući, zato nisu došli. To su radili naveliko. Drugo, istina je da je puno staraca Srba tamo, ali njihova deca su u većini slučajeva isto tamo, samo mali deo se odvojio od staraca i otišao ili vani ili u Srbiju i RS, i ti koji su ostali uglavnom se ne izjašnjavaju Srbima jer ih je strah za egzistenciju. Tako da od oko 700.000 Srba pre rata ja verujem da je tamo još recimo 350.000.

    2. Milan Miljkovic каже:

      Борис Малагуски филм Тежина ланца 2 —-филмhttp://www.filmonex.com/publ/s/4/4/4-1-0-5572,,,,,,,,,,,

    3. Milan Miljkovic каже:

      Борис Малагуски филм Тежина ланца 2 —-филмhttp://www.filmonex.com/publ/s/4/4/4-1-0-5572——————

  3. DIKI каже:

    Nije mi poznato kako vi gospodo komentatori ali ja u poslednje vreme imam strahovite bolove glede Krvatskih stavova o Srbima u predelu belih bubrega. Natakao bih ja njih na onu stvar kao Vladica Zoku ali mogu tu ispasti nezgodacije tipa Pediculosis pubis, AIDS, Gonoreja, ili ona što je donosi Treponema pallidum, pa bih molio, prosim lijepo (ja posrana jezika, stalno nešto prose, slepci) da nas ubuduće preskočite sa ovakvim temama. Može recimo, da postavite vest na koju nogu je jutros ustao Putin, oće li se javnuti na Crveni mobilni ako ga bude davio Erdogan, a što se ustašije tiče, javite samo ako ih neko grune sa jedno 15 atomika od bar 150 kilotona (na komad, of kors).
    Koga bre zabole šta kenjaju hrvati?????? Uvek samo i kenjaju. Vrlo bedan narod, jadan da mere nema. I pogan, kao i svi jadovani.

    1. Milan Miljkovic каже:

      Борис Малагуски филм Тежина ланца 2 —-филмhttp://www.filmonex.com/publ/s/4/4/4-1-0-5572.,.,,,,,,,,,,,,,

  4. xyz каже:

    MRŽNJA KOJA NE PRESTAJE: „… TAKAV JE I DANAŠNJI ZAGREB! … Evo šta su Hrvati radili Srbima pre više od 100 godina!

    „Bratska“ obećanja u 19. vijeku

    „Srbobran – Glasilo Srpske samostalne stranke u Trojednici“… Zagreb, 2. (15.) januara 1901.

    „Praštajući se sa 19. vijekom, Srbi se ne mogu žaliti na „braću“ Hrvate da bar u obećavanju nijesu bili izdašni prema njima. Hrvati, zaista, nijesu bili štedljivi u obećanjima, koja su činili Srbima, ali uvijek samo onda, kad su u nevolji svojoj trebali srpske pomoći. Kad im je prijetila opasnost, kad je trebalo izvojevati ustavnu slobodu, ustavna prava i zemljišnu cjelokupnost, kada se je trebalo oduprijeti centralističkim težnjama bečkim i izvojevati što povoljniji državnopravni odnošaj prema Ugarskoj ili je valjalo srušiti nenarodnu vladavinu, – u svakoj takoj prilici potekle su kao med sa „bratskih“ usana slatke riječi o „bratskoj slozi“ i „ljubavi“, i braća nam obećavahu zlatna brda i doline…“ Potom na ovoj tezi gradi historiju 1848. godine, 1861. i 1865-67., u više nastavaka.

    „Bratska“ obećanja u 19. vijeku

    „Srbobran“… 10. (23.) januara 1901.

    Četvrti nastavak ove serije bavi se uglavnom erom bana Ivana Mažuranića, za koju autor kaže da je „ostala po Srbe kao najcrnja uspomena iz 19. vijeka“. Pri tom se posebno osvrće na školski zakon i pitanje srpske školske autonomije, a potom i na hajku koja je uslijedila nakon srpsko-turskog rata 1876. godine: „Tri profesora pakračke srpske preparandije (učiteljske škole – nap. I. B.) zatvoriše na puku denuncijaciju da snuju „veleizdajničku zavjeru“; s njima pozatvaraše više uglednih Srba pakračkh. Ista je sudbina postigla ugledne Srbe u Karlovcu,, Osijeku, Belovaru, Daruvaru itd. Srbe nemilice satirahu, materijalno upropašćivahu; protiv njih se otvorila bila nečuvena hajka na svima linijama. Tako vraćahu „braća“ ljubav Srbima koji junački istrajaše s njima u narodnoj borbi protiv Rauha!“

    Kome bode oči srpski jezik?

    „Srbobran“… 10. (23.) marta 1901.

    Bilješka posvećena odjelnom predstojniku Arminu Paviću. Podsjećaju na njegove izjave, kao npr. da „kralj Milan lijepo govori hrvatski“ , ili na pozdrav studentima: „Živio vas hrvatski bog!“. Ili na slučaj Maretić: „Kad je profesor zagrebačkog univerziteta dr. T. Maretić napisao: „Gramatiku hrvatskog ili srpskog jezika“ i podnio molbu da mu se gramatika primi kao knjiga za srednje škole, odgovorio mu je predstojnik g. Pavić, da će mu se knjiga samo tako primiti za srednje škole, ako iz naslova izostavi ono „ili srpskog“ jezika. Dr. Maretić umjesto da je kao ozbiljan naučenjak odbio neumjesni šovinistički zahtjev, zapliva i sam šovinističkom strujom i protiv svoga naučnog uvjerenja izdade knjigu kao „Gramatiku hrvatskog jezika“…“

    Hrvatska opozicija

    „Srbobran“… 21. marta (3. aprila) 1901.

    Na vijest o mogućoj fuziji pravaških stranaka list zaključuje: „Samo je jedno, što sve te stranke ujedinjava, i što ih veže jednom mišlju. To je borba protiv srpskog imena i plemena, protiv srpskih pravednih zahtjeva…“

    Dr. F. Iveković i njegova posla ili kako se srpski jezik pretvara u hrvatski?

    „Srbobran“… 28. aprila (11. maja) 1901.

    Još jednom se vraćaju ovom pitanju povodom izlaska prve knjige Broz – Ivekovićevog „Rječnika“: „Građu za rječnik Broza i Ivekovića dali su dakle: Vukov „Srpski rječnik“, koji mu je temelj, a onda dalje. Sva djela Vukova i Daničićeva, Akademijski rječnik, koji izrađuju Srbi Daničić i Budmani, djela M. Đ. Milićevića, djela P. Petrovića Njegoša, neštampana zbirka riječi od srpskoga sveštenika Joce Bogdanovića iz Divosela u Lici, a samo radi parade spominje Iveković i „Hrvatske narodne pjesme“, koje su popisane po pjevanju i kazivanju Srba pjevača… U toj svekolikoj raboti dakle nema ni jednog hrvatskog pisca, s kojim bi se Iveković mogao poslužiti da popuni blago „hrvatskoga jezika“…“

    Pjesnička sloboda

    „Srbobran“… 3. (16.) jula 1901.

    „Pozvat dakle po g. Raduloviću odgovaram mu, kao i svim prijateljima i neprijateljima: od brze Drave do sinjega mora, od mutnog Dunava do bistre Cetine, pa od Drine sve do Soče jedan je samo hrvatski narod, a samo jedna i to hrvatska otadžbina.“ Tako je odgovorio hrvatski pjesnik dr August Harambašić, prilikom prekjučerašnjeg otkrivanja Lopašićeva spomenika u Karlovcu, na zdravicu upravitelja srpske preparandije g. Radulovića, koji je kao „Srbin pozdravio hrvatsku svečanost“… Ne znamo, kako je bilo na duši g. upravitelju srpske preparandije, kad je ovako lijepo ugošćen po „neslavjanskom“ običaju, ali pametan čovjek kada čita govor hrvatskog pjesnika, smiješi se i kaže: pojetika licencija… Doduše, za Harambašića kažu i to, da je loš pjesnik i plagijator…“

    Nema Srba!

    „Srbobran“… 19. jula (1. avgusta) 1901.

    Opet pismo iz Petrinje, u kojem se žale na načelnika Gavrilovića, koji sjednicu opštinskog zastupstva zakazuje na pravoslavnog sv. Iliju, na srpsku novu godinu drži nedjeljni vašar, na Bogojavljenje sam načelnik vozi đubre, jer on „za vlaške svetke ništa ne daje“. Dopisnik na kraju dodaje i ovo: „Spomenuću vam još, da je djeda našega načelnika Gavrilovića bio još pravoslavni Srbin, ali – razumije se – mješoviti brak odrodi sinove, a unuci, eto, zagrdiše“.

    Na 24.260 pravoslavnih Srba nijednog Srbina činovnika

    „Srbobran“… 26. jula (8. avgusta) 1902.

    Povodom objave u službenom listu, od 23. jula, da je upravitelj suda u Gračacu dr Aleksandar Vaić, premješten u Glinu, a u sudu u Gračacu namješten pristav Franjo Stilinović, list konstatuje da je time iz Gračaca otišao jedini Srbin činovnik, iako u kotaru živi 24.260 pravoslavnih Srba i 5.228 rimokatolika. „Sav srpski pravoslavni narod kotara gračačkog neizmjerno žali na to, te je podnio svoju molbu na bana, jednu telegrafsku, a drugu pismeno, sa potpisima od preko 400 pravoslavnih Srba iz sve četiri općine kotara gračačkog.“

    Demonstracija protiv Srba i „Srbobrana“

    „Srbobran“… 19. avgusta (1. septembra) 1902.

    … „Što se demonstracija tiče, one su otpočele juče, u nedjelju, na podne. Pred Srpskom Bankom na Ilici, skupila se gomila đaka i radnika, oko kojih se brzo slegao čitav svijet. Pošto su na Srpskoj Banci polupani svi prozori – u čemu im niko nije smetao – krenula se gomila pred kuću predsjednika Srpske Banke i polupala mu prozore. Jedna gomila demonstrirala je pred uredništvom našim… Istog dana u nedjelju poslije podne oko 4 sahata, zašla je jedna grupa demonstranata, većinom đaka i trgovačkih pomoćnika, praćeni od gomile radoznalog svijeta, od kavane do kavane – počevši od „Narodne kavane“ – i zahtjevala je da joj se da „Srbobran“. Kad ga je dobila spalila ga je vičući: „Apcug Srbi! Apcug Vlasi!“ Poslije ovoga nagrnuše u Nikolićevu ulicu, gdje je Srpska štamparija i naše uredništvo… Demonstracije, koje trajahu neprekidno, nastaviše se uveče u mnogo većem razmjeru i s mnogo većom žestinom… Kao što se vidi, demonstracije su najviše naperene protiv Srpske Banke. Ova činjenica dovoljna je da protumači značaj demonstracija…“

    Bojkot na sve strane

    „Novi Srbobran“… 12. (25.) februara 1903.

    Srpsko akademsko potporno društvo je i dalje pokušavalo organizovati svoju zabavu, nakon što ih je Glazbeni zavod odbio, pa su kaparisali dvoranu hrvatskog pjevačkog društva „Kolo“. Međutim, sad su se i oni predomislili i u dopisu odustali od svoga zaključka o iznajmljivanju, a u „interesu svoga društva“, i vratili uplaćenu kaparu. „Srbobran“ gorko zaključuje: „Genijalni Maksim Gorki prikazao je na divan način u pripovijesti „Porodica Orlov“, kako je psihološki sasvim razumljivo, da se u skučenom prostoru i zagušljivoj atmosferi razvija samo međusobna mržnja, i porodica koja tako živi uvijek se samo svađa i tuče. Takav je i današnji Zagreb!… Kad to znamo, onda nam je psihološki sasvim razumljivo što taj i takav Zagreb najviše mrzi Srbe. Zagreb je u političkom pogledu madžaronski, u kulturnom i jezičnom njemački, a u trgovačkom i finansijskom čivutski. Protiv sve tri te struje je nemoćan, pa za to ne zna i ne može ništa drugo, nego da iskali svoj patriotski gnjev protiv Srba…“

    1. EU Pakaristan каже:

      S koje strane skidaš Srbobran ?

    2. xyz каже:

      Сигурно је да ми Срби по неки пут претерамо али Хрвати су веле маистори! SRPSKE LAŽI I POSEZANJA (1.)+AAA –
      Srbi slave i nepostojeće junake, a Hrvati svoje zaboravljaju!
      Autor: 7Dnevno,
      Nisu više Srbi toliko agresivni kao ranije (ili se nama tako čini), valjda su shvatili da od toga nema velike koristi. Ponekada iz njih provale potisnuti želja i snovi njihovih predaka za Velikom Srbijom, kao u nedavnim izjavama: „Vukovar je srpski grad“ (predsjednik Nikolić); „Mi želimo izlaz na more“ (ministar Dačić); „Gundulić je srpski književnik, a ne hrvatski“ (bivši predsjednik Srbije Tadić). Ili SANU: „Ivan Gundulić, Ruđer Bošković i drugi Dubrovčani su srpski književnici, odnosno znanstvenici“

      Podsjetimo što je pisao list “Srbobran” (M. Artuković, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova, 1991.) prije 120 godina o Srbima i njihovom odnosu spram Hrvata, kao i o planovima srpskog naroda za budućnost – dosta je od tih želja i planova ostalo kod Srba danas. Da je to tako, vidjelo se i u prošlom ratu 1991. kada je napadnuta Hrvatska u cilju stvaranja Velike Srbije. Međutim vremena su se promijenila.

      Nisu više Srbi toliko agresivni kao ranije (ili se nama tako čini), valjda su shvatili da od toga nema velike koristi. Ponekada iz njih provale potisnuti želja i snovi njihovih predaka za Velikom Srbijom, kao u nedavnim izjavama: “Vukovar je srpski grad” (predsjednik Nikolić); “Mi želimo izlaz na more” (ministar Dačić); ili “Gundulić je srpski književnik, a ne hrvatski” (bivši predsjednik Srbije Tadić). Ili Srpska akademija nauka i umetnosti: “Ivan Gundulić, Ruđer Bošković i drugi Dubrovčani su srpski književnici, odnosno znanstvenici” i sl. Iz “Srbobrana” navodim još ponešto što smatram aktualnim, ali je nemoguće sve takve citate pretiskati.
      Hrvatski junaci bez spomenika!?

      Recimo nešto o ćirilici. “Srbobran”, koji je – usput rečeno – izlazio u Zagrebu, savjetuje Srbima: “…ne primaj pisma, koja nisu tvojom azbukom pisana, samo ako baš moraš…”; “Ne ulazi u dućan, na kome nema natpisa ćirilicom, jer inače daješ novac tuđinu.” Nije tako danas ni po Srbiji, jer i tamo ima dosta latinice na javnim mjestima.

      Prema “Srbobranu” Srbi su u prošlosti bili veliki narod, naravno i hrabri junaci, ali izgleda da ih to veličanje nije mimoišlo ni danas. Pritom uvijek navode da je to netko rekao za njih! Tko je rekao i kada, nisam mogao provjeriti. Jednom sam se uključio u program TV Beograd. TV voditeljica govori nekolicini prisutnih u studiju da je (opet) netko rekao da su Srbi najhrabriji narod u svijetu. Auditorij šuti, slaže se. Čini se da je spomenula Gavrila Principa. Sjetimo se vremena oko 1900. godine. Spomenut ću ono čega se sjećam. Zar nije na Ciriškom jezeru, usred bijela dana, jedan atentator ubio Sisi, suprugu Austro-Ugarskog cara Franje Josipa, zabivši joj oštri željezni predmet u grudi. Pisalo se i o atentatu na grčkog kralja Konstantna, njemačkog cara Vilima, bugarskog kralja Ferdinanda i turskog generala Enver-pašu. Jesu li svi atentati bili uspješni, ne znam, ali neki su sigurno ostvarili cilj.

      Zar nije hrvatski rodoljub, student Luka Jukić, rodom iz sela Svilaja kod Travnika, zbog mađarskog ugnjetavanja hrvatskog naroda pucao na zloglasnog mađarskog komesara Cuvaja u Mesničkoj ulici u Zagrebu 1912. godine? Kada su ga hapsili, vikao je: “Živjela Hrvatska!” Osuđen je na smrt, ali nakon pritiska svjetske javnosti pomilovan je. Isto tako Stjepan Dojčić iz Ludbrega, koji je zbog bijede i siromaštva otišao u Ameriku, preko novina je doznao što Mađari čine Hrvatima. Vratio se u Zagreb u pucao na mađarskog komesara Skerlecza kad je izlazio iz Stolne crkve u Zagrebu. Nakon presude uzviknuo je: “Živjela Hrvatska! Živjela sloboda naroda moga!” Atentat je pripremao i Luka Aljinović iz Žrnovnice kraj Splita, ali je bio uhićen. Svaki od njih ponudio je život za Hrvatsku, jednako kao i Gavrilo Princip za svoje ciljeve.

      Principu su Srbi podigli spomenik, a što je s hrvatskim junacima Lukom Jukićem i drugima – njima nisu podigli spomenike, niti dali naziv i jedne ulice po njihovim imenima! Što je s nama Hrvatima? Narod koji ne cijeni svoje heroje koji su dali ili ponudili živote na oltar domovine, ne zaslužuje imati svoju državu!

      Malo je hrabrih pred neposrednu smrt

      Razlika između hrvatskih junaka i Principa je u tome što zbog njihovih pucnjeva nije započeo Prvi svjetski rat, pa za njih nitko i ne zna. Spomenuta TV voditeljica priča o tajnoj organizaciji Crna ruka, na čelu s Dragutinom Dimitrijevićem Apisom (podrijetlom Vlah) i tvrdi da je takva organizacija bila jedinstvena u svijetu (ni manje ni više nego u svijetu!). Svi gosti šute, dakle slažu se. Crna ruka je organizirana po uzoru na masonske lože. Među članovima Crne ruke bili su i članovi masonske lože Ciganović, Vojislav Tankosić, Ljuba Jovanović-Čupa i Kazmirović, od kojih su neki čak proučavali ustrojstvo loža da bi po uzoru na njih organizirali Crnu ruku (I. Mužić, Masonstvo u Hvata, 1983.). Čitam u tisku, a preneseno je iz beogradskih novina, izjavu krvnika koji je vješao Danila Ilića, sudionika u atentatu na princa Ferdinarda 1914., da nije vidio hrabrijeg čovjeka pred smrt od njega. No, recimo nešto o tom Iliću.

      On je od straha ponudio istražnom sucu Luji Pfefferu da će mu odati najveće tajne (i odao mu ih je), da mu obeća da neće biti osuđen na smrt. Eto, kakav je bio Ilić, prema zapisima sa suđenja prije stotinu godina (V. Bogićević, Sarajevski atentat, 1954.). Na pitanje suca, osjeća li se krivim, Ilić odgovara da se osjeća krivim i da mu je žao što se dogodilo, a naročito zbog posljedica. Kaže za sebe da je bio slab fizički, neko vrijeme je bio bolestan. Radio je kao učitelj, ali mu se taj posao nije sviđao, a onda ga je majka u Sarajevu, gdje je živio, hranila jer je bio bez posla. Bio je protivnik atentata i pokušao ga je spriječiti.

      S njegovom izjavom na suđenju slažu se Gavrilo Princip i Trifko Grabež, tj. da ih je odvraćao od atentata. Sve skupa upućuje na to da se Ilić branio, jer mu je prijetila smrtna kazna. To je sve normalno, ljudski i očekivano. Međutim, sve ukazuje da se radilo o čovjeku kojeg nije resila velika hrabrost. Prije bi se moglo reći da je od straha “već umro” prije vješanja. Ali krvnik je, navodno, rekao da je bio neobično hrabar prilikom vješanja!? Tko će to provjeravati, ali s pravom sumnjam u istinitost takvog pisanja.

      Malo je hrabrih pred neposrednu smrt. Recimo kao Stjepan Filipović, Hrvat iz Opuzena, koji se hrabro držao kad su ga u Drugom svjetskom ratu 1942., Nijemci vješali u Valjevu. To se vidi na fotografiji snimljenoj pred smrt (oba spomenika Filipoviću, u Opuzenu i Valjevu, su minirani 1991., a bista u Valjevu višekratno oskvrnjavana).

      Aleksa Dundić – Hrvat od Imotskoga

      Srbi su s oduševljenjem prihvatili da je Aleksa (Toma) Dundić, junak ruske Crvene armije u Oktobarskoj revoluciji, rodom Srbin. Odmah su našli i čiji je sin. Čini mi se nekog prote. Čak su snimili o njemu film 1957. godine. Kasnije se ustanovilo da je Dundić Hrvat od Imotskoga, iz sela Grabovca. Rođen je 12. kolovoza 1897., a poginuo je u Rovnu u Ukrajini 8. srpnja 1920. Tamo su mu grob i spomenik. Srbi nakon toga saznanja šute, ne ispričavaju se, niti im je neugodno! Oni bez ikakve zadrške, kad im se pruži prilika, prisvajaju ono što je hrvatsko. Recimo Aleksu (Tomu) Dundića i Stjepana Filipovića. Zatim hrvatsku, u svijetu poznatu narodnu baladu “Asanaginicu”, hrvatske književnike, narodne pjesme, riječi, teritorij i sl.

      Zanimljiv je slučaj s baladom “Asanaginicom”. Vuk Stefanović Karadžić ju je 1814., 40 godina nakon hrvatsko-talijanskog prvotiska u djelu Alberta Fortisa, proglasio srpskom narodnom pjesmom. Kada ju je iz Fortisove knjige preveo J. W. Goethe na njemački jezik, ona je postala slavna diljem svijeta. Prijevod “Asanaginice” na njemački jezik je “genijalan”, a takva balada “je mogla da zanese svet… otvorila (je) oči (Goetheu) za bezdani srpske narodne poezije”. “…Briznula je iz iskonskih pradubina srpske narodne pesme… Goethe je na taj način bio u dugu prema srpskoj narodnoj poeziji i prema srpskom narodu… Bio je naš najveći dužnik… On je uzdigao srpsku narodnu poeziju… u svetu… Neposredno ili preko Vuka nadahnuo je… Rankea koji je srpski narod uveo u ‘istoriju sveta” (pisao Z. Konstantinović, 1970.).

      S “Asanaginicom” Srbi se proslaviše u svijetu. Prevedena je na sve uljudbene svjetske jezike. “Asanaginica” se redovito spominje kao srpska narodna pjesma i preko nje se pronio glas o kulturnom srpskom narodu, koji stvara takve pjesme (Hasanaginica 1774.-1974., priredio A. Isaković, 1975.). Tek u novije doba spominje se da je balada hrvatska narodna pjesma, što uistinu i jest (M. Milas, Asanaginičina domovina, 2011.). Čak je i srpska opera “Hasanaginica” doživjela uspjeh, ali u libretu nema lika imotskog kadije, da se ne pomisli da je balada hrvatska, jer se zna gdje je Imotski. Što reći na sve ovo?

      Srpsko napuhivanje slave i junaštva

      Vuk ukrade “Asanaginicu”, proglasi je srpskom i pronese se glas cijelim svijetom da je ona srpska narodna pjesma. Sve je to za Srbe nešto obično. Niti jedan srpski stručnjak za narodnu poeziju, niti neki drugi, neće reći javno ni danas, da je ona hrvatska narodna pjesma. Napuhavanje slave i junaštva, što redovito Srbi čine, može dovesti do nekritičnog ponašanja i poticanja na agresivne aktivnosti, čega je bilo dosta u prošlosti.

      Smeta mi što mi Hrvati ne govorimo ili ne pišemo o junacima naše prošlosti, jer ih je bilo dosta. Hrvatska je krv prolivena u Galiciji, na Soči i Piavi (gdje su tisuće grobova Hrvata o kojima nitko ne vodi računa, toga sam svjedokom), diljem drugih bojišnica iz Prvoga svjetskog rata, a da ne govorimo o Drugom svjetskom ratu. Svaki narod ističe svoje junake i ponosi se s njima, od stare Grčke do najnovijeg vremena. Oni su uzor naraštajima koji će braniti i čuvati njihovu domovinu. Posebno je žalosno što za njih ne zna hrvatski narod.

      Što je s Nikolom Šubićem Zrinskim, koji je junački poginuo braneći Siget? Tko spominje velike rodoljube i heroje hrvatske prošlosti: Luku Jukića, Stjepana Dojčića, Juru Francetića, Aleksu (Tomu) Dundića, heroje Domovinskog rata i mnoge druge? Svi su se ovi Hrvati časno i hrabro borili i ginuli za svoju domovinu, a Dundić je poginuo kao junak Crvene armije. Hrvati ovakve osobe brzo zaboravljaju. Pitam se, zašto? A, oni su živote žrtvovali za slobodu Hrvatske!

      Srbi slave i dižu u zvijezde svoje junake, koji su čak i povijesno upitni jesu li postojali (M. Obilić), a neki su bili vazali (M. Kraljević). Slave Dražu Mihailovića kao svoga junaka. Njegovi četnici su klali djecu, starce i žene samo zato što su bili Hrvati ili muslimani. Pljačkali su i palili sela po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Podižu mu spomenike, a izgradili su mu i muzej, kako čitam.

      “Srbobran” stalno piše o srpskoj slavnoj prošlosti, teškoj sadašnjosti i velikoj svijetloj budućnosti. Posebno ističe junake srpske prošlosti. Ponosi se srpskim plemstvom i njihovim aristokratskim držanjem. Dosta piše o slavnoj dinastiji Nemanjića. “Kosovski boj predstavlja prekretnicu srpstva, a slava srpske države mora biti vraćena”, piše “Srbobran”. Slavna smrt kosovskih junaka je početak nove srpske povijesti. U skladu sa srpskim mitom o kosovskom boju i kosovskim junacima, narod je stvarao epske junačke pjesme. Narod je u njima uljepšavao kosovske junake, prema svojim željama. Oni su prema narodnim junačkim pjesmama lijepo dotjerani, iskićeni. Sjaju u blještavilu oklopa, oružja, srebrnine i zlatnine. Kosovski junaci idu u boj i moguću smrt opušteni, jer je ona rizik njihova posla. Te pjesme pjevaju slijepi guslari, koji tako pronose slavu kosovskog boja i kosovskih junaka. Prema “Srbobranu”, osnovan je i fond novčane pomoći guslarima s ciljem da pronose slavu kosovskih junaka.

      Hrvati – ubojice, Srbi – žrtve

      Kosovski boj je mit o snazi poraženog. Jednako tako Srbi stvaraju mit o logoru Jasenovcu. Zna se da je u logoru stradalo više ljudi, ali koliko? O broju mrtvih se ne smije licitirati, kao što je tražio srpski književnik Dobrica Ćosić od Miroslava Krleže, prilikom jednog njihova razgovora. Čemu tu brojku uveličavati, jer je i smrt jednog čovjeka strašna!? Neka se ispita i istraži koliko je ljudi stradalo u logoru, pa neka se obznani. Svim stradalima, nevinim žrtvama(!), svi ćemo se pokloniti. Da je u logoru Jasenovcu stradalo 700.000 do 750.000 Srba – to je strašno, ali ta brojka nije istinita, tendenciozna je i tipično balkanska! Cilj je da se Hrvate proglasi ubojicama i da budu obilježeni kao genocidni narod, a Srbi žrtve, kao što oni vole za sebe govoriti.

      Srbi su već odavno zauzeli položaj žrtve, što se stalno ističe u “Srbobranu”. Krajnji smisao je da ih je kroz povijest svatko uništavao, a oni su uvijek ostali živi i neuništivi. Drugi narod bi davno propao, Srbi ne. Još je pred njima slavna budućnost, koja ih čeka.

Коментари су затворени.