Прочитај ми чланак

КО НАС ВИШЕ ПРИТСКА, ЕУ или Русија?

0

rusija srbija ne eu8_n

Србија неће бити изложена додатним притисцима Европске уније да уведе сакције Русији.

Ово је оцена гостију Вести Б92 Марка Чадежа из удружења Форум „Србија-Немачка“ и Ненада Поповића, привредника са вишегодишњим искуством у пословању са Русијом.

„Србија ка ЕУ, не против Русије“

Немачки вицеканцелар Зигмар Габријел рекао је да је српска влада убеђена да је Србији место у ЕУ и да та одлука није против неке државе, укључујући Русију.
„Одлука о придруживању Европи је одлука за демократију, слободу мишљења, поштовање људских права, сарадњу, стварање доброг живота за људе, неповредивост граница, за идеју суживота, али није одлука против друге земље у свету. Нап

ротив“, рекао је Габријел, одговарајући на питања како види позицију Београда у украјинској кризи.

Како немачки медији преносе, немачка канцеларка Ангела Меркел упозорила је, у контексту ситуације у Украјини, на руски утицај у Србији, Молдавији и Грузији.

Од премијера Србије Александара Вучића, који се данас састао са вицеканцеларом Немачке Зигмаром Габријелом, могло се чути да Србија самостално доноси одлуке.

Чадеж наводи да на основу онога што се могло данас чути, Немачка има разумевања за Србију, те да не очекује додатне притиске.

„Ту је рачуница јасна. Ако нека земља чланица уведе санкције, он може очекивати да добије средства из европскох фондова. Србија није чланица и на њих не може да рачуна“, каже Чадеж.

Ненад Поповић истиче да Србија и не сме да подлегне притисцима када се ради о евентуалном увођењу санкција Русији.

„Ради се о нашем интересу и сада је шанса која се указује једном у 50 година. ЕУ не може да извози производе у Русиј. Сада је шанса да Немачка пренесе производњу у Србију и извози у Русију. Наша влада не би требало да разговара само са политичарима, већ и са немачким привредницима о пребацивању производње у Србију. Они су наши најбољи лобисти“, сматра Поповић.

Поповић истиче да би потпуно окретање Србије Бриселу нанело „невиђену штету јер је Русија најбољи економски и политички партнер Србије“.

„То не сме да се деси. То би био губитак за Србију“, каже Поповић.

С друге стране, Марка Чадеж наводи да је српска влада јасно истакла, како пред европским, тако и пред руским политичарима, да је Европска унија стратешко опредељење Србије.

(Б92, Танјуг)

7 коментара “КО НАС ВИШЕ ПРИТСКА, ЕУ или Русија?

  1. boco каже:

    niko nas ne pritiska,vođa Radoja Domanovića iz 1901 govori sve
    VOĐA

    – Braćo i drugovi, saslušao sam sve govore pa vas
    molim da i vi mene čujete. Svi nam dogovori i razgovori ne vrede dokle
    god smo mi u ovom neplodnom kraju. Na ovoj prljuši i kamenu nije moglo
    rađati ni kad su bile kišne godine, a kamoli na ovakvu sušu kakvu valjda
    niko nikad nije zapamtio. Dokle ćemo se ovako sastajati i naprazno
    razgovarati? Stoka nam polipsa bez hrane, a još malo pa će nam i deca
    skapavati od gladi zajedno s nama. Mi moramo izabrati drugi način, bolji
    i pametniji. Ja mislim da je najbolje da mi ostavimo ovaj nerodni kraj
    pa da se krenemo u beli svet, da tražimo bolju i plodniju zemlju jer se
    ovako ne može živeti.

    (Tako je govorio nekad, na nekom zboru,
    iznemoglim glasom jedan od stanovnika nekog neplodnog kraja. Gde i kad
    je ovo bilo, to se, mislim, ne tiče ni vas ni mene. Glavno je da vi meni
    verujete da je to bilo negde i nekad u nekom kraju, a to je dosta. Ono,
    doduše, nekad sam držao da sam celu ovu stvar ja sam odnekud izmislio,
    ali malo-pomalo oslobodih se te strašne zablude i sad tvrdo verujem da
    je sve ovo što ću sad pričati bilo i moralo biti negde i nekad, i da ja
    to nikad i ni na koji način nisam ni mogao izmisliti.)

    Slušaoci
    bleda, ispijena lica, tupa, mutna, gotovo besvesnog pogleda, sa rukama
    pod pojasom, kao da oživeše na ove mudre reči. Svaki je već sebe
    zamišljao u kakvom čarobnom, rajskom predelu, gde se mučan i trudan rad
    plaća obilnom žetvom.

    – Tako je, tako je… – zašuštaše iznemogli glasovi sa sviju strana.
    – Je li b-l-i-z-u? – ču se razvučen šapat iz jednog ugla.

    – Braćo! – otpoče opet jedan govoriti malo jačim glasom. – Mi moramo
    odmah poslušati ovaj predlog, jer ovako se više ne može. Radili smo i
    mučili smo se, pa sve uzalud. Odvajali smo i od usta svojih te sejali,
    ali naiđu bujice pa snesu i seme i zemlju sa vrleti, i ostane go kamen.
    Hoćemo li mi večito ovde ostati i raditi od jutra do mraka, pa opet biti
    i gladni i žedni, i goli i bosi?… Moramo poći i potražiti bolju,
    plodniju zemlju, gde će nam se mučan trud nagrađivati bogatim plodom.
    – Da pođemo, odmah da pođemo, jer se ovde živeti ne može! – zašušta šapat, i masa pođe nekud ne misleći kuda.

    – Stanite, braćo, kuda ćete? – i opet će onaj prvi govornik. – Moramo
    ići, ali se tako ne može. Mi moramo znati kuda idemo, inače možemo
    propasti gore mesto da se spasemo. Ja predlažem da izaberemo vođu, koga
    svi moramo slušati i koji će nas voditi pravim, najboljim i najprečim
    putem.
    – Da izaberemo, odmah da izaberemo!… – ču se sa sviju strana.

    Sad
    tek nastade prepirka, pravi haos. Svaki govori i niko nikog niti sluša,
    niti može čuti. Zatim se počeše odvajati u grupice; svaka šuška nešto
    za se, pa i grupice prskoše i uzeše se za ruke sve dva i dva, te jedan
    drugom govori i dokazuje, vuče jedan drugog za rukave i meće ruku na
    usta. Opet se sastanu svi, i opet svi govore.

    – Braćo! –
    istače se odjednom jedan jači glas i nadmaši ostale promukle, tupe
    glasove. – Mi ovako ne možemo ništa učiniti. Svi govorimo, i niko nikog
    ne sluša. Biramo vođu! Pa koga bi to između nas i mogli izabrati? Ko je
    između nas putovao da zna putove? Mi se svi dobro znamo, i ja prvi se ne
    bih smeo sa svojom decom poveriti nijednome ovde na ovom zboru. Nego
    kažite vi meni koji poznaje onoga putnika tamo što još od jutros sedi u
    hladu kraj puta?

    Nastade tišina, svi se okretoše nepoznatome i uzeše ga meriti od glave do pete.

    Čovek
    onaj srednjih godina, mrka lica koje se gotovo i ne vidi od duge kose i
    brade, sedi, ćuti kao i dotle i nekako zamišljeno lupka debelim štapom
    po zemlji.

    – Juče sam ja video ovoga istog čoveka sa jednim
    dečkom. Uhvatili se za ruke i idu ulicom. Sinoć onaj dečko otišao nekud
    kroza selo, a ovaj sam ostao.
    – Ostavi, brate, te sitnice i
    ludorije da ne gubimo vremena. Ko je, da je, on je putnik izdaleka, čim
    ga niko od nas ne zna, te sigurno zna dobro najpreči i najbolji put da
    nas povede. Kako ga ja cenim, izgleda da je vrlo pametan čovek jer
    neprestano ćuti i misli. Drugi bi se brzoplet već deset puta dosad
    umešao među nas ili počeo ma s kim razgovor, a on toliko vremena sedi
    samcat i samo ćuti.
    – Dabogme, ćuti čovek i misli nešto. To ne
    može biti druge nego da je vrlo pametan! – zaključiše i ostali pa uzeše
    opet zagledati stranca i svaki na njemu i njegovu izgledu otkri poneku
    sjajnu osobinu, poneki dokaz njegove neobično jake pameti.

    Ne
    provede se mnogo razgovora, i svi se saglasiše da bi najbolje bilo da
    umole ovog putnika koga im je, kako vele, sam bog poslao: da ih povede u
    svet da traže bolji kraj i plodniju zemlju, da im bude vođ, a oni da ga
    bezuslovno slušaju i pokoravaju mu se.

    Izabraše iz svoje sredine
    desetoricu koji će otići strancu te mu izneti pobude zbora i svoje
    bedne prilike i umoliti ga da se primi za vođu.

    Otidoše ona
    desetorica, pokloniše se smerno pred mudrim strancem, i jedan od njih
    uze govoriti o neplodnom zemljištu njihova kraja, o sušnim godinama, o
    bednom stanju u kome se nalaze, i završi ovako:
    – To nas nagoni da
    ostavimo svoj kraj i svoje kuće pa da pođemo u svet tražiti bolji
    zavičaj. I baš sad kada padosmo na tako srećnu misao, kao da se i bog
    smilova na nas te nam posla tebe, mudri i vrli stranče, da nas povedeš i
    spaseš bede. Mi te u ime svih stanovnika molimo da nam budeš vođ, pa
    kud god ti, mi za tobom. Ti znaš putove, ti si svakako i rođen u
    srećnijem i boljem zavičaju. Mi ćemo te slušati i pokoravati se svakoj
    naredbi tvojoj. Hoćeš li, mudri stranče, pristati da spaseš tolike duše
    od propasti, hoćeš li nam biti vođa?

    Mudri stranac za sve vreme
    tog dirljivog govora ne podiže glavu. Ostade do kraja u istom položaju
    kako ga i zatekoše: oborio glavu namršten, ćuti, lupka po zemlji i –
    misli. Kad se govor završi, on ne menjajući položaj kratko i lagano
    procedi kroza zube:
    – Hoću!
    – Možemo li, dakle, poći s tobom i tražiti bolji kraj?
    – Možete! – produži mudri stranac ne dižući glave.

    Sad nastade oduševljenje i izjave zahvalnosti, ali na to mudrac ne reče ni reči.

    Saopštiše zboru srećan uspeh dodajući kako tek sad vide kakva velika pamet leži u tom čoveku.

    – Nije se ni makao s mesta, niti glave podiže, bar da vidi ko mu
    govori. Samo ćuti i misli. Na sve naše govore i zahvalnosti svega je dve
    reči progovorio.
    – Pravi mudrac!… Retka pamet!… – povikaše
    veselo sa sviju strana, tvrdeći kako ga je sam bog kao anđela s neba
    poslao da ih spase. Svaki bejaše tvrdo uveren u uspeh pored takvog vođe,
    da ga ništa na svetu ne bi moglo razuveriti.

    I tako na zboru bi sad utvrđeno da se krenu još sutra zorom.

    ***

    Sutradan
    se iskupi sve što imaše odvažnosti da pođe na daleki put. Više od dve
    stotine porodica dođe na urečeno mesto, a malo ih je još i ostalo da
    čuvaju staro ognjište.

    Tužno je pogledati tu masu bednog
    stanovništva koje ljuta nevolja nagoni da napusti kraj u kome su se
    rodili i u kome su grobovi predaka njihovih. Lica njihova koštunjava,
    iznemogla, suncem opaljena; patnja je dugim nizom mučnih godina
    ostavljala traga na njima i izrazu dala slike bede i gorkog očajanja.
    Ali se u ovom trenutku u njihovim očima ogledaše prvi zračak nade, ali i
    tuge za zavičajem. Ponekom starcu se slila suza niz smežurano lice,
    uzdiše, očajno vrti glavom s puno neke slutnje, i radije bi ostao da
    pričeka još koji dan pa da i on ostavi kosti u tom kršu negoli da traži
    bolji zavičaj; mnoge od žena glasno nariču i opraštaju se sa umrlima
    kojima grobove ostavljaju; ljudi se otimaju da se i sami ne bi raznežili
    i viču:
    – Dobro, hoćete li da i dalje gladujemo u ovom prokletom kraju i da živimo po ovim udžericama?

    A i oni bi sami čisto hteli da ceo taj prokleti kraj i one bedne kućice ponesu, da se može kako, sa sobom.

    Graja
    i galama kao u svakoj masi. Uznemireni i ljudi i žene, a i deca što ih
    majke nose na leđima, u ljuljkama, udarila u ciku; uznemirila se nekako
    čak i stoka. Stoke malo i imaju, ali tu je poneka kravica, poneko
    mršavo, čupavo kljuse s velikom glavom i debelim nogama, na koga su
    natovarili vazda nekih ponjava, torbi, ili po dve vreće preko samara, pa
    se siroto povodi pod teretom, a opet se drži u sili pa zarže pokadšto.
    Neki, opet, natovarili magare, dečurlija vuče pse o lancima. Tu je,
    dakle, razgovor, vika, psovka, kuknjava, plač, lavež, pa čak i jedan
    magarac dva-triput njaknuo, ali vođa ni reči da progovori, kao da ga se
    cela ta masa i vreva ništa ne tiče. Pravi mudrac!

    On jednako sedi
    oborene glave, ćuti i misli, i ako tek pljucne pokatkad, to mu je sve.
    Ali mu je baš zbog takva držanja popularnost narasla tako da je svaki
    bio u stanju skočiti, što kažu, za njim i u vatru i u vodu. Među mnogima
    mogao se čuti otprilike ovakav razgovor:
    – More, srećni smo, te naiđosmo na ovakva čoveka, a da smo bez njega pošli, ne dao bog, zlo i naopako, propali bismo!

    – To je pamet, moj brate! Samo ćuti, reči još nije progovorio! – reći
    će jedan pa pogleda sa strahopoštovanjem i ponosom u vođu.
    – Šta
    ima da govori? Ko govori, taj malo što misli! Mudar čovek, razume se, pa
    samo ćuti i nešto misli!… – dodade drugi, pa i on sa
    strahopoštovanjem pogleda vođu.
    – Pa nije ni lako voditi ovoliki svet! I mora da se misli kad je primio na sebe toliku dužnost! – opet će prvi.

    Dođe
    vreme polasku. Čekali su malo ne bi li se još ko prisetio da pođe s
    njima, ali kako nikog ne beše, nije se moglo dalje oklevati.

    – Hoćemo li krenuti? – pitaju vođu.

    On ustade bez reči.

    Uz
    vođu se odmah grupisaše najodvažniji ljudi da mu se nađu u nesrećnu
    slučaju i da ga čuvaju da mu se ne bi desila kakva opasnost.

    Vođa
    svojski namršten, oborene glave, koraknu nekoliko puta mašući
    dostojanstveno štapom ispred sebe, a masa krene za njim i viknu nekoliko
    puta:
    – Živeo!

    Vođa koraknu još nekoliko koraka i udari u
    plot od opštinske zgrade. Tu, naravno, stade on, stade masa. Vođa se
    izmače malo i lupi dva-tri puta štapom po plotu.
    – Šta ćemo? – pitaju.
    On ćuti.
    – Šta: šta ćemo? Obaljuj plot! To ćemo! Vidiš da čovek daje štapom znak šta treba raditi! – viknuše oni što su uz vođu.
    – Eno vrata, eno vrata – viču deca i pokazuju vrata koja su ostala na protivnoj strani.
    – Pssst, mir, deco!
    – Buditeboksnama, što se čini! – krste se neke žene.
    – Ni reči, on zna šta treba. Obaljujmo plot!

    Za tili časak puče plot kao da ga nije bilo.

    Prođoše.

    Nisu
    makli ni sto koraka, a vođa zapade u neki veliki trnjak i zastade. S
    mukom se iščupa natrag i uze štapom udarati to levo, to desno. Stoje
    svi.
    – Pa šta je sad opet? – viču oni pozadi.
    – Da se probija trnjak! – viknuše opet oni uz vođu.
    – Evo puta iza trnjaka! Evo puta iza trnjaka! – viču deca, pa i mnogi ljudi iz pozadine.

    – Eto puta, eto puta! – rugaju se gnevno oni uz vođu. – A ko li zna
    kud vodi, slepci jedni? Ne mogu svi zapovedati! On zna kud je bolje i
    preče! Provaljujmo trnjak!

    Navališe provaljivati.
    – A jaoj! – zavapi poneko kome se zabije trn u ruku ili ga šine ostruga po licu.
    – Nema, brajko, ništa bez muke. Valja se i promučiti ako mislimo uspeti! – odgovaraju na to najodvažniji.

    Probiše posle mnogih napora trnjak i pođoše dalje.

    Išli su neko kratko vreme i naiđoše na neke vrljike.

    Obališe i njih pa pođoše dalje.

    Malo
    su prešli toga dana jer su još nekoliko manjih, sličnih prepona morali
    savlađivati, a uz mršavu hranu, jer neko je poneo suva hleba i nešto
    malo smoka uz hleb, poneko samo hleba, da bar ovda-onda zalaže glad, a
    poneki ni hleba nije imao. Dao bog još letnje vreme te se bar gdegde
    nađe koja voćka.

    Prvi dan tako pređoše malo, a osećahu mnogo
    umora. Opasnosti velike ne ukazaše se, pa i nesrećnih slučajeva ne beše.
    Naravno da se pri tako velikom preduzeću ovo mora računati u sitnice:
    jednu ženu ošinu trn po levom oku, te je previla vlažnu krpu; jedno dete
    udarila vrljika preko nožice pa hramlje i jauče; jedan starac se sapleo
    na ostrugu, pao i uganuo nogu, previli su mu tucan crni luk, a on
    junački trpi bol i ide dalje odvažno za vođom oslanjajući se na štap.
    (Mnogi su, doduše, govorili da čiča laže kako je uganuo nogu, već se
    samo pretvara jer je rad da se vrati natrag.) Najzad malo ko da nema trn
    u ruci ili da nije ogreben po licu. Ljudi junački trpe, žene proklinju
    čas kad su pošle, a deca ko deca, naravno plaču, jer ne pojme kako će se
    bogato nagraditi ta muka i bol.

    Na preveliku sreću i radost
    sviju vođi se ništa nije desilo. Ono, ako ćemo pravo, njega najviše i
    čuvaju, ali tek, tek – ima čovek i sreće.

    Na prvom konaku se
    pomoliše i zahvališe bogu što su prvi dan srećno putovali i što im se
    vođi nije nikakvo pa ni najmanje zlo dogodilo. Zatim će uzeti reč jedan
    iz one grupe najodvažnijih. Preko lica mu stoji masnica od ostruge, ali
    se on na to ne osvrće:
    – Braćo! – poče on. – Evo smo, hvala bogu,
    već jedan dan prevalili srećno. Put nije lak, ali moramo savladati
    junački sve prepone, kad znamo da nas ovaj mučni put vodi sreći našoj.
    Neka nam bog milostivi sačuva vođu od svakog zla i da bi nas i dalje
    ovako uspešno vodio!…
    – Sutra ću izgubiti, ako je tako, i ovo drugo oko!… – progunđa ljutito ona žena.
    – A jaoj, noga! – prodera se čiča, oslobođen tom primedbom ženinom.

    Deca već stalno kenjkaju i plaču, i jedva ih majke utišavaju da bi se čule reči govornikove.

    – Jest, izgubićeš drugo oko! – planu govornik. – Pa neka oba oka
    izgubiš! Ništa to nije da jedna žena izgubi oči za ovako veliku stvar!
    To je sramota! Misliš li na dobro i sreću svoje dece? Neka polovina nas
    propadne za ovu stvar, pa ništa. Čudna mi čuda jedno oko! Šta će ti oči,
    kad ima ko za nas da gleda i vodi nas sreći? Valjda ćemo zbog tvoga oka
    i čičine noge napustiti ovo plemenito preduzeće?
    – Laže čiča! Laže čiča, pretvara se samo da se vrati! – čuše se glasovi sa sviju strana.

    – Kome se, braćo, ne ide – opet će govornik – neka se vrati, a ne da
    kuka i buni druge ljude. Šta se mene tiče, ja ću za ovim mudrim vođom
    ići dok me traje.
    – Svi ćemo, svi za njim dok nas traje.

    Vođa je ćutao.

    Ljudi ga opet uzeše zagledati i šaputati:
    – Samo ćuti i misli!
    – Mudar čovek!
    – Gle, kakvo je njemu čelo!
    – I namršten jednako.
    – Ozbiljan!
    – Kuražan je, vidi se po njemu.

    – Kuražan, mani ga: plot, vrljike, trnjake, sve to skrši. Samo tek
    namršten onako lupi štapom i ne govori ništa, a ti onda gledaj šta ćeš.

    ***

    Tako
    prođe prvi dan, a sa istim uspehom prođe još nekoliko dana. Ništa od
    veće važnosti, same sitnije prepone: stropoštaju se u jendek, u jarugu,
    udare na vrzinu, na ostrugu, na bocu, slomi po nekoliko njih nogu ili
    ruku, razbije poneko glavu, ali se sve te muke podnose. Neki su starci
    propali, ali su stari i bili.

    – Pomrli bi da su i u kući
    sedeli, akamoli na putu! – rekao je onaj govornik, te ohrabrio svet da
    ide dalje. Nekoliko manje dece od godine-dve dana propalo je, ali stegli
    su srce roditelji jer je tako bog hteo, a i žalost je manja što su deca
    manja.
    – To je manja žalost, a ne dao bog da roditelji dočekaju
    da gube decu kad prispeju za udaju i ženidbu! Kad je tako suđeno, bolje
    što pre, jer manje i žalosti! – tešio je opet onaj govornik.

    Mnogi
    hramlju i gegaju se, neki zavili marame preko glave i hladne obloge
    metnuli na čvoruge, neki nose ruku u marami. Svi se podrpali i pocepali,
    pa im vise dronjci s odela, ali ipak se ide srećno dalje. Sve bi to
    lakše podnosili, ali ih je glad često mučila. Ali napred se mora.

    Jednog dana se desi nešto važnije.

    Vođa
    ide napred, uz njega najodvažniji (manje dvojica. Za njih se ne zna gde
    su. Opšte je mišljenje da su izdali i pobegli. Jednom je prilikom onaj
    govornik i govorio o njihovu sramnom izdajstvu. Malo ih je koji drže da
    su propali u putu, ali ćute i mišljenje ne kazuju da se svet ne plaši),
    pa onda redom ostali. Najedared se ukaza grdno velika i duboka kamenita
    jaruga, pravi ambis. Obala tako strma da se nije smelo ni koračiti
    napred. I odvažni zastadoše i pogledaše vođu. On oborene glave, namršten
    i zamišljen ćuti i odvažno korača napred lupkajući štapom pred sobom to
    levo, to desno, po svom poznatom običaju, a to ga je, kako mnogi vele,
    pravilo još dostojanstvenijim. Nikoga on ne pogleda, ništa ne reče, na
    njegovom licu nikakve promene ni traga od straha. Sve bliže ambisu. Čak i
    oni najhrabriji od najhrabrijih došli u licu bledi kao krpa, a niko ne
    sme ni reči da primeti pametnom, oštrom i odvažnom vođi. Još dva koraka,
    pa je vođa do ambisa. U smrtnom strahu, razrogačenih očiju stuknuše
    svi, a najodvažniji taman da zadrže vođu, pa makar se ogrešili o
    disciplinu, a on u tom koraknu jedanput, drugi put i strmeknu u jarugu.

    Nastade zabuna, kuknjava, graja, ovlada strah. Neki počeše bežati.

    – Stanite, kuda ste nagli, braćo! Zar se tako drži zadata reč? Mi
    moramo napred za ovim mudrim čovekom, jer on zna šta radi! Nije valjda
    lud da sebe upropasti! Napred za njim! Ovo je najveća, ali možda i
    poslednja opasnost i prepona. Ko zna da još tu iza jaruge nije kakva
    divna plodna zemlja koju je bog nama namenio! Napred samo, jer bez
    žrtava nema ničega! – tako izgovori onaj govornik i koraknu dva koraka
    napred te ga nestade u jaruzi. Za njim oni najodvažniji, a za ovima
    jurnuše svi.

    Kuknjava, stenjanje, kotrljanje, ječanje po strmoj
    obali one grdne rupčage. Bi se zakleo čovek da niko živ, akamoli zdrav i
    čitav izići ne može iz tog ambisa. Ali tvrd je čovečji život. Vođa je
    imao retku sreću pa se pri padu zadržao, kao i uvek, na nekom džbunu te
    se nije povredio, a uspeo je da se polako iskobelja i iziđe na obalu.

    Dok
    se dole razlegaše kuknjava i lelek, ili se čujaše potmulo stenjanje, on
    seđaše nepomičan. Ćuti samo i misli. Neki dole ugruvani i rasrđeni
    počeše ga i psovati, ali se on ni na to ne osvrtaše.

    Koji su se
    srećnije skotrljali i zaustavili se gde na džbun ili drvo, počeše s
    mukom izlaziti iz jaruge. Neko slomio nogu, nego ruku, neko razbio
    glavu, pa ga krv zalila po licu. Kako ko, tek niko čitav sem vođe.
    Gledaju u vođu mrko, popreko i stenju od bola, a on ni glave da digne.
    Ćuti i misli, kao svaki mudrac!

    ***

    Prošlo je još vremena.
    Broj putnika sve manji i manji. Svaki dan odnese po nekog. Neki su
    napuštali takav put i vraćali se natrag.

    Od velikog broja putnika
    zaostade još dvaestak. Svakom se očajanje i sumnja ogleda na mršavu,
    iznemoglu licu od napora i gladi, ali niko ništa ne govori. Ćute kao i
    vođa, i idu. Čak i onaj vatreni govornik maše očajno glavom. Težak je to
    put bio.

    Iz dana u dan se i od ovih poče broj smanjivati, i
    ostade desetak druga. Lica još očajnija, a celim putem se mesto
    razgovora čuje kukanje i ječanje.

    Sad više behu nakaze nego
    ljudi. Idu na štakama, obesili ruke o marame što su vezane oko vrata. Na
    glavi sila od prevoja, obloga, tiftika. I ako bi baš i hteli prinositi
    nove žrtve, nisu mogli, jer na telu gotovo i ne beše mesta za nove rane i
    uboj.

    Izgubili su već i veru i nadanje i oni najodvažniji i
    najčvršći, ali idu ipak dalje, to jest muče se na neki način s teškim
    naporima uz kukanje od bola. Pa i šta bi kad se natrag ne može? Zar
    tolike žrtve, pa sad napustiti put?!

    Smračilo se. Gegaju se tako na štakama, dok tek pogledaše, a vođe nema pred njima. Još po jedan korak, pa svi opet u jarugu.

    – A jaoj, noga!… A jaoj, majko moja, ruka!… A jaoj! – razleže se
    kuknjava, a zatim samo krkljanje, ječanje i stenjanje. Jedan je potmuo
    glas psovao čak i dičnog vođu, pa umuče.

    ***

    Kad je svanulo, a vođa sedi onako isto kao i onoga dana kad ga izabraše za vođu. Na njemu se ne opažaju nikakve promene.

    Iz
    jaruge izbaulja onaj govornik, a za njim još dvojica. Obazreše se oko
    sebe onako nagrđeni i krvavi da vide koliko ih je ostalo, ali samo je
    još njih trojica. Smrtni strah i očajanje ispuni njihovu dušu. Predeo
    nepoznat, brdovit, go kamen, a puta nigde. Još pre dva dana su prešli
    preko puta i ostavili ga. Vođa je tako vodio.

    Pomisliše na tolike
    drugove i prijatelje, na toliku rodbinu koja propade na tom čudotvornom
    putu, pa ih obuze tuga jača od bola u osakaćenim udovima. Gledahu
    rođenim očima svoju rođenu propast.

    Onaj govornik priđe vođi i poče govoriti iznemoglim, ustreptalim glasom, punim bola, očajanja i gorčine:
    – Kuda ćemo?

    Vođa ćuti.

    – Kuda nas vodiš i gde si nas doveo? Mi se tebi poverismo zajedno sa
    svojim porodicama i pođosmo za tobom ostavivši kuće i grobove naših
    predaka ne bismo li se spasli propasti u onom neplodnom kraju, a ti nas
    gore upropasti. Dve stotine porodica povedosmo za tobom, a sada prebroj
    koliko nas je još ostalo.
    – Pa zar niste svi na broju? – procedi vođa ne dižući glave.

    – Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko nas ostade na
    ovom nesrećnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje da
    nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.
    – Ne mogu da pogledam!…
    – Zašto?!
    – Slep sam!

    Nastade tajac.
    – Jesi li u putu vid izgubio?
    – Ja sam se i rodio slep.

    Ona trojica oboriše očajno glave.

    Jesenji
    vetar strahovito huči planinom i nosi uvelo lišće. Po brdima se povila
    magla, a kroz hladan, vlažan vazduh šušte gavranova krila i razleže se
    zloslutno graktanje. Sunce sakriveno oblacima koji se kotrljaju i jure
    žurno nekud dalje, dalje.

    Ona se trojica zgledaše u smrtnom strahu.

    – Kuda ćemo sad? – procedi jedan grobnim glasom.
    – Ne znamo!

    1901.

  2. MIKI каже:

    EVROPSKA CRKOTINA SE NA SREĆU RASPADA

  3. jolle каже:

    Koliki rizik je za nas da okrenemo ledja Rusiji. Sta ce se desiti ako okretanjem ledja jasno damo do znanja zapadu da se distanciramo od Rusije. Vecina gradjana zna sta sledi ,onda se mozemo peci na tihoj vatri jer druge alternative stvarno necemo imati a ova prva ce nam zato bez ikakvog pardona i prepreka odrati kozu. Namere EU su toliko providne da ih i slepac moze videti cak i kroz tamne naocare i jedino neko ko je totalno sisao moze svoju zemlju dovesti u takvu poziciju.

    1. Radomir Pavicevic каже:

      Druze, mi se vec toliko dugo pecemo i krckamo na toj tihoj vatri da smo skoro izgoreli.

  4. Гавра каже:

    Знамо ко су и ко их плаћа, тако да ме ништа не изненађује…

  5. tasak каже:

    pritiskam vam sve vase zensko …

    1. gifteconomy каже:

      Да жене узму и власт и моћ и финанције у своје руке па да добро притисну са оклагијама све што је мушко!

      Све што је женско да се револтира, да бојкотује патријархе и њихов систем и да даје ћеркама своје женско породично име тако да и женe имају своју сопствену линију потомства!

Коментари су затворени.