Прочитај ми чланак

„Кусто, позивам те јавно, врати се у Сарајево!“

0

Emir HadžihafizbegovićfЕмир Хаџихафизбеговић, један од најзначајнијих глумаца у региону, гостовао је прошлог викенда у Београду и у Миксер хаусу одиграо представу „Жаба“.

Човек који у својој биографији има Златног лава за најбољег глумца на Венецијанском фестивалу, а био је члан филмских екипа које су освајале најзначајније светске награде попут Златне палме и Златног медведа, дао је ексклузивни интервју за Недељник у коме је први пут позвао Емира Кустурицу, свог бившег професора и режисера који му је дао прву улогу у „Оцу на службеном путу“, да се врати у Сарајево.

– Кад сам се с њим свађао пре 25 или 15 година, то је некако имало смисла. Падале су тешке речи, било је пуно беса, бола, повређености, али чини ми се, никад мржње, осим када је у једном интервјуу за српске новине, а то је пренело сарајевско Ослобођење, рекао да је јадна мајка која ме је родила. Ја његову мајку Сенку и оца Мурата јако поштујем. Улазио сам у њихову сарајевску кућу и сваке године, кад сам на филмском фестивалу у Херцег Новом, одем на мезаре његових родитеља и положим цвеће – прича Емир.
Сарајлија у души

Он сматра да је Кустурица и даље Сарајлија и упућује му позив да се врати у Сарајево.

– Кад, како и зашто је пукао један од најбољих људи, професора, режисера и Сарајлија које је моја маленкост упознала за ове 54 године, ја не знам, али нешто добро знам. Он је и данас, као и некада, ендемски Сарајлија и такав ће отићи у земљу. Сви његови Кустендорфи, Каменградови, све његове Мокре горе и руска одликовања, сви његови концерти, опере и солирање на бас-гитари у Но Смокинг Орцхестра само су Потемкинова села која је градио патећи за Сарајевом. Немам појма да ли ће читати овај интервју, али ево, позивам јавно Емира Кустурицу да дође у Сарајево и скине мрену гађења према свом родном граду – каже Хаџихафизбеговић у свом позиву Кустурици, објављеном у последњем броју Недељника.

Сарадња

На питање да ли би прихватио Кустуричин позив за поновну сарадњу одговара:
– Да, оног тренутка кад дође у Сарајево. A открићу вам, ексклузиву, да је Кустурица пре непуна три месеца постао члан Удружења редитеља БиХ.

Он наглас и поставља питање „Зар заиста неко стварно мисли да је њему све ово време лако?“ верујући да Кустурици није било лако да слуша вести о смрти својих сарајевских пријатеља.

– Емире, спреми се, болан, припреми пет паметних реченица и врати се тамо где ти је место. Пусти Додика и држи га на стендбају. Не може један ендемски алијаш и редитељски геније са Горице тек тако прећи преко граната и смрти у улици његовог детињства. Наша веза је јако емотивна. Ја сам се као глумац реализовао кроз три сегмента. Кроз божји дар, четири године његовог менторства на Aкадемији и асфалта који је битан у мом животу и дружења с људима на маргини. И то ме је детерминирало.

Ја сам као студент прве године, не знајући шта је филм и сет, снимио свој први кадар у „Оцу на службеном путу“, а партнер ми је био Павле Вујисић. То је та та лична ствар. Радити „Оца на службеном путу“, а студирати глуму тек неких 90 дана, била је привилегија коју и дан-данас сматрам нечим што ме је одредило. Много веће вуцибатине од Емира Кустурице шетају Сарајевом – каже Хаџихафисбеговић.

О Београду

Последњих година у српским медијима су биле разне контроверзе везане за сарајевског глумца. Ипак, он је први добитник међународне награде на филмском фестивалу ФЕСТ. У интервјуу Недељнику он објашњава свој емотивни однос са Београдом

– Јако сам везан за Београд али дуго нисам долазио и то с разлогом. Имао сам тескобу знајући да Караџић и Младић шетају мојим Београдом. Моја оба родитеља су из Сребренице и мени је у Сребреници страдало 30 чланова ближе фамилије. Мајка ми је страдала у Тузли током рата. Нисам дошао ни на београдску премијеру филма „Караула“ што се показало исправним јер се касније сазнало да је познати доктор Раша Дабић (Радован Караџић) био на премијери у Сава центру и ја бих му се те ноћи премијере поклонио. Једном су ме питали „Што те нема тако дуго у Београду?“ Одговорио сам да је то као кад имаш најбољег пријатеља који оболи од карцинома. Кренеш у болницу и носиш му банане, поморанџе, фрукталов сок и дођеш на врата а кажу ти „Боље да га запамтиш какав је био, него да га сада видиш“. Ја сам, након што су у Хаг отишли Караџић и Младић, почео долазити у Београд, мој Београд. Одговорно тврдим да волим Београд на емотивнији и суптилнији начин него они који су се родили у њему – каже Хаџихафизбеговић.

Извор: Вести онлине, Недељник

38 коментара “„Кусто, позивам те јавно, врати се у Сарајево!“

  1. stefan bakus каже:

    Balija je lajao na Srbe ko pseto a sada u BG prodaje maglu. A cini mi se da je zgazio covjeka u Hrvatskoj. Kako je slobodan?

  2. kosingas каже:

    https://disqus.com/home/channel/srbija/discussion/channel-srbija/9a240e81eef348628b1a291020904f28/

    Започео сам неку дискусију, било би добро да свако припомогне саветима. И критиком наравно. Хвала!

  3. БРАТ каже:

    Ђубре

  4. Zelimir каже:

    SEJO Kadić Guz, kriminalac i pripadnik 10. brdske brigade Mušana Topalovića Caca, hvali se i izaziva zatočene Srbe u logoru „Ramiz Salčin“ (bivši vojni zatvor „Viktor Bubanj“), da je lično zak,lao pedeset dvoje ljudi na „Kazanima“, jami u podnožju Trebevića. Krajem 1993. godine je „legalna muslimanska vlast“ zvanično prekinula saradnju sa kriminalcima koji su praktično držali Sarajevo u svojim rukama. Optuženi su da su pripremali puč protiv Alije Izetbegovića. Mušan Topalović je ub,ijen. Podignute su optužnice protiv najekstremnijih krvoloka. Da je to bila farsa ubrzo se videlo, jer su svi pušteni na slobodu, mada su im zločini dokazani. – Neka ste kl,ali, momci! Srbe ste kl,ali, sve ih treba pobiti! – odgovara Kadiću Ramiz Delalić Ćelo, okrivljen, između ostalog, za ubistvo starog svata ispred pravoslavne crkve na Baščaršiji, marta 1992. godine. – A meni je Alija naredio da niko živ ne sme ostati, majku mu… a sad me optužio. Sve ću reći na sudu! Ovu scenu opisuje Dragan Todorović, student, uhapšen i surovo mučen zbog pokušaja bekstva iz grada. – Ludilo, bili smo u istim ćelijama ili pored zlikovaca – govori Todorović. – Bilo je stravično samo slušati te koljače, siledžije, snajperiste kako se naslađuju zverstvima. Stražari su im se divili, bili su idoli, nacionalni heroji. Sejo Kadić Guz je zakl,ao Srbina, uhapšenog, jer ga je žena, Hrvatica, optužila da ima oružje u stanu. Kadić je doveo i ženu na „Kazane“, da gleda. Onda su je „jurišnici“ iz 10. brdske – silovali naočigled muža. Mušan Topalović Caco uvek je jedno te isto pitao žrtve: „Znaš li šta te čeka?“ Čovek je znao. Pitao je ženu: „Šta ćeš reći deci?“Samir Seferović Ćeble je, marta 1993. godine, usmrtio dvogodišnjeg dečaka Božidara Šljivića. Nogom mu je smrskao lobanju, pa leš šutnuo do jame. Dečak je bio ko zna koja žrtva po redu tog dana. U jamu su bacili zapaljene automobilske gume. TODOROVIĆ je u zatvoru čuo priču o silovanju devojke Jagode Janković (19). Posle su je ubili braća Zornić. Na devojku su nanizali gume, zapalili ih i pustili da se kotrlja na opšte veselje Alijinih „ratnika“. – Polomljene Srbe su stražari i muslimanski zatvorenici u logoru terali da iz sve snage viču: „Alah egber“ – nastavlja Todorović. – Morali smo da učimo muslimanske molitve i njihove novokomponovane borbene pesme. Tu se isticao stražar Lakota iz Sandžaka. U ćeliji do Draganove bili su Mehmet Sijarić, Sandžaklija, Zahir Fazlić Kiko iz Priboja i Izet Ćelić Isko. Todorović navodi: – Bile su to scene iz samog pakla! Gledate premlaćene zatvorenike kako ječe, vade crve iz zapuštenih rana, slušate na silu naučene molitve, upadaju Sandžaklije da vade oči nekome koga odaberu, svi se drapaju, jer grizu vaške, čuje se tupi zvuk udaraca, a istovremeno vrisak silovanih žena… U ćeliju logora „Ramiz Salčin“ doveden je Samir Dženanović Glavoguz, bivši upravnik zatvora kod dželata Samira Kahvedžića Kruška na Alipašinom Polju. Pamte se njegova zapomaganja. – Ma ljudi, oni nisu normalni, pob,iješ ćet,nike, a oni te zatvore! – bio je ogorčen Glavoguz. Dženanović se slikao kako ubija srpske civile. Rekao je: „Ko ih ****, priznaću ubistvo ove trojice, jer imaju slike, a ona ostala neću.“ Srpski logoraši čuju smeh. Prepričavaju se hapšenja i ubistava bračnog para Milene i Vasa Draškovića i njihove komšinice. Njih je označio Sakim Puškar, zvani Puška. Puška je bio zadužen da Mušanu Topaloviću dostavlja poruke sa adresama, imenima i prezimenima Srba u opštini Stari grad. Za to je dobijao novac. Bračni par Drašković bio je u svađi sa komšinicom, što je doznao i Puškar. Svi su dovedeni na „Kazane“.ALIJA Hodžić, upravnik mrtvačnice na Koševu, posećivao je sina Mirsada, policajca, u obližnjoj bolnici 1993. godine, na odeljenju neuropsihijatrije. Alija se ponosio sinom. Prijatelje nije ni morao da uverava da Mirsad nije lud. Svi su znali da je „normalan“, a da ga je Sud proglasio za neuračunljivog, kako bi izbegao kaznu zbog ubistva šest članova ugledne i imućne porodice Ristović. Ub,ijeni su u naselju Velešići, opština Novo Sarajevo, 8. jula 1992. godine, dok su ručali. Jedan od Ristovića, Obren, ranjen je i prebačen u bolnicu „Koševo“ oko 14 časova. Ali, upravnik mrtvačnice je bio Alija, otac ubice Mirsada i rođeni brat drugog ubice – Osmana Hodžića. Zvaničan izveštaj bolnice je bio da je Obren umro od posledica ranjavanja vatrenim oružjem, iskrvario… Telo je preuzeo Obrenov brat Todor Ristović, koji nije bio u kući, u vreme ručka. Todor je zapazio modrice, podlive i otekline po telu. U policijskom izveštaju je napisano da je Obren dotučen i umoren od „neidentifikovanih počinilaca“. Upravnik mrtvačnice Alija, komentariše kako se velika prašine digla zbog „ćet,nika“. Policajci stanice na Marindvoru, pripadnici Centra Službe bezbednosti Sarajeva – Admir Adilović, Ismet Ćutuk, Osman Hodžić, Mirsad Hodžić i Meho Ibišević – kreću oko 11 časova 8. jula jednim kolima u pravcu Velešića. Čekaju. – Čekali su da se okupi što veći broj članova porodice – svedoči Todor Ristović. – Moja braća su znala da su na meti. RISTIĆEVI su se bojali da izlaze, od kada je zapaljena kuća porodice Buha, u kojoj je izgoreo nepokretni starac Krsto Buha (92). Hleb im je stalno donosio Danilo Ristović, dečak od 12 godina, Todorov sin. Tog dana su ga, nažalost, stričevi zadržali na ručku. Došla je i jedna komšinica. Komšinica Stojanka Mastilo je preživela, jer izgleda da i nije bila meta. Svedoči: – Bili smo za trpezom, iza podneva, kada su policajci provalili u stan i odmah počeli da pucaju iz automatskih pušaka. U šoku, gledala sam kako se krv širi stolnjakom, kako je hleb crven… Onesvestila sam se. Ub,ijeni su Petar Ristović, bivši rukovodilac u „Bosnalijeku“ i narodni poslanik u Skupštini BiH, njegova sestra Bosiljka, njihova bolesna i paralizovana majka Radosava i rođaka Mila Ristović. Obren Ristović, ranjen i dokrajčen u bolnici „Koševo“ ili mrtvačnici, bio je vodeći poljoprivrednik u sarajevskom okrugu. Svih šest žrtava sahranjeno je u tri zasebne grobnice na sarajevskom groblju „Lav“. – Na mesto tragedije došao sam samo nekoliko minuta kasnije – govori Todor Ristović. – Moj sin, Danilo, mrtav. Ub,ijen. Pa, bio je dete, majku im balijsku!
    Sarajevo je danas najtužniji,najsmješniji, najpodliji i najjadniji grad na kugli zemaljskoj.Licemjerje i glupost njegovih sadašnjih stanovnika postaje nešto što ih ontološki određuje. Grad kvazi umetnika, kvazi političara, kvazi sportista… Grad u kojem se fukara obogatila preko noći na muci svojih nekadašnjih sugrađana, na koje i dan-danas gledaju sa zavišću, zlobom i neuspešno prikrivenom mržnjom. Grad iz čijih stanovnika isijava mržnja na samu pomen bilo čega što je srpsko. Plitki u svojim hedonističkim shvatanjima života, oličenim u bureku, ćevapima i fildžanu kafe kao i čuvenim izrekama “novi dan nova nafaka” ili “pitu ne jede onaj ko ima nego ko je navik’o”. U Sarajevu, “oličenju multietičnosti”, pravoslavni popovi ulicom hodaju bez mantije po preporuci vodećih ljudi SPC, što nikad nije bilo, nisu retki slučajevi fizičkog napada i premlaćivanja pravoslavnih sveštenika a po prvi put u istoriji grada u Gradskoj vlasti nema ni jednog Srbina, takav slučaj nije zabilježen ni za vrijeme NDH.Sarajevo je grad gdje se dva muslimana između sebe nikad neće pozdraviti sa “Dobar dan”.To je grad gde se trotoari farbaju u zeleno.Dok su u Europi samo autoceste označene zelenim tablama, u BiH je zelenom bojom muslimansko-bošnjačkog nacionalno verskog identiteta označene i gradske ulice trgovi i znakovi, pa čak i brojevi stanova. Sve je prisilno pozelenilo, kao u vreme otomanske okupacije i vremena prisilne islamizacije.Prije rata u Sarajevu se nije znalo za potpuno prekrivene žene i muškarce s dugim bradama, dok su danas oni uobičajena pojava u BiH. To je grad gdje se skoro svakodnevno dešavaju samoubistva starijih Srba a mlađi žive pod psihičkim pritiskom neprijateljski nastrojene okoline.Čest slučaj je da se i čisti Srbin predstavlja kao Hrvat radi dobijanja bilo kakvog posla, jer je Hrvatima ipak malo lakše u Sarajevu. To je jedini grad u Evropi u kojem se u picu ne stavlja svinjska šunka ni u jednoj piceriji u gradu.Sarajevo je grad gdje pokoji zalutali Srbin i danas smanjuje ton kad izgovara neko srpsko ime i pazi na svaku izgovorenu reč.Sarajevo je grad iz kojeg je otišao svako normalan i svako ko je imao gdje a kad umre još ono malo srpskih i hrvatskih bakica i tetkica i kad se bagra dočepa i tih preostalih stanova, Sarajevo će postati stopostotno multietnički grad ali od šip,tara, sandžaklija, pokojeg bosanskog muslimana, iranaca, pakistanaca, turaka i ostale islamske “braće”. Sarajevo je grad gdje će svaki kvart za par godina imati svoju džamiju. Sa 40 broj je narastao na 100, u gradu postoji i še,rijatska policija.Javna je tajna da u Sarajevu postoje svojevrsne patrole vehabija, koje su sebi dodijelile ulogu nekakve še,rijatske policije.Svaka škola u gradu ima veronauku, a postoje i lokalne TV kuće koje emituju isključivo islamski program. “Pusto tursko” se vratilo u Alijino Sarajevo. Studentkinje pod zarovima, feredžama i čadorima, ali i studenti sa bradama i čakširama trofrtaljkama, stipendisti turske, saudijske i bošnjačke vlade sa Turskog univeziteta u Sarajevu, Islamske teologije na Baščaršiji i slično razmileli su se prestonicom multi-kulti BiH, u kojoj danas ima više Turaka i Arapa nego Srba i Hrvata.Preostalim Srbima su nedostupna radna mesta, kao i sve rukovodeće funkcije u javnim preduzećima i ustanovama.Gubitak primata nekadašnjeg urbanog Sarajeva najočitiji je u činjenici da je na koncert legendarne Grejs Džons došlo samo sto ljudi, dok je na manifestaciju „Moj umete“, kojom je obeleženo „šest vekova islama na ovim prostorima“, stiglo skoro njih 50.000. Možda je vreme da se i ime grada menja. Nije to više ono Sarajevo. Nema tu više onih dobrih Sarajlija kakvih je znalo biti.Svaki stranac će prije pomisliti da se nalazi u nekoj turskoj provinciji ili bliskoistočnoj zemlji nego u evropskom dvorištu.Kako su krenuli,FEDERACIJA BiH će se pretvoriti u Pakistan! Ne zaboravimo da je u Sarajevu jedna od najvećih ambasada Islamske Republike Paksitan,dok u Zagrebu ima samo konzulat..
    Ponedeljak 07.03.2016.21:31
    karudijan

    1. Т. Горски каже:

      О брате Желимире,
      предлажем ти да направиш концепт и напишеш књигу.
      Озбиљно ти то прелажем јер видим да много тога знаш а можда ти и ја могу мало помоћи јер и ја понешто знам од тога.
      Поздрав !

    2. РАДОВАН каже:

      Trgovac ti laze sa smijehom, zena laze suze prosipljuci, niko krupno ka turcin ne laze…

    3. Rile каже:

      ……………………………

  5. Zelimir каже:

    Moralni i duhovni izmet to je Emir Hadjihafizbegovic. Sto ne prica sta je sa pobijenih i masakriranih na Kazanima 5000 Srba koji su ubijeni dok je on bio u Srajevu. Sto ne prica sta je sa logorima u kasarni Viktor Bubanj i drugim stratistima u kojima su muceni i ubijani Srbi civili komsije i skolski drugovi i drugarice ovog moralnog izmeta. Kaze da su mu majka i otac iz Srebrenice a nece da kaze da su Srbinu Sudiji u Srebrenici koji je bio naivan I vjerovao komsijama Muslimanima I Naseru Oricu taj isti Oric Naser je poslije premlacivanja I mucenja prvo odrezao usi, pa nos, pa mu onda izvadi ooci I tek onda ga zaklao. A bilo je takvih pa i gorih zlocina kako nad odraslim tako i nad Srpskom djecom u toj istoj Srebrenici odakle su mamica i tatica od ovog moralnog smrada. Nece smrad da spomene nijedan zlocin Alije i njegovih islamista ali zato sebi uzima za pravo da sudi Generalu Ratku Mladicu i provm Predseniku RS Radovanu Karadjicu. Veselio se smrad 1999 kada je Beograd gorio pod NATO bombama a sada ga zove nejgovim Beogradom jer ga sadasnji Beograd dobro placa parama koje NATTO EU vlast otima od gladnog Srpskog naroda. Ma jadni su oni koji ovog smrdonju zovu na filmeske manifestacije u Beograd oni su smradovi kao i on. Sto ne rece kako deocekaste Neleta Karajlica koji je nasjeo prici da mu niko nece u Sarajevu nista pa ga je policija spasavala od bjesne rulje i pomogla da se docepa Srpskih Pala. Emir Hafizbegovic je ljudski moralni izmet koji nije dostojan da spomene naseg Profesora i mozemo sa samo nadati da ce ubrzo naici neki vjetar koji ce zauvjek odnjeti sa nasih prostora ovu i njemu slicnu zlobnost da nas ne truju sopstvenom i za normalne ljude nesnosnom moralnom i duhovnom trulezi.

    1. Rile каже:

      …………………….

    2. kabo каже:

      Ovaj tip ima zlu facu.odvratan je. Zalost je sto Beograd nije vise nas grad vec po njemu slobodno setaju i zive ustase,pa cak i odlucuju o nasim zivotima. Ala smo se srozali zahvaljujuci komunjarama

Коментари су затворени.