Прочитај ми чланак

НЕМАЧКЕ ФАРМЕ СВИЊА за три месеца почињу изградњу у Србији док српско сточарство изумире

0

Titelprojekt "Fleisch" im Wirtschaftsteil des SPIEGEL - Produktion vom GroÃ-Schlachthof Tonnies
Београд — Темељи за првих пет фарми које ће немачка компанија „Тенис“ изградити у Србији биће изливени најкасније за три месеца.

Први објекти, према писању Вечерњих новости, нићи ће у Пландишту, Сечњу, Оџацима, Чалми и Апатину, а узгој свиња у њима би требало да почне у новембру.

Циљ ове компаније је да у наредних годину дана у Србији подигне још 15 фарми.

„Немци не желе да купе ниједан пољопривредни комбинат који је у процесу приватизације, јер хоће да изграде објекте по својим стандардима“, објашњава извор листа. Једном недељно њихови стручњаци долазе у Србију и детаљно су разрадили план пословања. Израчунали су да им се више исплати да граде, него да реновирају постојеће фарме.

Влада Србије и Привредна комора Србије укључене су у преговоре са инвеститором из Немачке, који планира да узгаја око 80.000 свиња годишње. Требаће им, међутим, много више крмача него што могу да произведу и због тога планирају да направе широку мрежу коопераната.

„По фарми им треба 3.000 хектара обрадивог земљишта, које ће узети у закуп, како би производили храну за животиње“, објашњава извор Вечерњих новости. – Инвеститор је највише заинтересован за Војводину и Мачву, јер у том крају постоји традиција узгоја свиња. Одговара им и што постоје велике површине обрадивог земљишта због сточне хране, за разлику од других делова Србије где су поседи испарчани. Инсистирају на изградњи нових товилишта, по стандардима који задовољавају њихове критеријуме.

Уколико улагање немачке фирме буде текло по плану, биће им потребно неколико стотина радника који ће бити ангажовани на пословима од производње хране за животиње до узгоја свиња. Због тога разматрају и могућност сарадње са Пољопривредном школом из Футога, код Новог Сада.

„У нашој школи би могао да заживи систем дуалног образовања и да ђаци одлазе на нове фарме на праксу“, прича Душан Гагић, директор школе. „Ми већ имамо образовне профиле који би одговарали немачкој компанији, али би главне новине биле што би деца имала много више праксе и после би их чекало сигурно радно место. Нама би то много значило, јер је практична настава за пољопривредне смерове веома скупа“.

(Србијаданас.нет)

12 коментара “НЕМАЧКЕ ФАРМЕ СВИЊА за три месеца почињу изградњу у Србији док српско сточарство изумире

  1. radojica каже:

    a ti glupi narode sedi kuci i gledaj televizor, zvezde, zvezdice, farme i parove… dok zemlju rasprodaju ispod cene!

    1. brankavedder каже:

      Boze sacuvaj nas od farmi i parova, od televizije,,,ja je vec odavno ne gledam.

  2. Perun каже:

    Neverovatno ali istinito!
    Onog momenta kada je Rusija uvela embargo na određene namirnice iz EU,
    Brisel je opomenuo „vladu“ Srbije da ne koristi embargo kako bi povećala izvoz u Rusiju.
    Vazali su obećali da to neće učiniti.
    Sada je potpuno jasno zašto nemačka firma UŽURBANO gradi ovoliko farmi po Srbiji,
    to je perfektan način da zaobiđu ne samo embargo nego i da iskoriste ugovor Rusije i Srbije po kome se na srpsku robu ne plaća carina.
    Opasno se približavalu „bolji“ dani.

  3. SASA каже:

    E to je prava EU. Sve za Nemacku, dok nas ko nas j..e

  4. C.M. каже:

    RASPRODAJA: UZ PODRŠKU „VLADE U SRBIJI“, IMOVINA „MITROSA“ POSTALA PLEN AUSTRIJANACA ZA MALE PARE!!!

    Zahvaljujući
    samovolji Aleksandra Vučića, i klanična industrija „Mitros“ iz Sremske
    Mitrovice, dobila je novog vlasnika, austrijsku kompaniju „Girlinger“.
    Austrijanci su za 14 hektara zemljišta i 24 hiljade kvadratnih metara
    objekata (hladnjača od 6. 394 kvadrata, kobašarija, klanica, pogona za
    preradu živinskog mesa, itd.), ponudili uvredljivih 800 hiljada evra.
    „Mitros“ je bio nekadašnji gigant i ponos jugoslovenske mesne
    industrije, koji je imao prodavnice u 25 evropskih zemalja i na prostoru
    cele bivše Jugoslavije. Prema procenama eksperata, njegova realna
    vrednost posle prve privatizacije (2005. godine) bila je oko 28 miliona
    evra. Ni danas nije manja. Ali, Vučićev plan je drukčiji. On očekuje
    dolazak nemačkog mesnog koncerna „Tenis“, koji će sagraditi šest velikih
    farmi širom Srbije, od kojih će dve biti u Sremskoj Mitrovici.

    Nikola Vlahović

    Dana 16. januara 2015.
    godine, posle dugogodišnjeg pljačkanja, iscrpljivanja i uništavanja,
    glavna vest u medijima koje kontroliše režim Srpske napredne stranke,
    bila je prodaja klanične industrije „Mitros“ iz Sremske Mitrovice,
    austrijskoj kompaniji „Girlinger“.

    Krajem prošle godine (18. novembra 2014.), Privredni sud u Beogradu objavio je javni poziv za prikupljanje ponuda potencijalnih investitora zainteresovanih za kupovinu sremskomitrovačkog „Mitrosa“.

    U tom trenutku, smišljeno nisko procenjena vrednost preduzeća je nešto veća od 478 miliona dinara, a zainteresovanim kupcima je naloženo da treba da polože depozit u iznosu od 95,7 miliona dinara. U ogradi kruga „Mitrosa“, u tom trenutku, nalazilo se 14 hektara zemljišta i oko 24.000 kvadratnih metara objekata koji su legalno upisani u javne knjige.

    Tadašnji i sadašnji gradonačelnik Sremske Mitrovice, Branislav Nedimović, već je unapred znao da je austrijska kompanija „Girlinger“ jedini ponuđač
    koji će odgovoriti na takozvani javni poziv, jer su rukovodioci
    „Girlingera“ sa Vučićem sve unapred dogovorili. Trebalo je zbog javnosti
    proći kroz proceduru, formalno. Preko radio Novog Sada, Nedimoviću se u jednoj izjavi „omaklo“, pa je rekao: „…investitoru se jako žuri“, što je jasno ukazivalo da ni „Girlinger“ nije imao nimalo poverenja u Vučićeva obećanja da će im „Mitros“ biti skoro poklonjen.

    Istina, ova mesna
    industrija je godinama unazad sistematski uništavana, kako bi je neko
    (ko isplatu najveću proviziju), dobio za male pare.

    Konačno, kad je Odbor poverilaca „Mitrosa“ prihvatio ponudu austrijskog „Gierlinger holdinga“ za kupovinu industrijske klanice i fabrike konzervi,
    procenja vrednost 14 hektara zemljišta sa pravom korišćenja i ukupno 36
    objekata „Mitrosa“, bila je 478.600.500 dinara, a jedini zainteresovani
    kupac („Girlinger“) ponudio je 800.000 evra, što je cena prosečne vile na Dedinju.

    Sednici Odbora
    poverilaca nije prisustvovao jedino predstavnik „Svislajona“ Rodoljuba
    Draškovića (koji je bio vlasnik u „Mitrosu“, voljom ranijih vlast), a
    ostali članovi su jednoglasno prihvatili ovu ponudu. Tako se završila
    još jedna brutalna otimačina državne imovine u Srbiji. Naime,
    cena koju je ponudio austrijski „Gierlinger holding“ višestruko je niža
    od realne. To znaju svi, do poslednjeg malog akcionara u Sremskoj
    Mitrovici. Ali…

    Generalni direktor „Girlingera“, Johan Girlinger, već u prvoj izjavi nakon kupovine „Mitrosa“, izjavio je i ovo: „…Naš plan je da u prvoj fazi uložimo između osam i deset miliona evra, a želja nam je da se proizvodnja pokrene već početkom jula, a krajnji cilj nam je da fabrika ima više od hiljadu zaposlenih i da se celokupna proizvodnja izvozi u Rusiju i Kinu…“.

    Naravno, ovo su sada planovi koji se tiču gospodina Girlingera i njegovog porodičnog biznisa, i nemaju više nikakve veze sa interesima Srbije. Vučićeva izdajnička vlada odlučila je da „Mitros“ spašava tako što ga se odrekla.

    Umesto da država uloži
    novac u podizanje ovog nekadašnjeg giganta, pa da ga tek onda (ukoliko
    ne donosi profit) ponudi na prodaju, urađeno je ono najgore. Osiromašen je i na kraju skoro poklonjen. Zbog dugogodišnje materijalne bede i nezaposlenosti, vlastodršci su doveli radnike „Mitrosa“ u situaciju da se danas raduju što će raditi kao najamna radna snaga (najjefitinija u Evropi) za austrijski „Girlinger“.

    U ovako izopačenom poretku, „Girlingeru“ je sve dato na tacni. Naime, ta kompanija sada ima pravo da koristi Srbiju kao najpovlašteniju naciju u trgovinskim odnosima sa Rusijom. Takođe, dobila je školovane i vešte klaničare (po čemu su bili poznati u celoj nekadašnjoj Jugoslaviji), a takođe, i najbolju mrežu dobavljača, uzgajivača i prvoklasno poljoprivredno zemljište čija cena je neuporedivo veća od one smešne cifre koju su Austrijanci ponudili.

    Prva prodaja „Mitrosa“ dogodila se marta meseca 2005. godine. Prodat je Rodoljubu Draškoviću, vlasniku koncerna „Svislajon Takovo“ za 36,1 milion dinara, uz obavezu da preuzme finansijske obaveze firme, među kojima je najveća stavka potraživanje 930 radnika od oko 1,2 miliona evra za zaostale plate i regrese.

    Umesto toga većina zaposlenih je dobila otkaze, a jedva njih 150 je ostalo na poslu. U posedu „Mitrosa“ tada
    je bilo i 22 hektara zemljišta, nova hladnjača od 6. 394 kvadrata,
    kobašarija, klanica, poseban pogon za preradu živinskog mesa i savremena
    kotlarnica. „Mitrosova“ klanica za svinje i goveda ima kapacitet prerade oko hiljadu svinja dnevno, a pileća klanica, sagrađena 1999. godine, 3.500 komada pernate živine dnevno. Sve je to bio odličan plen za organizovanu pljačku.

    Ipak, kriminalna družina iz Agencije za privatizaciju, tvrdila je da je „sve u redu“, navodeći kako je „U postupku kontrole utvrđeno da kupac nije dostavio dokaze koji se odnose na raspolaganje osnovnim sredstvima,
    izvršenje obavezne investicije i poštovanje socijalnogprograma, pa mu
    je u skladu sa Zakonom o privatizaciji ostavljen naknadni rok.
    Postupajući po nalogu Agencije kupac je dostavio dokaze da je izvršio
    svoje ugovorne obaveze“.

    Ali, para i dalje nije bilo. I Drašković je, kao i drugi tajkuni u Srbiji, hteo da dobije mnogo veće za mnogo manje.

    Kada je već bila u većinskom vlasništvu „Svislajona“ usledilo je „deljenje“ fabrike na manje celine, a neki „sektori“ su jednostavno preregistrovani za druge poslove i delatnosti. Tako je ovaj nekadašnji gigant klanične industrije odveden u stečaj. Pre privatizacije ova fabrika je imala 1. 200 radnika a na kraju, uvođenje stečaja je dočekalo 145 radnika.

    Usledile su godine planskog propadanja. Radilo se u prostorijama bez struje, vode i telefona. Počele su da se dešavaju i opasne havarije u krugu fabrike. Kad je kap prelila čašu, početkom avgusta
    meseca 2011. godine, 300 bivših radnika „Mitrosa“ došlo je ispred
    zgrade preduzeća, tražeći od državnih organa da okončaju stečaj, koji je trajao dve godine.

    Delegaciju radnika koji su radili u „Mitrosu“ primio je tadašnji (gle čuda: i sadašnji!) gradonačelnik Branislav Nedimović i obećao im da će sve učiniti u traženju poslovnog partnera.

    Na žalost, radnici su nastavili da odlaze iz firme bez otpremnine i plate, a objekti, zgrade i mašine su propadali.

    Nijedan dinar nije uložen u ‚“Mitros“ a obećano je svašta. Preduzeće
    je pre prodaje Rodoljubu Draškoviću i njegovom „Svislajonu“, imalo
    prodavnice u 25 evropskih zemalja i u bivšoj Jugoslaviji, a prema procenama eksperata njegova vrednost iznosila je oko 28 miliona evra.

    Pre Draškovića, haos u „Mitrosu“ pravilo je i preduzeće Dragomira Markovića iz Surčina, „Organik lajf“ (nekadašnji „Krmivoprodukt“), uzgajajući na „Mitrosovim“ farmama bolesnu živinu.

    Mnogo ranije, „Mitros“ je bio jedan od simbola jugoslovenske privredne moći.
    Dnevno je ova mesna industrija klala više od hiljadu svinja, a svoje
    mesne prerađevine izvozila je u 25 zemalja, sa velikim uspehom. U to vreme, skoro da nije bilo porodice u Sremskoj Mitrovici, koja nije imala nekoga ko je zaposlen u „Mitrosu“ ili ko je bio makar indirektno uključen u veliki sistem na kome je „Mitros“ počivao.

    Gledajući šta je dobio za novac koji je uvredljivo mali, „Girlinger“ je za sebe napravio odličan posao.
    Tako dobro nije prošao ni u siromašnim zemljama poput Rumunije i
    Bugarske, gde je takođe kupio fabrike koje nisu ni izdaleka imale takvu
    tradiciju i takav kvalitet proizvoda kao „Mitros“.

    Bivši
    radnici i mali akcionari „Mitrosa“ i danas vode maratonske sudske
    sporove sa svojom bivšom fabrikom, i sada očekuju naplatu svojih
    potraživanja, a neki od njih, ponovo i radna mesta.

    Međutim, Johan Girlinger je pominjao nekakvu „prvu fazu“ u kojoj je spreman da zaposli 300 radnika. A, kada će se doći do te „prve faze“ i da li će, niko ne zna.

    Nekada, u vreme jugoslovenske države, „Mitros“ je zapošljavao skoro dve hiljade radnika, pa je i sa tim brojem zaposlenih jedva stizao da zadovolji sva tržišta na kojima se pojavljivao u zemlji i svetu.

    Vučićeve parole da će uz „Girlinger“ početi da stižu i kompanije koje će „ulagati u povećanje kvaliteta i genetskog potencijala stočnog fonda u Srbiji“, samo su još jedan primer licemerja i beščašća ovog bolesnog autokrate.

    On, naime, računa da će nemački gigant u proizvodnji mesa, „Tenis“, izgraditi šest farmi širom Srbije, od kojih će dve biti u Sremskoj Mitrovici. Tako bi se austrijsko-nemački stočarski i agro-biznis u Srbiji potpuno zaokružio.

    Srpski radnik i srpski poljoprivrednik, surovo su izbačeni na ulicu. Za njih je, u najboljem slučaju, predviđeno da nadniče kod novih gazda, kao u vreme okupacije, sa najmanjom platom u Evropi, bez prava na sindikalno organizovanje i sa stalnim strahom od otpuštanja.

    1. brankavedder каже:

      Jeste, Mitros je bio velik i poznat. Moja mama je tu radila jedno vreme, a i jos neki iz moje familije. Rodjena sam ;u Sremskoj Mitrovic, krstena u Pravoslavnoj Crkvi Svetog Stefana i Svetog Dimitrija, i nije mi uopste svejedno sta se u mom gradu desava. Mozda je bolje da ne citam vise nikakve novine i ne pisem komentare, nista to ne vredi ….ova Vlada ce unistiti sve sto je meni drago i sveto!!! a ja sam daleko i nnemocna, kao i vecina mog naroda, a i da sam blizu ne bih mogla nista pomoci. Tuzno tuzno tuzno.
      Najstrasnije je ta nemoc, nemoc koja te davi, niti plakati, niti se derati mozes, samo cutis i gutas, a svaki dan vesti u novinama sve gore i gore i to u citavom svetu. Moramo se osvestiti mozda i boriti protiv svega toga … svaki na svoj nacin, a i zajednicki.

    2. Zoran Cvetkovic каже:

      Samo te moze utesiti onaj koji je vec pobedio svet.

  5. vladica каже:

    u svojoj zemlji da budemo sluge,ako,tako i treba kad smo nesposobni i lopovi

Коментари су затворени.