Прочитај ми чланак

РУСКА ПРАВОСЛАВНА ЦРКВА УЗ СРПСКУ ЦРКВУ: Стоп канонизацији Степинца

0
Карикатура пренета са веб портала  Новости.рс

Карикатура пренета са веб портала Новости.рс

Митрополит волоколамски Иларион Aлфејев поручио је да би Римокатоличка црква требало да саслуша шта Српска православна црква има да каже о канонизацији хрватског кардинала Aлојзија Степинца.

– Ни српска, ни руска црква не могу утицати на процес канонизације који спроводи Римокатоличка црква, али то не умањује наду да ће мишљење наше српске браће по овом важном питању бити саслушано – изјавио је Aлфејев, митрополит РПЦ, који је и шеф Одељења за спољне црквене везе Мосовске патријаршије.

Он је за Политику рекао да жели да верује у конструктивне резултате предстојећег дијалога комисија СПЦ и Ватикана.

Званична делегација СПЦ, митрополит Aмфилохије, владика Иринеј бачки и др Дарко Данасковић, боравили су 16. јануара у Ватикану где су поглавару Римокатоличке цркве, папи Фрањи уручили писмо патријарха српског Иринеја, као одговор на његово писмо од прошле године, а у вези са канонизацијом Степинца.  

– Слажем се са мишљењем које је више пута изнео српски патријарх Иринеј и архијери СПЦ да би правилно било да се као свеци прослављају људи који су иза себе свима оставили светло сећање, људе који су допринели миру – прецизира Aлфејев, кога медији представљају као шефа дипломатије руске цркве.

Извор: Танјуг

20 коментара “РУСКА ПРАВОСЛАВНА ЦРКВА УЗ СРПСКУ ЦРКВУ: Стоп канонизацији Степинца

  1. Zina Ciceklic каже:

    Najvažnije po spas civilizacije je što Putin vrača etiku i moral u svijet, koji je već bio moralno mrtav. Dakle to je prije svega najveće spasenje i za Srbiju. Što se tiče doktrine posvećenja katoličke crkve to je horor koji se upravo ko zna po koji put ukazje kroz Alojzija Stepinca. I sada ako uzmete tu doktrinu katoličke crkve o posvećenju, zaledi vam se krv u žilama: „Posvećenje za pojedinca je neposredna blizina jedinstva s Bogom, a nastala moralnim savršenstvom, to je u suštini Božiji dar. Svetost katoličke crkve je izvan ljudske moći, izvan prirodne snage. Sudejstvo kršćanskog rituala posvećenja proizilazi iz snage Kristovog djela – Krist je autor rituala i svećenik u ovom slućaju Stepinca papa djeluje u ličnosti Krista. Dakle, ritual posvećivanja svoje dejstvo zahvaljuje činjenici da je instituisan neposredno putem Krista.“ I evo, zašto je katolićki svijet religije i ove vjere doveo u opasnost civilizaciju. Dakle, proviđenje je Pravoslavlje i Srbija treba da zahvali tom proviđenju, jer ako bi se moralo u najkračim crtama objasniti zlo izdaje koje je Srbija iskalila na sebi, i ona plaća danak zbog svog pretvaranja da je zdrava. Neminovno će Amerika preko Poljske i Mađarske, prije svega preko Poljske rascijepiti EU i to je neminovno, i Poljaci će uzeti onaj fašistički dio Ukrajine, što je dobro za Novorusiju koja će utemeljiti svoju državu, u krajnjem Poljska je magnetna meta Rusije, i prioritetno će biti uništene u eventualnom ratu. Evo, šta treba Srbija da to iskoristi i uništi fašističku Hrvatsku, za oba genocida sa fašistima u prvom i drugom svjetskom ratu. Hrvatsku je spašavalo bjekstvo u Jugoslaviju, toga više nema, i čemu je vakat tome je i vrijeme, ali Srbija mora se otresti ludila, tako neminovnog ludila koje, i ne biti lud znaći tek drugu vrstu ludosti već više od dvije decenije.

  2. Јое каже:

    Не постоји римокатоличка црква. То није Црква то је верска заједница. Црква је само једна апостолска и саборна.

    1. Zejd Metic каже:

      Prije ce biti da je obrnuto ,vi ste se jos davno odvojili od njih i napravili sebi sektu.

    2. gagom каже:

      Провокација ти је јадна или не познајеш историју хришћанства!

    3. Zejd Metic каже:

      Nije, ni jedno ni drugo, ja se ne zelim poigravati ni sa kim,niti mi je namjera da te vrijedjam samo zato sto si Krscanskog ubjedjenja /ako jesi / naravno, vec je to historijska cinjenica, a ako imas validne dokaze da je drugacije ti ih iznesi.Pozdrav.

    4. gagom каже:

      Још од времена „Акакијеве шизме“ (484-519) а касније и међусобног изопштења римског кардинала Хумберта и цариградског патријарха Михаила Керуларија (15.јула1054.г),зна се ко је издао хришћанска начела и (наводно у име истог!) починио невиђена зверства над свима који су мислили и молили се другачије … а нису имали пара за „индулгенцију“!Од времена Шестог васељенског сабора (681.г.- и за сва будућа времена!) папино име је избачено из поменика наших цркава.А тада је још била јединствена црква … Како то да су „отпадници“ Јерусалимска,Цариградска,Александријска,Антиохијска,Московска,Српска … а „права“ само Римска црква?! Правила апостолске вере су основни критеријум православног учења,тако да су његови почеци везани за сам почетак црквене историје – од Вазнесења Господњег и Педесетнице, формирање заједнице првих хришћана.Свој дефинитиван облик православље попримио је током 1. миленијума,са водећом улогом архиепископа Константинопоља — Новог Рима.
      Православље исповеда Никејско-цариградски симбол вере и признаје одлуке седам васељенских сабора;обухвата потпуно учење и духовну праксу Православне цркве,под којом се подразумева заједница аутокефалних помесних цркава,које међусобом имају пуно општење. Ваљда ти је ово довољно за почетак.

    5. Zejd Metic каже:

      Podjele unutar crkve su pocele mnogo ranije a godina koju si naveo/15.07.1054./ je godina definitivnog odvajanja istocne od zapadne crkve.Neposredni povod raskolu dala je rasprava o uporabi beskvasnog kruha u bogoslužju i postu na subotu početkom korizme – detalje koje su Grci sporadično predbacivali „Latinima“ još od doba Focija I. Zapad je sa svoje strane spočitavao carigradskom patrijarhu Mihaelu Cerulariju uporabu naslova „ekumenski patrijarh“, na kojega su patrijarsi u Carigradu polagali pravo još od Kalcedonskog sabora 451. godine – tada su im takav naslov koji je trebao naznačiti osobiti položaj patrijarha čije se sjedište nalazilo u istom gradu gdje i sjedište cara priznali koncilski oci, ali taj njihov zaključak (28. kanon Kalcedonskog sabora) nisu potvrdili niti tadašnji papa Lav I. (kojega kao sveca štuju danas i katolici, i pravoslavni), niti bilo koji od kasnijih papa.

      Legat pape Lava IX. kardinal Humbert položio je 16. srpnja 1054. na oltar crkve svete Sofijebulu kojom izopćuje Cerularija i neke druge grčke biskupe (ne i čitavu istočnu Crkvu), a Cerularije je na to izopćio papu, tad već pokojnoga.

      Car Izak I. Komnen, vrlo uzrujan čitavom situacijom, poslao je Cerularija u progonstvo, gdje je ovaj i umro. Međutim jedinstvo crkava nije nikada više uspostavljeno: izopćeni biskupi su nastavili rukopolagati nove biskupe, koji su Neslaganja koja su rezultirala gore opisanim događajima sežu u stoljeća koja su prethodila. Rimski car Konstantin Velikiprebacuje sjedište carstva u Byzantion 330.godine (u balkanskim krajevima poznat i kao Carigrad). Godina 395. označava konačnu podjelu Rimskoga Carstva na dva dijela kada car još uvijek jedinstvenoga carstva Teodozije I. daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad.

      Uzroci raskola između „zapadne“ i „istočne “ crkve leže upravo u ovim antičkim korijenima. Zapadno Rimsko Carstvooslanjalo se na latinski jezik i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan; na istoku se iz Bizanta slično činilo s grčkim jezikom i kulturom (makar je latinski i nadalje ostajao jezik glavnih državnih zakona), nastojeći grčku kulturu nametnuti ne-grčkim narodima Istoka. Ovakvo je stanje predstavljalo stalni izvor trvenja, iskazujući se na području vjere u raspravama o raznim detaljima i razlikama u bogoslužju i teologiji, na „istoku“ i „zapadu“ podjednako.upravljali mjesnim crkvama – u otvorenom nepoštivanju pape u Rimu.

    6. Zejd Metic каже:

      Neslaganja koja su rezultirala gore opisanim događajima sežu u stoljeća koja su prethodila. Rimski car Konstantin Velikiprebacuje sjedište carstva u Byzantion 330.godine (u balkanskim krajevima poznat i kao Carigrad). Godina 395. označava konačnu podjelu Rimskoga Carstva na dva dijela kada car još uvijek jedinstvenoga carstva Teodozije I. daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad.

      Uzroci raskola između „zapadne“ i „istočne “ crkve leže upravo u ovim antičkim korijenima. Zapadno Rimsko Carstvo oslanjalo se na latinski jezik i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan; na istoku se iz Bizanta slično činilo s grčkim jezikom i kulturom (makar je latinski i nadalje ostajao jezik glavnih državnih zakona), nastojeći grčku kulturu nametnuti ne-grčkim narodima Istoka. Ovakvo je stanje predstavljalo stalni izvor trvenja, iskazujući se na području vjere u raspravama o raznim detaljima i razlikama u bogoslužju i teologiji, na „istoku“ i „zapadu“ podjednako.

    7. Zejd Metic каже:

      Katolička crkva (ali i Pravoslavna podjednako) promijenila je neke dijelove bogoslužja i običaja. Jedan od najvažnijih (i spornih) primjera nalazimo u obliku tzv. Nicejskog vjerovanja. Na zapadu se i danas u njegov tekst dodaje dio poznat kaoFilioque. Nicejsko vjerovanje iz 381. god. u svojem izvornom obliku glasi:

      “ Vjerujem…u Duha Svetog, Gospodina i Životvorca, koji izlazi od Oca, koji je s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi. ”

      Na Zapadu taj dio glasi:

      “ Vjerujem…u Duha Svetog, Gospodina i Životvorca, koji izlazi od Oca i Sina, koji je s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi. ”

      Ovaj dodatak „i Sina“ (lat. „Filioque“) je na Zapadu dodan najkasnije u 5. stoljeću, osloncem na teološka djela nekih istočnih crkvenih otaca, poput sv. Ćirila Aleksandijskog. Značenje dodatka „Filioque“, objašnjava Katekizam Katoličke Crkve iz 1992. god. u toč. 246. – 248., pozivom na definiciju sa Firentinskog sabora iz 1438. godine, ovim riječima: „Budući da je sve što je Očevo Otac rađanjem predao svojemu jedinorođenom Sinu, osim biti Otac … vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ako je ‘počelo bez počela’, ali također da je, ako je Otac jedinorođenog Sina, sa Sinom jedinstveno počelo iz kojeg ishodi Duh Sveti“. Takva objašnjenja nisu grčki teolozi smatrali dovoljnima – ni u prvom tisućljeću, ni do danas.

      Drugi po važnosti predmet sukoba je uloga koju ima papa. U mnoštvu biskupa koji upravljaju mjesnim crkvama, na istoku se papa (biskup Rima) smatrao prvim među jednakima – koji stoga recimo ima iznimnu čast i ovlaštenje da se jedino po njegovom pristanku može sazvati valjani opći crkveni sabor; zaključci takvog sabora ne mogu postati pravovaljani dok ih papa ne odobri (iako su pravoslavni i nakon Velikog raskola imali raznih regionalnih sabora i širih okupljanja biskupa, ne smatraju oni niti jedan od tih sabora za punovažni Opći crkveni sabor). Na zapadu se razvila važna teološka disciplina koja se bavi tzv. „petrovskom službom“ (lat. „munus petrinum“), koja polazi od toga da je Isus dao posebnu prednost ne samo Apostolu Petru kao poglavaru apostola, nego i svim njegovim nasljednicima na mjestu biskupa Rima. Stoga katolici smatraju da papa nad Crkvom ima vlast analognu onoj koju otac patrijarhalne obitelji ima nad svojim ukućanima, ili kralj nad kraljevstvom. Pismo koje je napiso papa Nikola 865. godine proklamira kako je „papinska moć nad cijelom Zemljom, tj. nad svakom crkvom“.

    8. gagom каже:

      Неозбиљно од тебе,живела „Wikipedija“!

    9. Zejd Metic каже:

      Mislim da sam ti u tekstu jasno napisao da postoje historijski argumenti i neznam zaista, sta je sad tu neozbiljno osim, ako znas da je drugacije ili da ne priznajes tekstove Wikipedije. Interesantno je to da ako o vjeri polemises sa Krscaninom /katolikom / ili Krscaninom /pravoslavcem / svako od njih nastoji dokazati da je u pravu i to je u redu, ako ima dokaza naravno, ali ako se pozivamo na nesto sto nema dokaza onda sve nase tvdnje padaju u vodu. Kod nas Muslimana, postoje vjerodostojni lanci prenosilaca vjerskih tekstova i niko ti nemoze pametovat da je drugacije, jer to stoji neizmenjeno vise od 1400 godina,dok je u Krscanstvu to drugacije, najvise zbog toga sto su nastale velike podjele unutar samog Krscanstva, a sto je rezultiralo time da se lanac prenosilaca vjerskih tekstova vrmenom sve vise krivio pa tako danas imamo 4 priznate kjige Biblije koje su tekstualno kontradiktorne jedna sa drugom . Naravno nemogu reci da je sve u njima netacno, postoje i tacni i ispravni tekstovi ali ima mnogo izmenjenih tekstova.

    10. gagom каже:

      Бајке о муслиманским веродостојним преносиоцима верских текстова су видљиве – сваког дана убиства због различитог исповедања вере.Основни „кривац за све“ (који треба да одговара за терористички облик ислама!) је вахабизам.Неки аутори (како исламски, тако и световни) назвали су ислам псеудоисламском сектом.Зар је тако Каква је то страшна секта?Вахабизам је покрет сунитског ислама,државна идеологија Саудијске Арабије.Оснивач вахабизма је био Мухамед ибн Абдал Вахаб (1703-1787)… Он је прогласио повратак првобитном исламу и верност само Корану и Суни.Ал Вахаб је ступио у борбу против култа светих,остатака незнабоштва. Он је, као и западни проповедници у духу пуританаца,иступао против сувишка и раскоша и призивао на скроман живот.Под утицајем његове проповеди и заснивајући се на ауторитету „пророка“ Мухамеда, он и следбеници су створили агресивну државу Саудијаца.Заузели су велики део Арапског полуострва (укључујући и Меку где су од свих очистили камен Каабе) и покренули низ освајачких ратова против Ирака и Сирије.Са вахабизмом су повезане и следбеници Шамила на Кавказу.Вахабите су Турци уништили.Почетком двадесетог века вахабити су створили краљевину Саудијску Арабију.У том покрету су се обновиле све особености раног ислама,посебно пракса непрестаног светог рата (џихада).Управо зато све терористе у медијима називају вахабитима.Иако например, Иранска револуција по дефиницији не може бити вахабитска,јер је Иран држава шиита.Неке „меке“ муслимане (џадидите) смућује чињенице што вахабити поистовећују све који се не придржавају њиховог учења са неверницима, што доводи до последице да се у џихаду не убијају само хришћани,већ и муслимани.Међутим, ислам прате истребљујући ратови и против својих практично од самог почетка,од раскола између сунита и шиита…Савремени вахабизам се често представља као покрет социјалне правде, налик на социјализам. Уосталом, социјалистичка идеологија је одувек изазивала посебни одзив у срцима муслимана.Није случајно да у многим земљама арапског света до сада владају социјалистички режими.
      Вахабизам представља чисто законодавство.У њему нема места за исправљање срца.То је покушај да се достигне спасење уз помоћ спољашњих дела.А пошто је то немогуће учинити,да би заглушили глас савести, муслимани у себи распаљују фанатизам.Исти је узрок и социјалистичких доктрина.Не видећи у себи Царства Божијег,не желећи да преобразе своје тело и дух,муслимани наивно покушавају да створе на земљи царство праведности.Међутим,тај покушај је глупост.Он рађа само завист и исцрпљује силе у трци за недостижним идеалом.Како он и може да се достигне,ако смрт стиже све људе?У непреображеном свету је немогуће избавити се од замки зла другачије осим ако се не добије исцељено срце од Бога.А то даје само Христос Спаситељ.Посебни правац у исламу је шиизам који се јавио као резултат раскола исламске уме по питању ко треба да води заједницу. У Независној заједници држава следбеници овог правца су Азербејџанци. Шиитска држава је Иран, а изгледа ускоро и Ирак. Шиити су били следбеници Мухамедовог рођака Алија. Они су били убеђени да духовни лидер имам мора да носи и духовну светлост. Шиизам признаје дванаест имама,почевши са Алијем.Последњи од њих је нестао у 10. веку,али треба да се врати (њега називају Махди).Низ Шиита прима Коран у широј верзији (са 115 суром).
      У шиизму је развијен култ мученика,посебно Алија и његовог унука Хасана, на чији дан убиства се многи шиити баве самомучењима…Видиш да није све идеално ни код вас.Ми имамо свето Јеванђеље које неки секташи „преводе“ како им одговара али,православље је јаче од њих!

  3. gagom каже:

    Невероватно је да се на оном свету,на истој страни,нађу Вукашин (старац из Клепаца!) и Степинац,духовни вођа усташких монструма!

    1. Dado каже:

      Неће се они наћи, ни на оном, ни на каквом свету…Богу хвала! Лаж понављана хиљаду година, постаје истина. Тако функционише Римска црква. Ми смо Срби вековима исповедали Христа, живога, васкрслога… Он је глава цркве, а не неки од патријарха…у овом случају епископ Рима. Ми смо са Русима, чувари истине, али погледај…Грчка је скоро поунијаћена, нас ломе полако али сигурно…Али баш тај Лојзек, добро нам дође да знамо границу, коју не смијемо прећи… А мученик Вукашин, показује пут, којим требамо ићи ако дођемо у ситуацију да бирамо. Од Св. Лазара Косовскога, монаха Авакума, старца Вукашина, знамо ми Срби којим путем треба ићи… Рече Христос: „Ја сам пут, истина и живот“. Боље нам је још једном, Јасеновац, Јадовно и слично, него ово полако духовно отупљивање и унијаћење. Кроз глупе и безобзирне изјаве поједини владика, кроз отупљивање уз телевизију, годинама учење лажне историје… Крај је близу, зато псалтир у руке и на молитву…

  4. EUSrbin каже:

    Komunjare se uvlace Vucicu da im ne uvede sankcije :)

    1. Спира каже:

      ујкане опет лапрдаш

  5. sasa каже:

    e naslov vam je odlican, koliko to crkvi ima rusija?

    1. Zina Ciceklic каже:

      Oj, ti pišeš Rusija malim slovom, najveće zemlje Svijeta, najveće etike i morala ikada u čovječanstvu, Duha vjere koji je proviđenje svih vremena, viječnih pobjeda neprijatelja čovječanstva. Fjodor Ivanović Tutjčev je to najbolje iskazao: „Rusija nije pojmljiva umu, – Aršinom nećeš mjeru joj znati – Ona je nešto posebno – u Nju možeš jedino vjerovati“ Ako ne može vjerovati, bar pismeno napiši Velikim Slovom RUSIJA.

    2. Zejd Metic каже:

      rUSIJA

Коментари су затворени.