Прочитај ми чланак

РУСКИ АМБАСАДОР ЧЕПУРИН: Западу се све вратило као бумеранг

0
© Sputnik/ Саша П.

© Sputnik/ Саша П.

У Пироту је почела 22. годишња конференција московског Међународног фонда јединства православних народа, која је окупила представнике педесет влада, парламенaта, верских заједница, научних центара и друштвених организација.

Тема конференције је „Хришћанско поимање избегличког проблема у светлу актуелне реалности“, а поред представника Русије, међу окупљенима су и представници блискоисточних земаља, севера Африке, али и западне Европе.

Конференцију је отворио председник републике Томислав Николић, који је рекао да су сви принципи које промовише Eвропа данас на испиту у тој истој Европи. Колико солидарности, саосећања, колико помоћи и доброте је Европа, која је све уредила законима, спремна да пружи, сада већ милионима избеглица које траже спас на Старом континенту, запитао се председник Николић.

„У добру је лако добар бити, каже највећи српски песник Његош, лако је промовисати солидарност као темељну вредност једне заједнице, говорити о њој у временима и простору у коме влада какво-такво благостање, сасвим је друго живети тај принцип. Обијајући прагове од једне до друге државе, мигранти су стигли и у Србију, државу без ограда, без осуда, са саосећањем грађана и добро организованом државом која их је угрејала, нахранила, лечила“, подсетио је председник Николић.

На отварању конференције присутнима се обратио и амбасадор Руске Федерације у нашој земљи Александар Чепурин, који је прочитао поруку председника руске Државне думе Сергеја Наришкина. Он је у поруци пожелео свим учесницима у тродневној конференцији успешан рад и додао да ефикасно решење лежи у сарадњи свих светских политичара и бизнисмена широм света.

Чепурин је затим рекао и да је разлог за овај светски проблем настао приликом неразумног покушаја Запада да натера Блиски исток и север Африке да прими њихово схватање демократије, што је резултирало милионским жртвама и милионима оних који су напустили своје куће.

„Талас миграције који је захватио Европу Западу се вратио као бумеранг политике коју је спроводио у том региону последњих 20 година, када је читав низ држава уништен, а животи људи постали неиздрживи и сада траже утеху на Старом континенту. Постоји много проблема у овој ситуацији, а тренутно су најважнији ксенофобија и нетолерантност, следе бројни терористички напади. За то нису одговорне избеглице, већ је то одраз климе која је резултат целокупне такве политике. Јако је важно што смо сада овде у Пироту и можемо да разговарамо на ту тему“, рекао је амбасадор Чепурин.

Он је додао да је Србија у тој кризи показала веома велико стрпљење и пружила помоћ како је могла тими људима, а они су успели да сачувају достојанство, што је јако важно.

На тродневној конференцији учествују многи стручњаци и представници политичког и цивилног друштва Србије, Црне Горе, Босне и Херцеговине, али и Русије, Бугарске, Македоније, Молдавије, Немачке, Белорусије, Украјине.

На крају конференције предвиђено је да се усвоји заједничка резолуција, као и други завршни документи на тему избегличког проблема на Блиском истоку и у Европи.

Извор: rs.sputniknews.com

2 коментара “РУСКИ АМБАСАДОР ЧЕПУРИН: Западу се све вратило као бумеранг

  1. NGO_Informer каже:

    T
    RAN
    z
    I
    c
    IJA
    I
    IDENTITETI
    69
    zagrebačkoj železničkoj stanici dao intervju odgovornom uredniku lista „Novi
    Srbobran”. Na pitanje koje mu je postavio Buda Budisavljević:
    Je li se moglo
    predvideti da će do katastrofe doći
    – Nikola Pašić je odgovorio:
    „Vi znate da je u Srbiji dolazio udar iza udara, zakoni su stvarani i uki

    dani, sukob je dolazio za sukobom. Mi Srbi, ili ako hoćete Južni Sloveni uopće,
    nismo ono što su narodi na zapadu
    (podv. L.P), da odmah ustajemo protiv
    povrede zakona i protiv reakcija! Mi smo nekako pasivne prirode: pa nekako
    pustimo da se gomila greh na greh, dok se ne prevrši mera, i dok onaj koji to
    čini, sam ne oseti da drugog izbora nema. Sukobi su pok. kralja Aleksandra
    neminovno doveli do katastrofe”.
    A na pitanje:
    Vama su poznati g. ministre ljudi u Skupštini i Senatu. Da
    li je većina tih ljudi za monarhiju ili za republiku, jer stižu vesti o podvojenosti
    mišljenja glede na oblik vladavine
    , Pašić je odgovorio:
    „Meni su jako poznati naši skupštinari i senatori. Ti su ljudi, grdna većina
    njih, za monarhijski sistem. Za Srbiju nije republika, prerano je to, daleko od
    nas. U Srbiju kao republiku prodirali bi silni i mnogobrojni strani uticaji, a to
    bi bilo najveće zlo.
    Srbija ima pred očima ne samo sebe, kao što je danas, nego
    i srpsku misao.Stvoriti republiku značilo bi raskrstiti sa zavetnom mišlju
    (podv.
    L.P). Jedva se kao monarhija opire stranim uticajima. A osim toga, moj gos-
    podine, znate, da ima Srba koji se velikom i potpuno neograničenom slobo

    dom ne umeju koristiti, jer je ne znaju poštovati” (Čedomir Višnjić,
    Srbobran
    1901–1914. Srpsko kolo 1903–1914
    …)
    Šta je, dakle, promenio dinastički prevrat i čemu je otvorio put? For

    malno, Ustav iz 1903, najveći broj odredaba preuzeo je iz Ustava iz 1888.
    godine. U političkom životu još 1901. godine došlo je do podele u Narodnoj
    radikalnoj stranci („staroradikali” i „mladoradikali”), što je označilo poče

    tak bipartizma. Povod je bio pristanak „staroradikala” na Oktroisani ustav
    (1901). Nikola Pašić je smatrao da je moguće zadovoljiti se „i sa jednim Usta

    vom manje naprednim, ali koji ujemčava narodu zakonodavnu i kontrolnu
    vlast, i koji mu daje udela u poslovima državnim,
    a ostavio bi narod na miru
    da se odmori, da prikupi nove snage, da popravi i nadoknadi ono što je u proš

    lim borbama izgubio, i da više obrati pažnju na spremu Srbije za spoljne doga

    đaje
    ” (podv. L.P.)
    Ustav je, ionako, samo sredstvo. „Ja smatram moju borbu iliti rad za
    ustavno uređenje Srbije kao sredstvo da se lakše postigne, po mome mišlje

    nju,
    veće i uzvišenije celji, a to je oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda
    ”.
    POGLAVLJE I
    70
    Sloboda „celog srpskog naroda”, nacionalna sloboda, bila je, za Pašića, „veći
    i jači ideal no što je građanska sloboda u Kraljevini” (Nikola Pašić,
    Moja poli

    tička ispovest
    …) Bilo je jasno čemu je vođa Narodne radikalne stranke, koja
    je sebe identifikovala sa narodom kao celinom, na istorijskoj prekretnici koju
    je predstavljao dinastički prevrat – u izboru koji je Olga Popović – Obradović
    definisala kao
    Kakva ili kolika država
    – mogao dati prioritet.
    Grupa intelektualaca u Narodnoj radikalnoj stranci, potonjih organiza

    tora Samostalne radikalne stranke, okupila se oko lista „Odjek” i preko nje

    gove rubrike „Jauci i odjeci” vodila borbu protiv kralja Aleksandra, tvorca
    Oktroisanog ustava. Njima se činilo da su „sô naroda koja ne da srpskom druš

    tvu da truli”, a Srbija im je bila „preča od svega i svakoga”. Oni su bili važan
    činilac stvaranja atmosfere za političko ubistvo: „Kralja Aleksandra ubila je
    vojska, pošto ga je naš Odjek moralnom vatrom ubio” („Naučnik i političar:
    Jovan M. Žujović” u: Latinka Perović:
    Između anarhije i autokratije
    …)
    Posle dinastičkog prevrata na političkoj sceni pojavila se (1903) Srpska
    socijaldemokratska partija. U ključu zapadnoevropske moderne, kao mar

    ksistička partija zalagala se za privredno jedinstvo Balkana, razvoj kapita

    lizma i socijalno zakonodavstvo. Za razliku od drugih političkih partija na
    Balkanu koje su, idući za nacionalnim idealom, težile zaokruživanju naci

    onalnih država, srpski socijaldemokrati su dokazivali da rat i razvoj ne idu
    zajedno, i zalagali su se za federaciju balkanskih naroda (Dubravka Stojano

    vić, Prilog proučavanju srpske socijaldemokratske partije…)
    Stvarni pobednik državnog prevrata bila je vojska. Sve do 1906. godine
    ona je vršila odlučujući uticaj na kralja. Tek pod spoljnim pritiskom zaverenici
    su penzionisani. Ali su, 1911. godine, stvorili tajnu organizaciju „Ujedinjenje
    ili smrt”, poznatiju kao „Crna ruka”. Preko lista „Pijemont”, ova je organiza

    cija objavila program čija je središna ideja: „pre svega i iznad svega državo-
    tvorni nacionalni egoizam”.
    Kontrazaverenici nisu imali nikakvog izgleda: u Narodnoj skupštini ubi

    stvo kraljevskog para smatrano je patriotskim činom. Sam Pašić je govorio:
    „delo 29. maja nije zločin, jer ako je zločin, onda su zločini i sve bitke u svetu
    za slobodu… To se delo smatra kao patriotsko delo”. A – „opasnosti… od voj

    ske”, na koje su upozoravali malobrojni opozicionari, cenio je kao „sasvim
    preuveličane”. Govorio je da je u spremanju vojske, to jest u njenom naoru

    žavanju, spreman da ide do krajnjih finansijskih mogućnosti zemlje: „Moguće
    potrebe, koje mi osećamo i koje narod oseća, mi smo spremni da žrtvujemo
    T
    RAN
    z
    I
    c
    IJA
    I
    IDENTITETI
    71
    da Srbiju spremimo za događaje koji idu
    (podv. L.P). I prema tome mi smo
    radili u najboljoj volji, nabavili smo oružja, onoliko koliko su nam kazali ljudi,
    koji su pozvani da nam dadu mišljenje koliko treba nabaviti” (
    Nikola Pašić u
    Narodnoj skupštini
    , 3…)
    Pripremanje generacija (u porodici, školi, crkvi, vojsci) za „osvetu
    Kosova” i ostvarenje „srpske zavetne misli”, podređivanje svih potreba i
    interesa nezavisne srpske države tim ciljevima, žrtvovanje ljudi, odbaciva

    nje svake druge mogućnosti kao izdaje, objektivno su jačali ulogu vojske. Ona
    nije uzurpirala ulogu drugih činilaca: kralja, političkih stranaka, inteligen

    cije i masa, već je nacionalizam, kao vrednost zajednička svima, naročito od
    carinskog rata (1906) i aneksije Bosne i Hercegovine (1908), u vojsci dobio
    destilisan izraz. Za početak epohe ratova tražio se samo povod.
    SRBIJA BEZ RUSIJE KAO SVOG MOĆNOG SAVEZNIKA
    Na kraju Balkanskih ratova (1912, 1913), Srbija se teritorijalno proširila
    i uvećala broj stanovnika. To je uticalo na porast apetita naročito u vojnim
    krugovima. Posle Prvog svetskog rata (1914–1918), rešavan je eminentno
    politički problem: da li je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca stara država –
    to jest: proširena Kraljevina Srbija – ili nova država etnički jedinstvenih ple

    mena ili različitih naroda. U ovom važnom razdoblju, Srbija je bila bez svog
    moćnog saveznika – carske Rusije, a odnos snaga u njoj nastao posle Okto

    barske revolucije značajno je uticao na rešenje ovog pitanja.
    Istoričar Radoslav Jovanović, dugogodišnji pouzdanik Nikole Pašića u
    Rusiji, pisao je (1925), samo godinu dana pre njegove smrti, da Pašić „Rusiju
    duboko organski voli kao nešto fundamentalno i blisko svoje”, te da je pad
    ruskog carizma smatrao „najvećom nesrećom roda čovečanskoga” („Srpski
    istoričar Radoslav S. Jovanović o revoluciji u Rusiji”. Latinka Perović,
    Srp

    sko-ruske revolucionarne veze. Prilozi za istoriju narodnjaštva u Srbiji
    …) Vek
    kasnije, sličnu je misao izrazio aktuelni predsednik Rusije Vladimir Putin. Po
    njemu, raspad Sovjetskog Saveza je najveća geopolitička katastrofa (Milan
    Subotić /ur./,
    Druga Rusija
    …). Istovetnost misli dva istorijska aktera među

    sobno udaljena čitav vek proističe iz njihovog podjednakog shvatanja središta
    istorije Rusije: ona je najveća slovenska država, posebna civilizacija nasuprot
    zapadnoj; njen raspad zato i vodi geopolitičkom disbalansu.
    POGLAVLJE I
    72
    Pašićevom shvatanju sloma ruskog carizma treba dodati i tradicionalno
    prijateljstvo srpske dinastije Karađorđević sa ruskim carskim dvorom zbog
    čega su pobednici nad njom u Srbiji po definiciji smatrani njenim neprijate

    ljima. Jer, Oktobarska revolucija koja je dovela do promene odnosa snaga ne
    samo u Rusiji neizbežno je uticala na Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
    Na strani boljševika bilo je 35.000 Jugoslovena. Po povratku, oni su
    verovali da je potrebna samo iskra, pa da u Kraljevini plane revolucionarni
    požar (Branko Petranović,
    Istorija Jugoslavije 1918–1978
    … 1986). Otkaziva

    nje poslušnosti na frontovima, pokret bezemljaša, socijalni nemiri u zemlji
    razorenoj ratom i frustriranoj zbog ogromnih ljudskih žrtava – izazivalo je
    strah od anarhije.
    Osim toga, Oktobarska revolucija predstavljala je tektonski potres i za
    radnički pokret u svetu, pa i u Kraljevini. Socijaldemokratska, reformistička
    struja odobravala je slom ruskog carizma, ali ne i teoriju revolucije kao isto

    rijskog skoka. Revolucionarna struja podržala je revoluciju boljševika i težila
    njenoj univerzalizaciji. Socijaldemokratske partije Srbije i Bosne i Hercego

    vine dale su inicijativu za stvaranje jedinstvene jugoslovenske revolucionarne
    partije. Na osnivačkom kongresu Socijalističke radničke partije Jugoslavije
    (komunista) – 20–23. april 1919, u Beogradu – održao se kompromis između
    revolucionarne i reformističke struje, koji je okončan na Drugom kongresu
    SRPJ(k) – 20–25. jun 1920, u Vukovaru. Partija je novim imenom, Komu

    nistička partija Jugoslavije (KPJ) označila svoj program. Kao sekcija Treće
    komunističke internacionale (Kominterna), KPJ je sledila njenu opštu stra

    tegiju i taktiku.
    Akcije partije, kao i njeni uspesi na izborima (1920) uznemirili su režim,
    utoliko više što se republikanskoj i komunističkoj opoziciji pridruživala i
    hrvatska opozicija. S obrazloženjem da režim „ima pravo da se brani”, doneta
    je (1920) Obznana, akt koji je ograničavao delovanje komunističke opozicije
    (organizacija, propaganda, simpatije za boljševike). Na ovaj
    beli teror
    komu-
    nisti su odgovorili
    crvenim terorom
    što je dovelo do Zakona o zaštiti javne
    bezbednosti i poretka u državi (1921). U položaju stranke van zakona, KPJ je
    ostala punih dvadeset godina: sve do 1941. Uz sva lutanja – uslovljena odlu

    kama Kominterne i sopstvenim – dovršila je proces vlastite boljševizacije, što
    je značilo: čvrsta centralizovana kadrovska partija zasnovana na principu
    demokratskog centralizma. Takav tip partije omogućio je da se, bez vidlji

    vih potresa, podnesu moskovski procesi (1936, 1937, 1938), kao i Sporazum
    T
    RAN
    z
    I
    c
    IJA
    I
    IDENTITETI
    73
    Molotov – Ribentrop (1939) i izvrše pripreme za odbranu zemlje i revoluciju:
    „Nema više povratka na staro”.
    U ratu (1941–1945), Narodnooslobodilačka vojska bila je saveznik anti

    fašističke koalicije. To su priznavale ne samo savezničke snage nego i pred

    stavnici nemačkog nacizma. Slovenački istoričar Jože Pirjevec u knjizi
    Tito i
    drugovi
    … citira nemačke izvore koji posebno ističu Titove sposobnosti u orga

    nizovanju vojske i stvaranju države. Te ih sposobnosti upućuju na spremnost
    da ga, kako pišu, ako ga se domognu, tretiraju kao maršala.
    SOVJETSKI MODEL KAO UZOR POSLE DRUGOG SVETSKOG RATA
    Posleratni razvoj Federativne Narodne Republike Jugoslavije, u kojoj
    je vlast nepodeljeno držala Komunistička partija, odvijao se po sovjetskom
    modelu čije su osnovne karakteristike bile državna svojina i politički mono

    pol. Ni posle pisama Staljina i Molotova najvišem jugoslovenskom partijskom
    rukovodstvu (1948) taj model nije napušten. Sa pozicije nezavisnosti koja je
    legitimitet imala u borbi protiv nacizma branjena je nezavisnost države. U tom
    smislu, rešenost je bila apsolutna. Jedan od vodećih praksisovaca u Srbiji, pro

    fesor Mihailo Marković u svojim memoarima (
    Juriš na nebo
    … II) kaže da je
    najveći Titov uspeh 1948. godine bio što je Srbe ubedio da, ako treba, ratuju
    sa Sovjetskim Savezom, odnosno s ruskim narodom.
    Ideološku kritiku sovjetskog modela inicirao je u svojim člancima (1953)
    Milovan Đilas. To je bila moguća prekretnica: otvoreno je sugerisano napušta

    nje sovjetskog patrimonijalnog modela države i društva. Sudbina Milovana
    Đilasa (isključivanje iz rukovodstva, višegodišnja robija, zabrana objavljiva

    nja) odredila je granicu do koje je vladajuća partija mogla ići da sve menja, a
    da suštinu ne promeni. Sve ekonomske reforme u zemljama Istočne Evrope,
    uključujući i najopsežniju jugoslovensku reformu 1965. godine završene su
    neuspehom. I to iz istog razloga: da se ne naruši socijalni konsenzus i sačuva
    politički monopol. Kao i svi njegovi liberalni prethodnici i sledbenici („Milan
    Piroćanac – zapadnjak u Srbiji 19. veka”. Latinka Perović,
    Između anarhije i
    autokratije
    … Dragan Marković, Savo Kržavac,
    Liberalizam od Đilasa do danas
    ,
    1 – 2…) Milovan Đilas je ostao na margini, i posle promene režima, kao čovek
    sa biografijom „iz dva dela” (Latinka Perović,
    Dominantna i neželjena elita
    …)
    Režim, zapravo, nije promenio suštinu već samo nosioce vlasti.
    POGLAVLJE I
    74
    Tendencije političke liberalizacije ciklično su se javljale u Komunističkoj
    partiji (šezdesete i sedamdesete godine XX veka) i završavale se čistkama i
    jačanjem ideološkog jedinstva Partije. Pomenuti pokušaji bili su dokaz da je
    život jači od svake doktrine, i svakako fleksibilniji od rigidnog državnog soci

    jalizma, političkog monizma i ideološkog dogmatizma čak i kod onih kriti

    čara sistema koji su u Zapadu, pre svega u kapitalizmu i liberalizmu, videli
    onu Drugost, koju treba izbeći „usavršavanjem” državnog socijalizma. Zah

    tevi za promenama nisu značili spremnost da se preuzme odgovornost kroz
    slobodu izbora, podelu i kontrolu vlasti, već pravo smenjivanja vladajućih
    političkih garnitura. U tom smislu, postojala je saglasnost, istina prećutna,
    između garanta sistema i „kritičara svega postojećeg”. I jedni i drugi nastu

    pali su sa pozicija patrimonijalne jednakosti, iako sami nisu živeli u skladu
    sa njenim normama.
    DVA SHVATANJA JUGOSLOVENSKE DRŽAVE:
    VREME UBLAŽENIH NAPETOSTI
    Spoljni pritisak Sovjetskog Saveza učvršćivao je koheziju druge Jugo

    slavije. Tome je, paradoksalno, doprinosila politika Zapada zbog pukotine
    u vojno-političkom istočnom bloku koji je stvorio sukob 1948. godine. Sa
    svoje strane, Jugoslavija je koristila veći manevarski prostor koji joj je davala
    činjenica da je bila izvan Varšavskog pakta i u, makar retoričkom, sporu sa
    međunarodnim komunističkim pokretom. Ekonomski i kulturni razvoj zemlje,
    porast njenog međunarodnog ugleda, ublažio je napetosti između dva shva

    tanja države: centralistička unitarna država, organizovana na principu jedan
    čovek jedan glas, ili demokratska zajednica suverenih naroda.
    Od administrativne federacije sovjetskog tipa (1945), Jugoslavija je,
    čestim ustavnim promenama, tražeći „formulu održivosti”, evoluirala do
    konfederalnog Ustava iz 1974. Negovo donošenje omogućio je odnos snaga:
    na jednoj strani bila je Srbija, na drugoj – sve ostale republike. Tito je, objek

    tivno, bio bliži modelu centralističke države i u tom smislu kompatibilan sa
    Srbijom. Kao čovek jedne ideje, bez mogućnosti da nađe rešenje, on je, ipak,
    do kraja života, balansirao između dva koncepta države. Njegov biološki kraj
    podudario se sa početkom novog istorijskog razdoblja: kraj hladnog rata, pad
    Berlinskog zida, evroatlantske integracije. Dugo pripremani rat, uz oslonac na
    Jugoslovensku narodnu armiju, jednu od tada najjačih u Evropi, uz stanovište
    T
    RAN
    z
    I
    c
    IJA
    I
    IDENTITETI
    75
    Josipa Broza Tita da je ona pozvana ne samo da brani spoljne granice nego i
    da rešava unutrašnje konflikte – i, uz puno odsustvo pretpostavke o mogućem
    raspadu Sovjetskog Saveza, u drugoj polovini osamdesetih godina došlo je
    do otvorenih nagoveštaja promena granica u Jugoslaviji (
    Memorandum Srp-
    ske akademije nauka i umetnosti
    ). Osma sednica Centralnog komiteta Saveza
    komunista Srbije, na kojoj su uklonjeni nosioci liberalnije orijentacije (Ivan
    Stambolić); pojava konsenzualnog autokrate u liku Slobodana Miloševića;
    antibirokratska revolucija sa parolom „Ko to kaže, ko to laže – Srbija je mala.
    Nije mala, tri put ratovala i opet će, ako bude sreće”. Rat za dominaciju u
    Jugoslaviji, ili za jedinstvo srpskog etničkog prostora („Velika Srbija”) postao
    je stvarnost. O njemu je već mnogo napisano. Ali, njegov bilans, bez koga nije moguća projekcija alternative, još nije egzaktno izveden

  2. ултра каже:

    Пошто су западне земље на челу са уса очигледно криве,оне треба и да сносе последице тј да их и приме.Србија не треба да прима избеглице јер исто има бедника за извоз,контејнери се претресају нон стоп како год погледам кроз прозор неко је већ набио главу у контејнер,мачке плачу за контејнерима.Саме избеглице сносе своју кривицу кад је кренуло арапско пролеће они су букали или су били равнодушни,е свако ко је равнодушан за своју будућност и треба да страда.Једноставно такав је систем, ко не мисли ни мало унапред или незна да мисли пошто нема школе даје му се најгори и најпрљавији посао и ту нема хришћанске самилости.Чепурин и Николић боље да су отишли на пецање него што тупе ону ствар.На косову су тако примали емигранте из албаније и шта смо добили?И зашто би смо ми примали избеглице ако нисмо криви за њихову судбину?Неби ни примио ни хришћане арапе имају директну везу са свемогућим и нека им он помогне,и не тупите више са хришћанством јер ја ништа не примам здраво за готово верујем у то колико у Алису у земљи чуда!!

Коментари су затворени.