Прочитај ми чланак

СЕНКА ВУКА ДРАШКОВИЋА над Владом Србије

0
Фото: Танјуг - Тања Валич

Фото: Танјуг – Тања Валич

Како се власт одваја од националног интереса, тако падају мостови између ње и народа.

Једном, не тако давно, владао владар који није држао до свог простог народа, али је знао да о њему брину велике САД, страни инвеститори, хиперактивна ЦИА. Власт му је залила уши, понизна свита сапела опрез, виски с америчким амбасадором му је била слава и он је ишао све даље и даље. Није му се стајало. Кад је већ „мењање свести“ народа тако добро ишло, како би и могло да му падне на ум да у тој „бајци“ нешто није у реду.

Кад је један млади адвокат 1952. тужио Фулгенсија Батисту и тражио да овај буде осуђен на сто година затвора због кршења Устава и игнорисања народне воље, не зна се коме је било смешније – да лʼ Батисти, да лʼ америчким пријатељима, да лʼ судијама Батистиног суда. Али није било смешно народу.

Народ је мрачио поглед, а Батиста летео даље. На крају, више у његовом уму није било елемената да уопште разликује амерички национални интерес од интереса свог народа. И кад су онај адвокат, Фидел се звао, његов млађи брат Раул, млади доктор Че и друштво из далеке провинције кренули да избаце Батисту из председничке палате, побуна је расла као квасац. Народ се ројио као пчеле, мрмљање се претварало у буку, бука у бес и – поклич.

Шта год да је наш премијер учио од Макса Вебера, Ангеле Меркел, Тонија Блера, Мајкла Кирбија, и како год положио испит у мајском року у Вашингтону код Џона Бајдена – то неће оставити никакав утисак на народ који – то је ваљда јасно и његовим „апостолима на путу за ЕУ и НАТО“ – тај пут доживљава као стазу понижавања и уцена.

Као некад Батиста, наш премијер уредно руши све мостове између себе и народа. Обећава куле и градове, а смешта нас у мишје рупе. Његова петина – толики део народа је њега подржао на изборима – а који парламентарна математика претвара у стопостотну контролу над законодавним телом, постаје све усамљенија, безгласнија и све више ћути пред праведним бесом оне четири петине. Шта да кажу? Да довека нуде „тешке одлуке“. Да су за све криви „жути“. Да ће – „следеће године бити боље“. Пре три године је све то речено, и од тад се стање само погоршава.

СРЦЕ ХЕРОЈА ЗАУВЕК ЖИВИ!

И добро зна шта говори наш премијер кад каже да од њега у српском народу већу подршку имају и Владимир Путин и Алексис Ципрас. Тачно! А зашто? Зато што ова двојица лидера, за разлику од генерала Батисте, не мењају свест свом народу, него уче из његовог хиљадугодишњег искуства. Не добијају моћ од Брисела и Вашингтона, него разумевају очај и следе народни крик. Онај ко држи до воље демоса, осећа да није сâм на опасном путу.

А муке народа данас, у овом на исти начин унесрећеном свету, непогрешиво личе једна на другу. Кад наши пензионери изађу на улицу и кажу да овако више не може – пензије све мање, а цене све веће – онда они понављају грчку побуну против мера штедњи „црне тројке“ – ММФ, Светске и Европске банке. Ципрас је симбол те побуне. Он нема готово решење, али има људски став. Храбар и честит.

Slobodan Reljic o autoruКад Владимир Путин одбија да му НАТО „пријатељски“ уређује живот, онда он ни не крије да су Руси своју опасност у будућности прочитали из НАТО-бомбардовања Србије. Како су они на нама научили ту лекцију, тако је наша кооперативна власт одбацивала наш наук. Једно време се трабуњало и да за убиства наших људи нису криве убице, него наша држава која је организовала нашу одбрану.

Нађе се „паметних“ који у парламенту и кафани развијају ту мудру филозофију самопоништења. Али не предаје се ни оно људско. Па једног јутра „лица Животе Ђурића, Зорана Радосављевића и Миленка Павловића освану пред Ужичанима. Група младих уметника из града на Ђетињи осликала је, на месту поште срушене у НАТО агресији, величанствен мурал посвећен пилотима страдалим у одбрани Србије 1999. године. Поред приказа јунака, мурал садржи и натпис: „Срце хероја заувек живи, не могу да га убију – 1999“.

И наравно да они који усред Ужица о свом руху и свом круху насликају мурал пилотима страдалим у одбрани Србије свог премијера и његовог министра иностраних послова не доживљавају као саборце. Јер ова двојица су тих дана, кад се обележавао тај НАТО-погром над њиховим народом, потписивали ИПАП: споразум којим оно што су ови храбри пилоти бранили они предају – безусловно.

СВЕ ЈЕ ПИТАЊЕ ИЗБОРА

„Тако је Ужице још једном испољило свој слободарски дух, захваљујући младим, школованим уметницима окупљеним у групи ʼБунтʼ“, јавиле су новине. Невелика вест и слика. Али довољно да осветли да самосвесни људи тешко могу да имају нешто заједничко са баналном медијском кампањом и отуђеним владарима, којима академије поводом НАТО бомбардовања служе да се невешто камуфлира предаја неког дела суверенитета и припреми кампања за локалне, покрајинске а можда и опште изборе. У тој памети „слободарски дух“ је чиста сувишност која угрожава „односе у региону“. Али град, док гледа мурал, који је, како јавља репортер Вечерњих новости, „освануо пред Ужичанима“, памти да су „бунтовници“, такође о свом руху и свом круху, сликали патријарха Павла и цара Лазара на прилазу градској плажи.

гаврилопринцип9Живимо у држави која рачуна да се „пријатељима из НАТО и ЕУ“ не би допало да подсећају на то време кад су они овде правили „колатералну штету“. То би продужило наше чекање на прво Поглавље. Као што је наша власт знала да српски храст стар 600 година не вреди шлепер асфалта, или да би споменик Гаврилу Принципу био рупа „на путу за евроатлантске интеграције“, или да би обележавање 200-те годишњице рођења Његоша покварило добросуседске односе са миловском Црном Гором. Јер они немају времена, чак ни кад чекају воз који неће доћи.

И, ето, зато се „храбрим пилотима, страдалим у одбрани Србије, држава никада није одужила на прави начин“. Али неко јесте. Неко кога не брину дијагнозе амбасадора Кирбија и ко зна да ће „њихово херојство остати урезано у памћењу народа. То потврђују и емотивне реакције Ужичана, од поносног осмеха до суза, испред величанственог мурала“.

Ако мислите да је тако само у Ужицу, онда мора да сте члан српског парламента или главних одбора владајућих партија. „Слободарски дух“, појам који смо за љубав оних који су нас убијали протерали из српских школа, јавности и војске, није илузија. И важни либерални мислилац Фредерик фон Хајек ће рећи да су у име Слободе и Правде започети највећи друштвени преврати у историји. То је моћ.

Ако нашем лидерству Батиста изгледа далек, Вука Драшковића могу да сваки час виде у Тешкој речи. Прича, и прича, и прича, скоро све исто као пре, само што та бујице више не оставља утисак. Људи на пијаци псују и причају вицеве о беди вучје судбине. Некад највернији следбеници се стиде да кажу да су га слушали. Господарима више не треба, јер не производи никакав утисак на народ. Једино може да буде задовољан што му на ауто не бацају покварена јаја и труо парадајз. А, кад би се неко тога сетио, многе би обрадовао.

Кад се наш премијер у мају врати из Вашингтона са јасним упутствима Џоа Бајдена „шта да се ради“, готово извесно, биће све даље од Ципраса и Путина а све ближе Вуку. Све је питање избора.

Извор: Геополитика

56 коментара “СЕНКА ВУКА ДРАШКОВИЋА над Владом Србије

  1. Perun каже:

    Srpski Mefisto bez koga ni konačna srpska propast neće doći

    Međe Vuka manitoga

    Slučaj Vuka Draškovića, novog lažnog cara Šćepana, mnogo je više klinički, a mnogo manje četnički, te tako danas potvrđuje tezu da je Srbija sigurna kuća i najbolja domovina populističkih hohštaplera bez morala i stida. Ovaj „osvetnik Kosova“, „osvajač“ severne Dalmacije, Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, komandant Srpske garde koji se nikada tako nije predstavio, danas juriša na srpske barikade i poziva na novo porobljavanje Srba.

    Od siromašnog koloniste iz Hercegovine, zajedno sa svojom suprugom Danicom Drašković (iz siromašnog Bjelog Polja), postaće ubrzo gazda i gospodar.
    Opelješio je Beograd i Srbiju za nekoliko stotina stanova, lokala, vila, za desetine miliona evra. Njegov šurak Veselin Bošković ubijen je zbog pohlepe, a brat mu je Rodoljub zbrisao iz Srbije, nakon što je takođe opljačkao Srbiju za desetine miliona.

    Bivši novinar, bivši savetnik, a po potrebi raznih režima i cinkaroš, tribun, lažov, ministar, pisac, nevernik, vernik, komunista, antikomunista, Hrist i antihrist, šovinista i mondijalista, srpska sablja u Raškoj, kosovski plačni Jeremija, i ko zna šta sve još u dosadašnjoj biografiji, Vuk Drašković danas „hrabro i odlučno“ preporučuje obračun sa preostalim Srbima na Kosovu.

    Na poslednjoj oktobarskoj sednici Glavnog odbora Liberalno demokratske partije, Draškoviće je pred svojim novim kompanjonom Čedomirom Jovanovićem doslovno rekao da je u Srbiji na sceni ponovo „1990. godina“ i „plima ludila“.

    Onda je nastavio još žešće:
    „…Ovog 9. decembra, opet će se glasati o budućnosti Srbije, ali u Briselu.
    Savet Evropske unije glasaće o onome što se uradilo u Srbiji do tog 9. decembra, rekao je Drašković. Mi nećemo dobiti status kandidata ako našu budućnost u decembru, kao što čine sada, trasiraju
    ljudi u čijim mozgovima rastu balvani…
    To su isti oni iz 1990. godine, isti akademici, pisci, mileševski crni anđeli, žurnalisti, mafijaši, koji su u međuvremenu dobili i podmladak…U kojoj se to šumi seku balvani na Jarinju? U istoj kao i oni u Kninu!
    Oni koji su govorili da se Knin brani u Tenju, sada govore da se Srbija brani na Jarinju!“

    Milica Grabež

    1. SRPSKI CAR DUSAN SILNI каже:

      OTAC VUKA DRASKOVICA,ZVAO SE VIDAK JE BIO ZAMENIK PARTIZANSKOG KOMANDANTA I UCESTVOVAO JE U STRELJANJU CHETNIKA,OD KOJIH SU VECINA BILI MALOLETNICI,MOBILISANI IZ SRCA SRBIJE, SHUMADIJE.STRELJANI SU NA MILJEVINI KOD FOCE,MAJA 1945 GODINE!!!10.000 CHETNIKA,VECINOM MALOLETNICI STRELJENI SU OD STRANE VUKOVOG OCA,VIDAKA!!! VUK DRASKOVIC JE NAJVECA KOMUNJARA!!!

  2. EUSrbin каже:

    Srbija je sada na zapadu i to vise niko ne moze da zaustavi. Svaka cast g.Draskovicu.

    1. За Србију каже:

      Имате нешто заједничко. Шизофренију.

    2. POBEDA-SNS каже:

      POBEDA – SNS.

    3. Владимир Челекетић каже:

      Не, Србија није на западу (са малим „з“) јер се налази источно од Гринича. Координате за Београд су 44° 49′ 14″ СГШ, 20° 27′ 44″ ИГД (дакле, ИДГ). Друго, Србија није ни на Западу (овај пут са великим „З“) јер Србија не припада Западној цивилизацији која је настала стварањем римокатоличке јереси. То је, просто, историјска чињеница, као што многе друге земље не припадају Западној цивилизацији и као што има земаља које су географски источно и јужно, а припадају Западној цивилизацији. Србија само може бити под окупацијом неке од сила Западне цивилизације, што је сада случај, али то да је Србија под окупацијом заиста није неки куриозитет. То не мења ни географски положај Србије ни њено цивилизацијско одређење.

    4. EUSrbin каже:

      To je laz u koju vise niko ne veruje.
      Srbija je modernizovana, i iznutra i spolja, i buducnost trazi u savezu sa slobodnim zemljama zapada i NATO-a.

      Korov komunizma jos uvek nije potpuno unisten, pa postoje i takva nemoralna i izdajnicka razmisljanja poput tog tvog, ali vremenom ce sve doci na svoje mesto.

    5. Владимир Челекетић каже:

      Шта је лаж? Да Србија није на западу и да не припада Западној цивилизацији? И шта је „неморално“ и „издајничко“? И како може бити „у савезу“ онај ко је под окупацијом, после војне агресије?

    6. EUSrbin каже:

      Da.To je podla laz, Srbija je razvijena civilizacijski, nije Azijska pustinja vec Evropska civilizacija, vama smeta ta istina pa izmisljate.
      Pokusavate da izdajnickom politikom vezete Srbiju za Ceceniju,Tatarstan,Severnu Koreju i druge vukojebine, ali narod je protiv vas :)

    7. Владимир Челекетић каже:

      Ко Србију „везује“ за Чеченију, Татарстан и Северну Кореју? И шта значи „развијена цивилизацијски“? Јел Јапан, на пример, није „развијен цивилизацијски“? И ако јесте, јел то значи да припада европској цивијизацији? И шта је то „европска цивилизација“? Како се доказује да је једна земља „развијена“ тако да припада „европској цивилизацији“? По чему је то Србија „развијена“? Колика је просечна плата у Србији? За колико је Србија опљачкана у процесу ЕУропеизације? Колико је незапослених? Колико је фирми уништено? Колики је дуг? Колико годишње Срби побију нерођене деце? Колико људи умире од последица бомбардовања од стране „савезника“. Колико је самоубистава? Колико корупције и бесомучне крађе на свим нивоима власти?

    8. C.M. каже:

      Џабе му објашњаваш.Џабе лудом објашњавати.И ја сам му хтео хтео нешто обjаснити али џабе па сам одустао.Он или је плаћен да тако пише или је слеп или обоје.

    9. EUSrbin каже:

      Japan pripada naravno zapadnoj civilizaciji, i zato je i razvijen, da su tamo slusali vase rusofile propali bi odavno.

    10. Владимир Челекетић каже:

      Сироти Јапанци, да им је ЕУсрпско-напредњачка памет па да знају да припадају Западној цивилизацији. Овако, остаје им да живе у незнању.
      Него, сад ми је тек јасан критеријум за припадност Западној цивилизацији. То, је, у ствари, „развијеност“. Па и несретни Арапи не знају да су они, у ствари, чисти западњаци. Саудијска Арабија, Катар, Кувајт, Емирати, … све је то Западна цивилизација.

    11. Велика метла каже:

      Док год западњачка пљачкашка „цивилизација“пљачка нафту из поменутих земаља они ће да их „бодре“како су напредни и цивилизовани!Западњачки нема шта!И изнад свега демократски!

    12. Велика метла каже:

      Говедо глупо,па тај Јапан је најсавременијим наоружањем и ратовао против западне цивилизације!Говедо неопевано!

    13. Велика метла каже:

      Говедо глупо,па тај Јапан је најсавременијим наоружањем и ратовао против западне цивилизације!Говедо неопевано!

    14. C.M. каже:

      Kako je SAD namjerno izazvao potres i tsunami u Japanu!

      https://www.youtube.com/watch?v=CT-ybMJ8osk

    15. SRPSKI CAR DUSAN SILNI каже:

      „JAPAN U AMERICKOM ZAGRLJAJU“. TESKO ONOJ ZEMLJI,KOJA JE U AMERICKOM ZAGRLJAJU!!! MNOGO JE BOLJE BITI NEPRIJATELJ AMERIKE,NEGO PRIJATELJ!!!

    16. SRPSKI CAR DUSAN SILNI каже:

      UZ BOZIJU POMOC,JAPAN CE POSTATI PRAVOSLAVNA DRZAVA I IMACE RUSKE VOJNE BAZE.RUSI I KINEZI VLADACE SVETOM U 21 VEKU,POSLE TRECEG SVETSKOG RATA!!! OD PARIZA DO JAPANA,BICE ZEMLJA PRAVOSLAVNA!!! TO CE SE PEVATI,POSLE TRECEG SVETSKOG RATA!!! ZIVEO RUSKI CAR VLADIMIR PUTIN!!!

    17. SRPSKI CAR DUSAN SILNI каже:

      SRBIJA PRIPADA HRISCANSKOJ EVROPSKOJ CIVILIZACIJI,A NE PEDERSKOJ EVROPSKOJ CIVILIZACIJI.IRSKA KAO RIMOKATOLICKA DRZAVA JE IZGLASALA BRUKU NAJVECU NA REFERENDUMU!!! LEGALIZOVALI SU GEJ BRAKOVE.MESTO DA HAPSE I VEZUJU I BICUJU GAMAD,DA IH TRPAJU U HLADNJACE I TOPLANE,DA IH LECE ELEKTO SHOKOVIMA,ONI DOPUSTAJU DEMONIZOVANIM LJUDIMA DA ZIVE U ISTOPOLNIM BRAKOVIMA!!! ZAPADNO KATOLICKA EVROPA JE BRUKA I SRAMOTA ZA LJUDSKI ROD I HRISCANSKU CIVILIZACIJU!!!

    18. vvss каже:

      Ne seri Bogdane …

    19. Велика метла каже:

      Траг ти се утро са све фашистима запада,ј.бем ти све живо и мртво,копиле једно усташко!Ти ћеш нас да учиш ко је и где је Србија!Марш џукчино!

    20. SRPSKI CAR DUSAN SILNI каже:

      POLITICKU PROSTITUTKU VUKA DRASKOVICA OBESICEMO NA TERAZIJAMA!!!!

    21. babana каже:

      Jedi govna olosu ustaski

    22. Nele каже:

      EU Srbine oно што је веома важно и на шта најпре треба скренути пажњу, јесте да треба разликовати појмове Европа, Европска унија и Запад.Европа, Европска унија и Запад нису исто.Европа је пре свега географски појам, Европска унија политички а Запад економски.Најважније је ипак правити разлику између Запада и Европске уније. Окончањем политичког процеса приступања Европској унији, не постаје се део Запада у економском смислу. Аргументи за приступање Србије Европској унији могу доћи до изражаја само у случају да интереси Србије ‘се поклапају ’ сa интересима других држава чланица.Ево како се завршио један наш покушај да се повећа трговинска размена са Енглеском која је исказала урођени јој цинизам:”Пред Божић 1935 године, увезла је из Југославије за потребе свог тржишта 60 (и словима – шездесет) ћурки! После невероватног натезања, Велика Британија је пристала да увезе још толико! ”
      Европска унију данас чини двадесет осам европских држава. Унија своје корене води од Европске економске заједнице основане Римским уговором 1957. од стране шест европских држава. Од тада се Европска заједница проширила придруживањем нових држава чланица и стекла већа овлашћења.”
      Европска заједница – ЕЗ је од самог почетка кризе заједно са САД и НАТО учествовала у процесу разградње СФР Југославије,водећи против Југославије, тачније Србије, рат у три равни – дипломатској (признавање сецесионистичких република), економској (испод режима санкција изузете су све републике изузев Србије) и коначно у војној равни, бомбардовањем РСК, Републике Српске и Србије и Црне Горе. Назив Европска заједница је Уговором о Европској унији познатим под именом Мастрихтски уговор замењен називом Европска унија. Мастрихтским уговором европски институционални развој се нажалост није завршио.Еврократе су исправно осећале, да цео процес још ни издалека није завршен, и по истеку једне деценије су се усудили на даљи радикални пројекат. Тај пројекат је Европски устав или Уговор о Уставу за Европу.Ово доноси следеће: Европска унија ће постати држава и имаће све основне црте државе.Имаће свој устав, своје грађане, своју територију, своју спољну границу, своју валуту, свог председника, свог министра спољних послова итд. Имаће сопствену заставу, химну и државни празник. Неке од ових ствари већ данас постоје, али неке друге су овим документом по први пут установљене или изразито ојачаване. Данашње чланске државе ће се у овој новонасталој држави додуше и надаље звати као и до сада, али у стварности појединачне чланске државе ће са својим овлашћењима бити само региони или провинције.Председник републике ће и надаље од стране европских службеника бити ословљаван са ”господине председниче”, али ће ”европске директиве” бити спровођене без обзира на било какве домаће државне органе. Итд
      Све је то уствари далеко тужније , него што изгледа – Европска унија није онакав симбол демократије за какав се издаје. Фасцинирајућа је била мера личне мржње.Зато су нас и бомбардовали. Бомбаши би то требали и да плате …….

  3. Велика метла каже:

    Радује ме,неописиво,што се ово Г.ВНО неће наследити!Могу само да замислим које и какво зло би му окот био кад је ово псето овакво какво је!Зна Бог ко не треба да се наследи!Зна!И хвала Му за то!

  4. grebak grebić каже:

    Вуче Драшковићу, у своје време сам био за тебе, али на основу твојих књига. Почео сам да ти замера на дружењу са оним издајником Ђинђићем и Весном. И на крају сада те само питам „да ли си ментално здрав ? Ако јеси значи да си постао ЗЕЦ „.

    1. За Србију каже:

      Те књиге је написао Бранко Чопић. Зато се и убио.
      Ускоро ће овај шизофреничар да објави још једно украдено дело. Заштићен је као панда, јер му је отац побио више Срба, него што можемо да замислимо.

    2. scipion каже:

      Papa mu se istakao na Miljevinama kao zamenik komandanta specijalne partizanske jedinice za likvidaciju, kod Foče.Da zametne tragove, drugovi su ga poslali u selo Međa u Srednjem Banatu,opština Žitište,gde još ima živih svedoka toga vremena,kako kolonista tako i meštana, kakvim gadostima se bavio junak likvidacija srpske omladine zajedno sa Vladom Šegrtom na već pomenutim Miljevinama.

  5. Владимир Челекетић каже:

    Тога се и плашим. Да ће да прођу као Вук Драшковић, уместо да заврше на робији или пред стрељачким стројем. А и они на то рачунају. Уосталом, Срби су познати као народ који дозвољава да му зликовци умиру природном смрћу и који бесловесно следи и трпи политику власти до распада система.

    1. VRS каже:

      (P)likovi

      Povodom 25 godina haosa koji u Srbiji izaziva bračni par Vuk i Danica Drašković

      Vuk još zavija

      Prošlo je skoro četvrt veka od kako je ondašnja jugoslovenska javnost sa zgražanjem i gađenjem pratila kako do tada nepoznati novinar i pisac Vuk Drašković širi versku i nacionalnu mržnju. Istovremeno, beograđani su skoro svakodnevno gledali ulične svađe njega i njegove neobuzdane žene Danice. Ovo dvoje bivših državnih službenika (ona nekadašnji sudija za prekršaje, on bivši novinar Tanjuga i bivši savetnik u kabinetima komunističkih bogova), naprasno su se penzionisali kao nesposobni za rad (u žargonu, dobili su status „mentalnih invalida“) i kao takvi, oslobođeni svih briga, krenuli sa ulice da ljuljaju već trošnu zgradu tadašnje države. Posao im nije bio težak. Lakovernih je bilo na sve strane. Od tada do danas, besramno su se obogatili, direktno ili indirektnu učestvovali su u pljačkama svih režima i otvorenoj izdaji zemlje. Neko na Vuka još računa. Ko bi drugi mogao javno da traži da Kosovo bude izbrisano iz Ustava Srbije? I on i Danica imaju panični strah od toga da bivši šef Državne bezbednosti Radomir Marković ne progovori. Da ne iznese dokaze o tome koga su sve opljačkali, prodali i prevarili. Na njihova nedela podseća naš urednik Milan Glamočanin, bivši načelnik u saveznoj policiji

      Milan Glamočanin

      Kad su kasnih osamdesetih godina prošlog veka, Vuk i Danica Drašković krenuli u osvajanje vlasti, moći i novca, niko nije ni slutio gde su granice njihove pohlepe. Ali, da su im ambicije bile nebeske, to je bilo odmah jasno. Ovaj crnogorsko-hercegovački par koji se polovinom prošlog veka dokopao Beograda, nije ni prvi ni jedini iz pasivnih dinarskih krajeva koju su poželeli to isto. Ali, način na koji su njih dvoje to uradili, više je nego sraman.

      Oni koji su do kraja prošle decenije još verovali da je Vuk večiti opozicionar a Danica heroina slobodnog uma, moraju danas da se suoče sa činjenicom da je ovo dvoje vlastohlepnih i srebroljubivih ljudi zloupotrebilo sve srpske nacionalne mitove i sve bolne tačke srpskih usuda, samo da bi se dokopali vlasti, milionskih poslova i nekretnina, ali i da bi čopore svoje bliže i dalje familije smestili što udobnije, na trasi „Živke ministarke“, od Slavije do Terazija. I uspeli su u tome. Ali, po koju cenu? Sabiranje žrtava bračnog para Drašković dugo bi trajalo.

      Istorija bolesti Vuka i Danice Drašković, duga je i zaslužuje barem jednu knjigu, deblju od svih koje je Vuk, svojim mediokritetskim perom do sada napisao.

      Danas, pred kraj 2013. godine, posle dvadeset godina njegovih urlika i pokliča, posle svih mogućih i nemogućih saveza u kojima je bio (protiv muslimana i sa muslimanima, protiv Albanaca i sa Albancima, protiv Hrvata i za njih…), Vuk Drašković je spreman na novo sluđivanje Srba. Ali, na njegovu žalost, malo je onih koji su još uvek spremni da mu naivno poveruju u ono što priča. A, raspričao se o predaji Kosova kako „istorijskoj nužnosti“ i izjavljuje da trajnog rešenja kosovskog problema ne može biti dok god je na snazi preambula Ustava Srbije, kojom se, „stvara lažni utisak da Srbija ima nekakav suverenitet nad Kosovom“ !

      Poslednjih meseci, počeo je Vuk, po nalogu svojih mentora, da se nudi sadašnjoj srpskoj vlasti kao čovek koji će reći ono šti niko drugi ne sme i ne može, da Kosovo treba izbrisati iz Ustava, što će reći i sa lica srpske zemlje! Treba samo da ga neko vrati u parlament, možda sutra i u vladu, pa će on obaviti šta treba. Istina, on se u tom zanatu skoro četvrt veka odlično snalazio. Govorio je da treba udariti na Hrvatsku i Bosnu u ime zaštite srpskog naroda i srpskih zemalja, a onda, samo nekoliko godina kasnije, vikao je iz sveg glasa da treba pohvatati i u tamnicu baciti sve one koji su se usudili da učestvuju u bratoubilačkom ratu! Bio je i vrhovni komandant Srpske dobrovoljačke garde i pozivao na dezerterstvo i kapitulaciju u isto vreme! Bio je ogorčeni protivnik albanskog Kosova, a danas bi da ga pokloni Albancima!

      „Šta će nam ta preambula. Da li nam je potrebna preambula da bi Srbi znali gde je Kosovo i šta je njima Kosovo. Kosovo je za srpski narod bio njegov Jerusalim i onda kada je bilo kratko u sastavu države Srbije, i svih onih vekova kada nije bilo u sastavu države Srbije, i kada, čak, nije bilo ni države Srbije“, govori Vuk nedavno za „Tanjug“ pa dodaje:

      „Trebalo bi tom pitanju posvetiti mnogo emisija na našim najgledanijim televizijama. To dugujemo narodu, jer je narod neobavešten. Mi ne možemo kažnjavati narod zbog toga što mu se ne saopštava istina. Neka te patriote koje govore, posle svega, da Srbija ima suverenitet nad Kosovom i da mora da ga čuva, objasne narodu u čemu se ogleda taj suverenitet. Ne može neko, da se u Srbiji zove srpskom desnicom a da bude protiv Zapada, i da bude protiv Evrope“.

      Vukovi nalogodavci planirali su da Srbiju drže što dalje od Evropske unije, pa su smislili ideju da već ocvalog i prilično omraženog vođu upokojenog Srpskog pokreta obnove, stave pred nemoguću misiju-da počne sa javnom promocijom ideje brisanja Kosova iz Ustava Srbije. Znajući da to nikako neće ići, pre svega zbog izričitog stava Rusije, Brisel i Vašington su uslovili ulazak Srbije u EU, priznavanjem Kosova i brisanjem ove srpske pokrajine iz Ustava. Do toga neće i ne može doći, kao što neće i ne može doći do ulaska Srbije u EU. Ne pod ovim uslovima.

      Šta je onda posao Vuka Draškovića i kome on danas na političkoj sceni Srbije treba, nakon svih nesreća koje je ostavljao iza sebe? Po svemu sudeći, još uvek neko u najcrnjim krugovima bivše administracija Bila Klintona, računa na tračak nade da bi neko dovoljno lud izbrisao Kosovo iz Ustava Srbije. Treba samo naći nekog još luđeg da pokrene „inicijativu“. A, Vuk Drašković je procenjen kao idealan za taj posao. I ranije je važio a i sada to potvrđuje, da sa pravom nosi epitet „ludaka sa misijom“.

      Nedavno je bivši šef Državne bezbednosti, Radomir Marković, najavljujući objavljivanje nekakvih dosijea, ponovo postao velika opasnost za Danicu i Vuka. Na njene pretnje nije se dugo čekalo. Odmah je izjavila da je „…pomilovanje Radeta Marković, masovnog državnog ubice, zastrašujuća je slika naše stvarnosti i našeg predsednika države! To se nije moglo desiti za vreme mandata Borisa Tadića, a zašto se sada dešava pitanje je na koga je Nikolić dužan odgovor. Pomilovanje nije moguće, nije pravedno, nije moralno, nije politički ili ljudski ispravno. I, ako se to desi, ja ću, nadam se, zajedno sa ostalim žrtvama tog nezapamćenog brutalnog ubijanja nedužnih građana, suditi i presuditi Nikoliću. Neće biti nikoga da ga pomiluje od te kazne koju neće izbeći!“.

      Da je bilo ko drugi ovako javno preko novina (Alo, Kurir) zapretio Tomislavu Nikoliću, istog momenta bi odred specijalnih jedinica bio pred njegovim vratima. Takav neko bi bio ekspresno sproveden u zatvor bez suđenja. Ali ne i Danica Drašković! Ona može svakome nekažnjeno da preti i da, kao u rodnoj Crnoj Gori, najavljuje krvne osvete. Drašković je srpski Mefisto bez koga ni konačna srpska propast neće doći.

      Međe Vuka manitoga

      Slučaj Vuka Draškovića, lažnog cara Šćepana, mnogo je više klinički, a mnogo manje četnički, te tako danas potvrđuje tezu da je Srbija sigurna kuća i najbolja domovina populističkih hohštaplera bez morala i stida.Od siromašnog koloniste iz Hercegovine, zajedno sa svojom suprugom Danicom Drašković (iz siromašnog Bjelog Polja), postaće ubrzo gazda i gospodar. Opelješio je Beograd i Srbiju za nekoliko stotina stanova, lokala, vila, za desetine miliona evra. Njegov šurak Veselin Bošković ubijen je zbog pohlepe, a brat mu je Rodoljub zbrisao iz Srbije, nakon što je takođe opljačkao Srbiju za desetine miliona

      Drašković je bivši novinar, bivši savetnik, a po potrebi raznih režima i cinkaroš, tribun, lažov, ministar, pisac, nevernik, vernik, komunista, antikomunista, Hrist i antihrist, šovinista i mondijalista, srpska sablja u Sandžaku, kosovski plačni Jeremija, i ko zna šta sve još u dosadašnjoj biografiji, Vuk Drašković danas „hrabro i odlučno“ preporučuje obračun sa preostalim Srbima na Kosovu.

      Na poslednjoj jednoj sednici Glavnog odbora Liberalno demokratske partije, Draškoviće je pred svojim tadašnjim kompanjonom Čedomirom Jovanovićem doslovno rekao da je u Srbiji na sceni ponovo „1990. godina“ i „plima ludila“.

      Onda je nastavio još žešće:

      „…Ovog 9. decembra, opet će se glasati o budućnosti Srbije, ali u Briselu. Savet Evropske unije glasaće o onome što se uradilo u Srbiji do tog 9. decembra, rekao je Drašković. Mi nećemo dobiti status kandidata ako našu budućnost u decembru, kao što čine sada, trasiraju ljudi u čijim mozgovima rastu balvani…To su isti oni iz 1990. godine, isti akademici, pisci, mileševski crni anđeli, žurnalisti, mafijaši, koji su u međuvremenu dobili i podmladak…U kojoj se to šumi seku balvani na Jarinju? U istoj kao i oni u Kninu! Oni koji su govorili da se Knin brani u Tenju, sada govore da se Srbija brani na Jarinju!“

      Je li to govorio onaj isti Vuk Drašković koji je u predvečerje strašnog krvoprolića potpaljivao upravo Srbe u Kninu i hrabrio njihovu „balvan revoluciju“? Je li to onaj isti Vuk Drašković koji je na osnivanju nacionalističkog društva „Sava“ (preteče Srpske radikalne stranke i Srpskog pokreta obnove) u Novoj Pazovi 6. januara 1990. godine pretio da će srpski Knin, srpska Kostajnica, srpska Lika, srpski Dvor na Uni, srpski Karlovac, srpski Ogulin i sve ostalo čega je mogao da se seti, postati deo „srpskih zemalja“, milom ili silom?

      Ko ga dobro poznaje, nije mu teško da odgovori na ta pitanja…Ovaj bezumnik, koji je crtao „šarene mape“ Bosne i Hercegovine i donosio ih rušitelju Jugoslavije Stjepanu Mesiću na „autorizaciju“ (pa mu je Mesić podrugljivo rekao: „…Nacrtaću Vuče i ja tebi jednu!“), 2011. godine, javno se udvarao Čedomiru Jovanoviću, sve gadeći se „akademika, pisaca, mileševskih crnih anđela, žurnalista i mafijaša“, kao da ih nikad nije poznavao, kao da nije svoj bestidni pohod počeo upravo sa tim istim „žurnalistima“, patetičnim pesnicima, akademicima i ljubiteljima slavskih kolača i mileševskih anđela.

      Ali, ima nas nekoliko miliona koji se i njega gade. To su oni „evroljubi“ kojima se prikrao u poslednje vreme, uvidevši da sam na izbore ne može jer je politički mrtvac.

      U knjizi „Zloupotrebljene institucije – Ko je bio ko u Srbiji 1987-2000“, koju je izdao „Fond Biljana Kovčević Vučo“, Drašković je „i bezbednosnih razloga“ zaobiđen u širokom luku.

      Bivši čovek i njegova prošlost

      Samo dvadesetak godina ranije, slao je Vuk Drašković svoju paravojnu formaciju, svoje tek formirane „gardiste“ sastavljene od uličnih fajtera, nedokazanih sportskih šampiona i mase lumpenproletera, da izginu ako treba samo da odbrane volju za samostalnost Srba u Hrvatskoj, i njihovo pravo da svoje nove granice nacrtaju upravo „balvanima“ i sličnim barikadama.

      Mada je od tog suludog i strašnog vremena do danas proteklo mnogo vode bratskim rekama Savom i Drinom sa pritokama, ali i mnogo krvi, i uzvodno i nizvodno, Vuku Draškoviću nije na pamet palo da makar negde položi venac tragičnim herojima ništavila, u koje ih je on lično oterao, svojom otrovnom ideologijom.

      Na takve parastose odlazi samo mitološkom linijom svakog dinaroida, od Slavije do Terazija i Trga Republike. Sve van Beograda za njega je uvreda. Danas se otvoreno stidi onih koji su ginuli za njega i zbog njega, a jednom godišnje obilazi samo spomenik Knezu Mihailu i polaže venac u znak sećanja na poginulog mladića, Branivoja Milinovića, koji je pao od revolverskih hitaca požarevačke policije 9. marta 1991. godine, ali na sasvim drugom mestu, u bivšoj ulici Maršala Tita (danas Kralja Milana).

      Zašto Drašković „žali“ za Milinovićem na pogrešnom mestu? Ko ga dobro poznaje, za njega je dobro mesto samo ono gde on može da napravi svoje političko pozorište, ono koje mu nudi maksimum mogućnosti za ličnu promociju, a to je u ovom slučaju Trg Republike, i spomenik Knezu Mihailu.

      Službin pevač za javne namene

      Zavrbovan još kao student (sa kodnim imenom „Prenj“), bio je dika i ponos jugoslovenske UDBE, službina kreacija od glave do pete, spreman na sve samo da nahrani svoju bolesnu sujetu, da reši svoje dinarske komplekse i pokori i leve i desne oko sebe, te da se konačno kao čovek udomi u gradu Beogradu, tom mitskom okupljalištu ambiciozne sirotinje, prevaranata bez stila i čitavih seoskih zadruga, od Crne Gore pa do Banije i Like.

      Bio je dobar pisac samo za onoga ko nije pročitao ništa ozbiljnije od njega samoga. Na žalost, mnogima je sa njim književnost i počela i završila…

      Nastanio se Vuk Drašković, još osamdesetih godina, u srca i duše naivne mase željne promena, gladne istine o Drugom svetskom ratu, izluđene od decenija raznih komiteta i centrala, i tu je ispustio svoj ideološki otrov, kopajući po ranama iz Drugog svetskog rata.

      Drugi ginu, Vuk ratuje iz kabineta

      Pokrivajući sebe promocijom četnika i kralja, gde je god postojala nesloga, i podela na mi i vi on je to vešto znao da iskoristi. Tamo gde je stigla njegova ideološka baklja, gorele su kuće i proganjani su ljudi, ubijano je sve što se miče.

      Mada je lično slao razne dobrovoljačke formacije da ginu u Hrvatskoj ranih devedesetih godina, nikad ga nijedna pravosudna institucija ni u Srbiji ni u Hrvatskoj, pa čak ni u Evropi, nije pozvala makar na informativni razgovor zbog huškanja na rat i formiranja paravojnih formacija.

      Tek kad je u ratnom okršaju poginuo Đorde Božović Giška (inače, školski drug potpisnika ovog teksta) ali i mnogi drugi manje znani, postalo je jasno da to Drašković direktno u smrt šalje sve same „državne neprijatelje“, ulične heroje…

      Onako epski tragikomičnog, sa jednom iščašenom psihologijom, bio je idealan za pokazivanje „kako ne treba“. Čak toliko idealan da je mogao i osvedočeni autokrata kakav je bio Milošević, da sebe predstavi kao razumnu i liberalnu ličnost.

      Bolje opozicije od Draškovića, Milošević nije moga ni da zamisli! Sve dok je on bio opozicija, Milošević je bio realna vlast. Pokazaće to i događaji uoči vanrednih izbora 2000. godine, kad je posle deset godina formirana prva opoziciona koalicija bez učešća njegovog Srpskog pokreta obnove. Bez njega i njih, pobeda je bila izvesna. Ona se i desila upravo zato jer su mesecima ranije sve obaveštajne službe Zapada informisale i Zorana Đinđića i Vojislava Koštunicu, i neke druge opozicione lidere, da sa Draškovićem rušenje Miloševića nije moguće.

      Takav Vuk Drašković, nakon svega što je učinio na štetu Srba i Srbije (sve slaveći i državu i naciju) bez imalo uvijanja kaže:

      „…Posvađajte te predsednike opština dole koji se protive nezavisnom Kosovu, kako bi se privelo kraju to pitanje…“. Isto kao i na početku svoje štetočinske karijere, Drašković uvek igra na kartu srpske nesloge, jer je kao najopasniji virus: gde se nastani tu i razara, dok ne uništi…

      Nove generacije ne pamte kako je taj i takav Vuk, čim je malo zacvilio u Miloševićevom zatvoru, odmah oslobođen, kako je napisao jedno pokajničko pismo zloglasnoj „crvenoj veštici“ Mirjani Marković, i kako je posle toga bio na razgovoru „kod predsednika“, nakon čega je novinarima saopštio neverovatno otkriće, da je „g. Milošević jedan šarmantan čovek“, a kasnije sa svojom strankom postaće i njegov koalicioni partner.

      Mračne devedesete donose Srpskom pokretu obnove i Vuku Draškoviću ogroman novac, stanove, poslovne prostore, a istaknuti članovi i simpatizeri njegove stranke i njegove najbitinije udvorice, članovi šire i uže familije, postaju jedinstveni na udarničkom poslu masovne pljačke Beograda. Dolazak SPO na vlast u glavnom gradu, bio je nalik okupaciji Turaka janičara i njihovom prirodnom pravu pobednika na pljačku propisanu šerijatom.

      Čim je pokojni Zoran Đinđić sa Demokratskom strankom postao realna opasnost za Srpski pokret obnove u Beogradu, Drašković kreće u kampanju protiv njega, nazivajući ga najružnijim imenima, poredeći ga sa najgorim štetočinama, lihvarima i kriminalcima. Đinđić je samo tri meseca bio gradonačelnik, a onda ga je Danica Drašković, uz pomoć SPS-a, smenila i postavila Spasoja Krunić. U tom tragičnom vremenu Danica je, sa svojim bratom Veselinom Boškovićem, koji je bio direktor Direkcije za izgradnju grada, otela od građana preko hiljadu stanova i lokala i podelila ih svojim sestrama, zetovima, sestričinama i rodbini iz Bjelog Polja i svojim mnogobrojnim ljubavnicima, koje je menjala kao čarape. Vuku nije pala na dušu ova smena, i nije mu zasmetalo da mu oda počast kad je ubijen, i da biranim rečima govori sve najlepše o čoveku koga je iskreno doživljavao kao neprijatelja i koga je mrzeo.

      Vuk dlaku menja, ali ćud nikako

      Kad se saberu sve epske prevare i sve nacionalne mitomanije koje je on lično vulgarizovao, nema nikave sumnje da je Vuk Drašković bio iznad svojih mogućnosti Jer, sa Vukom su stvari uvek bivale delikatnije: on je od „crvenog Vuka“ koji je igrao Kozaračko kolo u Studentskom gradu u Beogradu 1968. godine u slavu Josipa Broza Tita i još više socijalizma, postao jedan folklorni nadričetnik koga se gadila većina preživelih vojnika Jugoslovenske vojske u otadžbini.

      Od tada pa sve do formiranja prve Miloševićeve opozicije bez Vuka (koalicija DOS) „faktor Danica“ u njegovom javnom biću bio je ravan faktoru Mirjane Marković u životu Slobodana Miloševića. Ako ne i više od toga…

      Tu i faktor brojnosti rodbine Danice Drašković koja je bila i ostala znatno superiornija u odnosu na Vukovu rodbinu. Kad se desila „Ibarska magistrala“ i izginuće Draškovićevog obezbeđenja, istraga je pokazala da je neko iz „ubilačke službe“, komunicirajući verovatno sa pretpostavljenim, izgovorio sledeću rečenicu: „Đubre je živo“, ili nešto slično, što je kasnije išlo u prilog tezi da je meta likvidatora najverovatnije bio brat Danice Drašković, Veselin Bošković, a ne Vuk. A zašto, odgovoriće neka druga vremena.

      Ipak, prateći tezu o ogromnim mahinacijama u Beogradu sa poslovnim i stambenim prostorom koje je sprovodio lično Veselin Bošković kao direktor te ustanove (u vreme kad su janičari Srpskog pokreta obnove doslovno opljačkali glavni grad), verovatnoća o „sukobu interesa“ sa nekom malo opasnijom grupacijom unutar režima i oko njega je stoprocentna. Odatle pa do planiranih ubistava na Ibarskoj magistrali nije bilo daleko. Tu samo Vuk nije bio planiran.

      Vuk citira Ničea: Vratiću vam se opet!

      Uoči bombardovanja 1999. godine, naglo je iz Miloševićevog aparata došla naredba da film „Nož“ rađen po istoimenom romanu Vuka Draškovića, bude skinut sa filmskog i televizijskog repertoara. Jer je to bio projekat snimljen parama tadašnje vlasti, kako bi Vuk dobio „zalogaj“, da ne zavija po trgovima srpskih gradova, nego da uđe u koaliciju sa Socijalističkom partijom Srbije, što je brže-bolje i učinio. Tako je Srpski pokret obnove zajedno sa Srpskog radikalnom strankom činio većinu u tadašnjem parlamentu, ali Miloševićeva vlast, njegovi zakoni i njegova politika nijednog momenta nisu došli u pitanje. Naprotiv, bilo je to doba apsolutne političke idile, jedne neviđene harmonije zla, koja je na kraju i dovela do 78 sudnjih dana u kojima je „Milosrdni anđeo“ NATO pakta tukao Srbiju sa nebesa.

      Upravo u takvim okolnostima, Vuk Drašković postaje, ni manje ni više nego potpredsednik ondašnje savezne Vlade. Tu je funkciju „dužio“ od januara do aprila 1999. godine. Zašto je to tako bilo, potrudio se on sam da objasni, tvrdeći kako je bio ucenjen da je s tog mesta (potpredsednika Vlade) spasao mnoge živote od režima koji je bio spreman da ratno stanje iskoristi za konačan obračun s političkim protivnicima:

      „…Da sam odbio, a bombe počele da padaju na Srbiju, svaki smećar na ulici imao bi odrešene ruke da me ubije“, pravdao se Vuk. No, ako je na tako neobičan način i u tako kratkom roku (januar-april) bio „uhapšen“, pravo je pitanje ko se koga odrekao posle samo tri meseca provedenih na tako visokom položaju: on Miloševića ili Milošević njega?

      Ubrzo, već 2000. godine, postaće jasno da Zapad neće kompromitovanog Draškovića, da je čak jedna američka obaveštajna službe o njemu napisala najgore moguće izveštaje kao o čoveku koji je „primitivni nacionalista, pompezna budala, umišljeni idiot, nestabilna ličnost, nepouzdan čovek“ i slično. Čak je i film po njegovoj knjizi „Nož“ razmatran kao delo koje podstiče najgoru versku mržnju i ksenofobiju. Kada je film Nož prikazan posle bombardovanja, svetski mediji su javili da je film najveće smeće koje je snimljeno u kinematografiji. A autor Noža se predstavljao, tada, kao Veliki Srbin!

      Bivši dopisnik državne televizije Grčke Nikos Pelpas, još je 1994. godine filozofski utvrdio da su Milošević i Drašković „jedan drugome alibi za sve što čine, ili ne čine“.

      No, ako je neko pomislio da će nove decenije novog milenijuma proći bez Vuka Draškovića, očito se grdno prevario. Njegova novija pisanija, poput knjige pod naslovom „Meta“, u kojoj on sabira, množi, deli i oduzima sve što mu se do sada dešavalo, počinje mišlju slavnog nihiliste Fridriha Ničea: „I tek kad me se budete svi odrekli, vratiću vam se opet!“

      I zaista, ulaskom u koaliciju sa Liberalno demokratskom partijom, Draškovićnije promenio čak ni budžet, niti svoju suštinsku ideologiju koja je, eto čuda, ponovo anacionalna, leva i komunistička! Naravno, nije greh biti levičar, naprotiv, ali posle skoro dve decenije četnikovanja…

      Nema nikakve sumnje da je Mefisto Vuka Draškovića, od njega tri godine starija supruga Danica Drašković. Ona je sa 40 godina života proglašena za invalidskog penzionera, zbog “duševnih poteškoća“. Vuk nije mogao ni u toalet otići bez njenog odobrenja, ona je raspolagala porodičnim budžetom. A kada se bacila na politiku, Vuk je svirao po njenom diktatu. Samo je aminovao njenoj pohlepi da opelješi Beograd. Daničine sestre dobile su po desetinu stanova, lokala, primile veliku apanažu…Njen rođeni brat Veselin Bošković, kada je likvidiran, ostavio je iza sebe, u vlasništvu, na svoje i ime žene i dece, preko trideset stanova! Sa topčiderskog groblja prenet je u Crkvu na Vidikovcu, jedini je Srbin čiji grob je u crkvi, što je suprotno kanonu. A Veselin je, inače, bio ateista!

      Osim vile u ulici Beogradskog bataljona 117 u Beogradu, Draškovići imaju i nekoliko stanova u Budvi i drugim gradovima…

      U novoj kolaiciji, u kojoj liže dupe Aleksandru Vučiću, Vuk je obezbedio Daninoj rodbini nove privilegije. Danin zet Ljubo Mirković, policajac iz Nikšića, a potom upravnik zelene pijace na Banjici, prošlog meseca poslat je u Trst, za konzula Srbije. Snežana Miljanić, direktorka Beogradskog sajma novi je konzul u Torontu…Dana potrebuje velike količine novca. Samo za plastične operacija ova starica je potrošila preko milion evra. Ima se, jer Vuk nastavlja da zavija novom gospodaru.

    2. VRS каже:

      Dragoljub Petrović

      Vuče promaja

      E, ovakvo govno od čoveka ste vi izabrali za ministra spoljnih poslova! E, ovako je Tomislav Nikolić, duša od čoveka, svojevremeno u Skupštini Srbije opisao Vuka Draškovića, novog koalicionog partnera Srpske napredne stranke.„Vuk Drašković je sumanuti narkoman, esencija pokvarenosti, patološki lažov i mentalni ubica.“ E, i ovako je esencijalni Tomislav Nikolić, nešto ranije, u autorskom tekstu „Analiza ličnosti i ponašanja Vuka Draškovića“opisao novog partnera SNS. E, stvarno da čovek ne poveruje.

      Draškoviću je izgleda bitna druga stvar – Vučić nikada nije izjavio da je Vuk govno od čoveka, esencija pokvarenosti, patološki lažov, sumanuti narkoman i mentalni ubica. On je samo aplaudirao Tomi. Tako da kada je ovih dana obavljen istorijski sastanak Vuka i Vučića – nijedan novinar nije napisao da su se sastali govno od čoveka, esencija pokvarenosti, patološki lažov, sumanuti narkoman i mentalni ubica, već jednostavno – Vuk Drašković i Aleksandar Vučić.

      Pa ako posle tog sastanka negde i vidite skupinu ljudi kako ushićeno skandiraju: „Vuče, Vuče“, budite sigurni da ne kliču Vuku Draškoviću. Nego vuče promaja.

      – Hvala vam, braćo i sestre – reći će Vuk dirnut posle dvominutnog horskog „Vuče, Vuče“ na zajedničkom predizbornom mitingu SNS i SPO, a oni iz prvih redova objasniće mu mlatarajući rukama: „Aman, čoveče, zatvorite onaj prozor, vuče promaja, ubi nas!“

      Posle zatvaranja prozora, ipak, masa nastavlja da skandira: „Vuče, Vuče“ sa uzdignuta tri prsta.

      – Hvala vam, braćo i sestre – opet će Vuk. A oni iz prvih redova, s uzdignuta tri prsta, već na ivici živaca: „Aman, bre, Srbine, ne taj prozor! Onaj treći prozor zdesna, odatle vuče!“

      – Koji?! – toržestveno će Vuk. A oni svi opet tri prsta u vazduh: „Treći. Zdesna! E, taj!“ – objasniće okupljeni na mitingu „Windows 2013″

      Čini se da i u prostorijama SPO bar 13 godina vuče promaja. Što utiče na rukovodstvo. Koga ne oduva, taj pod uticajem promaje počinje da daje čudnovate izjave: Recimo: „Vučić je apostol Pavle“. Kako je Vuk opisao prvog potpredsednika. Ostalo je još da kaže: „Kao što je pljeskavičica deminutiv od pljeskavica, tako je i Vučić deminutiv od mene, Draškovića Vuka. Dakle, pljunuti je ja. Samo još da pusti bradu“.

      Mada je mnogo ispravnije da na pitanje novinarke: „Kako objašnjavate transformaciju bivšeg ekstremnog antievropejca u ekstremnog evropejca“, umesto detaljnog objašnjenja slučaja apostola Pavla, date neki banalan odgovor.Recimo: „Vidite, meni se čini da je Vučiću konačno došlo iz dupeta u glavu“. Taj odgovor se, pritom, ne bi svideo ni Vučiću. Što mož’ da bidne osobito nezgodno, jerbo Vučić pedantno prati ko je vjera, a ko nevjera. Ovako je bolje – poređenjem Vučića sa apostolom Pavlom em uneseš u naš politički život neophodnu dozu hrišćanske mistike, em turiš Vučiću oreol oko glave, em zadržiš svoje članova u oba UO.

      U Srbiji se, naime, za poslednjih godinu dana oformila veća grupa ljudi koja Vučića posmatra iz rakursa karakterističnog za pogled kočijaša kad upravlja kočijom. I oni Vučića gledaju u deo tela u koji kočijaš silom prilikom gleda konja, ali nijedan kočijaš nema namere, u vezi sa konjem, kakve ovi raznovrsni tipovi imaju u vezi sa Vučićem. U pitanju je pokušaj klasičnog uvlačenja. Na vlast. A da bi se uvukli na vlast, morate najpre da izvršite komplikovanu operaciju koja se zove: uvučićivanje.

      Što, naravno, nema nikakve veze sa Vukom Draškovićem, čovekom koji svoju popularnost održava samo zahvaljujući strujanju vazduha, poznatijem kao promaja. A promaja, opet, nema nikakve veze sa Majom Gojković.

      A. 2

      „Kosovo je država i to se ne može promeniti“

      (Vuk Drašković, u intervjuu Radio slobodnoj Evropi (RSE), 4. april, 2013. godine)

      O tome šta za Srbiju znači potpisivanje sporazuma i normalizacija odnosa sa Prištinom za RSE govori bivši ministar inostranih poslova Srbije Vuk Drašković.

      RSE: Aleksandar Vučić izjavljuje da nam preti katastrofa u svakom pogledu, kakva odluka da bude doneta. Delite li vi tu vrstu osećanja straha?

      Drašković: Potpisivanje sporazuma i normalizacija odnosa između Srbije i Beograda nije nikakva katastrofa… Istinska katastrofa bi bila da se vrata Srbiji zatvore u budućnosti, a njoj će se to desiti ako se prekine strateško, ekonomsko i kulturno kretanje ka Evropi i Zapadu.

      RSE: Kada kažete da će to sve proći da li verujete da će biti postignut dogovor?

      Drašković: … Kosovo je država. Kosovo u ovom trenutku priznaje više od polovine članica UN. Neću ja da hvalim ovde jednu autističnu svest koja ne priznaje ove činjenice, koja neće da Kosovo nazove ni susedom a kamoli državom, nego ponavlja neke fraze da su tamo neke privremene institucije države Srbije. To je mentalna katastrofa srpskog naroda, što se takav rečnik upotrebljava i što se narodu prodaju laži. Na Kosovu je 94 odsto Albanaca. Oni su prema Rezoluciji 1244 iskoristili pravo na svoje nacionalno samoopredeljenje, proglasili nezavisnost. Međunarodni sud u Hagu ocenio je da ta rezolucija nije u suprotnosti ni Rezoluciji 1244 ni međunarodnom pravu, prema tome Kosovo je država. Lekovito će biti i dobro i za srpski narod na Kosovu i srpski narod ovde, da se podhitno potpiše taj sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova.

      RSE: Postavlja se pitanje kakva korist od sporazuma ako on ne može biti primenjen? Vučić je u sredu rekao da se ne može predvideti reakcija Srba na severu.

      Drašković: …Ne može cela Srbija da bude talac nekoliko stotina ljudi na severu Kosova kojima je srpstvo profesija, najunosniji posao. Deset milijardi eura je Srbija u poslednjih 10 godina potrošila za Kosovo. Najveći problem tamo su ti ljudi i te Miloševićeve službe bezbednosti koje su se tu sklonile. Neformalno, a zapravo pokušaće da izazovu možda neku nesreću ili seobu ili sukob sa KFOR-om…

      RSE: Mislite li da su ono što su bili zahtevi Beograda za neprisustvo vojske Kosova u srpskim sredinama ili pitanja izvršne vlasti da je to bilo previše?

      Drašković: …Ako vi tražite za zajednicu srpskih opština, dakle za neko udruženje opština, policijsku, sudsku, imovinsku vlast onda je normalno da je ne možete dobiti. Trebalo je po meni prihvatiti Ahtisarijev dokument. Albanci su ga prihvatili, i tražiti za srpske opštine na Kosovu gde god je to moguće poboljšanje Ahtisarijevog plana. I ništa više.

      …Trebalo je građanima Srbije predočiti kakva prava po Ahtisariju i po kosovskim zakonima imaju opštine na Kosovu a kakva u Srbiji. Druga je stvar što su Albanci to prihvatili pod pritiskom zapada i što mnogo toga nastoje da ne primene i mnogo toga ne primenjuju. A zašto ne primenjuju, pa kažu Srbija to ne priznaje. I Srbija kaže – mi ne priznajemo Ahtisarijev plan.

Коментари су затворени.