Прочитај ми чланак

СЛАВИША РИСТИЋ за СРБИН ИНФО: Смена Вучићa је увод у решење за Косово по Уставу

0

Поводом формирања Савеза за Србију, народни посланик Славиша Ристић је за „Србин инфо“ изјавио да се нада да ће и косметски Срби постати свесни неопходности формирања јаког опозиционог блока, који ће се у решавању питања јужне српске покрајине водити искључиво сопственим уставом и резолуцијом 1244 Уједињених нација.

– Са Вучићевим режимом то није могуће. И поред Устава, и поред свих резолуција, Владе, Скупштине Србије, ми смо претходних шест година имали само једног човека, који сматра да је Богом дан да „реши“ питање Косова, иако нема говора да је то што он предлаже било какво решење – нагласио је Ристић.

На питање да ли се плаши да режим застраши Србе на Космету преко својих батинаша, Ристић је одговорио:

 

– Већ дуже време Срби са Космета трпе терор Вучићевих батинаша, али ће и томе доћи крај. Сви који мисле да на тај начин натерају народ да их подржава, грдно ће се преварити, а његови батинаши ће кад-тад завршити иза решетака.

ПОМОЗИТЕ РАД СРБИН.ИНФО ДИНАРСКОМ УПЛАТОМ – КЛИКНИТЕ ОВДЕ!

13 коментара “СЛАВИША РИСТИЋ за СРБИН ИНФО: Смена Вучићa је увод у решење за Косово по Уставу

  1. Ljubomir Petkovic каже:

    hchttps://www.facebook.com/MiloslavSamardzic?hc_ref=ARSUDukmTqc5eHa5D_tjjxeSpc1SbY3Bx6O6M-GvajeUIVvA0vfEZxyTOmSU1L5Y1kE&fref=nf

  2. Nebojsa Mijatovic каже:

    tzv. Kosovo i Albanija su de fakto jedna drzava tako da je mnogo veci problem stvaranje tzv. “velike Albanije”, to je problem i opasna pretnja za sve drzave: Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru, Grcku…i druge.

    jedini nacin za resenje problema velike Albanije je stvaranje VELIKE SRBIJE sa svim srpskim teritorijama, Republikom Srpskom, svuda gde zive Srbi.

    Srbija treba da ukine postojecu tzv. granicu sa Kosovom i Metohijom, treba da se mnogo radi na vracanju srpskog stanovnistva na nasu svetu zemlju, na povecanju nataliteta, da se vrate institucije drzave Srbije, a koje su ukinute, da se vrate tajna policija i vojska.

  3. NgoeuInformer каже:

    Dinko Gruhonjić: A ti? Za šta živiš?

    O herojima, idealima i svaštojedima, a nakon predstave „Smrt fašizmu: O Ribarima i Slobodi“

    Prestao si da budeš čovek, samo ti to još niko nije rekao…

    …da parafraziramo poslednje rečenice iz predstave “Smrt fašizmu: O Ribarima i Slobodi”, nezavisnog omladinskog Reflektor teatra, koja je ovaj put odigrana u vojvođanskom ambijentu Salaša 137 na Čeneju, u blizini Novog Sada, i čija se izvedba pretvorila u spontano upriličeni performans. Za performans se pobrinula publika, preciznije gosti u bašti restorana u prelepoj večeri kasnog septembarskog leta, pred novi polazak u školu.

    Publika, koja se jasno podelila na one koji su primetili i uživali u onome što se dešavalo na pozornici, sa suzama u očima i knedlom u grlu: dokumentarnu predstavu o sećanju na Ivu Lolu i porodicu Ribar, u konceptu, režiji i dramaturgiji Milene Minje Bogavac. I na deo publike, tačnije gostiju restorana, kojima je uspelo i da ne primete niti binu, niti reflektore, niti glumce i glumice, a kamoli o čemu je tu reč. Umesto toga, oni su neprestano jeli, pili i glasno varili… Nisu pomogli ni pokušaji diskretnog “pssssst…”, koje je dopiralo od publike. Nije pomoglo, jer ni to nisu čuli.

    A na bini se odvijala prava herojska drama, jer su glumci i glumice pričali priču o porodici Ribar, o Ivi Loli, njegovom bratu Jurici, ocu doktoru Ivanu, Lolinoj ljubavi Slobodi Trajković, ali i čitavoj generaciji mladih ljudi koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma. Mladi protagonisti pokušavali su da kažu nešto i o svojoj generaciji, o samima sebi, da odgovore na pitanje da li i danas postoje ideali i da li i danas postoje heroji koji bi za te ideale dali i svoj život, kao braća Ribar i kao Sloboda. Sa pozornice je odzvanjalo i pitanje šta je danas borba protiv fašizma, u vreme narastajućeg nacionalističkog i revizionističkog ludila. Jer ideja predstave je da koautori i izvođači predstave, zajedno sa publikom, prođu kroz sva ta pitanja. I da ih postave pre svega samima sebi.

    “Za šta živiš?”, bilo je pitanje postavljeno na pozornici i sa pozornice prema publici. Odgovor koji se čuo iz donjeg dela bašte, tamo gde su sedeli oni “nezainteresovani”, bilo je – mljackanje i srkanje.

    I nije za to krivo osoblje Salaša 137. Ono je pokušavalo u nekoliko navrata da skrene pažnju oblicima života u donjem delu bašte da bi bilo fino s njihove strane da “ispoštuju” činjenicu da je u toku pozorišna predstava. Nisu krivi, jer em nije koncept bio takav, “striktan”, em je i bolje što nije jer bismo tako bili lišeni jedinstvenog spontanog performansa na otvorenom: s jedne strane – predstava o idealima, herojima i ljubavi, a s druge strane, u donjem delu bašte – svaštojedi.

    U redu, zamislimo da je reč o skupinama koje su na Salaš došle sasvim sigurno ne znajući da je baš to veče rezervisano za pozorišnu predstavu. Zamislimo da su oni imali sasvim drugi plan, a ne da gledaju nekakvo pozorište. Zamislimo i da možda nisu želeli da sad sebi pokvare veče kada su već tu, kada su naručili toliko iće i piće. Zamislimo da ih u tome nije uspela omesti ni činjenica da su sva svetla bila pogašena kada je predstava počela. To bi značilo da su oni svesno bili bezobrazni i nevaspitani. Premda bi bilo logičnije da su tada napustili kafanu i otišli na mesto gde i pripadaju. A ne da dopuste da ih smaraju pozorištem i mrakom, i da teškom mukom nabadaju ono što im je ostalo u tanjirima.

    Ali, šta ako oni zapravo ništa od toga nisu primetili? Šta ako nisu primetili ni mrak, ni pozorište, niti ono “pssssst” od publike? Da li je zapravo moguće da ništa nisu primetili? Da se kladim, kladio bih se da – nisu! Jer su odavno prestali biti ljudi, samo im to još niko nije rekao. Da su ljudi, morali bi primetiti pozorište.

    “Za šta živiš?”

    Za karađorđevu šniclu, za mešano meso, za pečenje i šopsku salatu, za krempitu, za novce kojima ću to platiti a neću birati sredstva da dođem do njih jer je čitava moja životna filozofija spala u stražnjicu, odgovorio bi neko iz donjeg dela bašte. I još bi se čudio što ga neki klinac sa nekakve pozornice pita takve banalne stvari.

    Jednako kao što nisu ni primetili da se tu, na 25 metara od njih, igra neka pozorišna predstava i da su glavni glumci neki mladi ljudi, oni tako verovatno ne primećuju ni sopstvenu decu. Iako generacije te dece kao najveći uspeh u životu posmatraju odlazak iz zemlje u kojoj ljudi prestaju biti ljudi, ali im to niko ne govori.

    A kad ljudi prestanu biti ljudi onda počinje fašizam u nekom od svojih bezbrojnih oblika i pojava.

    Rediteljka Milena Minja Bogavac je jasno poručila zašto je predstava rađena: “Zato što borba protiv fašizma nikada nije završena. Zato što su zajednici potrebni heroji. Zato što je mladim ljudima potrebna vera u bolje sutra. Zato što su im potrebne inspiracija i nada. Zato što mladi danas nisu ‘najgora generacija ikada’. Zato što je toj generaciji potrebno znanje. Zato što onaj ko zna da razume prošlost, razume i sadašnjost. Zato što verujemo i mlade i u njihovu veru u ideale. Zato što fašizmi, u svetu, ponovo podižu glave. Zato što moramo i mi da podignemo svoje. Zato što dižemo glavu, onda kada dignemo glas. Zato što – mladi. Zato što – ne fašizam”.

    Ili kako je 1936. godine Lola govorio: “Ostvarimo jedinstvo živih da ne bismo u zajedničkim grobovima ostvarili jednakost mrtvih”.

    “Reflektor teatar. Svetlimo u mraku”, deviza je ovog nezavisnog, omladinskog, putujućeg pozorišta, koje nikakvu pomoć od države ne dobija. Baštu na Salašu su, bogme, osvetlili.

    A ti? Za šta živiš?…

    “Ivo Lola, Ivo Lola

    Ivo Lola nije sam

    S nama Ivo Lola nije sam…”

    1. Simerijanac каже:

      Јеебо сабахудин грухоњић матер своју штапом међу ноге.

    2. НЕВЕСИЊСКА ПУШКА 1875 каже:

      Ако Сабахудин личи на матер,(ко би ТОМЕ пришао на метар) највјероватније је стари Грухоњић тако и оплодио своју хануму; Издрк,о па умочио у штап…;))

    3. Simerijanac каже:

      Ја мислим да Сабахин има у себи нај мање 1/3 српске крви, пошто од пет мушкараца који су га правили двојица су сигурно били Срби. Нена је муслиманка 100%. Но, оно 2/3 поганштине чини зло у њему. Да је Србин барем 1/2 можда би и било мало чо’ека у њему.

    4. Zoran Cvetkovic каже:

      A ca ti je zivot, ne?

    5. Simerijanac каже:

      Заборавио је да наведе да динко грухоњић има осакаћени ппенис.

    6. Zoran Cvetkovic каже:

      Osakaceni penis,mozak,srce…

    7. НЕВЕСИЊСКА ПУШКА 1875 каже:

      За шта живи Сабахудин Грухоњић??
      За још једну колумну у којој ће, усред Србије?? пљунути на Србе и љеб који једе, и чијом корицом рани свој погани окот.

    8. Zoran Cvetkovic каже:

      Eto, a da se nije poturcio Sabahudin bi se zvao Zoran:).

    9. Simerijanac каже:

      Окот који крепава у пропалој и руинираној Тузли.

    10. Радо Мир каже:

      Ако сте већ изабрали кафану за позориште, требало је да за то вече откажете служење хране, макар.
      Овако, ако сте дошли сталним гостима на терен, шта сте очекивали?!
      И шта је следеће?!
      Очекујете ли да људи у јавном веце-у неће одрадити оно због чега су дошли, све да не би ометали ваш перформанс; ако сте тако паметни одлучили да га баш ту изведете?

Коментари су затворени.