Прочитај ми чланак

СРАМОТА: Вучић не иде на пријеме у Амбасади Русије, али је вечерас на свечаности у Амбасади САД

0
Срадачан сусрет два пријатеља: премијер Србије Александар Вучић и амбасадор САД Мајк Кирби (

Срдачан сусрет два пријатеља: премијер Србије Александар Вучић и амбасадор САД Мајкл Кирби (Фото: Танјуг – Марко Ђоковић)

Премијер Србије Александар Вучић присуствовао је вечерас пријему који је организовао амерички амбасадор у Беогарду Мајкл Кирби поводом Дана независности САД.

Вучић је разговарао са америчким амбасадором и честитао Дан независности, а на пријем у Резиденцију Амбасаде стигао је након што је одговарао на посланичка питања у Скупштини Србије.

Занимљиво

Ко је све био на пријему у Амбсади САД поводом Дана независности – погледај овде.

У последњих два месеца је и амбасада Русије организовала два пријема поводом својих националних празника – Дана победе (9.мај) и Дана Русије (12. јун).

Иако је на оба пријема био присутан председник Србије, Томислав Николић, и многи српски министри, ни на једном од тих пријема није био присутан премијер Србије Александар Вучић.

Поставља се на крају  питања још колико Срба Руси треба да спасу, као што су руски спасиоци спасавали током последњих катастрофалних поплава који су погодили Србију прошле године; или још колико Руса треба да погине за слободу Србије, као што су руски добровољци и војници гинули од 1876.г па до 1945, па да то буде повод да се барем једном српски премијер појави на неком пријему у Амбасади Русије.

А ко је све био, од српских политичара, на пријему у руској амбасади поводом Дана Русије, 12.јуна, видите овде – ПОГЛЕДАЈТЕ И САЗНАЈТЕ ко је све био на пријему у амбасади Русије (фото стрип)

Извор: TANJUG, Србин.инфо

16 коментара “СРАМОТА: Вучић не иде на пријеме у Амбасади Русије, али је вечерас на свечаности у Амбасади САД

  1. Оливер каже:

    Овај пицоусти дегенерик изгледа да не излази из Кирбијеве задњице.Изгледа да му је много,лепо тамо,топло СРАМОТА!

  2. штатебригакосам каже:

    CPАМОТА: Вучић не иде на пријеме у Амбасади Русије, али је вечерас на свечаности у Амбасади САД…
    ????????????????????????????????????????????

    Nema tu nikakve sramote. Chovek samo radi shta mu gazda naredjuje. Tachka.
    Pardon: nije „chovek“, nego Vuchich!

  3. SASA каже:

    Vucic je americki covek

  4. Radovan каже:

    ne može on otići u ambasadu Rusije jer ga niko tamo ne gotivi.inače bi došao puzeći kao kod ovog srbomrsca kirbija…provaljen je odavno džukela..

  5. C.M. каже:

    Do koske

    Nekoliko decenija traje zastrašivanje građana Srbije od opasnosti saradnje sa Rusijom

    Daleko je sunce

    Srpski političari treba da znaju, da uprkos svemu, politička etika
    Rusije i Evropske unije nije spojiva. Rusija, bez obzira na to, smatra
    da je u redu da Srbija sama bira svoj put, i tu joj ona nikada nije
    smetala, mada je znala da Evropska unija nikada neće primiti Srbiju u
    članstvo, što je danas svim građanima, pa i onima koji ma je srce na
    Zapadu, potpuno jasno.

    Milovan Brkić

    Sunce se rađa na istoku. A Rusija je decenijama Srbima, zvaničnom propagandom, opisivana kao zemlja opasnosti i mraka.

    Za vreme socijalizma, ipak, učili smo o podvizima Valentine
    Terješkove i Jurija Gagarina, čitali Dostojevskog, Tolstoja, Šolohova,
    Jesenjina, Anu Ahmatovu, Antona Pavloviča Čehova….

    Raspadom SSSR-a i SFRJ, Miloševićeva politika samoizolacije
    udaljila nas je i od Rusije, jer je ovaj bankar, kome je srce bilo u
    Njujorku a brat Borisav u Moskvi, kao ambasador države Srbije i Crne
    Gore, izvršavajući naloge svoje lude žene Mire, parama iz budžeta
    finansirao obaranje Mihaila Gorbačova, a potom podržavao Genadija
    Zjuganova da obori predsednika Borisa Jelcina.

    Dolaskom na vlast Demokratske opozicije Srbije (DOS-a) skoro da
    je bilo zabranjeno govoriti ruskim jezikom u Beogradu, mada je prvi
    državnik, koji je posetio Beograd, nakon prevrata, bio Vladimir Putin.
    Ponudio je Srbiji svu pomoć, za koju Zoran Đinđić nije hteo ni da čuje.

    Oduševljenje Zapadom, njegovim političkim sistemom, ekonomijom kulturom i vrednostima, svakodnevno je promovisano u Srbiji.

    Pred sam kraj života, tadašnji premijer Zoran Đinđić je shvatio
    da zapad ne želi Srbiju, kao jaku i prosperitetnu zemlju, već
    porobljenu, koja će priznati separaciju Kosova i Metohije, i pristati na
    sva druga poniženja. Donatorska pomoć Srbiji koja je stizala od Zapada,
    EU i SAD-a, vraćala se donatorima, barem polovina, u vidu korupcije
    srpskih vlastodržaca i predstavnika donatora.

    Premijer Đinđić je još u januaru 2003. izjavio da u Briselu sedi
    gomila licemera, koje Srbija kao demokratska država ne zanima. Njih
    zanima zadužena, nesposobnma i gladna Srbija, spremna na saginjanje i
    ucene.

    Deset dana uoči streljanja, premijer Đinđić se u Banja Luci sreo
    sa Valerijem Odnjicovim, prijateljem ruskog predsednika Putina. Goran
    Svilanović ga je odvraćao od tog puta, navodeći da mu prete iz
    Vašingtona, da ne ide na sastanak. Đinđić je nameravao da realizuje još
    važeći ugovor sa Rusijom o vojno-tehničkoj saradnji, vredan pet
    milijardi dolara, da ugovori potpisivanje strateških ugovora, koji bi
    Srbiji omogućili da normalno posluje, a da Rusija, kao saveznik, blokira
    sve napade Zapada na nju.

    Novi lider Boris Tadić ulagivao se Zapadu, na najmizernije
    načine, istovremeno uzimajući milione dolara na svoje inostrane račune.
    Istovremeno, njegov šef kabineta Miodrag Rakić je igrao dvostruku
    ulogu. Podržavao je šefa, a one oko njega, naročito Đilasa, spuštao na
    zemlju, da ne huli protiv Rusije. Zahvaljujući njemu došlo je do prodaje
    NIS-a, do ruskih ulaganja u srpsku privredu.

    Dolaskom Aleksandra Vučića, Alekse Žunića engleske obaveštajne
    službe MI 6 i američke CIA, interesi Rusije u Srbiji su saplitani, ali
    je ljubav građana prema bratskom ruskom narodu narastala. U Rusiji danas
    radi više od 100 hiljada građana Srbije. NIS, Lukoil, Sberbanka pune
    srpski budžet, za razliku od američkih kompanija, koje isisavaju iz
    budžeta Srbije i zadnju paru.

    Srpski političari treba da znaju da uprkos svemu, politička etika
    Rusije i Evropske unije nije spojiva. Rusija, bez obzira na to, smatra
    da je u redu da Srbija sama bira svoj put, i tu joj ona nikada nije
    smetala, mada je znala da Evropska unija nikada neće primiti Srbiju u
    članstvo, što je danas svim građanima, pa i onima koji ma je srce na
    Zapadu, potpuno jasno. Srpske vlade lagale su građane pričama o članstvu
    u EU, pravdajući masovnu krađu. A od dolaska DOS-a do današnjih dana iz
    Srbije je izneto više od 100 milijardi evra!

    I dok nam već deset godina iz Vašingtona, Brisela i Berlina šalju
    ultimatume – prvo su nam odcepili Kosmet i priznali ga kao samostalnu
    državu, a potom isporučili duži spisak zahteva, ružeći nas na sva usta,
    iz Moskve su, uvek, biranim rečima Srbiju ocenjivali kao suverenu
    zemlju, koja ima pravo da odlučuje o svom putu. Jedino, ako Srbija uđe u
    NATO, poručili su iz Moskve, onda dve države neće više biti u istoj
    koloni.

    Prokonzuli, poput Majka Kirbija, engleskog i ambasadora Nemačke
    svakodnevno udaraju packe građanima Srbije, optužujući nas za zločine,
    kao da smo svi umobolni, terajući nas da uzimamo kredite, da se
    izvinjavamo svima i svakom, da pola Srba pohapismo i osudimo zbog ratnih
    zločina, a iz Moskve su nam uvek dolazili sa prijateljskim namerama.
    Ruski ambasador i državni zvaničnici nikada nisu uvredili Srbiju i njeno
    rukovodstvo.

    Američki predsednik Barak Husein Obama svakog dana preti celom
    svetu, a nemačka kancelarka uslovljava evropske zemlje da joj služe kao
    robovi. Istovremeno, ruski predsednik Putin nijednom rečju nije nikada
    uvredio ni američki, ni nemački, niti građane bilo koje zemlje.

    Američka televizija CNN svakodnevno izmišlja događaje i vodi
    propagandu goru od Gebelsove, dok je ruska globalna televizija Raša
    Tudej samo istinitim izveštavanjem, svela gledanost i uticaj CNN-a na
    nivo lokalne televizije.

    I dok američkim gradovima nacionalna garda ulazi u bitku sa
    građanima koji protestvuju protiv nasilja i ubistava crnih građana,
    ruski predsednik Putin izjavljuje da se nada da će američki partneri
    izbeći sudbinu SSSR-a, i da će rešiti unutrašnje probleme.

    Da se to događa u Rusiji, sva zapadnoevropska štampa i ona u
    SAD-u optužili bi Rusiju za teška kršenja ljudskih prava i pozvala da se
    ovi barbari izoluju. Kada je Ukrajina oborila malezijski avion,
    zapadnoevropski mediji su našeg predsednika Putina nazivali Hitlerom.
    Nakon što je ustanovljeno ko je oborio avion, ti isti mediji ćute, ni da
    se izvinu.

    Da je, recimo, legendarni glumac i režiser Nikita Mihalkov, uzeo
    američko državljnstvo, raspolućeni američki predsednik bi,
    gestikluirajući kao i njegovi preci, to opisao kao bekstvo iz Gulaga.

    Dolazak glumaca Žerara Depardijea, i američkog Stivena Sigala u
    Moskvu, njihovo prijateljstvo s predsednikom Putinom, i dobijanje ruskog
    državljanstva, nije u ruskoj štampi predstavljeno kao bekstvo od
    nasilja, već kao lični izbor slavnih glumaca. I srpskoj vladi smeta
    prijateljstvo Emira Kusturice sa predsednikom Putinom.

    Uoči dolaska ruskog predsednika Putina na sastanak sa papom
    Franjom I, pre dve nedelje u Rimu, raspamećeni Obama je ljutito uputio
    poruku papi da bude oprezan u razgovoru sa ruskim predsednikom.
    Nevaspitanje, arogancija i nasilje danas vlada u SAD-u i zemljama
    Evropske unije.

    Kada su članice moskovske grupe Pusi rajot („razuzdane pičkice“)
    izvele “performans“ u pravoslavnoj crkvi i uhapšene, ceo zapadni
    medijski korpus je osudio njihovo hapšenje. Kada su članice ukrajinske
    ženske grupe Femen nastupile gole u Parizu, u znak podrške ruskim
    koleginicama, sekući pravoslavni krst, uhapšene su. To nije za Zapad
    kršenje ljudskih prava.

    I dok u Moskvu hrle najslavniji glumci, režiser, pisci, kao i
    srpski radnici, vlada Aleksandra Vučića pokušava da nas, Velikom
    propagandom laži, odvoji od Rusije. I to u času kada evropski i američki
    političari na njega, otvoreno, gledaju kao opasnog ludaka. Ali, njemu
    je milije američko govno, nego ruska salata. Milijardu naših evra, on je
    preselio u račune u bankama na Zapadu.

    Da li će sunce još biti daleko za Srbe?

    1. Markos каже:

      Svima je jasno da Srbija ima pruzenu ruku Rusije.

      Ja da sam Rus, nikad mi ne bi palo napamet da gubim vreme za nekakvu rezoluciju o nekakvoj srebrnici (Bogu iza nogu), ne bi se ni pojavio na takvom zasedanju.
      Ipak Rusi se kao sto vidimo trude oko toga, iako nemaju nikakvu korist.
      Nisu oni glupi znaju da je ovo lopovska zemlja s mega-giga-evroidiotima na vlasti, koja moze jedino da im donese neku bruku i sramotu i nista drugo.

      Rusija daje odlicne ekonomske uslove za izvoz.Takve uslove ne dobijamo od nijedne druge zemlje.Svaka cast prijateljima iz Italije, koji dosta ulazu, i onim Skandinavcima sto doniraju sve i svasta, ali Rusija daje priliku Srbinu poljoprivredniku ili stocaru da svoj proizvod izveze po dobroj ceni.

      Ja iz toga zakljucujem da Ruska vlast i narod iz nekog nepoznatog razloga vole nas i pokusavaju da nam pomognu.

Коментари су затворени.