• Почетна
  • ПОЛИТИКА
  • СРБИЈА НАЈЗАД ИМА СТАВ: И четврти нацрт британске резолуције о Сребреници неприхватљив
Прочитај ми чланак

СРБИЈА НАЈЗАД ИМА СТАВ: И четврти нацрт британске резолуције о Сребреници неприхватљив

0

britanska rezolucija o srebrenici  0
Четврта верзија британске Резолуције о Сребреници додатно је ублажена, чак и у односу на трећу, али је како “Блиц” сазнаје у врху власти и тај текст неприхватљив за српске власти.

– Промене су очигледне, више него козметичке. Апсолутно је дошло до приближавања руској Резолуцији и очекивањима Србије, али не у суштинским стварима. И ова верзија је неприхватљива – каже извор “Блица” из Немањине 11.

И у четвртој верзији британске резолуције инсистира се да се највећи злочин догодио у Сребреници, а занимљиво је да уместо формулације “десетине хиљада силованих жена, девојака, људи и дечака током сукоба у БиХ, укључујући и Сребреницу”, стављено “да се процењује да су хиљаде жена, девојчица, мушкараца и дечака на свим странама били жртве сексуалног насиља за време сукоба у БиХ, укључујући и Сребреницу”.

У овој верзији убачена је тачка која се односи на подршку Мировном споразуму у Дејтону, што је сегмент на којем су инсистирали Руси.

Владислав Јовановић, некадашњи министар спољних послова СР Југославије каже за “Блиц” да је суштина остала иста.

– Србија се ставља на стуб срама. Као да злочини који су се тамо догодили нису довољни па убацују део о силовању дечака. Осим тога, Сребреница се издиже изнад свих злочина. Преко ње се ствара парадигма осуде злочина у прошлости, садашњости и будућности. Скоро да се изједначава са Холокаустом – истиче Јовановић.

Он сматра да промене Русима неће бити довољне, а нама поготово.

– Мислим да није готово. Мењаће се свашта још, махаће се тим неким папирима. Можда се и трећи посредник убаци у причу – каже Јовановић.

Нови предлог текста стигао је мање од 24 сата пошто је Србији уручен претходни, трећи нацрт, за који је министар спољних послова Србије Ивица Дачић јутрос казао да „не задовољава правду за све жртве“.

По његовим речима, предлози резолуције о Сребреници представљају „настојање да се читава трагедија рата сведе на један догађај, односно један злочин“.

Следи нацрт резолуције у целини:

Савет безбедности,

ПП1 Поново потврђујући Повељу Уједињених нација, Општу декларацију о људским правима, и Конвенцију о спречавању и кажњавању злочина геноцида (Конвенција),

ПП2 Подсећајући да државе сносе примарну одговорност за заштиту цивилног становништва и да су дужне да поштују и обезбеђују људска права свих лица на својој територији у складу са својом надлежношћу, сходно релевантним правилима међународног права, и поново потврђујући примарну одговорност сваке државе појединачно да штити своје становништво од геноцида, ратних злочина, етничког чишћења и злочина против човечности,

ПП3 Подсећајући на примарну одговорност Савета безбедности за очување међународног мира и безбедности и изражавајући своју решеност да спречава геноцид

У нацрту се подсећа на све на све пресуде Међународног кривичног трибунала за бившу Југославију (МКТБЈ), основаног резолуцијом 808 (1993) и накнадним резолуцијама у циљу кривичног гоњења лица одговорних за озбиљна кршења међународног хуманитарног права на територији бивше Југославије од 1991. године, и даље подсећајући на пресуду његовог Апелационог већа од 19. априла 2004. (Тужилац против Крстића) у којој се наводи да је почињен геноцид у Сребреници 1995, и имајући у виду континуирана суђења у МКТБЈ против наводних починилаца Ратка Младића и Радована Караџића, укључујући за оптужбе за геноцид, и пресуду Међународног суда правде од 26. фебруара 2007. у којој је закључено да дела почињена у Сребреници представљају дела геноцида,

ПП5 Констатујући да се ове године обележава двадесетогодишњица геноцида у Сребреници, где је 8000 људи изгубило живот, хиљаде људи расел?ено, као и породица и заједница уништено, и такође констатујући да је дан сећања поводом тога у Босни и Херцеговини 11. јул,

ПП6 Имајући у виду да су Сребреница и њена околина проглашене безбедним подручјем, у складу са резолуцијама СБ 819 (1993) и 836 (1993); признајући сталну потребу да Савет безбедности и државе чланице даље јачају заштиту цивила у оружаним сукобима; и истичући да Уједињене нације, укључујући Савет безбедности, треба да обрате пажњу на индикације раног упозорења на потенцијални геноцид и да обезбеде брзу и ефикасну акцију ради спречавања или заустављања геноцида, у складу са Повел?ом Уједињених нација,

ПП7 Признајући да је било невиних жртава на свим странама током сукоба у Босни и Херцеговини, укључујући у Сребреници и околини,

ПП8 Истичући значајну улогу коју у спречавању геноцида имају специјални саветници генералног секретара за спречавање геноцида и одговорност за заштиту (специјални саветници), чија функција подразумева и да буду механизам за рано упозоравање како би спречили потенцијалне ситуације чији исход могу бити геноцид, злочини против човечности, ратни злочини и етничко чишћење, и високи комесар УН за људска права; и констатујући улогу коју редовни брифинзи о кршењу људских права и међународног хуманитарног права, као и говору мржње и њеном подстицању имају у раном препознавању потенцијалног геноцида,

ПП9 Поздрављајући нови Оквир Анализе који је сачинила Канцеларија специјалних саветника као једно од оруђа за процену ризика геноцида у свакој ситуацији, и подстичући државе чланице и регионалне и подрегионалне организације да користе релевантне оквире, када је то потребно, као смернице у њиховом раду на превенцији,

ПП10 Надаље подсећајући на обавезу свих држава чланица да испуне своје обавезе у циљу окончања некажњавања и да истраже и кривично гоне оне који су одговорни за геноцид, злочине против човечности, ратне злочине и друга озбиљна кршења међународног хуманитарног права и констатујући да је борба против некажњавања за најтеже злочине од међународног интереса који су почињени над цивилима ојачана радом на кривичном гоњењу ових злочина од стране Међународног кривичног суда, у складу са принципом комплементарности са домаћим надлежностима у кривичним стварима како се наводи у Римском статуту, ад хоц и мешовитим трибуналима и специјализованим већима у домаћим судовима,

ПП11 Констатујући да је кривично гоњење лица одговорних за геноцид и друге међународне злочине пред МКТБЈ и домаћим правосудним системима, укључујући Суд Босне и Херцеговине, и даље кључно за процес националног помирења и поновног успостављања и очувања мира у Босни и Херцеговини, и поздрављајући такође снажну регионалну сарадњу између домаћих тужилаштава која доприноси очувању мира, правде, истине и помирењу између земаља у региону.

ПП12 Констатујући да се процењује да су хиљаде жена, девојчица, мушкараца и дечака на свим странама били жртве сексуалног насиља за време сукоба у Босни и Херцеговини, укључујући и у Сребреници; констатујући такође да силовање и други облици сексуалног насиља могу представљати злочин против човечности или конститутивни акт у вези са геноцидом; и подсећајући да силовање и други облици сексуалног насиља у оружаном сукобу представљају ратни злочини и грубо кршење Женевских конвенција и пратећег протокола И.

1. Најстроже осуђује геноцид и сва кршења и злоупотребе људских права и сва кршења међународног хуманитарног права почињена током сукоба у Босни и Херцеговини;

2. Најстроже осуђује геноцид у Сребреници као што је утврђено пресудама МКТБЈ и Међународног суда правде;

3. Осуђује свако порицање овог геноцида или других доказаних ратних злочина и злочина против човечности почињених током сукоба у Босни и Херцеговини, које би отежавало напоре ка помирењу у Босни и Херцеговини;

4. Изражава жаљење и солидарност са жртвама на свим странама у сукобу у Босни и Херцеговини, укључујући и оне у Сребреници, као и њиховим породицама, и позива надлежне власти у Босни и Херцеговини да обезбеде правду за жртве и дугорочну подршку преживелима, укључујући преживеле жртве сексуалног насиља;

5. Потврђује још једном своју подршку Мировном споразуму закљученом у Дејтону и потписаном у Паризу 14. децембра 1995, као и Споразуму о стварању Федерације Босне и Херцеговине, потписаном у Дејтону, 10. новембра 1995. (С/1995/1021, анекс) и позива стране да се строго придржавају својих обавеза који произилазе из тих споразума;

6. Наглашава суштински значај помирења на основу дијалога, прихватања радњи из прошлости од свих страна у сукобу и посвећености правди и подршци жртвама, као основу за јачање безбедности, стабилности и просперитета, како у Босни и Херцеговини тако и у ширем региону; и у том циљу поздравља недавни споразум Парламента и политичких лидера Босне и Херцеговине у вези са амбициозним програмом реформи, који укључује посвећеност мерама за убрзање процеса помирења, и позива све грађане Босне и Херцеговине да унапређују мир, правду, толеранцију и помирење;

7. [ПРЕМЕШТЕНО] Поздрављајући рад Међународне комисије за нестала лица и њену помоћ владама Босне и Херцеговине, као и ширем региону, у проналажењу и идентификацији посмртних остатака жртава на свим странама, који је суштински допринео довођењу починилаца пред лице правде,

8. Наглашавајући важну улогу коју жене и цивилно друштво, укључујући организације жена и лидере званичних и незваничних заједница, могу да имају у посредовању и доношењу пост-конфликтног решења; поново истичући континуирану потребу да се постигне више успеха у спречавању сукоба већим учешћем жена у свим фазама посредовања и пост-конфликтног решавања и посвећивањем веће пажње питањима родне равноправности у свим дискусијама релевантним за спречавање сукоба,

9. Позива државе да спречавају и сузбијају геноцид и друге тешке злочине у складу са међународним правом, поново потврђује ставове 138 и 139 Завршног документа Светског самита из 2005. године (А/РЕС/60/1) о одговорности за заштиту становништва од геноцида, ратних злочина, етничког чишћења и злочина против човечности;

10. Позива оне државе које још увек нису ратификовале Конвенцију нити јој приступиле да то учиниле по хитном поступку и да, по потреби, донесу националне законе и прописе како би испуниле своје обавезе у складу са том Конвенцијом;

11. Поздравља напоре да се поведе истрага и кривично гоне сви оптужени за озбиљна кршења међународног хуманитарног права за време сукоба у Босни и Херцеговини, укључујући геноцид у Сребреници, позива све државе да сарађују са Међународним кривичним трибуналом за бившу Југославију, Међународним резидуалним механизмом за кривичне трибунале и националне правосудне системе, укључујући Суд Босне и Херцеговине, и захтева да МКТЈ што експедитивније оконча свој рад, што би представљало виталан допринос унапређењу мира, правде, истине и помирења;

12. Позива државе чланице да израде образовне програме на основу којих ће будуће генерације извлачити поуке у вези са геноцидом, ратним злочинима, етничким чишћењем и злочинима против човечности из прошлости, како би се спречило њихово евентуално понављање;

13. Подстиче државе чланице да одреде националне контакт особе које би се бавиле заштитом свог становништва од свирепости путем ефикасне превенције и реаговања и које би могле да се редовно састају и координирају кораке у циљу размене најбоље праксе у вези са брзим реаговањем и спречавањем свирепости, са другим државама чланицама и релевантним регионалним и субрегионалним механизмима за спречавање и реаговање на масовна зверства, специјалним саветницима и другим релевантним телима Уједињених нација, и с тим у вези признаје одговорност глобалне мреже националних контакт особа у погледу заштите;

14. Поново потврђује значај поука које треба извући из неуспеха Уједињених нација у спречавању геноцида у Сребреници, као што је изложено у извештају генералног секретара у вези са Резолуцијом Генералне скупштине 53/35 (А/54/549), као и позив из овог извештаја упућен међународној заједници да се максимално заложи како се не би дозволило да се такве страхоте поново догоде и одлучује да треба брзо и ефикасно деловати како би се спречило понављање такве трагедије и у том циљу користи сва одговарајућа расположива средства, у складу са Повељом Уједињених нација;

15. Признаје да озбиљна кршења или злоупотребе међународних људских права или озбиљна кршења међународног хуманитарног права, укључујући она која подразумевају сексуално насиље и насиље на родној основи, могу бити рани показатељ пута у геноцид, и с тим у вези поздравља напоре Уједињених нација усмерене ка унапређењу колективног реаговања на будуће ризике кршења и злоупотребе међународних људских права и кршења међународног хуманитарног права кроз Хуман Ригхтс Уп Фронт;

16. Захтева од генералног секретара да обезбеди већу сарадњу постојећих механизама за рано упозорење у циљу спречавања геноцида и других озбиљних међународних злочина, како би се помогло у откривању, процени и реаговању на изворе тензије и тачке ризика, или откривању угроженог становништва, и подстиче генералног секретара да Савету и даље доставља информације и анализе за које сматра да би представљале допринос у том погледу.

Извор: Blic Online, TANJUG

13 коментара “СРБИЈА НАЈЗАД ИМА СТАВ: И четврти нацрт британске резолуције о Сребреници неприхватљив

  1. Radovan каже:

    ovaj debeli skot dačić u to vreme kada je bio rat on je kuvao kafe miri marković,a sada glumi diplomatu..vučić je u to vreme bio zadužen verovatno da skladišti transparente i zastave od SRS-a ,a sada glumi premijera..da li još uvek mislite da oni rade za narod i Srbiju

  2. C.M. каже:

    Druga strana

    UŽAS: Lobisti Aleksandra Vučića lobirali i za rezoluciju o srpskom genocidu

    Rezolucija o Srebrenici plaćena srpskim novcem

    Neuspeli predlog britanske rezolucije o navodnom genocidu u
    Srebrenici izradila je ista lobistkinja koja u Velikoj Britaniji zastupa
    Aleksandra Vučića. Novac je za ovo dobila od šeika bin Zajeda, koji joj
    ujedno plaća i za promociju srpskog premijera, koji šeiku zauzvrat
    poklanja najplodniju srpsku zemlju, najskuplji deo Beograda, hotel na
    Kopaoniku… Tako u suštini, rad antisrpske lobistkinje plaćaju građani
    Srbije.

    Milica Grabež

    Iza bezuspešnog pokušaja podnošenja Rezolucije protiv Srbije i
    celog srpskog naroda u Savetu bezbednosti, koju je predložila Velika
    Britanija, stoji baronesa od Milbanka, doživotna članica Gornjeg doma
    britanskog parlamenta. Pomenuta gospođa nije, međutim, plave krvi niti
    je titulu stekla udajom, već izdajom i špijunskom delatnošću.

    Baronesa od Milbanka rođena 20. aprila 1968. u selu kod Tuzle, od
    oca Rasima Helića i majke Džemke je dobila sasvim obično ime – Arminka.
    Tokom građanskog rata u BiH ona je 1992. preko zaštićene enklave u Žepi
    uspela da pobegne u Evropu i da azil dobije u Velikoj Britaniji. Već
    tada je odlično govorila engleski, jer je pre rata studirala englesku
    književnost.

    Prilikom podnošenja zahteva za azil dala je netačne podatke o
    sebi i svojoj porodici. Navela je kako je jedva izvukla živu glavu pred
    „srpskim četnicima“ koji su joj pobili celu porodicu. Tada se takve
    informacije nisu proveravale, jer je bilo nemoguće saznati pravu istinu
    dok traju ratna dejstva. Arminkina porodica je živa i zdrava, bar njen
    veći deo. Sa jednom sestrom je došla u Veliku Britaniju, a ostale dve su
    i danas u BiH: Vildana Helić i Nizama Salihefendić.

    Arminka nikada nije krila da ju je od početka boravka u
    Ujedinjenom Kraljevstvu finansijski pomagala Soroš fondacija, koja je
    platila i njeno doškolovanje na London School of Economics gde je 1994.
    upisala međunarodnu istoriju.

    Dosta rano se uključila u politiku, i uspela je daleko da dogura.
    Zanimljivo je, međutim, da se za nju prvo zainteresovala američka
    obaveštajna služba, a ne, kao što bi se očekivalo, britanska. U
    izveštaju od 1. aprila 2008. godine, američki obaveštajac u Londonu
    Ričard Le Baron citira njenu izjavu kako su „SAD suštinski bitna
    država“. On napominje kako je ona odlučna, ali hladnog pogleda, bez
    emocija i skrupula. Britanski MI-5 je Arminku operativno obradio tek
    šest godina kasnije i to povodom njenog predstojećeg proglašenja za
    baronesu.

    U vreme nastanka Le Baronovog izveštaja ona radi za Vilijama
    Hejga, tada kandidata za ministra spoljnih poslova u kabinetu Dejvida
    Kamerona. Šef njegovog izbornog štaba za mesto poslanika bila je 2010, a
    posle najvažniji savetnik u njegovom kabinetu. Ubrzo, pošto je Hejg
    postao ministar spoljnih poslova, neko je medijima dostavio račune iz
    kojih se vidi da je on na putovanjima hotelsku sobu delio sa svojim
    dvadesetpetogodišnjim savetnikom Kristoferom Majersom.

    Sam Hejg je novinarima rekao kako zna ko im je dao tu
    informaciju, ali da ne želi da javno otkriva ime te osobe. Očigledno da
    je ta osoba bila njemu veoma značajna. Radi se o Arminki Helić koja je
    odlično odradila njegovu izbornu kampanju, ali nije htela da trpi
    konkurenciju u timu savetnika koji su okruživali novopostavljenog
    ministra. Osim toga, zeleno svetlo za ovu akciju dobila je i od
    Amerikanaca, koji su Hejga smatrali nedovoljno pro-američki nastrojenim.
    Kao šef njegovog izbornog štaba ona je imala pristup svim dokumentima,
    posebno računima koje je stranka plaćala, tako da joj nije bio problem
    da pikantne detalje dostavi medijima.

    Već godinu dana kasnije Arminka na jednom ručku svog šefa
    upoznaje sa lordom Timoti Belom, vlasnikom značajne lobističke agencije
    Bell Potinger. Ona je već radila za tu agenciju, a sada i Hejg pristaje
    da joj se pridruži. Jedan od najznačajnih klijenata lorda Bela bio je i
    ostao šeik Muhamed bin Zajed Al Nahjan, prestolonaslednik Ujedinjenih
    Arapskih Emirata.

    Vladari iz UAE su nerado viđeni gosti u Londonu zbog masovnog
    kršenja ljudskih prava u toj zemlji i finansiranja islamističkih
    organizacija. Sa druge strane, šeici raspolažu ogromnom količinom novca i
    zemlja im se nalazi, za Britance važnom strateškom položaju. Zbog toga
    je angažovana pomenuta agencija da britansko javno mnjenje ubedi kako
    izveštaji o telesnom kažnjavanju ili teškom položaju žena u Emiratima
    nisu tačni.

    Lord Bel je u ovome imao izuzetna iskustva. Njegova dva saradnika
    su navodnim predstavnicima uzbekistanskog predsednika 2011, na sastanku
    koji su novinari tajno snimali, obećali kako nije nikakav problem što
    se na Zapadu kritikuju praksa da deca mlađa od 16 godina u Uzbekistanu
    rade na berbi pamuka. „Ništa zato – mi smo najbolji da ubedimo Evropu
    kako je to kulturna specifičnost Uzbekistana, i da su ta deca
    najsrećnija baš na plantažama pamuka“, čulo se na snimku koji su
    objavili britanski mediji.

    Ubrzo, preko šeika bin Zajeda, Arminka dobija još jednog klijenta – Aleksandra Vučića. Račune za njega plaća šeik lično.

    Na sastanku u Beogradu 2012. godine Arminka Helić upoznaje
    tadašnjeg prvog potpredsednika Vlade Srbije i svog novog klijenta. Njih
    dvoje tada razrađuju plan kako da slave željni Vučić bude promovisan u
    Britaniji.

    Iako za sebe stalno tvrdi kako je Britanka, a ne Bosanka, Arminka
    patološki mrzi Srbe i sve srpsko. Prema svedočenju jedne sekretarice u
    tadašnjem kabinetu ministra Hejga, Arminka je svakog jutra uništavala
    pozitivne vesti o Srbiji, a svom šefu je još pre prve jutarnje kafe,
    kada je najnervozniji, predavala samo najgore izveštaje o našoj zemlji.

    Zbog toga je u jednom trenutku Hejg lordu Belu objasnio kako nije
    u stanju da zastupa interese potpredsednika vlade države o kojoj se
    izveštava najgore moguće. Problem je rešen tako što je bin Zajed dublje
    zavukao ruku u džep i povećao honorare Arminke i Hejga, a Bel je još
    jednom podvukao kako oni zastupaju isključivo Aleksandra Vučića, a ne
    celu srpsku vladu ili Srbiju.

    Vrhunac saradnje je bio odlazak Vučića oktobra 2014. u London, na
    privatno druženje sa osobama koje mu je obezbedio Bel u saradnji sa
    Helićevom. Jedna od stanica njegove posete bio je i London School of
    Economics, koji je bio u čvrstom zagrljaju Soroša i na kome je Arminka
    još uvek imala jake veze. Dobro je poznato kako se premijer Srbije
    proveo na tom „predavanju“ koje je platio njegov prijatelj bin Zajed.

    Da bi se revanširao svom finansijeru, koji milione dolara ulaže u
    njegovu promociju na Zapadu, srpski premijer arapskom šeiku poklanja
    desetine hiljada hektara najplodnije vojvođanske zemlje. Privatna
    avio-kompanija dinastije Al Nahjan na poklon dobija Er Srbiju, a zatim i
    pravo da besplatno koristi usluge Aerodroma „Nikola Tesla“ u Beogradu.

    Iako ima finansijske koristi od Srbije, bin Zajed pristaje da
    plati Arminku Helić da preko svojih veza u Forin Ofisu britanskoj
    delegaciji u Savetu bezbednosti UN doturi nacrt rezolucije koja sve Srbe
    proglašava ratnim zločincima i životinjama koje siluju svakog na koga
    naiđu. Njih dvoje u ovom slučaju vezuje zajednička vera, mržnja i prezir
    prema Srbima čijeg premijera su kupili sitnim, a on njih obasipa
    preskupim poklonima, zalažući javna preduzeća i tuđu zemlju.

    Otuda i ne čudi što je srpski premijer, kada je rezolucija
    dostavljena delegaciji Velike Britanije u Savetu bezbednosti, požurio da
    pozove Ruse da na ovu rezoluciju ne stavljaju veto, jer Srbija “želi
    da se suoči sa svojom odgovornošću, a on želi da pogne glavu pred
    žrtvama u Srebrenici“.

    Vučić bi trebalo da zbog ovih zlodela koja čini prema građanima
    Srbije – ostane bez glave. Izgubio bi je u svakoj demokratskoj državi,
    odlaskom na doživotni zatvor.

    1. Marko каже:

      Који је извор текста, Миле?

    2. C.M. каже:

      Таблоид

    3. C.M. каже:

      Evropa

      Zločini Velike Britanije na koje ne treba zaboraviti

      Deveti krug kraljevskog pakla

      Rezolucijom o Srebrenici, Velika Britanija je još jednom pokazala
      svoje licemerje, jer se opet bavi tuđim nesrećama, umesto da istražuje
      sopstvena zlodela, masakre i užase, za koje nikada nije kažnjena.
      Masovni zločini koje je počinilo Ujedinjeno Kraljevstvo, genocidi sa
      blagoslovom kraljice, trgovina decom i pedofilija, kojom su se
      „proslavili“ vodeći političari ove bivše imperije, dovoljan su razlog da
      se Britanija bavi sama sobom i ispituje sopstvene zločine.

      Doroteja Simić-Harold (London)

      Osamdesetih godina prošlog veka, policija je bila u posedu
      dokumentacije koja za pedofiliju optužuje poslanike britanskog
      parlamenta, a 2013. godine, jedna nezavisna međunarodna organizacija
      osudila je i britansku kraljicu, zbog učestvovanja u genocidu nad jednim
      indijanskim narodom u Kanadi, ali i za kidnapovanje maloletnika. Tek
      godinu dana pošto je nadležni komitet Ujedinjenih Nacija upozorio Veliku
      Britaniju da konačno stane na put trgovini decom, britanske vlasti su
      formirale komisiju koja će da ispita iznete optužbe.

      Velika Britanija je kolevka modernog evropskog parlamentarizma,
      ali i zemlja u kojoj tradicionalno, uklanjaju tragove velikih skandala i
      afera. Istina, pojedini mediji, kad dođu do činjenica, otvoreno o svemu
      izveštavaju, ali, pre ili kasnije, sve prekrije veo zaborava.

      Ipak, Komitet za prava deteta Ujedinjenih Nacija (Committee on
      the Rights of the Child – CRC) na svojoj 66. sednici održanoj u Ženevi
      od 26. maja do 13. juna 2014. godine javno je pozvao Veliku Britaniju da
      konačno prekine lanac trgovine decom koja su završavala kao belo
      roblje, a u pojedinim slučajevima bila i ritualno ubijana.

      Od tada je prošlo godinu dana, ali britanske vlasti ništa
      značajnije nisu uradile po tom pitanju. Britanski list Telegraf je 14.
      marta 2015. objavio jedan članak koji je napisala aktuelna ministarka
      unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva, Tereza Mej, u kome se tvrdi
      kako će Britanija sprovesti detaljnu istragu o navodima da su najviši
      državni funkcioneri osamdesetih godina prošlog veka seksualno
      zlostavljali maloletne osobe.

      Osnova ove istrage je skoro potpuno zaboravljeni dosije koji je
      sastavio poslanik Džofri Dikens još 1983. godine. Ovaj veoma obiman
      materijal u kome su postojali jasni dokazi o upetljanosti vrha
      britanskog establišmenta u pedofiliju, Dikens je dostavio policiji, tri
      primerka je na čuvanje poverio ljudima od poverenja, a jedan je zadržao
      za sebe.

      Posle Dikensove smrti 1995. godine njegova udovica uništava
      primerak dosijea koji je on za života čuvao, a isto to čine i sva
      trojica „ljudi od poverenja“ koji su imali po jedan primerak materijala.
      Šta se desilo sa dosijeom koji je bio predat policiji do skora se ništa
      nije znalo.

      Tek kada je 2012. izbila afera u vezi preminulog voditelja
      Bi-Bi-Sija Džimija Sevila, koga su žrtve još ranije optuživale da ih je
      silovao dok su bili maloletni (britanska televizija i policija su o
      svemu ćutali do Sevilove smrti), jedan bivši visoki funkcioner tajne
      službe objavljuje kako je Dikensov dosije završio u nekom sefu
      obaveštajne službe MI5.

      Prašina se brzo slegla i mediji su prestali da se interesuju za
      dalju sudbinu dosijea. Zbog čega se odvija ovako sporo uprkos tome što
      je zlostavljanje dece jedan od najstrašnijih zločina?

      U lanac pedofilije i trgovine, očigledno, nisu bili upleteni
      samo članovi britanskog parlamenta, kako je javnost u početku verovala.
      Laburistički poslanik Tom Votson je još 2012. ukazao na saznanja koja je
      imao, kako trag vodi i do Dauning strita, sedišta britanske vlade.
      Međutim, postoje indicije, ako ne i dokazi, da ni to nije sam vrh
      kriminalne grupe.

      Britanski novinar i publicista Dejvid Ajk je svojevremeno javno
      objavio kako je i sama britanska kraljica Elizabeta Druga uključena u
      zlostavljanje dece. Ajk je, međutim, malo pouzdan, jer često u svojim
      istraživanjima zna da zađe i u sferu onostranog. Tako je, recimo, u
      svojoj takozvanoj „tirkiznoj fazi“ (kada je nosio samo odela u toj boji)
      tvrdio kako je dobijao poruke od Najvišeg Uma (Boga).

      Međutim, u pomenutom slučaju upletenosti kraljice Elizabete u
      lanac pedofila Ajk se pozivao na odluku Međunarodnog suda zasnovanog na
      prirodnom pravu (International Common Law Court of Justice – ICLCJ).

      ICLCJ je organizacija osnovana 15. septembra 2012. sa sedištem u
      Briselu. Iako se tako zove, ovo nije nikakav sud u pravom smislu te
      reči, odnosno njegove odluke nisu ni za koga obavezujuće. Ipak, članovi
      ICLCJ-a su aktivne i penzionisane sudije i drugi stručnjaci koji veoma
      pažljivo odmeravaju svoje odluke.

      Jednoglasnom presudom ICLCJ-a od 25. februara 2013. britanska
      kraljica je zajedno sa još tridesetak optuženih oglašena krivom za
      učestvovanje ili prikrivanje genocida nad kanadskim urođenicima. Predmet
      je baziran i na događajima iz Instituta Mohavk u Kanadi koji je 1832.
      osnovala engleska Anglikanska crkva, navodno zbog edukacije Indijanaca
      iz naroda Mohavk. Umesto da budu podvrgnuta obrazovanju, deca u ovom
      internatu su zlostavljana i mučena, a ICLCJ veruje kako je polovina
      interniranih maloletnika završila na obližnjem groblju. Institut je
      zatvoren 1970. godine.

      Kraljica Elizabeta II, koja je istovremeno i kanadski suveren,
      posetila je 1964. ovu školu. Po izjavi dvojice ljudi, ona je na piknik
      povela desetoro dece, od kojih nikada nijedno živo više nije bilo
      viđeno. Očevidac ovog događaja, Vilijam Kumbes, ubijen je u februaru
      2011. godine, ali je prethodno dao veoma precizna i iscrpna svedočenja
      koja su snimljena kamerom.

      Ako je na neki način i sama britanska kraljica upletena u lanac
      trgovaca belim robljem, onda je jasno zbog čega vlasti ove ostrvske
      zemlje odugovlače sa pokretanjem i sprovođenjem istrage.

      ICLCJ u svojoj presudi ide i dalje, objašnjavajući za šta su sve
      nestala deca korišćena. Petorica sudija i 27 porotnika iz šest zemalja
      smatralo je dokazanim da je više od 50.000 nestale deca završilo u
      krvavom ritualu „Deveti krug“, koji zagovara jezuitski dokument
      „Magisterial Privilege“. Postojanje ovog dokumenta zvanična katolička
      crkva nikada nije osporila, ali se za ritual „Deveti krug“ tvrdilo da
      potiče iz ruralnih oblasti Belgije i Holandije u kojima se i dalje
      izvodi, ali da nikada nisu bile prinošene ljudske žrtve.

      „Magisterial Privilege“, međutim, izričito navodi kako rimski
      Papa ima pravo da odobri žrtvovanje dece čija bi se krv pila ili na
      drugi način koristila tokom pomenutog rituala. Čak šta više, svaki
      kandidat za Papu je dužan da pre nego što se pristupi konačnom glasanju
      upražnjava „Deveti krug“ koji obuhvata i ispijanje dečije krvi.

      U toku sveobuhvatne privatne istrage koju od kraja prošlog veka
      vodi britanski funkcioner za zaštitu dece Piter Mekelvi na površinu su
      isplivala svedočanstva o orgijanjima odraslih članova britanskog
      establišmenta sa maloletnicima koji mogu da se porede jedino sa scenama
      iz poznatog filma „Širom zatvorenih očiju“. Od 2013. se Mekelvi povukao
      sa funkcije i potpuno posvetio vođenju društva „Fenbridž“ koje se bavi
      otkrivanjem slučajeva zlostavljanja maloletnika.

      Po svedočenjima zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova
      više stotina dosijea o zlostavljanju maloletnih lica je nestalo tokom
      vođenja istrage. Zbog toga je ministarka Mej obećala poslanicima
      britanskog parlamenta da će svako ko bude pokušao da ometa rad komisije
      čije je formiranje najavila, biti krivično gonjen. Tročlana komisija je
      čak dobila i zakonska ovlašćenja da iznudi svedočenja od osoba za koje
      smatra da imaju podatke o trgovini i zlostavljanju dece.

      Zanimljivo je da se Velika Britanija energično zalaže za
      donošenje rezolucije Saveta bezbednosti UN koji zločin u Srebrenici
      tretira kao genocid, a istovremeno potpuno ignoriše presude ICLCJ-a kako
      je čak i aktuelna kraljica bila upletena u potpuno istrebljenje naroda
      Mohavk i tim povodom ne želi da pokrene nikakvu istragu. Izveštaj CRC-a
      bi sigurno bio i dalje ignorisan da se nisu uključili britanski mediji,
      ali će i ovo biti „čudo za tri dana“ kao i sve ranije istrage pokretane
      zbog optužbi za pedofiliju i trgovinu belim robljem.

      A 1.

      Genocid nad kanadskim indijancima

      Papa Benedikt XVI (rođen kao Jozef Alojz Racinger u Bavarskoj,
      Nemačka) povukao se sa prestola Svetog Petra 28. februara 2013. godine,
      svega tri dana pošto je ICLCJ doneo presudu kojom je osuđena britanska
      kraljica, ali i vrh katoličke crkve za genocid nad kanadskim Indijancima
      iz naroda Mohavk.

      U presudi se pominje i krvavi ritual „Deveti krug“ koji se po
      jezuitskom spisu „Magisterial Privilege“ od 18. veka upražnjava i u
      Vatikanu pre izbora novog Pape.

      Benedikta je na tronu nasledio Franja I, za koga ICLCJ tvrdi da
      je još sedamdesetih godina prošlog veka učestvovao u prebacivanju dece
      nestalih argentinskih političara. Ovo je nadgledao Vatikan, a umesto u
      sigurnost deca su odvođena u belo roblje. Ovo je, kako tvrde stručnjaci,
      bio deo takozvanog prljavog rata koji je vojna hunta vodila protiv
      opozicije. Takođe je osam očevidaca potvrdilo da je Franja kao sveštenik
      i biskup silovao dve maloletnice tokom rituala žrtvovanja dece.

      „Deveti krug“ se redovno izvodi u jezutskim zajednicama širom
      sveta. Posle iznošenja tajni „Magisterial Privilege“ i povlačenja
      Benedekta XVI i mnogi jezutski zvaničnici su naprasno odlučili da se
      povuku u manastirski mir i tišinu, zavetovavši se na doživotno ćutanje.

      Ritual se izvodi jedanput mesečno, po mogućnosti u noći punog
      meseca, mada to nije obavezno. U Zagrebu je u jednoj vili, koju u starom
      gradu poseduje red Malteških vitezova „Deveti krug“, praktikovan 15.
      februara 2015. godine. Tog dana je u glavnom gradu Hrvatske inaugurisana
      predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, a ceremoniji je
      prisustvovao i premijer Srbije Aleksandar Vučić.

    4. Нана каже:

      Зна се да је врх католичке цркве сатанска заједница,једино изгледа наш патријарх то не зна,па би да нас уведе у то коло.Е,па,не може,видећете већ.

  3. Marko каже:

    17. Нема више турских пита од посавског златног жита.
    18. Дејтонски, али неспоразум

    1. perungromovnik каже:

      Свака ти част брате Марко, тачка 19 је уствари ЈЕДИНА која треба да се усвоји у оквиру резолуције! Ево ја је први подржавам 100% и позивам све Србе да организују референдум по питању усвајања резолуције са САМО ТАЧКОМ 19 у садржају!

  4. gifteconomy каже:

    Копирајте и ширите по свету (имате на три страна језика – за дијаспору у Немачкој, Француској и по свету на енглеском):

    УН – НИСУ ШТИТИЛЕ СРБЕ ОКО СРЕБРЕНИЦЕ И У РС КРАЈИНИ

    Ових дана је Генерални секретар УН, Бан Ки-мун изговорио истину – да је подручје Сребренице, у време разбијања Југославије од 1990. до 1995, било под заштитом УН. Али, био је обавезан и да саопшти истину о том времену – из тог града је војска муслимана Босне и Херцеговине, под командом Насера Орића, обавила десетине злочина геноцида над православним српским становништвом у околним насељима. Муслимански војници су убијали старце, жене и децу најмлађег узраста.

    О том злочину геноцида, Бан Ки-мун не говори ништа, а за тај злочин геноцида криве су и установе Уједињених нација, јер нису спречиле те злочине и нису спровеле обавезу, да се у граду под заштитом УН не могу налазити наоружане трупе. Влада Републике Српске у Бањалуци, може против УН затражити исплату ратне одштете, јер су УН, таквим поступком, биле сарадник извршиоцу злочина геноцида над православним српским цивилима.

    Бан Ки-мун је пропустио прилику, да саопшти и да је Република Српска Крајина била под заштитом УН – од 1992. до 1995. године. То је обезбеђено Резолуцијом Савета безбедности бр. 743 (1992), којом су послате војне снаге УН „Унпрофор“, чији задатак је био да заштити српско становништво од хрватске војске у Републици Српској Крајини, која је проглашена и Зоном под заштитом УН. Истом резолуцијом је предвиђено, да се у Републици Српској Крајини (етничкој и историјској земљи српског народа) не могу примењивати закони Републике Хрватске.

    Бан Ки-мун није обавестио светску јавност, да су војне снаге УН дозволиле да хрватска војска 1995. обави злочин геноцида над српским народом у Зони под заштитом УН (Република Српска Крајина), којом приликом је прогнано око 800.000 Срба, десетине хиљада побијене, а сва покретна и непокретна имовина је одузета Србима и прогласена имовином хрватске државе.

    Влада Републике Српске Крајине у прогонству има право да од УН затражи ратну одштету, јер су УН сарађивале с хрватском војском у време хрватског обављања злочина геноцида над српским народом у Републици Српској Крајини и градовима и подручјима Хрватске – Загреб, Ријека, Задар, Сплит, Вараждин, Осијек, Дубровник, итд, итд.

    С поштовањем,
    Стево Куриџа, потпредседник „Беле Руже“

    UN failed to protect the Serbs around Srebrenica and The Republic of Serbian Krajina

    In last days,The UN Secretary-General Ban Ki-moon told the truth that the area of ​​Srebrenica, during the dissolution of Yugoslavia from 1990 to 1995, was under the UN protection. But he didn’t tell the entire truth – he was obligated to inform the world that from Srebrenica out, from the protected UN zone out, the army of the Muslims of Bosnia and Herzegovina, under the command of Naser Oric, conducted crime of genocide against the Serbian Orthodox population in the surrounding neighborhoods. The Muslim soldiers have killed most of the Orthodox elderly, women and children of the youngest age group.

    About this genocide, Ban Ki-moon said nothing – the United Nations, did not prevent these crimes against Christian population and failed to ban all armed troops in the city of Srebrenica under UN protection. The Government of the Republic of Serbian, in Banja Luka, may request the payment for war reparations, from the United Nations who were the associate perpetrator of the crime of genocide against Orthodox Serbian civilians.

    Ban Ki-moon has missed the opportunity to announce that the Republic of Serbian Krajina was under UN protection too – from 1992 to 1995. Krajina was secured by Security Council Resolution no. 743 (1992), by which the military forces of the United Nations „UNPROFOR“ were sent to Croatia for to protect the Serb population from the Croatian Army in the Republic of Serbian Krajina, which was declared the Zone under UN protection. The same resolution provides that the Republic of Serbian Krajina (ethnic and historical country of Serbian people) can not be governed by the laws of the Republic of Croatia.

    Ban Ki-moon has not informed the world public that the military forces of the United Nations allowed the Croatian army in 1995 to carry out a crime of genocide against the Serbian people in the UNPA (the Republic of Serbian Krajina), during which about 800,000 Serbs were expulsed, tens of thousands killed and all movable and immovable property was confiscated and proclaimed Croatian state property.

    The Government of the Republic of Serbian Krajina in exile, has the right to request from the UN war reparations, because the UN has cooperated with the Croatian army during the Croatian performance of the crime of genocide against the Serbian people in the Republic of Serbian Krajina and the Croatian cities and regions – Zagreb, Rijeka, Zadar, Split, Varazdin Osijek, Dubrovnik, etc, etc.

    With respect,
    Stevo Kuridža, vice president of the „White Rose“
    Traductor: Jasmina Vučić-Peev

    L’ONU a échoué dans son projet de protéger les Serbes autour de Srebrenica et dans la République Serbe de Krajina

    Ces jours-ci, le secrétaire général de l’ONU Ban Ki-moon a dit la vérité – que la région de Srebrenica, au cours de la dissolution de la Yougoslavie de 1990 à 1995, était bien sous la protection des Nations Unies. Mais il n’a pas dit toute la vérité – l’armée islamique de Bosnie-Herzégovine, sous le commandement de Naser Oric, a commis un crime de génocide contre la population orthodoxe serbe dans les quartiers environnants en utilisant la zone de protection des Nations Unis comme refuge. Les soldats musulmans tuaient les personnes âgées, les femmes et les enfants du groupe d’âge le plus jeune.

    A propos de ce génocide, Ban Ki-moon, ne dit rien. Pour ce génocide les Nations Unies sont coupables, car elles n’ont pas empêché ces crimes et n’ont pas rempli l’obligation d’ éliminer les troupes armées de la zone de protection des Nations Unies. Le Gouvernement de la République Serbe à Banja Luka, peut donc demander le paiement des réparations de guerre à l’ONU, car l’Organisation des Nations Unies, s’ associait au crime de génocide contre civils serbes orthodoxes.

    Ban Ki-moon, a manqué l’ occasion d’annoncer que la République de la Krajina serbe aussi était sous la protection des Nations Unies – de 1992 à 1995. Par la résolution du Conseil de sécurité no. 743 (1992), les forces militaires des Nations Unies, „FORPRONU“, avaient la tâche de protéger la population serbe de l’armée croate dans la République serbe de Krajina, qui a été déclarée zone de protection en vertu de l’ONU. La même résolution prévoit que la République de la Krajina Serbe (pays ethnique et historique de peuple serbe) ne peut pas être régi par les lois de la République de Croatie.

    Ban Ki-moon, n’a pas informé le monde que les forces militaires de l’ONU ont permis à l’armée croate en 1995 de réaliser un crime de génocide contre le peuple serbe dans l’APNU (la République serbe de Krajina), au cours duquel environ 800.000 Serbes ont été expulsés, des dizaines de milliers de personnes tuées et tous les biens mobiliers et immobiliers serbes ont été confisqués, puis ont été proclamés propriété de l’Etat croate.

    Ainsi, le Gouvernement de la République de la Krajina serbe en exil, a le droit de demander des réparations de guerre à l’ONU, parce que celle-ci a coopéré avec l’armée croate pendant l’exécution croate du crime de génocide contre le peuple serbe dans la République serbe de Krajina et les villes et régions croates : Zagreb, Rijeka, Zadar, Split, Varazdin Osijek, Dubrovnik, etc.

    Avec respect,
    Stevo Kuridža, vice-président de la „Rose blanche“
    Traductrice: Jasmina Vučić-Peev

    Die Vereinten Nationen haben die Serben in der Umgebung von Srebrenica und der Republik Serbische Krajina (Kroatia) nicht geschützt

    In den letzten Tagen, hat der Generalsekretär der Vereinten Nationen Ban Ki-moon, die Wahrheit doch gesagt – das Gebiet von Srebrenica, bei der Auflösung Jugoslawiens 1990-1995, war wohl unter dem UN-Schutz. Nun hat er die ganze Wahrheit aber nicht gesagt – dass die Armee der Muslime in Bosnien und Herzegowina, unter dem Kommando von Naser Oric, die geschützte UN Zone benützte um von hier aus das Völkermord gegen die serbisch-orthodoxe Bevölkerung in den umliegenden Stadtteilen durchzuführen. Die muslimischen Soldaten töteten vor allem ältere serbische Menschen, Frauen und Kinder von der jüngsten Altersgruppe.

    Über diesen Völkermord, sagt Ban Ki-moon nichts. Dafür aber sind die Vereinten Nationen schuldig, weil sie diese Verbrechen nicht zu verhindern versuchten und weil die VN gescheitert haben die Stadt Srebrenica, die unter UN-Schutz war, von allen bewaffneten Truppen frei zu halten. Die Regierung der Serbischen Republik in Banja Luka kann gegen UN die Zahlung der Kriegsreparationen beantragen. Die Vereinten Nationen, haben sich in Srebrenica assoziiert mit den Täter des Völkermordes gegen orthodoxe serbische Zivilisten.

    Ban Ki-moon hat auch verpasst bekannt zu geben, dass sowohl die Republik Serbische Krajina vom 1992-1995 unter UN-Schutz gestanden hatte. Die Resolution Nummer 743 (1992), schickte die Streitkräfte der Vereinten Nationen „UNPROFOR“ nach Kroatien mit der Aufgabe, die serbische Bevölkerung von der kroatischen Armee in der Republik Serbische Krajina, die zur Zone unter UN-Schutz erklärt wurde, zu schützen. Die gleiche Resolution hat vorgesehen, dass die Republik Serbische Krajina (ethnischen und historischen Land von serbischen Volkes) nicht durch die kroatische Gesetze regiert sein darf.

    Ban Ki-moon hat die Weltöffentlichkeit nicht darüber informiert, dass die Streitkräfte der Vereinten Nationen der kroatischen Armee im Jahr 1995 erlaubt haben ein Völkermord gegen das serbische Volk in der UNPA (die Republik Serbische Krajina) durchzuführen. Etwa 800.000 Serben wurden verjagt aus ihrer Heimat, zehntausende getötet und alle serbische Haben wurden zuerst beschlagnahmt und dann proklamiert für kroatisches Staatseigentum.

    Die Regierung der Republik Serbische Krajina im Exil, hat das Recht, vom UN Reparationen zu verlangen, weil sich die Vereinten Nationen zusammen mit der kroatischen Armee des Völkermordes gegen das serbische Volk schuldig gemacht haben. Dies passierte in der Republik Serbische Krajina und in den kroatischen Städten und Regionen : Zagreb, Rijeka, Zadar, Split, Varazdin Osijek, Dubrovnik, und viele andere.

    Mit Respekt,
    Stevo Kuridža, Vizepräsident der „Weißen Rose“
    Uebersetzerin: Jasmina Vučić-Peev

  5. gifteconomy каже:

    Копирајте и ширите по свету (имате на три страна језика – за дијаспору у Немачкој, Француској и по свету на енглеском):

    УН – НИСУ ШТИТИЛЕ СРБЕ ОКО СРЕБРЕНИЦЕ И У РС КРАЈИНИ

    Ових дана је Генерални секретар УН, Бан Ки-мун изговорио истину – да је подручје Сребренице, у време разбијања Југославије од 1990. до 1995, било под заштитом УН. Али, био је обавезан и да саопшти истину о том времену – из тог града је војска муслимана Босне и Херцеговине, под командом Насера Орића, обавила десетине злочина геноцида над православним српским становништвом у околним насељима. Муслимански војници су убијали старце, жене и децу најмлађег узраста.

    О том злочину геноцида, Бан Ки-мун не говори ништа, а за тај злочин геноцида криве су и установе Уједињених нација, јер нису спречиле те злочине и нису спровеле обавезу, да се у граду под заштитом УН не могу налазити наоружане трупе. Влада Републике Српске у Бањалуци, може против УН затражити исплату ратне одштете, јер су УН, таквим поступком, биле сарадник извршиоцу злочина геноцида над православним српским цивилима.

    Бан Ки-мун је пропустио прилику, да саопшти и да је Република Српска Крајина била под заштитом УН – од 1992. до 1995. године. То је обезбеђено Резолуцијом Савета безбедности бр. 743 (1992), којом су послате војне снаге УН „Унпрофор“, чији задатак је био да заштити српско становништво од хрватске војске у Републици Српској Крајини, која је проглашена и Зоном под заштитом УН. Истом резолуцијом је предвиђено, да се у Републици Српској Крајини (етничкој и историјској земљи српског народа) не могу примењивати закони Републике Хрватске.

    Бан Ки-мун није обавестио светску јавност, да су војне снаге УН дозволиле да хрватска војска 1995. обави злочин геноцида над српским народом у Зони под заштитом УН (Република Српска Крајина), којом приликом је прогнано око 800.000 Срба, десетине хиљада побијене, а сва покретна и непокретна имовина је одузета Србима и прогласена имовином хрватске државе.

    Влада Републике Српске Крајине у прогонству има право да од УН затражи ратну одштету, јер су УН сарађивале с хрватском војском у време хрватског обављања злочина геноцида над српским народом у Републици Српској Крајини и градовима и подручјима Хрватске – Загреб, Ријека, Задар, Сплит, Вараждин, Осијек, Дубровник, итд, итд.

    С поштовањем,
    Стево Куриџа, потпредседник „Беле Руже“

    UN failed to protect the Serbs around Srebrenica and The Republic of Serbian Krajina

    In last days,The UN Secretary-General Ban Ki-moon told the truth that the area of ​​Srebrenica, during the dissolution of Yugoslavia from 1990 to 1995, was under the UN protection. But he didn’t tell the entire truth – he was obligated to inform the world that from Srebrenica out, from the protected UN zone out, the army of the Muslims of Bosnia and Herzegovina, under the command of Naser Oric, conducted crime of genocide against the Serbian Orthodox population in the surrounding neighborhoods. The Muslim soldiers have killed most of the Orthodox elderly, women and children of the youngest age group.

    About this genocide, Ban Ki-moon said nothing – the United Nations, did not prevent these crimes against Christian population and failed to ban all armed troops in the city of Srebrenica under UN protection. The Government of the Republic of Serbian, in Banja Luka, may request the payment for war reparations, from the United Nations who were the associate perpetrator of the crime of genocide against Orthodox Serbian civilians.

    Ban Ki-moon has missed the opportunity to announce that the Republic of Serbian Krajina was under UN protection too – from 1992 to 1995. Krajina was secured by Security Council Resolution no. 743 (1992), by which the military forces of the United Nations „UNPROFOR“ were sent to Croatia for to protect the Serb population from the Croatian Army in the Republic of Serbian Krajina, which was declared the Zone under UN protection. The same resolution provides that the Republic of Serbian Krajina (ethnic and historical country of Serbian people) can not be governed by the laws of the Republic of Croatia.

    Ban Ki-moon has not informed the world public that the military forces of the United Nations allowed the Croatian army in 1995 to carry out a crime of genocide against the Serbian people in the UNPA (the Republic of Serbian Krajina), during which about 800,000 Serbs were expulsed, tens of thousands killed and all movable and immovable property was confiscated and proclaimed Croatian state property.

    The Government of the Republic of Serbian Krajina in exile, has the right to request from the UN war reparations, because the UN has cooperated with the Croatian army during the Croatian performance of the crime of genocide against the Serbian people in the Republic of Serbian Krajina and the Croatian cities and regions – Zagreb, Rijeka, Zadar, Split, Varazdin Osijek, Dubrovnik, etc, etc.

    With respect,
    Stevo Kuridža, vice president of the „White Rose“
    Traductor: Jasmina Vučić-Peev

    L’ONU a échoué dans son projet de protéger les Serbes autour de Srebrenica et dans la République Serbe de Krajina

    Ces jours-ci, le secrétaire général de l’ONU Ban Ki-moon a dit la vérité – que la région de Srebrenica, au cours de la dissolution de la Yougoslavie de 1990 à 1995, était bien sous la protection des Nations Unies. Mais il n’a pas dit toute la vérité – l’armée islamique de Bosnie-Herzégovine, sous le commandement de Naser Oric, a commis un crime de génocide contre la population orthodoxe serbe dans les quartiers environnants en utilisant la zone de protection des Nations Unis comme refuge. Les soldats musulmans tuaient les personnes âgées, les femmes et les enfants du groupe d’âge le plus jeune.

    A propos de ce génocide, Ban Ki-moon, ne dit rien. Pour ce génocide les Nations Unies sont coupables, car elles n’ont pas empêché ces crimes et n’ont pas rempli l’obligation d’ éliminer les troupes armées de la zone de protection des Nations Unies. Le Gouvernement de la République Serbe à Banja Luka, peut donc demander le paiement des réparations de guerre à l’ONU, car l’Organisation des Nations Unies, s’ associait au crime de génocide contre civils serbes orthodoxes.

    Ban Ki-moon, a manqué l’ occasion d’annoncer que la République de la Krajina serbe aussi était sous la protection des Nations Unies – de 1992 à 1995. Par la résolution du Conseil de sécurité no. 743 (1992), les forces militaires des Nations Unies, „FORPRONU“, avaient la tâche de protéger la population serbe de l’armée croate dans la République serbe de Krajina, qui a été déclarée zone de protection en vertu de l’ONU. La même résolution prévoit que la République de la Krajina Serbe (pays ethnique et historique de peuple serbe) ne peut pas être régi par les lois de la République de Croatie.

    Ban Ki-moon, n’a pas informé le monde que les forces militaires de l’ONU ont permis à l’armée croate en 1995 de réaliser un crime de génocide contre le peuple serbe dans l’APNU (la République serbe de Krajina), au cours duquel environ 800.000 Serbes ont été expulsés, des dizaines de milliers de personnes tuées et tous les biens mobiliers et immobiliers serbes ont été confisqués, puis ont été proclamés propriété de l’Etat croate.

    Ainsi, le Gouvernement de la République de la Krajina serbe en exil, a le droit de demander des réparations de guerre à l’ONU, parce que celle-ci a coopéré avec l’armée croate pendant l’exécution croate du crime de génocide contre le peuple serbe dans la République serbe de Krajina et les villes et régions croates : Zagreb, Rijeka, Zadar, Split, Varazdin Osijek, Dubrovnik, etc.

    Avec respect,
    Stevo Kuridža, vice-président de la „Rose blanche“
    Traductrice: Jasmina Vučić-Peev

    Die Vereinten Nationen haben die Serben in der Umgebung von Srebrenica und der Republik Serbische Krajina (Kroatia) nicht geschützt

    In den letzten Tagen, hat der Generalsekretär der Vereinten Nationen Ban Ki-moon, die Wahrheit doch gesagt – das Gebiet von Srebrenica, bei der Auflösung Jugoslawiens 1990-1995, war wohl unter dem UN-Schutz. Nun hat er die ganze Wahrheit aber nicht gesagt – dass die Armee der Muslime in Bosnien und Herzegowina, unter dem Kommando von Naser Oric, die geschützte UN Zone benützte um von hier aus das Völkermord gegen die serbisch-orthodoxe Bevölkerung in den umliegenden Stadtteilen durchzuführen. Die muslimischen Soldaten töteten vor allem ältere serbische Menschen, Frauen und Kinder von der jüngsten Altersgruppe.

    Über diesen Völkermord, sagt Ban Ki-moon nichts. Dafür aber sind die Vereinten Nationen schuldig, weil sie diese Verbrechen nicht zu verhindern versuchten und weil die VN gescheitert haben die Stadt Srebrenica, die unter UN-Schutz war, von allen bewaffneten Truppen frei zu halten. Die Regierung der Serbischen Republik in Banja Luka kann gegen UN die Zahlung der Kriegsreparationen beantragen. Die Vereinten Nationen, haben sich in Srebrenica assoziiert mit den Täter des Völkermordes gegen orthodoxe serbische Zivilisten.

    Ban Ki-moon hat auch verpasst bekannt zu geben, dass sowohl die Republik Serbische Krajina vom 1992-1995 unter UN-Schutz gestanden hatte. Die Resolution Nummer 743 (1992), schickte die Streitkräfte der Vereinten Nationen „UNPROFOR“ nach Kroatien mit der Aufgabe, die serbische Bevölkerung von der kroatischen Armee in der Republik Serbische Krajina, die zur Zone unter UN-Schutz erklärt wurde, zu schützen. Die gleiche Resolution hat vorgesehen, dass die Republik Serbische Krajina (ethnischen und historischen Land von serbischen Volkes) nicht durch die kroatische Gesetze regiert sein darf.

    Ban Ki-moon hat die Weltöffentlichkeit nicht darüber informiert, dass die Streitkräfte der Vereinten Nationen der kroatischen Armee im Jahr 1995 erlaubt haben ein Völkermord gegen das serbische Volk in der UNPA (die Republik Serbische Krajina) durchzuführen. Etwa 800.000 Serben wurden verjagt aus ihrer Heimat, zehntausende getötet und alle serbische Haben wurden zuerst beschlagnahmt und dann proklamiert für kroatisches Staatseigentum.

    Die Regierung der Republik Serbische Krajina im Exil, hat das Recht, vom UN Reparationen zu verlangen, weil sich die Vereinten Nationen zusammen mit der kroatischen Armee des Völkermordes gegen das serbische Volk schuldig gemacht haben. Dies passierte in der Republik Serbische Krajina und in den kroatischen Städten und Regionen : Zagreb, Rijeka, Zadar, Split, Varazdin Osijek, Dubrovnik, und viele andere.

    Mit Respekt,
    Stevo Kuridža, Vizepräsident der „Weißen Rose“
    Uebersetzerin: Jasmina Vučić-Peev

    1. 50 pera каже:

      Nije jasno kako je rezolucija 743 o Srpskoj Krajini prestala da postoji, kakav je izvestaj o primeni rezolucije i o posledicama primene odnosno neprimene, kako je pojam Srpska Krajina prestao da postoji.Da li UN nisu imale snage ili volje za primenu 743, verovatno ce pasti pepeo na te dogadjaje i otici u zaborav jer kreatori istine u svetu tako zele.

    2. урбана герила каже:

      Још мање је јасно како то, и друго горе наведено, данас не спомињу ни „наши“ предсставници, ни Руси, а камо ли Енглези.

Коментари су затворени.