Прочитај ми чланак

Тито у Бриселу

0

staljin-tito

(Тодор Куљић)

Ономад у Бриселу датум почетка преговора са ЕУ Дачић је прогласио најважнијим догађајем за Србију од Другогсветског рата, а Вучић је истом приликом оптимистички додао да ће то бити прилика да нам буде омогућено да радимо „једнако вредно као у Титово време”.

Откуд сада Тито? Да ли се Тито омакао Вучићу у Бриселу или је бивши радикал плански посегнуо за носталгијом коју је његов дојучерашњи шеф Шешељ покушао да истера глоговим коцем шетајући се својевремено око Куће цвећа. У интервују за „Франкфуртер алгемајне цајтунг” Вучић истиче Ђинђића и Макса Вебера и одриче се Велике Србије. Каже: „Грешио сам.” Лепо. А у обраћању домаћој јавности из Брисела помиње Тита. Сваком делу јавности понудио је оно што му годи. Немцима Вебера, а Србима Тита.

Можда је Вучић хтео да унесе наду у капитализам који се никада није правдао надом него реалношћу. Разбуђивање наде преко прошлости заслужује мали коментар. Није ли то титоизам и службеној политици престао да буде некористан као мрачна прошлост коју треба свладати и постао носталгично средство? Да ли је Дачић заборавио Милошевића, а Вучић Шешеља? Ко ће их знати? Али је сигурно да се данас код српских маса не може нада подгрејати ни Милошевићем ни Шешељем. А још мање пут у ЕУ. Ту Слоба и Воја само сметају. Зато онда дај каткад и Тита! Да ли је Тито кључ за све, општи бренд, у добу када се можда истрошио сан обичног човека о свом дућану који је пратио сан о властитој националној држави?

Вероватно од свега помало. У мери у којој су се уз поменута надања након рушења социјализма почела јављати и масовнија разочарења, мењао се и однос према титоизму. О томе сведоче многобројна социолошка истраживања. Бруталности нових националних капитализама у региону смањују критичност према Титу, јачају титосталгију и снаже уверење о Титовом златном добу. Није било златно, али јесте било сигурније, можда и отуда што је било ауторитарније. Франц Нојман је својевремено социјализам називао васпитном диктатуром. Ова оцена данашњем либералном уху звучи скандалозно иако је нашем региону свеопшта дозвољеност донела рат, криминал и плачке. Важније је то да се поступно пробија сложеније сећање на титоизам. У Србији се то види још од почетка нашег века, када је Милошевић као кључни кривац и негативни херој потиснуо Тита из те улоге. Данас је још очевидније да титоизам није затворено поглавље прошлости. Има ту још доста ствари које код бравара интригирају. Насупрот либерализму који је лишен утопије, у титоизму је било вере и наде у боље сутра. Обични човек се надао новом друштвеном стану, запослењу, Јадрану. Није ли повремено службено подсећање на Тита провокативна антитеза добу у ком је ишчезла вера да ће бити боље? Није ли титосталгија жал за добом у ком је било више наде? Да ли је бравар био бољи зато што је био махер, преварант и илузиониста који је успешно замајавао регион надом? Зашто онда нешто и не присвојити од његове вештине и каткад га поменути?

Пре ће бити да се овде нешто друго крије. Није Броз баш био добар скроз, него су послетитоистички владари сами ненамерно дозиђивали Титову послекомунистичку харизму и то властитим ратовима и тајкунизацијом. Јесте срушен Берлински зид, али је дигнут зид између богатих и сиромашних. Да је ствар само у томе што се сиротиња другачије сећа од богатих, онда би се титосталгијамогла лакше разумети. Али зашто се и неолиберална власт каткад окреће Титу? Да ли отуда што нестаје идеологија која је све правдала Косовом? Ако нема косовске, националне, онда треба тражити нову наду. Ако је тешко наћи нову, има ли старе наде? Умешност политичара лежи у подгревању наде и оптимизма. Највиртоузнији знају када треба променити садржај наде, а они још бравурознији знају како остати доследан, а продавати сасвим другачију маглу.

Горепоменуто, можда и случајно, подгревање титосталгије код маса у облику парфимисаног сећања на самоуправљање не личи на маневар, него више на грч одбране. Иако се домаћи политичари радо друже са поповима, крсте и левом и десном руком, иду на славе тајкуна, ипак се каткада служе и носталгијом: „Врати се чобанине.” У Босни поштено говоре да је ненормалан онај ко није титосталгичан. Можда претерују, али их је доста јада убило, па их је и разумети.

Може неко помислити да је Вучић у Бриселу посегнуо за Титом зато што је продао Косово. Боже сачувај! Или је можда повремено призивање титоизма од актуелних српских властодржаца сигнал за регионалну сарадњу у име заједничке прошлости? Ко зна? Можда ни они сами тачно не знају шта може донети балон титосталгије? Не треба нагађати. Засад Тито у Бриселу личи на црвени перформанс уочи светосавских прослава. Бивши радикали су изгледа постали свесни да са Дражом као симболом не могу даље од Земуна, док са Титом као брендом могу све до Цеља. А од пре неколико дана, изгледа и до Брисела.

(Политика)

6 коментара “Тито у Бриселу

  1. Dusan Bukovic каже:

    Staljin je odredio
    karakter, taktiku i strategiju
    Komunisticke Partije Jugoslavije, koja
    se morala bezuslovno provoditi po cenu cepanja drzave. To je
    jasno podvuceno i izrazeno u clanku “Staljin i nas radnicki pokret”, objavljenom u parijskom
    ilegalnom organu “Komunist” , God. IV,
    br. 2 za 1940. godinu, gde stoji: “Drug
    Staljin je odredio karakter revolucije u Jugoslaviji. Drug Staljin je postavio temelje nase
    politike po nacionalnom pitanju… Drug Staljin je postavio osnove za ocenu karaktera predstojece revolucije u Jugoslaviji. Vladajuce glediste po tome pitanju u nasoj partiji u prvoj polovini dvadesetih
    godina, sastajalo se u tome da se Jugoslavija nalazi neposredno pred proleterskom revolucijom… Kada nas je drug Staljin ucio,
    da polazna tacka naseg
    nacionalnog programa bude Sovjetska
    revolucija u Jugoslaviji, da bez
    svrgavanja burzoazije i pobede revolucije nacionalno pitanje ne moze
    biti koliko toliko zadovoljavajuce reseno. On nas je istovremeno upucivao da ce se epoha dovrsenja burzoasko-demokratske revolucije
    izvrsiti pod zastavom Sovjeta, pod zastavom
    demokratsko-revolucionarne diktature radnika
    i seljaka. On nam je objasnio da ta epoha dovrsenja burzoasko-demokratske
    revolucije nosi u sebi nagli prelaz u proletersku revoluciju, pored ostalog i zbog toga
    sto jedino proleterska revolucija moze resiti nacionalno pitanje…”

  2. Dusan Bukovic каже:

    Pise: Dusan Bukovic
    ORIGINALNO PISMO MILOSA MINICA, BROZOVOG EMISARA KOD DRAZE MIHAILOVICA

    Licni i opsti podatci o Mlosu Minicu, jednom od vodja komunista na Beogradskom univerzitetu za vreme Kraljevine Jugoslavije, koji je u vise mahova hapsen radi nosenja
    transparenata na kojima su bile ispisane razlicite fraze i
    parole i radi izvikivanja razlicitih fraza i parola na studentskim
    demonstracijama u Beogradu, izmedju kojih da pomenemo: Zivela
    solidarnost revolucionarnh radnika i seljaka i ostalih nacija Jugoslavije a pre
    svega Srbije sa Albanskim naconalno-revolucionarnim pokretom i
    Kosovsko-Metohijskim Komitetom! Dole sa krvavom srbijanskom monarhijom!
    Zivela borba rashodovanog i ugnjetenog albanskog naroda za nezavisnu i
    ujedinjenu Albaniju! Dole veliko-srpska politika nacionalnog
    ugnjetavanja! Zivela samostalna Hrvatska, Makedonija, Crna Gora,
    Slovenija, Bosna, Vojvodina i Srbija! Zivela federacija nezavisnih
    radnicko-seljackih republika na Balkanu! Dole veliko-srpska
    hegemonija! Zivela Balkanska komunisticka federacija! Zivela Komunisticka
    Internacionala! Zivela radnicko-seljacka vlada! Dole sa vojno-fasistickom
    diktaturom! Dole veliko-srpska politika nacionalnog ugnjetavanja! Dole
    hegemonisticko-imperijalisticka politika krvave vladavine veliko-srpskog
    fasizma! Zivele radnicke i seljacke sovjetske vlade u Srbiji, Hrvatskoj,
    Sloveniji, Makedoniji, Kosovu, Crnoj Gori, Bosni i Vojvodini!…

    Ove su mu fraze i parole sluzile tokom njegovih studija za
    vrbovanje, zaglupljivanje i potpaljivanje naivnih studenata
    i gradjana Kraljevine Jugoslavije. Opste je poznato da je Minic za
    vreme ustanka u Srbiji 1941 suradjivao sa cetnickim odredima
    Kraljevske Jugoslovenske Vojske u Otadzbini. Dva puta je odlazio sa partijskim
    rukovodiocima na Ravnu Goru kod generala Draze Mihailovica. Treci put je otisao
    19 septembra 1941, sa Josipom Brozom Titom, koji je stigao iz Hrvatske u
    Srbiju sa znanjem i odobrenjem hrvatskog poglavnika Ante Pavelica i
    Eugena – Dide Kvaternika, sefa javne sigurnosti tz. “Nezavisne Drzave
    Hrvatske”, sina hrvatskog marsala Slavka Kvaternika, radi izvodjenja
    tz. burzoaske revolucije u Srbiji, kako to kazu komunisti u duhu njihove
    terminologije, koja im je posluzila samo kao nagli prelaz u
    veliko-hrvatsku proletersku revoluciju ( Vidi: S. Clissold, Whirlwind, London,
    1949, str 99). Danas nam je dobro poznato da je Broz
    zloupotrebio “srpske” komuniste da se bore protiv sopstvenih
    interesa za veliko-hrvatsku proletersku revoluciju, za koje je
    kazao i dao najbolju ocenu komunisticki ideolog i predvodnik Milovan
    Djilas u svojoj knjizi “Memoari jednog revolucionara”, gde doslovno
    kaze: “ …da su hrvatske ustase usvojili i
    priznavali srpske komuniste jedino zbog toga sto
    su smatrali da su oni postajuci komunisti prestajali biti
    Srbi” (Vidi: Milovan Djilas, Memoir of a Revolutionary,
    New York, 1973, str. 220). Djilas je zaista bio u potpunom pravu.
    Na kraju i Draza je dosao do takve ocene, prozreo
    je ulogu Brozove fasisticke klike u Srbiji, kada je svojim
    potcinjenim komandantima rekao: “Treba da znate da se na celu
    partizana nalaze Hrvatske Ustase, kojima je za cilj da gurnu nas narod u
    bratoubilacki rat” (Vidi: Jovan Marjanovic, Prilozi istoriji sukoba
    NOP i cetnika Draze Mihailovica u Srbiji 1941 godine, Istorija XX veka
    – Zbornik radova, Knj. I, Beograd, 1959, str. 217). Ono sto Drazi sigurno
    nije bilo poznato bilo je da su “srpski” i jugoslovenski
    komunisti istakli na prvom mestu svoju takticku i strategijsku solidarnost sa
    hrvatskim ustasamo u toku 1930 godine u svome casopisu “Klasna Borba”,
    kako bi zajednicki ostvarili veliko-hrvatske snove proleterske revolucije,
    gde stoji: “U slucaju revolucije u Hrvatskoj n. pr.
    duznost je radnika i seljaka Srbije da se stave, pod vodstvom
    KPJ, na stranu hrvatskih masa i protiv vojno-fasisticke
    diktature. Oni ne smeju pucati na hrvatske ustase; oni ne smeju
    prevoziti vojnike i municiju; oni moraju objaviti masovni politicki
    strajk” ( Vidi: Ubavka Vujosevic i Zarko Protic, Klasna
    Borba, Organ KPJ, Sekcija komunisticke Internacionale, Knjiga II,
    1930, 1934 I 1937. Reprinit izdanje. Izvori za istoriju SKJ – Izdavacki Centar
    Komunist, Beograd, 1984, str. 816).

    Kada
    je krajem 1941 godine posle pada t. zv. Uzicke republike glavnina
    partizanskih proletera pobegla iz Srbije u Crnu Goru a zatim i dalje u
    zapadnu Bosnu, Minic je ostao u Srbiji da se herojski skriva po tudjim stalama.
    Kao politicki instruktor i rukovodilac komunistickih partijskih
    celija oko Cacka, Uzica, Valjeva i Pozege, nije imao mnogo
    srece jer je od partije bio u vise mahova ukoren. To potvrdjuje i Vera
    Miletic – “Mira” – “Borka” ( ilegalna imena: Stojadinovic Mira
    i Milovanovic Milenija) u jednom dokumentu koji je
    pronadjen u arhivi, istaknutog obavestajca Kraljevine Jugoslavije, gde
    stoji: “Milos Minic, advokatski pripravnik iz Cacka. Ucestvovao u
    studentskom pokretu u Beogradu kao jedan od rukovodilaca. U svom okrugu radio
    kao partijski organizator 1941 godine, poslat od PK, kao instruktor
    PK, u Valjevski okrug na rad, gde ostaje do kraja 1942 godine. Zbog slabosti u
    radu suspendovan i vracen u Cacanski okrug, gde je danas sekretar
    OK…”

    Dobro je poznato
    da se Milos Minic skrivao izvesno vreme i u kuci istaknutog seoskog
    monarhiste i Drazinog pristalice g. Pantovica u selu
    Ljutici kod Pozege. Tako je docekao i Sovjestsku armiju, koja je odigrala
    presudnu ulogu sa svojim operacijama u Srbiji u jesen 1944 godine jer je
    omogucila Brozovoj fasistickoj kliki da se docepa vlasti sto oni nerado
    isticu u svojim ideoloskim i propagandnim publikacijama. U sovjetskom casopisu
    “Novaja i Novejsaja Istorija”, Moskva, 1960, broj 5, na str. 133, stoji
    da su sovjetske trupe za isterivanje nemackih okupacionih trupa iz Srbije
    upotrebile: devetnaest pesadijskih divizija, pet stotina
    tenkova, dve hiljade aviona i devet pesadijskih bugarskih divizija.

    Istini za volju,
    na ovom mestu pomenuo bih i jednu diskusiju koja je vodjena izmedju
    vojvode Pavla Djurisica i generala Draze Mihailovica pocetkom marta 1943
    godine u Crnoj Gori. Djurisic je za vreme diskusije izlozio plan da u sadejstvu
    sa izvesnim cetnickim jedinicama iz Srbije, Crne Gore, Istocne Bosne i
    Hercegovine napadnu Brozove proletere na Neretvi. Medjutim sta se
    desilo, Draza je to odlucno odbio! Djurisicu je rekao:
    “Ja moram da sacuvam Srbiju za odlucnu akciju. Mene ne interesuju Brozovi
    proleteri, ja cu Beograd zauzeti za 24 sata!” Djurisic je bio
    iznenadjen, nije ocekivao takav odgovor svoga komandanta, generala Draze
    Mihailovica. Kada je diskusija bla zavrsena, Djurisic se vratio potisten sa
    svojom stabskom cetom u svoju jedinicu, koja se nalazilana na jednoj
    visoravni iznad Kalinovika, legao je na travu, otkinuo je slamcicu
    i poceo da je gricka, okrenuo se prema zalasku sunca,
    uzdahnuo i progovorio: “Zlo ce biti, ne bilo ga!…”
    Ovaj slucaj je ostao u dubokom secanju porucniku Urosu M. Zonjicu, oficiru u
    stabu Vrhovne Komande Kraljevske Jugoslovenske Vojske u Otadjbini. Tri
    godine kasnije, Draza se slicno izrazio i za vreme montiranog procesa 1946,
    kada je odgovarao na postavljena inkvizitorska pitanja Mlosa Minica,
    rekao je: “… Srbiju kao jezgro morao sam sacuvati za glavnu
    akciju!” Dogadjaji su pokazali da je Beograd bio i za Broza i njegovu
    fasisticku kliku od vitalnih interesa za otimanje vlasti a ne Zagreb u kojem su
    hrvatske ustase ostale celu jednu nedelju posle Hitlerovog samoubistva.

    U arhivi
    istaknutog obavestajca Kraljevine Jugoslavije, koju je meni pred
    smcu ostavio, pronadjeno je i jedno Minicevo pismo sa Upitnikom za
    Kadrove, koje je licno potpisao i svojerucno napisao o sebi 20. Avgusta
    1943 godine. Pitanja na koja je morao da odgovori bila su sledeca:

    I. OPSTI PODATCI

    1.
    Ime i prezime, kao
    i partijsko ime ukoliko ga je imao?

    2.
    Dan mesec i godina rodjenja,
    mesto rodjenja i srez?

    3.
    Tadanje zanimanje?

    4.
    Sta mu je bio otac po zanimanju
    i ima li koga iz porodice u sluzbi neprijatelja?

    5.
    Citav period skolovanja i
    vaspitanja, bracno i porodicno stanje, dali je pre stupanja u
    partiju bio clan kakvih
    politickih, sportskih i kulturnih organizacija, odnosi sa
    drugaricom (zenom, ako je zenjen), imovno stanje i materijalni uslovi za
    vreme skolovanja, dali je bio u kakvoj drzavnoj ili privatnoj sluzbi gde
    i koje vreme?

    6.
    Dali je pre stupanja u partiju bio
    clan koje druge politicke partije ili njene omladinske organizacije?

    II.
    PARTIJSKA BIOGRAFIJA

    7.
    Koje je godine postao clan
    partije i pri kojoj partijskoj organizaciji?

    8.
    Ime clana partije koji ga je
    uveo u partiju?

    9.
    Dali je polozio kakvu
    specijalnu partijsku zakletvu ili dao narocitu obavezu?

    10.
    Dali je prethodno i koliko
    vremena bio clan SKOJA (Saveza Komunisticke
    Omladine Jugoslavije)?

    11.
    Dali je bio clan i funkcioner kakvih
    udruzenja koja su imala levicarsko komunisticki karakter i kao
    takva bila pod kontrolom partije gde i koliko?

    12.
    Detaljan partijski razvoj i staz
    i funkcije koje je zauzimao?

    13.
    Dali je ucestvovao na pojedinim
    partijskim konferencijama i kongresima?

    14.
    Kako je od nadleznih foruma
    ocenjivan njegov partijski rad pre 1942?

    15.
    Dali je kada i
    radi cega kaznjavan od strane nadleznih partijskih foruma?

    16.
    Dali je i kada hapsen od
    strane policije, odgovarao pred sudom i bio na robiji?

    17.
    Kako se je drzao pred klasnim
    neprijateljem ?

    18.
    Kritika, samokritika,
    mane i nedostatci, karakterne i ostale licne osobine?

    19.
    Ucesce u Partizanskoj borbi?

    20.
    U kojima je partizanskim odredima
    sve bio i koliko vremena?

    III. NIVO IZGRADNJE

    21.
    Koja je vaznija dela iz
    oblasti marksizma i lenjinizma sve procitao i prostudirao?

    22.
    Opsti nivo
    partijske izgradnje?

    23.
    Znanje iz oblasti marksizma
    i lenjinizma?

    24.
    Dali je pohadjao kakav
    partijski kurs gde i kada?

    25.
    Dali ima kakvih specijalnih
    strucnih znanja iz oblasti marksizma
    i lenjinizma?

    Kao sto se vidi
    pitanja su vrlo detaljna, ozbiljna i delikatna. Na njih se pod
    pretnjom stroge partijske kazne u slucaju davanja laznih i nepotpunih podataka
    moralo tacno i brzo odgovoriti i vrdanja nije bilo. Odgovori
    na ova pitanja pruzali su prilicno tacnu i jasnu sliku o politickom i
    partijskom radu, nivou izgradnje, karakternim i
    moralnim osobinama tadasnjih partijskih i drzavnih rukovodilaca. A
    sada da verno prenesemo ono sto je u to i po partiju a i po njegov
    dalji partijski razvoj i uspon u kriticno vreme avgusta
    1943, jedan od najvaznijih od njih narocito po svojoj ulozi kao
    Javni tuzilac Milos Minic – Crni – Milutin napisao. (Njegov izvestaj
    napisan je na jednom tabaku grube ratne fabrikacije izbledele karirane
    hartije, hemijskom plavom olovkom, jedva citljivim i dosta
    nesredjenim i nervoznim rukopisom i zauzima prve dve srtrane
    tabaka i od trece jednu cetvrtinu). Minic je pokusao da odgovori na
    svih 25 postavljenih pitanja, samo je u svome odgovoru
    preskocio sa pitanja pod rednim brojem 18) na pitanje pod red.
    brojem 23). Iako je i na manja vazna pitanja pod red.
    brojevima 19, 20, 21, i 22), koja se uglavnom
    ticu nivoa partijske izgradnje i obrazovanja, ucesca u partizanskim
    odredima i t.d., ipak vise negativno odgovorio. Odgovor glasi:

    I. OPSTI PODATCI

    Zovem se MILOS MINIC
    sa partijskim i konspirativnim imenom – Milutin – Crni. –

    Rodjen sam 28. 8. 1914
    u selu Preljini, srez Ljubicski, Srbija, Jugoslavija. Po zanimanju sam
    advokatski pripravnik. Otac mi je po zanimanju samoupravni ( opstinski )
    cinovnik i nemam nikog iz uze porodice u sluzbi
    neprijatelja. Po svrsetku osnovne skole ucio sam i svrsio
    osmorazrednu gimnaziju u Cacku. Po svrsetku gimnazije upisao se na Pravni
    fakultet ( Univ. u Beogradu ). Zavrsio studije na ovom
    fakultetu i zaposlio se u privartnoj sluzbi. Na sluzbi ostao 8 meseci. Za
    vreme studija sam se izdrzavao od licne zarade i ziveo u teskim materijalnim
    uslovima. Na drugoj godini studija ozenio sam se sa (Milkom
    Jankovic ) studentkinjom filozofije iz Cacka. Licni odnosi izmedju
    mene i drugarice bili su i do danas ostali cisti i drugarski.
    U mladosti u gimnaziji bio sam dve godine
    clan Sokolskog Drustva ( gimnasticka organizacija
    pod kontrolom drzave) i sportskih futbalskih klubova.
    Pre stupanja u KPJ nisam bio clan nijedne druge partije niti sam pripadao
    omladinskoj organizaciji kakve druge partije.

    II. PARTIJSKA BIOGRAFIJA

    Clan KPJ postao sam
    1936 godine u Beogradskoj univerzitetskoj organizaciji. U
    partiju me je uveo drug Punisa Perovic, stud. prava. U partiju sam
    stupio a da prethodno nisam bio kandidat. Od proleca 1935 do zime 1936 bio sam
    clan u Univerzitetskoj organizaciji SKOJA . Pored toga bio sam clan rukovodstva
    Opste studentske Menze, Studentskog Pravnickog Drustva, Udruzenja
    Studenata za Uzajamnu Pomoc ( Potporna Zadruga) u Apstinenskom Studentskom
    drustvu (Antialkoholicari) i u Ujedinjenoj studentskoj
    Omladini povremeno kao predstavnik Narodnih studenata.

    Sto se tice mojih
    funkcija u partiji i SKOJU one su se kretale ovako:

    Bio sam kratko
    vreme u Fakultetskom rukovodstvu SKOJA. U 1938 bio sam kratko vreme u
    Oblasnom Komitetu Partije za Srbiju kao rukovodilac SKOJA, bio sam kratko vreme
    u Univerzitetskom rukovodstvu partije, a posle toga clan OK (Okruznog
    Komiteta) Partije za okrug Cacak 7 – sedam meseci, Okruzni
    rukovodilac i sekretar Okruznog Komiteta Partije za Krusevacki Okrug,
    zatim Pokrajinski instruktor pri Okruznom Komitetu Valjevo i sada (avgust
    1943) sekretar OK (Okruznog Komiteta Cacak).

    Na
    Partijskim konferencijama i kongresima nisam bio nikad. Odnosno bio sam na
    jednoj okruznoj konferenciji OK Cacak i jednoj okruznoj konferenciji OK
    Krusevac. Zatim sam bio na tri pokrajinska partijska savetovanja u 1940 godini
    dva put i jednom pred rat 1941 (datuma se ne secam). Sto se tice
    ocene moga partijskog i politickog rada od strane nadleznih partijskih
    foruma mogu da izjavim sledece: Nadlezni Forumi nisu mi saopstavali kako
    su ocenjivali moj rad pre 1942 godine – mislim da su ocenjivali
    dobro. Moj rad od marta 1942 do avgusta 1943 godine, PK
    (Pokrajinski Komitet za Srbiju) ocenio je kao slab. U aprilu 1943
    PK mi je saopstio da sam kaznjen skidanjem sa funkcije instruktora PK
    i opomenom zbog neprijateljskog drzanja u slucaju istrage po
    slucaju druga “SELJAKA” ( Mirka Tomica, – p. pr.) i
    dogadjaja na teritoriji OK Valjevo od decembra 1941 do marta 1942 godine.
    Kao i zbog slabih rezultata rada na teritoriji OK Valjevo u razdoblju od
    aprila 1942 godine do februara 1943 godine.

    Na pitanje u vezi
    sa mojim hapsenjem i kaznjavanjem od strane policijskih vlasti kao i o
    mome drzanju u teskoj situaciji u rukama klasnog neprijatelja
    (policije) mogu da izjavim sledece:

    Hapsen sam od
    policije vise puta i kaznjavan policijskim kaznama (najveca kazna
    40 dana zatvora). Pod istragom nisam bio. Uprava Grada Beograda trazila me u
    zimu 1939 godine po terecenju Kragujevcana zbog brosure “Ko ima pravo da
    govori u ime Srbije”, ali sam tada otisao u ilegalnost
    i proveo mesec i po dana, posle cega sam se
    legalizovao. Zatim po naredjenju Ministarstva Unutrasnjih poslova
    Uprava Policije u Cacku trazila me je da me uputi u logor u prolece 1940,
    ali sam tada opet otisao u ilegalnost i kao ilegalac ziveo i
    radio sve do napada Nemaca na nasu zemlju (6 aprila 1941 godine). Nisam imao
    prilike da se nadjem u tezoj situaciji u rukama klasnog neprijatelja. O mojim
    karakternim i licnim osobinama, odanosti partiji i snalazljivosti,
    uspesima i slabostima u partijskom radu mogu da kazem sledece:

    Mislim da sam odan partiji, posten, pozrtvovan, u redu, tacan u izvrsenju
    zadataka, mislim dalje da nisam kukavica, da nisam neinicijativan,
    da sam disciplinovan i da nisam nesamokrtitican. Dalje o
    svojim slabostima mislim: da sam plahe naravi, da mi se ponekad
    desava u radu da upustajuci se u sitnice gubim iz vida glavne stvari, da nisam
    dovoljno ostar u kritici pogresaka i slabosti drugih drugova, bolje
    reci da sam i suvise blag. U 1942 ( bio napisao i 1943 pa
    zatim precrtao, – pr. p.) godini ispoljio sam nesnalazenje u teskim uslovima
    rada, zadrt i nepartijski stav u slucaju druga
    “Seljaka” (Mirka Tomica, – pr. p.). Najzad cesto se desava da
    preuzimam na sebe i duznosti koje bi trebalo drugima dodeliti, ne sprovodeci na
    taj nacin pravilnu raspodelu rada.

    III.UCESCE U PARTIZANSKOJ BORBI

    Od
    pocetka stvaranja partizanskih odreda u
    nasoj zemlji partija mi je dodeljivala sve do danas
    ( avgusta 1943) duznosti partijskog
    funkcionera van odreda, pa prema tome u odred nisam ni
    stupao.

    IV. NIVO IZGRADNJE

    Procitao sam
    prilicno veliki broj knjiga Marksa, Engelsa, Lenjina i
    ( manje ) Staljina. Neke na pr: Istorija SKP
    Boljsevika, Osnovi Lenjinizma, Drzava i Revolucija,
    Lenjinova knjiga Od Burzoaske ka Proleterskoj Revoluciji,
    Politicku Ekonomiju od vise pisaca, kao i jos nekoliko nasih knjiga
    ucio sam kao udzbenike. Ali moje znanje iz Marksizma
    i Lenjinizma nije sredjeno i sistematsko. Zatim
    sa velikim brojem osnovnih i glavnih dela Marksizma i Lenjinizma (
    na pr: Kapital, ostale Lenjinove knjige, Pitanja Lenjinizma od
    Staljina, Nacionalno PITANJE od STALJINA), nisam
    upoznao, pa je moje znanje iz Marksizma i Lenjinizma
    krnje i nedovoljno.

    Nikad nikakav
    partijski kurs nisam pohadjao. Istina na Univerzitetu sam mislim
    u 1938 godini pohadjao kurs za SKOJEVCE po problemima omladinske
    borbe na osnovu odluka VI Kongresa omladinske Komunisticke
    Internacionale. Ni na ovome kursu nisam mogao neprekidno prisustvovati
    zbog prezauzetosti u masovnim organizacijama u kojima sam u to vreme
    radio. Ovim kursom rukovodili su drugovi: Pavle Pap, Ivo Ribar
    i sadasnji izdajnik Ratko Mitrovic. Iz pojedinih grana Marksizma
    i Lenjinizma nemam nikakvih strucnih specijalnih znanja.

    20. VIII. 1943
    god.

    MILUTIN

    Ovo bi bili originalni
    podatci koje je svojerucno napisao i potpisao Milos Minic sa partijskim
    imenom Milutin datirani kao sto se vidi 20 avgusta 1943, kao svoj odgovor
    na Upitnik za Kadrove dostavljen mu od strane rukovodstva Pokrajinskog Komiteta
    Komunisticke Partije za Srbiju i njemu kao takvom izuzev potrebnog
    objasnjenja za jedno ilegalno ime i dva tri imena Skojevskih
    kursnih rukovodilaca i predavaca, koje Minic u pretposlednjoj tacci
    spominje smatramo nisu potrebni nikakvi drugi ni narociti komentari.
    Jedino da napomenemo, da kada tako visok partijski funkcioner koji je jedno
    vreme cak pokrivao i tako odgovoran i delikatan polozaj instruktora
    Pokrajinskog Komiteta govori o slabosti svoje partijske i politicke
    izgradnje, sta je tek ostalo za ostale manje istaknute i skolovane
    rukovodioce cije ce ispovesti i podatci malo kasnije
    doci na red. I to glavom Milos Minic visoko fakultetski obrazovan
    pravnik, covek koji je smatran za prvoklasnog teoreticara i
    izgradjenog ideologa u visim partijskim krugovima. Ne izlazi li
    nesumnjivo iz ovoga da su Komunisticku Partiju Jugoslavije sa malim
    izuzecima a sa njome i gradjanski rat i revoluciju u nasoj
    nesrecnoj otadzbini vodili i izveli obicne neznalice,
    demagozi, sarlatani i nedoskolovani mediokriteti pa su kao takvi
    bili cak i u redovima fakultetski obrazovanih ljudi, medju
    koje je spadao u prvom redu i Milos Minic…

    Minic je
    kao Javni tuzilac poc. djeneralu Dragoljubu – Drazi Mihailovicu, dobro
    odigrao svoju dzelatsku ulogu u poznatom montiranom procesu jula 1946
    godine a kasnije i protiv partijskih drugova prilikom sukoba
    Kominform – Tito najavljenog zvanicno juna 1948 godine. Umeo je da
    se kao iskusni i konspirativni lisac opredeli i
    prilagodi u novonastaloj situaciji i u toku 1966 godine,
    kada je svrgnut Aleksandar Rankovic, njegov
    partijski drug!

  3. Dusan Bukovic каже:

    Kada je
    rec o cetnicima i partizanima, onda treba reci istinu, da je Draza Mihailovic dva puta spasao zivot Josipu Brozu Titu, koji je dosao u Srbiju iz tz. Nezavisne Drzave Hrvatske 1941 godine,
    da pokrene burzoasko demokratsku revoluciju i da je
    naglo preokrene u proletersku. Postoje, po Lenjinu,
    dve revolucije: demokratska
    burzoaska i socijalisticka. “Od demokratske revolucuije, pisao je on u
    “Iskri” 1905 , mi cemo odmah poceti prelaziti, i to
    bas onoliko koliko nam dozvoljavaju nase
    snage, snage svesnog i organizovanog
    proletetrijata, pocecemo prelaziti u
    socijalisticku revoluciju. Mi smo za
    neprekidnu revoluciju. Mi necemo zastati
    na pola puta… Mi cemo svim snagama pomoci celokupnom
    seljastvu, da izvrsi demokratsku
    revoluciju, da bi tim lakse bilo nama,
    partiji proletarijata, sto brze preci
    novom visem zadatku-socijalistickoj revoluciji.” Lenjin je u “Pravdi” 1921. godine
    pisao:
    “Prva, burzoaska demokratska
    revolucija prerasta u drugu. Druga
    resave uzgred pitanja prve. Druga
    ucvrscuje delo prve. Borba i samo
    borba odlucuje, koliko ce uspeti drugoj
    da preraste u prvu.”

    Broz
    se sa svojom pratnjom dva puta sastao sa
    Drazom Mihailovicem, sa namerom da zajednickim
    snagama po Lenjinovom tumacenju pokrenu demokratsku
    revoluciju, koja ce biti samo
    nagli prelaz u proletersku revoluciju. Prvi put
    su se sreli u Strugaoniku kod Valjeva i drugi
    put u Brajicima na Ravnoj Gori. Medjutim, jedna grupa oficira i vojnika
    iz Drazinog staba hteli su da
    naprave zasedu Brozovj pratnji i da ih likvidiraju. Draza je saznao za njihove
    namere i to im nije dozvolio. O tome jedan od tadasnjih savremenika pise: “Draza nije dozvolio Vucku Ignjatovicu da
    postavi zasedu i pobije ceo Titov karavan
    od dva – tri automobila na putu izmedju
    Pozege i Ravne Gore.” (Vidi: Branko Lazic, Iz Istorije
    Ravne Gore, Knjiga o Drazi, sv. I, Windsor, Ont., Canada, 1956, str.169). Istu
    nameru su imale i druge grupe Drazinih oficira i vojnika. O tome pise i Pavle
    Meskovic u “Letopisu srpske misli” sv.
    2, gde stoji: “Cica doznaje za nasu
    zaveru o likvidiranju Tita i naredjuje nam pod pretnjom prekog suda, da
    Titu ne sme nista da se desi. Tito se vraca ziv u Uzice sa licnom Cicinom
    pratnjom.” (Vidi: Pavle Meskovic, Zaboravljeni heroji, Letopis srpske
    misli, Melburn, Australija, Vol. 2, 1974/1975, str. 243). I Dragisa Vasic je bio za
    likvidaciju Broza i njegove pratnje prema svedocenju dr. Radoja Vukcevica, koji kaze: “Sastanci s
    Titom, u selu Pranjanima, jasno su nagovestili da je kod te misteriozne
    licnosti sve sumnjivo: i ime, i jezik, i
    poreklo, i put, i cilj, i iskrtenost i dobra
    volja. Sa tih razloga Dragisa
    Vasic, posle prvog, a Uzelac i Orelj
    posle drugog sastanka, hteli su da
    likvidiraju Tita, zajedno s pratnjim.
    Mihailovic ih je spasao takve sudbune.”
    ( Vidi: Dr.
    Radoje Vukcevic, Na strasnom
    sudu, Chicago, Illinois, 1968, str.
    146). U jednom razgovoru sa dr. Zivkom Topalovicem Draza je rekao: “Dva puta sam datom recju spasao Tita od
    pogibije, koju su hteli izvesti moji
    oficiri.” ( Vidi: Dr.
    Zivko Topalovic, Srbija pod Drazom, London, 1968, str. 89). Prema izdanju hrvatskog “Vjesnika”
    od 30. oktobra 1981, Josip Broz Tito je jednom prilikom pred nekolicinom
    rukovodecih ljudi u Zagrebu za Drazu Mihailovica rekao: “Ipak,
    imao je on neko zrno onoga sto se zvalo oficirska cast. Kad sam 1941.
    godine dosao na Ravnu Goru u
    njegov stab na pregovore, bio je pripreman
    atentat na mene. Njegov komandant
    Boza Javorski bio je pripremio da me ubije pri povratku s Ravne Gore.
    Medjutim, o tome je cuo Draza Mihailovic, pa ga je sprecio da to ucini, jer je meni bio dao casnu rec da cu
    bezbjedno doci i otici s
    Ravne Gore…” (Vidi: Vjesnik, Zagreb, 30.X. 1981).

  4. Gavrilo Princip каже:

    Неодосманлијска властохлепачка банда је природни наставак досманлијске жуте банде. И једни и други су огрезли у другосрбијанску филозофију тииитоистичког југославенства, непостојања србског становишта и примене крватског културног обрасца.
    Југославија и тииито су одувек били инструменти Ватикана и Енглеске за онемогућавање стварања јаке и стабилне етничке државе Србије и утицаја Русије на Балкану помоћу Србије.
    Зато је и тииито штула (иначе је био хроми Даба) која еј курјачком потребна да би се4 што више додворио јевроунији како би му они омогућили прву изборну победу (претходне изборе је изгубио) и стварање тоталитарне власти над народом и улизичке према јевроунији.
    Части и поштења нема и није никад ни имао, иначе би водио рачуна да не љути гласаче пред изборе. Али он зна, као и ми, да гласачи у Србији не одлучују ни о чему.
    Гласачи ће одлучивати једино кад масовно изађу на улицу и неодговорну и велеиздајничку власт позову коначно на одговорност

    1. apis каже:

      ne seri bosnaihercegovancu, da vam nije bilo Srbije 91-92 desio bi vam se opet neki jasenovac

    2. bosanski srbin каже:

      bolje procitaj tekst pa onda komentarisi komunjaro srbijanska!!!!!!

Коментари су затворени.