Прочитај ми чланак

ТУЖНА СЛИКА У ИНСТИТУТУ ЗА МАЈКУ И ДЕТЕ: Оброци бедни, бубе свуда, а нема чак …

0

Држава баца паре на глупости, а деца нам се лече у катастрофалним условима, кажу огорчени родитељи

Малишани који се ових дана лече у београдском Институту за мајку и дете „Др Вукан Чупић“, али и њихови родитељи на правим су мукама.

 

Како нам се пожалила једна мајка (име и презиме познато редакцији) чије се дете лечило у Институту, за оброк добијају свега неколико колутова саламе. Ни ту није крај њиховим мукама, на све то, већ неколико дана у Институту нема топле воде, а собе су пуне буба.

– Уз неколико колутова саламе, дају једну „зденку“, парче хлеба и чашу јогурта. Ајде што је лоша храна, али да нема данима топле воде… Зар да купамо болесну децу хладном водом? – прича нам ова мајка.

Према њеним речима, не раде ни грејачи за млеко, а исто тако нема ни хранилице за бебе.

– Сина сам хранила тако што на фотељу ставим неке јастуке, које га држе да не би пао. Једва смо чекали да изађемо. На све то, проблеми с бубама, смрдибуба има баш много – каже наша саговорница и додаје:

– Када је докторка дошла у визиту, пресвлачила сам бебу и он се у том тренутку попишкио по себи, ја сам почела да плачем јер знам да не могу да га окупам. Докторка ме је питала шта ми је, ја само јој одговорила да не знам како да га оперем јер нема топле воде, на шта ми је она немоћно одговорила: „Не могу ни ја да оперем руке“. Не кривим особље болнице, сви они су заиста фини и добро раде свој посао, труде се и чине и више него што је реално. Жао ми је и њих у каквим условима раде – каже мајка која је била у Институту са својим дететом.

Како наводи наша саговорница, ни хигијенски услови нису на завидном нивоу.

– Није било ни тоалет-папира. Државу и ову власт треба да буде срамота што расипају паре на којекакве глупости, деца нам се лече у ужасним условима, а здравствени радници немају услове за рад. Срамота – каже она.

 

Др Владислав Вукомановић

ЗАМЕЊЕНИ КОТЛОВИ

Заменик директора Института за мајку и дете др Владислав Вукомановић каже да је проблем с топлом водом решен прекјуче, када су замењени котлови, и истиче да Институт добро функционише:

 

– Што се тиче исхране, она се планира и спроводи према стандардима који постоје. Може да се деси да количине варирају, али се трудимо да испоштујемо све. Нисмо имали примедбе, али би било пожељно да се родитељи прво обрате нама. Сапуна и тоалет-папира поставимо онолико колико треба да има. Нама је у интересу да купатила и просторије буду што чистији, – каже Вукомановић.

11 коментара “ТУЖНА СЛИКА У ИНСТИТУТУ ЗА МАЈКУ И ДЕТЕ: Оброци бедни, бубе свуда, а нема чак …

  1. Лав Јеленовић - БИП каже:

    Има пара за циганску фонтану на Славији, а нема за децу.

    1. Паметан као Тесла каже:

      Може се десити да дођу и циганска деца да се ту лече, па ће им се десити исто срање, па нека славе ту фонтану колоко хоће, цигански глупаци и наивњаци!!!!!!!

  2. gagom каже:

    Слика је прави показатељ „бриге“ Срба и српске власти за свој народ,тј дјецу!

  3. EUInformer2 каже:

    Gotovo neverovatan tiražni uspeh knjige Latinke Perović “Dominantna i neželjena elita – beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek)”, ovog sparnog leta samo je jedan od pokazatelja koliko je Srbiji i njenoj istoriografiji već odavno bio potreban “kritički preokret” u shvatanju svojih “istorijskih ideja vodilja” i koliko je danas neophodno sakupiti intelektualne kuraži da se oslobodimo odavno potrošenih koncepcija, mitova i stereotipa koji su dugo gušili ono “novo istorijsko samopromišljanje” koje bi u “duhu našeg vremena” moglo vratiti energiju, nadu i samopouzdanje srpskoj građanskoj zajednici.

    Samo na prvi pogled taj uspeh Latinke Perović deluje neobično – jer njena knjiga sadrži pretežno već ranije objavljene ili delimično skicirane eseje o Dobrici Ćosiću, kao “čoveku sinteze” dominantne elite, na jednoj, a na drugoj strani portrete i analize stvaralaštva “neželjenih ličnosti elite” – Marka Nikezića, Koče Popovića, Milovana Đilasa, Ivana Đurića, Novaka Pribićevića, Slobodana Inića, Ivana Stambolića, Olge Popović Obradović, Sime Ćirkovića, Zorana Đinđića, Bogdana Bogdanovića i Radomira Konstantinovića. No, kada su se ovi novi, obnovljeni i stari tekstovi (spakovani u voluminoznu knjigu od blizu 700 stranica) našli zajedno jedni pored drugih, tek tada se čitaocu otvorio pogled na punu liniju novijeg istorijskog horizonta Srbije. I odmah ga je za gušu uhvatilo pitanje zašto je “dominantna elita” toliko fatalno uvek pobeđivala onu “neželjenu”. To nužno pokreće onu tužnu pesmu “da je moglo biti i drugačije” – ali nije bilo drugačije.

    Alternative je uvek bilo, to posle ove (da se izrazimo mihizovski) “autobiografije o drugima” Latinke Perović sada vidimo potpuno jasno, a ta alternativa je po pravilu uvek bila više demokratska i liberterska, a bogme je bila i liberalnija, od one “dominantne” koja je, više silom nego milom, više političkom propagandom nego racionalnim razlozima, “više klanjem nego oranjem”, više u sopstvenom nego “u narodnom interesu” – sprovodila “zavetnu praideju” srpskog nacionalizma – ideju “nacionalnog ujedinjenja i oslobođenja”. Za takvu ideju se nisu smele žaliti položene ljudske žrtve i materijalne katastrofe, za nju se morala trpeti svaka vrsta unutrašnje despotije i zatupljujuće “sabornosti”. Nacionalna ideja podrazumevala je, dakako, centralnu državnu pesnicu i alergiju na svaku autonomiju, od one individualne do one institucionalne ili teritorijalne.

    Alternativa, koju je ovoga puta Latinka Perović ilustrovala sa preko 12 važnih ličnosti Srbije iz poslednjih pola veka, najčešće je bila u dosluhu sa “modernim vremenima”, uvek je bila proevropska, pa i prozapadna, najčešće je zagovarala racionalne interese, razumevanje drugih i slobodnije i efikasnije društvo, ponekad je dosezala i do društvenih ili etabliranih intelektualnih vrhova, da bi u nekom “kritičnom trenutku” za “dominantnu elitu” bila posečena, izolovana, bačena u prašinu na jedan stari “azijski način ponižavanja” – a kolo su po pravilu nastavljali da vode oni koji su običnim ljudima nudili mogućnost da sopstvenu društvenu beznačajnost okite navodno veličanstvenim kvalitetima nacije.

    U zasad neformalnim i neobjavljenim pogledima na poduhvat Latinke Perović u stručnim i intelektualnim krugovima pojavilo se i nekoliko “primedaba”, ako se to tako može nazvati. Prva je da je knjiga nekako “asimetrična”, jer je na strani “dominantne elite” samo Dobrica Ćosić, a neželjenih je, naravno, mnogo više. U tom pravcu se smatra da je Perovićeva moguće “precenila” moć Ćosića da utiče na vlast i narod u Srbiji duže od šest decenija javnog delovanja i pisanja. U “istom tonu” se ističe da je Ćosić bio van struktura vlasti (pa i protiv vlasti) između 1968. i 1988. godine, a često i kasnije, posle kratkotrajnog predsednikovanja Saveznom Republikom Jugoslavijom 1992. godine. Spomenuta primedba u istom pravcu kao primer navodi da je uticaj
    filozofa Mihajla Markovića, a pogotovu ekonomiste Koste Mihajlovića (glavnih pisaca Memoranduma SANU) na opšte Ćosićeve poglede krajem 20. veka, nakon što su Aleksandar Ranković i Slobodan Penezić već bili mrtvi – nedovoljno naglašen.

    Međutim, onaj ko pročita blizu stotinjak stranica eseja o Ćosiću razumeće da je Latinka Perović ne samo temeljno “dekonstruisala” njegovo “nacionalno učenje”, nego i dokumentovala uticaj velike grupe srpskih intelektualaca na njega, grupe koja je “oca nacije” fascinirala nacionalnim strastima i “snabdevala” argumentacijom o “nacionalnim nepravdama” prema Srbima i Srbiji u jugoslovenskom državnom okviru. Da ne kažem da ga je ta grupa uporno “podučavala” navodnim srpskim istorijskim interesima, a koje je on potom rasejavao svojim opširnim književnim delom kao navodno “mišljenje naroda” o sebi i drugima, a još više kao projekat kojeg bi morala da se drži “državotvorna” (a kakva bi drugačija mogla biti) politička superstruktura.

    Glavna mana spomenute “primedbe” jeste, ipak, u tome da je Dobrica Ćosić doista imao veliku moć u Srbiji tokom veoma dugo vremena, jer je on bio opšteprihvaćeni “ovlašćeni tumač” ne samo onoga što navodno treba da misli srpski narod, nego i same “nacionalne ideje” koja, opet navodno, bitno obeležava narodni identitet i njegova istorijska htenja. A ideje vladaju žešće i čvršće od svake vlasti, čak i Rankovićeve ili Penezićeve.

    Svako od čitalaca serije portreta ličnosti iz “neželjene elite” o kojima piše Latinka Perović (a sve ih je lično poznavala i gotovo sa svima prisno komunicirala ili čak sarađivala) može izneti sopstveni utisak koji mu je od tih tekstova najzanimljiviji ili možda najznačajniji za analizu “zanosa i prkosa” “onih koji su mislili drugačije” (kako bi rekla Roza Luksemburg). Po dubini ljudskog razumevanja neuspeha onih koji su u Srbiji delovali suprotno inerciji i moćnijima, možda se kao najuspeliji mogu izdvojiti portreti Marka Nikezića i Milovana Đilasa.

    Po mišljenju pisca ovih redova veoma je zanimljiv i prikaz naučnog dela prerano preminule istoričarke Olge Popović Obradović (1954-2003), koja se bavila “korenima antimoderne političke kulture u Srbiji”. Zapravo, ključno njeno delo (i doktorska disertacija) “Parlamentarizam u Kraljevini Srbiji od 1903. do 1914. godine” na svojevrstan način demistifikuje ovo navodno “zlatno doba srpske demokratije” i dokazuje da je ono zapravo doba učvršćivanja radikalske koncepcije “na sve spremne narodne države”, u kojoj zapravo nema stvarnog pluralizma (vladaju ili stari ili samostalni radikali), gde je svaki liberalizam ravan nacionalnoj izdaji i gde je “iz državnog razloga” društvo militarizovano radi ostvarivanja “zavetnih ciljeva” silom oružja i ognjem “malog balkanskog imperijalizma”. Nije slučajno što je posthumna knjiga Olge Popović Obradović, objavljena 2008. godine, naslovljena “Kakva ili kolika država”. U tom naslovu ne samo da se krije glavno polje njenih istoriografskih istraživanja, nego bi se to pitanje moglo proglasiti i glavnim pitanjem koje je mučilo istoriografska istraživanja same Latinke Perović.

    Kad je reč o onima koji su bili “neželjeni”, jer im je bilo bitno “kakvu Srbiju” želimo, Latinka Perović je uložila ogroman napor da doista “iščita” nastojanja Ivana Đurića, Slobodana Inića i Zorana Đinđića –”briljantnih dečaka” iz najnovije istorije Srbije koji su bukvalno sahranjeni još sasvim mladi, a čije je značajno delo potom, iz dana u dan, bezuspešno sahranjivano još temeljnije. Kao da je alternativu moguće sahraniti?

    U tom naporu Latinka Perović je pokazala sopstvenu istraživačku vitalnost i sposobnost da korespondira sa ključnim pitanjima naše konfuzne prošlosti i neizvesne sadašnjosti, koje nikako da se potpuno otmu teretu krvavih i opasnih istorijskih zabluda. Uspeh knjige Latinke Perović, međutim, oživljava nadu da se Srbija pod tim teretom neće potpuno urušiti.

    1. Лав Јеленовић - БИП каже:

      Терај се бре у три пичке материне безвредна врсто. Докле ћеш да затрпаваш битне теме са својим безвредним глупостима. Мајке ти га набијем по сред пичке.

    2. Херцеговина каже:

      Хахахаха ..

    3. Волим кад Шабан запева каже:

      Хахаха, е зато волим srbin.info, ем се, брате, људски извулгаришеш и растеретиш без да закрвиш са админима, ем побереш лајкове на све то :-)

    4. Simerijanac каже:

      TEŽAK UDES:Tinejdžer udario u drvo, na mestu mrtav

      Anđusu produžen pritvor

      „Srbin spasao hiljade srebreničkih Bošnjaka“

      Autor:
      mondo.rs

      Tačan broj žrtava
      zločina u Srebrenici ostaće večita misterija, ali taj broj nije veliki
      kao što tvrde Bošnjaci niti mali kao što tvrde Srbi, kaže Vinko
      Pandurević, komandant koji je prvi ušao u Srebrenicu jula 1995. godine.

      13.11.2015. | 14:43
      >
      16:05

      17

      A-
      A
      A+

      Pandurević, general u penziji i doktor sociologije, osuđen pred
      Haškim tribunalom na 13 godina zatvora, predstavio je Beogradu svoju
      knjigu „Život se brani istinom“, odnosno transkript njegovog iskaza pred
      tim sudom koji je trajao 22 radna dana.

      U Hagu odležao 10 godina

      Pandurević
      se dobrovoljno predao i 23. marta 2005. godine izručen je Haškom
      tribunalu, gde je bio do 10. aprila ove godine, kada je pušten pošto je
      izdržao tri četvrtine kazne od 13 godina zatvora. Osuđen je za pomaganje
      i podršku ubistvima i progonima i kršenje običaja rata.

      Vinko Pandurević je 1995. godine bio komandant
      Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, koja je prva ušla u
      Srebrenicu posle povlačenja muslimanskih snaga.

      „Broj
      žrtava tragičnog događaja u Srebrenici nikada neće biti tačno utvrđen.
      Taj broj nije onoliko veliki koliko tvrde Bošnjaci niti mali koliko
      tvrde srpski autori. Imamo ubistvo u kojem nema leša ili imamo leš a ne
      znamo kako je stradao. Broj žrtava se često uvećava, a događaj se
      interpretira na srpsku štetu“, rekao je Pandurević.

      Pandurević
      je istakao da je akcija Vojske Republike Srpske „apsolutno bila
      opravdana i legitimna u to vreme na tom prostoru“, a da su posle toga
      „neki Srbi“ u Srebrenici nesporno počinili težak zločin.

      „Zarobljeni
      su vojnici 28. divizije Armije BiH, odvedeni i streljani, pa su njihovi
      grobovi prekopani, zločin je prikrivan… Stvar se u jednom trenutku
      otrgla kontroli, ali nije reč o organizovanom zločinu države i vojske“, rekao je Pandurević.

      Foto: MONDO/Miloš Đorelijevski

      Raspoloženje: Pandurević, Popov i Antić

      Pandurević se pohvalio da njegova knjiga predsrtavlja
      „istoriju o Srebrenici“, jer obiluje činjenicama, dok se u javnosti
      iznosi mnogo neistina.

      „Cela istina nije rečena ni u presudi Haškog tribunala, a nisu je saopštili ni bošnjački autori, niti oni sa srpske strane“,
      rekao je Pandurević. Sa srpske strane se ne saopštava istina, nego se
      samo negira istina“, naveo je osuđeni komandant vojske bosanskih Srba.

      „UČITELJ ISTINE O SREBRENICI, VITEZ, HUMANISTA, PROFESIONALAC“

      Novinar
      i recenzent knjige Miodrag Popov nije štedeo reči hvale o Pandureviću, a
      kao ključni detalj njegovog delovanja u Srebrenici istakao je
      propuštanje kolone u kojoj je ka Tuzli krenulo između 5.000 i 6.000
      muslimanskih vojnika i civila.

      Oduševljenje Šainovićem

      U
      punoj sali Pres centra UNS-a, u kojoj je bilo i nekoliko novinara,
      okupljeni su burnim aplauzom pozdravili haškog optuženika i nekadašnjeg
      premijera Srbije Nikolu Šainovića, koji je takođe pušten na slobodu
      posle izdržane kazne u Haškom tribunalu. Raspoloženi Šainović rekao je
      za Mondo da je više od 4.000 dana zatvora izdržao „jer je imao motiv“,
      kao i da se dobro slagao sa svim osuđenicima.

      Pandurević im je time, kako je istakao Popov,
      spasao živote, pa zbog toga ne može ni biti reči o genocidnim namerama u
      Srebrenici.

      „Pokazao je viteštvo, humanost i
      profesionalnost, iako je naređenje bilo ‘upotrebi artiljeriju i sve
      raspoloživo, niko ne sme proći'“, rekao je Popov.

      Pandurević bi, kako je ocenio Popov, trebalo da bude „učitelj istine u Srebrenici“, a njegovu knjigu bi trebalo da ima svaka škola.

      „LEGITIMNA AKCIJA U SREBRENICI, A ŠTA JE POSLE BILO…“

      Admiral
      u penziji Boško Antić rekao je da je Pandurevićeva Zvornička brigada po
      svim ratnim pravilima ušla u Srebrenicu u akciji koja je imala vojni
      razlog, što je priznao i Haški tribunal, jer su muslimanske snage
      napadale Srbe iz Srebrenice, koja je tada bila zaštićena zona UN, i
      činile najstrašnije ratne zločine nad Srbima.

      „Šta se
      dogodilo posle ulaska u Srebrenicu, nije odgovornost onih koji su
      odgovarali pred Haškim tribunalom i zato je izmišljena komandna
      odgovornost. Akcija ‘Krivaja 95’ izvedena je po svim vojničkim
      pravilima i nije upotrebljena prekomerna sila. Muslimanska 28. divizija
      krenula je u proboj, oko 15.000 ljudi među kojima je bilo i vojnika i
      civila. Oni su bili legitimni vojni cilj, a danas se svi računaju kao žrtve zločina. Broj žrtava je enormno uvećan. Sada svi čuju majke Srebrenice, a niko ne čuje majke Bratunca i za muslimanske zločine nad Srbima niko nije odgovarao“, rekao je Antić.

      „NEMA STOMAK, VOJNI STRUČNJAK, DOKTOR SOCIOLOGIJE“

      Izdavač
      knjige Miroslav Toholj pohvalio je Pandurevića kao profesionalca koji
      „nema stomak“, dostojanstvenog oficira, stručnjaka za vojne veštine i
      istovremeno doktora sociologije.

      „Pandurević svakim pasusom knjige
      demantuje one koji misle da sve znaju. Konačno je progovorio čovek kome
      se o glavu obilo… razmatra fenomene koji su nama daleki – savest,
      suočavanje sa haškom optužnicom“, rekao je Toholj u svom, na trenutke,
      pomalo konfuznom izlaganju.

      Toholj je takođe istakao da je Pandurević „napravio koridor za spas“ 28. srebreničke divizije bosanske vojske.

      KOLIKO JE LJUDI UBIJENO U SREBRENICI

      Međunarodni
      sud pravde u Hagu je 2007. doneo presudu kojom masakr u Srebrenici
      kvalifikuje kao čin genocida. Prema optužnicama Haškog tribunala, vojnici
      pod komandom Ratka Mladića su od 11. jula 1995. godine do 19. jula
      organizovano i sistematski ubili oko 8.000 muslimanskih muškaraca i
      dečaka.

      Oko 30.000 žena i dece deportovano je za dva dana. Broj žrtava i danas tačka sporenja dve strane.

      (M.Đ)

  4. Astra Vista каже:

    Vlast nije zainteresovana da se radjaju Srbi. Vise se interesuju da uvezu migrante.

    1. Херцеговина каже:

      Мигранти су готов производ.
      Нема трошкова производње:)

    2. Негрутин каже:

      А, да пребаце фонтану у Институт?
      Ем воде ко салате ем свира а Синиша да пева док му Дачић терцира.
      Вучић, он нека се свађа сам са собом док не објасни одакле бубе!

Коментари су затворени.