Прочитај ми чланак

ВЕЛИКА ПРОМЕНА: Народ уместо испред РТС-а дошао Вучићу под прозор!

0

После краја патриотских протеста испред Владе Србије демонстранти су протестну шетњу требали да улицом Кнеза Милоша и Таковском усмере ка РТС-у.

Због гласног захтева демонстраната да се иде до председништва Србије организатори протестне шетње су колону усмерили на улицу Српских владара где је окупљени народ пар минута гласно уз пароле „Вучића у затвор“, јасно исказао шта мисли о сасдашњем председнику Србије.

 

27 коментара “ВЕЛИКА ПРОМЕНА: Народ уместо испред РТС-а дошао Вучићу под прозор!

  1. Meki Ekim каже:

    Vucicu, veleizdajnice! Srpskom narodu ce osvanuti tek kada tebe, tvoje pedere i lezbejke stave iza resetaka i presude za izdaju i rasprodaju zemlje Srbije. Kada te osude za podrivanje morala, etike i obrazovanja, za godisnje iseljavanje 35,000 mladih iz Srbije, za dugove Srbije prema svetskim lopuzama i bankarima, za surovanje sa nacistickom Amerikom i EU, za korupciju koju uveliko podrzavas jos od dolaska na vlast, za pustanje bitangi i kriminalaca da rade po svome, zbog uzimanja mita, zbog reketiranja postenih privrednika, zbog nametanja policijske uprave i strahovlade u drzavi Srbiji, kojoj si oduzeo cast, zakon i pravosudje. Neosporno je da si Siptar i najveci Srpski zlikovac do danas, veci od Tadica, Canka, Jovanovica, Dinkica, Djilasa, Kandicke, Biserkove i Gojkoviceve zajedno. Nadam se da ce te narod osuditi na dozivotnu robiju, gde ces imati dovoljno vremena da uvidis koliki si gad. Da ti se oduzme sve sto si do sada pokrao i zloupotrebom vlasti stekao, ukljucujuci tu i tvoja porodicu, uvlakace i dupelisce. Pas ti mater fasisticku.

    1. ЏЕРОНИМО каже:

      Plus beskonačno !!!

  2. TOMA SNS каже:

    VUCICU ZOVI AKO TREBA DA DODJEM U BEOGRADU SA SVOJIM SRBIMA I POTAMANIM DOSMANLIJE PO KRATKOM POSTUPKU

    1. Драган Пешић каже:

      вУЧКић је арнаутски полутан од оца Фахри Муслиуа
      који и данас живи у Београду и има пензију од стотинак хиљада динара.
      Који то новинар Танјуга, и уопште новинар,има толику пензију?
      Ангелина вУЧКић је такође била новинар Танјуга у Приштини где је ванбрачно живела са Фахри Муслијом и када је затруднела,(гле удбашког чуда) напрасно се преселила у Београд.
      Па гле још већег(поново удбашког) чуда,запослила се у америчкој амбасади.
      Али ту још није крај чудима.
      Појављује се несрећни Анђелко Вучић,право из ковнице новца(праве,оне из Пионирске на Топчидеру),кога телепортују годину и по дана у назад и постаје „татко“.
      Да Ханс Кристијан Андерсен није умро,службе доказују тиме да када је млађани вУЧКић довољно порастао,одлази у Лондон где вредно ради у гвожђарској радњи званој „МИ6“ читавих 7-8 фунти дневно(не по сату) где стиче „иницијалне“ радне навике и после тога постаје најбољи студент Правног факултета у Београду.
      Бајка се ту не завршава.
      А Србија има тужан крај!

    2. ЏЕРОНИМО каже:

      Plus kao vrata !!!

    3. моћни Ђоле Јанговић каже:

      Не преписуј!
      Зна то боле боље од тебе осемењивачу рогате марве..:)))
      „Да видимо тај тужан крај већ једном..“ – да парафразирам генија са скупштинске говорнице.

    4. Драган Пешић каже:

      Ђе си профукњачо стара,
      јеси ли се то ужелела враголана ?

    5. Astra Vista каже:

      Ti si Srbin kolko i Haradinaj Taci i Vucic.

    6. Mile Tranzicija каже:

      Retardu, sto puta ti kazem da ljudi na ovom portalu nemaju veze sa DOS-om! Dosmanlije su redom presle u SNS, dijabolo.
      Na ovom portalu su uglavnom rusofili, ratni veterani od 90- tih pa naovamo.
      Nece izaci na dobro oko dovedes te tvoje nazovi Srbe, pa da su sto puta kriminalci i olos…
      I ne pozivaj vise na krvoprolice u nedostatku argumenata, retarde.

    7. моћни Ђоле Јанговић каже:

      Ма зајебава их Боле.. То је наш БолеНС, љути антивучићевски трол..:)))

    8. Astra Vista каже:

      Mentolu ne kaze se „da dodjem u Beogradu“ nego „da dodjem u Beograd“.

      Cekam te kod kolima…

    9. Ћирко каже:

      Тома није СНС бот, него их кара примењујући њихову неписменост и мањкаву памет. Прати га, па ћеш видети.:))

    10. xyz каже:

      Гробар дан Томо!

    11. drNele каже:

      al nemoj da ne dodjes

    12. wlador каже:

      :)

  3. EUInformer2 каже:

    Remed: Mural može da promeni svet

    Francuski muralista Gijom Albi Remed poznat je širom sveta, a na desetine njegovih dela nalaze se od Južnoafričke republike, Norveške, Španije, Ukrajine, pa sve do Australije. Njegov mural „Jedina istina“ osam godina je krasio zid u srcu Novog Sada, da bi netragom nestao u martu ove godine. To je izazvalo negodovanje u javnosti i ulične proteste, a Remedovo ime, koje se do tada vezivalo samo za umetnost, dobilo je i drugi kontekst – kontekst pobune i samoorganizovanja građana zbog otimanja umetničkog dela koje im je pripadalo.

    Sreli smo se u Kulturnom centru LAB, čiji zid će nakon ovog vikenda krasiti novo Remedovo delo. Miran, tih i nenametljiv čovek, gotovo je potpuna suprotnost njegovim radovima koji zrače ogromnom energijom, živopisnim bojama i eksplozivnim idejama. Pokazuje nekoliko skica, među kojima i par direktnih referenci na prethodni mural, poput obezglavljenih dvoglavih bića koja, ovoga puta, gube bitku. Tu je i jedna sa mnoštvom različitih cvetova koji iz zajedničke stabljike rastu na različite strane, simbolišući tako Novi Sad, njegovu različitost i multukulturalnost. Najviše šanse za naslednika “Jedine istine” ima natpis koji bi uradio stilizovanim ćiriličnim slovima. Nakon razgovora ispostavlja se da je dobio još nekoliko ideja, pa da do poslednjeg sekunda ni sam nije siguran koja će se naći na zidu.

    Kaže da ne želi da se osvrće i da će novi mural biti nastavak priče, ali ne kao odgovor na uništenje, već kao novi početak.

    – Čak iako to ne želim, biće odgovor, odnosno sledeći korak. Ne smeta mi što zidovi nestaju, ponosan sam i srećan kad vidim da ljudi reaguju, zbližavaju se i kada postoji zajedništvo. Dobra je stvar što su se okupili ljudi sličnih perspektiva, vizija i potencijala i sjajno je što su zahvaljujući brisanju murala shvatili ko su i šta mogu da urade. Da ih mural okupi, natera da razmene ideje i shvate šta sve pojedinac može da uradi.

    Novi mural, dakle, neće biti kritika već pružena ruka?

    – Nikada nemam nameru da kritikujem. Samo želim da pozovem ljude da tragaju za sopstvenom istinom, da vide šta mogu da urade sa svojim životom i kako mogu da ga dele. To je glavna ideja mog rada. Imam sreću da putujem, vidim život iz toliko različitih perspektiva i uočim mnoge sličnosti. Mislim da svi mogu da pokušaju da budu slobodni, bez obzira na kontekst. Nisam ovde da kažem ovo je loše ili ovo je dobro ili pazite se ovoga…

    Nisi propovednik?

    – Ne. Ja sam samo slobodan čovek. Ili makar to pokušavam da budem. Mislim da svi treba da probaju isto.

    Šta očekuješ od novog murala?

    – Od murala očekujem da neko, ko ne zna ništa o tome, neki stranac, kao i neko ko je ispratio sve što se dešavalo sa prethodnim muralom, ali i slučajni prolaznik, budu iznenađeni i vide kako su moje reči i rad jednostavni. I da shvate da i oni mogu da urade nešto tako. I da se, na kraju, izbore za malo sreće i otkriju svoju istinu. To je naivno verovanje da svi možemo biti kreativci, a ne samo konzumenti.

    „Jedina istina“ je bila različita od većine tvojih murala. Da li te je to Novi Sad inspirisao da probaš nešto drugo? Šta se dogodilo?

    – Stvarno ne znam. Uvek želim da prvo slikam za sebe. Želim i da slika bude primerena kontekstu, pa da i drugi ljudi mogu da je osete, da ne budem sebičan. Ali vrlo retko želim da budem političan. Možda se nešto dogodilo te 2009. godine. Možda sam bio opsednut nečim što sam video. Mediji uglavnom pokazuju samo loše stvari u životu i pokušavaju da nam nametnu strah. Stalno nas ubeđuju u opasnosti koje vrebaju, traže da budemo oprezni podstičući istovremeno naše strahove. Ali to apsolutno nije istina.

    Takođe, u to vreme sam razmatrao dvojakost. Crtao sam ptice sa dve glave. Ali to je više bila predstava mene i reprezentovala je želju za proširenjem sebe, svoje svesnosti i delanja. Dvojakost kao strah od smrti i ekstaza kreativnog potencijala. Igrao sam se s tim, otkrivao ko sam. Jer, sve je dvojako.

    Sanjam da će ljudi jednom biti dovoljno mudri da im ne trebaju pravila. Da neće biti frustrirani, da će podržavati jedni druge kroz kreativnost. Verujem da svi imaju nekakve veštine i da mogu da budu kreativni, iako to nužno ne moraju da budu korisne veštine. Jer, možemo da radimo ni za šta…

    Za opšte dobro?

    – Da. I, možda je Srbija u mom umu mesto tenzije i odličan primer onoga što se dešava u svetu. Mesto gde su svi živeli zajedno, sa drugačijim pogledima, drugačijim religijama, drugačijim očekivanjima. I onda je neko rekao – Dosta! Različite ste, shvatite da ste različiti i poubijajte se…

    I oslobodite prostor..

    – Da. Ali to se, na žalost, dešava i na mnogim drugim mestima na svetu. Mural koji sam uradio u Beogradu, „La Santa de Beograd“, takođe je dualan iako nije politički. To je devica sa čistim svetlim profilom, ali i tamnim profilom. Crnim. Ona pušta civlilizaciju da raste, ali je na kraju uništi.

    Stalno želim da pokažem da je čovek mogo više od stanovnika neke države. Ne treba obuzdavati svoju maštu zbog fizičkih limita i ograničenja svoje teritorije. Mašta ide veoma daleko, a onda, zahvaljujući njoj mnogo ste bliži tome da ona postane stvarnost. To je nešto u šta zaista verujem. I ne znam, možda sam veoma srećan u svom životu, pa želim da i svi drugi budu srećni. Da radim i mislim, a ne da se žalim. Da posadim seme.

    Nikada cenzurisan

    Komentarišući proletošnji događaj u Novom Sadu i nestanak svog murala, Remed kaže da je jedan njegov mural nestao i u Kijevu. Međutim, kako dodaje, to se nije dogodilo iz političkih razloga ili cenzure, već zbog toga što je na parceli ispred izgrađena zgrada zbog koje je nestao čitav zid, uključujući i mural.

    –Vreme teče i mnoge stvari se događaju zidovima. Oni nestaju, murali nestaju, to je normalno. Iako sada nije kao nekad i crtanje murala podrazumeva ozbiljnu logistiku i novac, oduvek sam shvatao da, ako slikam na ulici, slika može da nestane.

    Ali, jedno je kada se sruši zgrada, a sasvim drugo je cenzura?

    – Novi Sad je jedinstven slučaj. Nijedan od mojih radova nikada nije bio cenzurisan i u Novom Sadu se prvi put dogodilo da je slika bila uznemirujuća za neke ljude.

    Po svemu što si rekao, izgleda kao da je postati umetnik, muralista, bio jedini izbor za tebe? Jedini i pravi način da se izraziš.

    – Ne znam. Veoma sam se bojao budućnosti. Nisam uviđao model koji bi mi odgovarao. Veoma sam se plašio da ne postanem rob ili robot, da ostarim bez da makar pokušam da shvatim. Srećom, sreo sam neke umetnike, ljude koji su posvetili svoje živote kreativnosti i sopstvenom izražavanju, otkrivanju sveta… Sa 18, 19 ili možda 20 godina sam shvatio da postoje ljudi koji rade takve stvari i izabrao sam da i ja budem takav.

    Srećan si izborom?

    – Veoma sam srećan. Ponekad skoro osećam krivicu zbog te sreće. Kao i svi ljudi, i ja sam u životu bio veoma tužan, depresivan, srećan, ali sam uvek bio zahvalan. Moguće je da živiš za nešto, da osećaš, da se hraniš nepreglednim perspektivama i neograničenom ljubavlju. Strah će uvek biti tu, sumnja će uvek biti tu…

    Pa treba probati nešto drugo? Nešto lepo, za promenu?

    – Tako je. Moguće je biti živ. Priroda je svemoguća, a i mi smo priroda, iako to zaboravljamo. I mi smo moćni kao i priroda i moramo da pronađemo pravi način da koristimo sopstvenu energiju.

    Nestanak tvog murala iznedrio je organizaciju „Chain Reaction“ zahvaljujući kojoj je Novi Sad već dobio tri murala. Da li si ih video i kako ti se čine?

    – Izgledaju kao nada. Izgledaju kao kreativnost, kao mogućnost. Izgledaju kao život… Pojedinac može – to je vrlo jednostavna filozofija. Pojedinac može postići stvari u životu, bez obzira da li je reč o materijalnom ili ne. Ta filozofija je most između misli i realnosti, a umetnost je dobar način da se to iskaže. Kao i ples, muzika, pozorište… Uvek će biti ljudi koji tragaju da pronađu smisao u tome šta znači biti živ. A imate sav prostor da to pronađete.

    Hoćeš da kažeš da mural može da promeni svet? Ili makar komšiluk u kom se nalazi?

    – Može. Isto kao i pesma ili reč stranca koji ti nešto kaže na ulici, u baru ili crkvi. Mural je mali detalj, kao pesma ptice. Možda je to naivno, ali da, mislim da može.

    1. Бели Орао каже:

      Будалетино. Јеси читао Карамурзу.

    2. EUInformer2 каже:

      ko je to?

    3. моћни Ђоле Јанговић каже:

      Па онај што ти је карао маму Мурзу..:)))
      Провалио је СВЕ менталне и медијске манипулације и написао изванредну књигу још пре двадесет и више година. Зове се „Манипулација свешћу“.
      Било би лековито да је прочиташ Динко, јер си ти манекен западне обраде и испирања мозга.
      Тебе су сјебали горе него оног Џејсона Борна из “ Тредстона“.. Цуриш на све стране мој јаране..::)))

    4. Бели Орао каже:

      Што га учиш? Кад је говедо учило по курсевима типа Маршал центар.

    5. моћни Ђоле Јанговић каже:

      :)))
      Имам веру да ћу неко балинче превеслати на српско-руску страну, ко што и он верује да ће неког од нас упецати..

    6. Бели Орао каже:

      Што те бре мрзи Лаза ?

    7. EUInformer1 каже:

      Na srpskoj strani jesam odavno.

    8. Црни Ђорђе каже:

      Ни један озбиљан портал не би трпио твоје глупости.

    9. астра каже:

      ал ти дечко луташ….
      кажеш: „kontekst pobune i samoorganizovanja građana zbog otimanja umetničkog dela koje im je pripadalo..“
      не постоји самоорганизовање грађана, то само Сорош може да вас „самоорганизује“ да се буните због мурала страног „уметника“, а да, у тренутку, када нам руше манастире, протерују наш народ, краду идентитет, језик, културу, писмо… ти и такви, слични теби, идеш на роштиљ и наручујеш „чипс“ уместо помфрита

    10. АЛО АЛО каже:

      NATO DRUGOSRBIJANSKI KLOZETARU!!!!

    11. Simerijanac каже:

      Šta su Rusi nama i mi njima
      18 septembra 2017

      Piše: Branko Radun

      Novo istraživanje agencije Demostat je
      dalo očekivane rezultate: Rusija je doživljena kao najveći prijatelj
      Srbije (41%), većina je protiv vojnih baza, a ako bi to “trebalo”
      najviše je njih za rusku vojnu bazu (20%). Sa druge strane najpoželjnije
      zemlje za život ili rad su zemlje EU gde odavno postoji značajna srpska
      emigracija. Srećko Mihajlović glavni istraživač Demostata je to
      rezimirao zaključkom da je “Srbima srce na istoku a novčanik na zapadu”.

      Da pokušamo da objasnimo ili ilustrujemo ove
      rezultate koji su bliski rezultatima drugih agencija za istraživanje
      javnog mnjenja poslednjih godina. Prvo želimo reći da rezultati nisu
      “nelogični” jer imamo najmanje par vekova dugo iskustvo evropeizacije
      kao i brojnu dijasporu u zapadnoevropskim zemljama sa jedne i najmanje
      tri veka od Petra Velikog povremenog političkog okretanja i ka Rusiji.
      Naročito kad smo u nevolji. Ovakvi stavovi javnog mnjenja u Srbiji nisu
      samo presek trenutnih stavova već i posledica istorijskih i
      kulturoloških procesa “dugog trajanja”.

      Pored “velikih ruskih careva” poput Petra, Staljina
      ili Putina koji imaju svoje fanove u Srbiji, jezička i versko-crkvena
      bliskost dva naroda je omogućavala trajnije i dublje veze. Naročito u
      sferi ideja, ideologija i uopšte kulture. Sa druge strane fizička
      bliskost sa zemljama zapadnoevropske kutlure (ne treba zaboraviti da je
      Vojvodina do 1918. bila deo Austrougarske koja je “preteča” EU) kao i
      milionska dijaspora na Zapadu su u oblasti ekonomije i finansija
      prirodno okretali našu zemlju ka Zapadu (Pa i ruska elita čuva novac na
      zapadu, školuje decu tamo i kupuje nekretnine). Sa druge strane Zapad
      predvođen Amerikom kontroliše Balkan te stoga proces evrointegracija
      ovog prostora nije slobodan i spontan.

      Ako je naša javnost po simpatijama ili sklonostima
      većinski proruski, unutar elite je drugačije stanje. Tamo je većinsko
      opredeljenje prozapadno i proameričko što se može videti i kroz medije i
      na univerzitetu. Ilustracija toga je i podela na pronatovsku političku,
      ekonomsku i medijsku elitu i antinatovsku (ili proneutralnu) javnost.
      Kakav je ishod te ideološke i političke šizoidnosti? Ili će ta i takva
      elita ubediti javnost da nam je dobro i korisno ući u NATO (a nije) ili
      će pod pritiskom javnosti prihvatiti neutralnost kao realnost. Autor
      teksta promoviše pragmatičan pristup bez isključivosti – a to znači da
      ukoliko bi nam SAD dala garancije za sever Kosova i za Republiku Srpsku
      mi bismo mogli da razmišljamo o ulasku u NATO. No kako takve ponude
      nema, nema potrebe ni da “nastavljamo proces atlantskih integracija”
      koji smo, ako ćemo pošteno i doveli skoro do kraja.

      Šta je Rusija Srbiji danas? Rusija se pokazala u
      nekim situacijama, naravno kada je to i njoj u interesu, kao saveznik
      Srbije (oko Kosova, rezolucije o Srebrenici ili pak članstva Kosova u
      Unesko) kao strateški izvor energenata i osrednji ekonomski partner. Oko
      odnosa prema Rusiji jednostran i štetan je odnos naivnih rusofila koji u
      Kremlju vide nekakvu idealnu slovensku i pravoslavnu vlast koja “voli
      Srbe” pa stoga promovišu jednostrano okretanje na Istok ali i zapadnjaka
      koji Rusiju “idealizuju” ali kao čistu negativnost (diktatura,
      korupcija…) te zagovaraju okretanja leđa Moskvi. Obe krajnosti nose
      velike rizike ukoliko bi prevladale jer su zasnovane su na emocijama i
      jednostranim ideološkim premisama. Ono što ne vide ili ne žele da vide
      naivni rusofili jeste da je Rusija daleko, da smo okruženi zemljama EU i
      NATO (kao ono malo galsko selo u stripu o Asteriksu) a da Rusijom
      vladaju pragmatici i da njenu politiku, kao i drugih sila, određuje
      interes oligarhije i energetskog lobija. Sa druge strane zapadnjaci ne
      vide da nam je Rusija nekada davno ali i nedavno davala pomoć i podršku
      te da je to bilo značajno za Srbiju i da je “odricanje od Rusije”
      pucanje sebi u nogu. Ništa sa tim ne bismo dobili.

      Šta je Srbija Rusiji? Mala egzotična balkanska zemlja
      koje je vaskrsla posle decenija hibernacije u dvema Jugoslavijama.
      Srbija je malo poznata Rusima – neki su postali svesni nje tek 1999-te.
      Postoje simpatije za Srbiju među pravoslavnim i konzervativnim Rusima
      kojih nema mnogo i nisu uticajni u eliti. Srbija je malo radila na
      promociji u Rusiji (uostalom kao i u SAD ili u EU).

      Ruska istraživanja javnog mnjenja Levada centra
      pokazuju da je na listi prijatelja Srbija na 12 mestu. Neko bi pomislio
      da je to vrlo loš rezultat. No ako sa liste skinemo zemlje koje su
      vekovima bile u sastavu Rusije ili pak imaju brojno rusko ili prorusko
      stanovništva ili velike sile poput Kine i Indije sa kojima Moskva ima
      partnerske odnose nemamo mnogo država “ispred nas”. Tu je Sirija u kojoj
      Rusija ratuje ili tradicionalni saveznik poput Kube. Srbija je ispred
      balkanskih i istočnoevropskih država koje mnogo ozbiljnije rade na
      promociji u Rusiji od nas. Oscilacije u “popularnosti” Srbije govore da
      mediji i zvanična politika u značajnoj meri generišu nečiju
      (ne)popularnost. Zanimivo bi bilo analizirati na kom smo “mestu”
      Italijanima, Austrijancima i Nemcima gde imamo brojnu dijasporu i mnogo
      intenzivniju privrednu aktivnost no sa Rusijom.

      Zaključak se sam nameće. To što je nekom Švajcarska
      ili Švedska dobro mesto za život ne znači mnogo u političkom “smislu”
      jer je ona to i za Italijana i Španca i Rusa a zašto ne bi bila i za
      Srbe. Istraživanje Demostata pokazuju realan presek ne samo stavova
      javnosti već i stanja na terenu. Ekonomsku orijentaciju na
      zapadnoevropske zemlje i političke simpatije prema Rusiji. Negde u tim
      parametrima se i kreće spoljna politika koju vodi Vučić pokušavajući da
      balansira ne samo između velikih sila već i između radikalnih pozicija
      “rusofila” i “zapadnjaka”. To je u ovom momentu i jedina realna i
      održiva politika.

      (Vidovdan)

Коментари су затворени.