Прочитај ми чланак

Вучић: Немам право да склоним Србиjу са европског пута

0

vucic mladic

MAJДAНПEK – Лидер Српске напредне странке Aлекдандар Вучић поручио jе данас да Србиjи одговара да има мир и стабилност, да jе на путу за Eвропскоj униjи и да има наjбољу могућу сарадњу са Руском федерациjом.

Вучић jе рекао и да за СНС постоjи само jедна светиња, а то jе Србиjа и да се за њу бори, те да jе њихов посао да буду слуге, али свог народа – грађана Србиjе.

Oн jе на предизборном скупу у Mаjданпеку, пред локалне изборе 7. септембра у том месту, рекао да jе Србиjа наша отаџбина и домовина, да се за њу боримо и да то ниjе било лако, да су наилазили на безброj проблема, затекли опустошену кућу без касе, а да су многи причали да ће морати да служе некима другима.

„Jа сам на почетку свог мандата рекао да jе наш посао да будемо слуге, али свог народа – грађана Србиjе“, рекао jе Вучић.

„И као што немам право да склоним Србиjу са европског пута, исто тако немам право да кажем нашим воћарима, повртарима, пољопривредницима, привредницима и грађанима да ћемо данас да забиjемо нож у леђа Русиjи зато што то тако Србиjи одговара“, рекао jе Вучић.

Поручивши да Србиjи одговара да има мир и стабилност, да jе на путу за EУ и да има наjбољу могућу сарадњу са Руском федерациjом, Вучић jе рекао да то понекад мора да каже и немачкоj канцеларки Aнгели Mеркел и руском председнику Владимиру Путину, и да свако има по нешто да замери, али да jе наjважниjе да људи у Србиjи знаjу и осећаjу да jе све оно што су радили у њиховом интересу.

Oн jе грађанима Mаjданпека поручио да нигде не одлази како би причао неистине и давао лажна обећања и додао да ће се наћи инвеститор за рудник Церово, а држава Србиjа ће улагати и у рудник Mаjданпек и Kривељ, где ће бити нових стотину запослених.

Kако jе навео, мораће у потпуности да се подигне и Златара Mаjданпек.

„Mи хоћемо да оваj град буде од бакра, злата и сребра саздан“, рекао jе Вучић и додао да они неће као претходници гледати да узму проценат и да са пуним коферима иду своjим кућама.

Kао наjважниjу ствар Вучић jе подвукао запошљавање и назначио да jе у последњих пет месеци, што се ниjе десило последњих 20 година, пет месеци за редом постоjи смањење броjа незапослених.

„Има ли лепше и значаjниjе вести“, упитао jе лидер СНС коjи jе прецизирао да jе сваког месеца, три до четири хиљаде више запослених „него оних коjи су, не даj боже, изгубили посао“.

Скупу се обратио и председник Покрета социjалиста Aлександар Вулин коjи jе поручио: „ми нећемо потрошити будућност наше деце“.

Kако jе навео, Србиjа тражи истину и добиће истину, а Србиjа jе такође добила и свог вођу, Aлександра Вучића, управо зато што говори истину и ради за своj народ и земљу.

Kандидат напредњака за председника општине Деjан Вагнер позвао jе грађане да гласаjу за ту листу уз молбу да не буду само посматрачи промена, већ да у њима активно учествуjу.

(Танјуг)

23 коментара “Вучић: Немам право да склоним Србиjу са европског пута

  1. Кад оно међутим каже:

    Муж жени – ево га опет Вучић на Тв-у, брзоооо!
    Жена: па шта?
    Муж: Ево га, брзоо!
    Жена: Па шта ме брига бре!
    Муж: Ево га , брзоооо!
    Жена: Шта ти је аман, човече, шта брзо?
    Муж: Брзоооо – лавоооор! :-)

  2. Кад оно међутим каже:

    Kakav manipululator…On davno ne radi za svoju zemlju,svi oni vise vole taj Brisel nego svoju sopstvenu zemlju,upravo tamo ide po instrukcije,tamo gde se nalaze i okupljaju nocu za okruglim stolom eu,okultisti najobicniji-bezboznici.Za sve sto je „ucinio“ odavno je zasluzio da visi..

  3. Zoran Cvetkovic каже:

    Ti si izgubio pravo da postojis prodana duso.

  4. Druze tito mitise kunemo каже:

    Doticni gospodin ima pravo da potpise protivustavni briselski sporazum a nema pravo da skloni Srbiju sa evropskog puta (bez obzira sto vecina gradjana Srbije ne zeli u EU)
    Nek uvodi on Albaniju u EU sa njegovim nalogodavcima a Srbiju da ostavi na miru.

  5. Boćo каже:

    nažalost sve piše u sledećoj pripovetci iz 1929 god

    Radoje
    Domanović

    VOĐA

    – Braćo i drugovi, saslušao
    sam sve govore pa vas molim da i vi mene čujete. Svi nam dogovori i
    razgovori ne vrede dokle god smo mi u ovom neplodnom kraju. Na ovoj
    prljuši i kamenu nije moglo rađati ni kad su bile kišne godine, a
    kamoli na ovakvu sušu kakvu valjda niko nikad nije zapamtio. Dokle
    ćemo se ovako sastajati i naprazno razgovarati? Stoka nam polipsa
    bez hrane, a još malo pa će nam i deca skapavati od gladi zajedno s
    nama. Mi moramo izabrati drugi način, bolji i pametniji. Ja mislim
    da je najbolje da mi ostavimo ovaj nerodni kraj pa da se krenemo u
    beli svet, da tražimo bolju i plodniju zemlju jer se ovako ne može
    živeti.

    (Tako je govorio nekad, na nekom zboru, iznemoglim
    glasom jedan od stanovnika nekog neplodnog kraja. Gde i kad je ovo
    bilo, to se, mislim, ne tiče ni vas ni mene. Glavno je da vi meni
    verujete da je to bilo negde i nekad u nekom kraju, a to je dosta.
    Ono, doduše, nekad sam držao da sam celu ovu stvar ja sam odnekud
    izmislio, ali malo-pomalo oslobodih se te strašne zablude i sad
    tvrdo verujem da je sve ovo što ću sad pričati bilo i moralo biti
    negde i nekad, i da ja to nikad i ni na koji način nisam ni mogao
    izmisliti.)

    Slušaoci bleda, ispijena lica, tupa, mutna, gotovo
    besvesnog pogleda, sa rukama pod pojasom, kao da oživeše na ove
    mudre reči. Svaki je već sebe zamišljao u kakvom čarobnom,
    rajskom predelu, gde se mučan i trudan rad plaća obilnom žetvom.

    – Tako je, tako je… –
    zašuštaše iznemogli glasovi sa sviju strana.
    – Je
    li b-l-i-z-u? – ču se razvučen šapat iz jednog ugla.
    – Braćo!
    – otpoče opet jedan govoriti malo jačim glasom. – Mi moramo odmah
    poslušati ovaj predlog, jer ovako se više ne može. Radili smo i
    mučili smo se, pa sve uzalud. Odvajali smo i od usta svojih te
    sejali, ali naiđu bujice pa snesu i seme i zemlju sa vrleti, i
    ostane go kamen. Hoćemo li mi večito ovde ostati i raditi od jutra
    do mraka, pa opet biti i gladni i žedni, i goli i bosi?… Moramo
    poći i potražiti bolju, plodniju zemlju, gde će nam se mučan trud
    nagrađivati bogatim plodom.
    – Da pođemo,
    odmah da pođemo, jer se ovde živeti ne može! – zašušta šapat, i
    masa pođe nekud ne misleći kuda.
    – Stanite,
    braćo, kuda ćete? – i opet će onaj prvi govornik. – Moramo ići,
    ali se tako ne može. Mi moramo znati kuda idemo, inače možemo
    propasti gore mesto da se spasemo. Ja predlažem da izaberemo vođu,
    koga svi moramo slušati i koji će nas voditi pravim, najboljim i
    najprečim putem.
    – Da izaberemo, odmah da
    izaberemo!… – ču se sa sviju strana.

    Sad tek nastade prepirka, pravi haos. Svaki govori i
    niko nikog niti sluša, niti može čuti. Zatim se počeše odvajati
    u grupice; svaka šuška nešto za se, pa i grupice prskoše i uzeše
    se za ruke sve dva i dva, te jedan drugom govori i dokazuje, vuče
    jedan drugog za rukave i meće ruku na usta. Opet se sastanu svi, i
    opet svi govore.

    – Braćo! – istače se
    odjednom jedan jači glas i nadmaši ostale promukle, tupe glasove. –
    Mi ovako ne možemo ništa učiniti. Svi govorimo, i niko nikog ne
    sluša. Biramo vođu! Pa koga bi to između nas i mogli izabrati? Ko
    je između nas putovao da zna putove? Mi se svi dobro znamo, i ja
    prvi se ne bih smeo sa svojom decom poveriti nijednome ovde na ovom
    zboru. Nego kažite vi meni koji poznaje onoga putnika tamo što još
    od jutros sedi u hladu kraj puta?

    Nastade tišina, svi se okretoše nepoznatome i uzeše
    ga meriti od glave do pete.

    Čovek onaj srednjih godina, mrka lica koje se gotovo
    i ne vidi od duge kose i brade, sedi, ćuti kao i dotle i nekako
    zamišljeno lupka debelim štapom po zemlji.

    – Juče sam ja video ovoga
    istog čoveka sa jednim dečkom. Uhvatili se za ruke i idu ulicom.
    Sinoć onaj dečko otišao nekud kroza selo, a ovaj sam ostao.

    – Ostavi, brate, te sitnice i ludorije da
    ne gubimo vremena. Ko je, da je, on je putnik izdaleka, čim ga niko
    od nas ne zna, te sigurno zna dobro najpreči i najbolji put da nas
    povede. Kako ga ja cenim, izgleda da je vrlo pametan čovek jer
    neprestano ćuti i misli. Drugi bi se brzoplet već deset puta dosad
    umešao među nas ili počeo ma s kim razgovor, a on toliko vremena
    sedi samcat i samo ćuti.
    – Dabogme, ćuti
    čovek i misli nešto. To ne može biti druge nego da je vrlo
    pametan! – zaključiše i ostali pa uzeše opet zagledati stranca i
    svaki na njemu i njegovu izgledu otkri poneku sjajnu osobinu, poneki
    dokaz njegove neobično jake pameti.

    Ne provede se mnogo razgovora, i svi se saglasiše da
    bi najbolje bilo da umole ovog putnika koga im je, kako vele, sam bog
    poslao: da ih povede u svet da traže bolji kraj i plodniju zemlju,
    da im bude vođ, a oni da ga bezuslovno slušaju i pokoravaju mu se.

    Izabraše iz svoje sredine desetoricu koji će otići
    strancu te mu izneti pobude zbora i svoje bedne prilike i umoliti ga
    da se primi za vođu.

    Otidoše ona desetorica, pokloniše se smerno pred
    mudrim strancem, i jedan od njih uze govoriti o neplodnom zemljištu
    njihova kraja, o sušnim godinama, o bednom stanju u kome se nalaze,
    i završi ovako:
    – To nas nagoni da
    ostavimo svoj kraj i svoje kuće pa da pođemo u svet tražiti bolji
    zavičaj. I baš sad kada padosmo na tako srećnu misao, kao da se i
    bog smilova na nas te nam posla tebe, mudri i vrli stranče, da nas
    povedeš i spaseš bede. Mi te u ime svih stanovnika molimo da nam
    budeš vođ, pa kud god ti, mi za tobom. Ti znaš putove, ti si
    svakako i rođen u srećnijem i boljem zavičaju. Mi ćemo te slušati
    i pokoravati se svakoj naredbi tvojoj. Hoćeš li, mudri stranče,
    pristati da spaseš tolike duše od propasti, hoćeš li nam biti
    vođa?

    Mudri stranac za sve vreme tog dirljivog govora ne
    podiže glavu. Ostade do kraja u istom položaju kako ga i zatekoše:
    oborio glavu namršten, ćuti, lupka po zemlji i – misli. Kad se
    govor završi, on ne menjajući položaj kratko i lagano procedi
    kroza zube:
    – Hoću!
    – Možemo
    li, dakle, poći s tobom i tražiti bolji kraj?
    – Možete!
    – produži mudri stranac ne dižući glave.

    Sad nastade oduševljenje i izjave zahvalnosti, ali
    na to mudrac ne reče ni reči.

    Saopštiše zboru srećan uspeh dodajući kako tek
    sad vide kakva velika pamet leži u tom čoveku.
    – Nije
    se ni makao s mesta, niti glave podiže, bar da vidi ko mu govori.
    Samo ćuti i misli. Na sve naše govore i zahvalnosti svega je dve
    reči progovorio.
    – Pravi mudrac!… Retka
    pamet!… – povikaše veselo sa sviju strana, tvrdeći kako ga je sam
    bog kao anđela s neba poslao da ih spase. Svaki bejaše tvrdo uveren
    u uspeh pored takvog vođe, da ga ništa na svetu ne bi moglo
    razuveriti.

    I tako na zboru bi sad utvrđeno da se krenu još
    sutra zorom.

    ***

    Sutradan se iskupi sve što imaše odvažnosti da
    pođe na daleki put. Više od dve stotine porodica dođe na urečeno
    mesto, a malo ih je još i ostalo da čuvaju staro ognjište.

    Tužno je pogledati tu masu bednog stanovništva koje
    ljuta nevolja nagoni da napusti kraj u kome su se rodili i u kome su
    grobovi predaka njihovih. Lica njihova koštunjava, iznemogla, suncem
    opaljena; patnja je dugim nizom mučnih godina ostavljala traga na
    njima i izrazu dala slike bede i gorkog očajanja. Ali se u ovom
    trenutku u njihovim očima ogledaše prvi zračak nade, ali i tuge za
    zavičajem. Ponekom starcu se slila suza niz smežurano lice, uzdiše,
    očajno vrti glavom s puno neke slutnje, i radije bi ostao da pričeka
    još koji dan pa da i on ostavi kosti u tom kršu negoli da traži
    bolji zavičaj; mnoge od žena glasno nariču i opraštaju se sa
    umrlima kojima grobove ostavljaju; ljudi se otimaju da se i sami ne
    bi raznežili i viču:
    – Dobro, hoćete li
    da i dalje gladujemo u ovom prokletom kraju i da živimo po ovim
    udžericama?

    A i oni bi sami čisto hteli da ceo taj prokleti kraj
    i one bedne kućice ponesu, da se može kako, sa sobom.

    Graja i galama kao u svakoj masi. Uznemireni i ljudi
    i žene, a i deca što ih majke nose na leđima, u ljuljkama, udarila
    u ciku; uznemirila se nekako čak i stoka. Stoke malo i imaju, ali tu
    je poneka kravica, poneko mršavo, čupavo kljuse s velikom glavom i
    debelim nogama, na koga su natovarili vazda nekih ponjava, torbi, ili
    po dve vreće preko samara, pa se siroto povodi pod teretom, a opet
    se drži u sili pa zarže pokadšto. Neki, opet, natovarili magare,
    dečurlija vuče pse o lancima. Tu je, dakle, razgovor, vika, psovka,
    kuknjava, plač, lavež, pa čak i jedan magarac dva-triput njaknuo,
    ali vođa ni reči da progovori, kao da ga se cela ta masa i vreva
    ništa ne tiče. Pravi mudrac!

    On jednako sedi oborene glave, ćuti i misli, i ako
    tek pljucne pokatkad, to mu je sve. Ali mu je baš zbog takva držanja
    popularnost narasla tako da je svaki bio u stanju skočiti, što
    kažu, za njim i u vatru i u vodu. Među mnogima mogao se čuti
    otprilike ovakav razgovor:
    – More, srećni
    smo, te naiđosmo na ovakva čoveka, a da smo bez njega pošli, ne
    dao bog, zlo i naopako, propali bismo!
    – To
    je pamet, moj brate! Samo ćuti, reči još nije progovorio! – reći
    će jedan pa pogleda sa strahopoštovanjem i ponosom u vođu.

    – Šta ima da govori? Ko govori, taj malo
    što misli! Mudar čovek, razume se, pa samo ćuti i nešto misli!…
    – dodade drugi, pa i on sa strahopoštovanjem pogleda vođu.
    – Pa
    nije ni lako voditi ovoliki svet! I mora da se misli kad je primio na
    sebe toliku dužnost! – opet će prvi.

    Dođe vreme polasku. Čekali su malo ne bi li se još
    ko prisetio da pođe s njima, ali kako nikog ne beše, nije se moglo
    dalje oklevati.

    – Hoćemo li krenuti? – pitaju
    vođu.

    On ustade bez reči.

    Uz vođu se odmah grupisaše najodvažniji ljudi da
    mu se nađu u nesrećnu slučaju i da ga čuvaju da mu se ne bi
    desila kakva opasnost.

    Vođa svojski namršten, oborene glave, koraknu
    nekoliko puta mašući dostojanstveno štapom ispred sebe, a masa
    krene za njim i viknu nekoliko puta:
    – Živeo!

    Vođa koraknu još nekoliko koraka i udari u plot od
    opštinske zgrade. Tu, naravno, stade on, stade masa. Vođa se izmače
    malo i lupi dva-tri puta štapom po plotu.
    – Šta
    ćemo? – pitaju.
    On ćuti.
    – Šta: šta
    ćemo? Obaljuj plot! To ćemo! Vidiš da čovek daje štapom znak šta
    treba raditi! – viknuše oni što su uz vođu.
    – Eno
    vrata, eno vrata – viču deca i pokazuju vrata koja su ostala na
    protivnoj strani.
    – Pssst, mir, deco!

    – Buditeboksnama, što se čini! – krste
    se neke žene.
    – Ni reči, on zna šta
    treba. Obaljujmo plot!

    Za tili časak puče plot kao da ga nije bilo.

    Prođoše.

    Nisu makli ni sto koraka, a vođa zapade u neki
    veliki trnjak i zastade. S mukom se iščupa natrag i uze štapom
    udarati to levo, to desno. Stoje svi.
    – Pa
    šta je sad opet? – viču oni pozadi.
    – Da
    se probija trnjak! – viknuše opet oni uz vođu.
    – Evo
    puta iza trnjaka! Evo puta iza trnjaka! – viču deca, pa i mnogi
    ljudi iz pozadine.
    – Eto puta, eto puta! –
    rugaju se gnevno oni uz vođu. – A ko li zna kud vodi, slepci jedni?
    Ne mogu svi zapovedati! On zna kud je bolje i preče! Provaljujmo
    trnjak!

    Navališe provaljivati.
    – A
    jaoj! – zavapi poneko kome se zabije trn u ruku ili ga šine ostruga
    po licu.
    – Nema, brajko, ništa bez muke.
    Valja se i promučiti ako mislimo uspeti! – odgovaraju na to
    najodvažniji.

    Probiše posle mnogih napora trnjak i pođoše dalje.

    Išli su neko kratko vreme i naiđoše na neke
    vrljike.

    Obališe i njih pa pođoše dalje.

    Malo su prešli toga dana jer su još nekoliko
    manjih, sličnih prepona morali savlađivati, a uz mršavu hranu, jer
    neko je poneo suva hleba i nešto malo smoka uz hleb, poneko samo
    hleba, da bar ovda-onda zalaže glad, a poneki ni hleba nije imao.
    Dao bog još letnje vreme te se bar gdegde nađe koja voćka.

    Prvi dan tako pređoše malo, a osećahu mnogo umora.
    Opasnosti velike ne ukazaše se, pa i nesrećnih slučajeva ne beše.
    Naravno da se pri tako velikom preduzeću ovo mora računati u
    sitnice: jednu ženu ošinu trn po levom oku, te je previla vlažnu
    krpu; jedno dete udarila vrljika preko nožice pa hramlje i jauče;
    jedan starac se sapleo na ostrugu, pao i uganuo nogu, previli su mu
    tucan crni luk, a on junački trpi bol i ide dalje odvažno za vođom
    oslanjajući se na štap. (Mnogi su, doduše, govorili da čiča laže
    kako je uganuo nogu, već se samo pretvara jer je rad da se vrati
    natrag.) Najzad malo ko da nema trn u ruci ili da nije ogreben po
    licu. Ljudi junački trpe, žene proklinju čas kad su pošle, a deca
    ko deca, naravno plaču, jer ne pojme kako će se bogato nagraditi ta
    muka i bol.

    Na preveliku sreću i radost sviju vođi se ništa
    nije desilo. Ono, ako ćemo pravo, njega najviše i čuvaju, ali tek,
    tek – ima čovek i sreće.

    Na prvom konaku se pomoliše i zahvališe bogu što
    su prvi dan srećno putovali i što im se vođi nije nikakvo pa ni
    najmanje zlo dogodilo. Zatim će uzeti reč jedan iz one grupe
    najodvažnijih. Preko lica mu stoji masnica od ostruge, ali se on na
    to ne osvrće:
    – Braćo! – poče on. – Evo
    smo, hvala bogu, već jedan dan prevalili srećno. Put nije lak, ali
    moramo savladati junački sve prepone, kad znamo da nas ovaj mučni
    put vodi sreći našoj. Neka nam bog milostivi sačuva vođu od
    svakog zla i da bi nas i dalje ovako uspešno vodio!…
    – Sutra
    ću izgubiti, ako je tako, i ovo drugo oko!… – progunđa ljutito
    ona žena.
    – A jaoj, noga! – prodera se
    čiča, oslobođen tom primedbom ženinom.

    Deca već stalno kenjkaju i plaču, i jedva ih majke
    utišavaju da bi se čule reči govornikove.

    – Jest, izgubićeš drugo oko!
    – planu govornik. – Pa neka oba oka izgubiš! Ništa to nije da jedna
    žena izgubi oči za ovako veliku stvar! To je sramota! Misliš li na
    dobro i sreću svoje dece? Neka polovina nas propadne za ovu stvar,
    pa ništa. Čudna mi čuda jedno oko! Šta će ti oči, kad ima ko za
    nas da gleda i vodi nas sreći? Valjda ćemo zbog tvoga oka i čičine
    noge napustiti ovo plemenito preduzeće?
    – Laže
    čiča! Laže čiča, pretvara se samo da se vrati! – čuše se
    glasovi sa sviju strana.
    – Kome se, braćo,
    ne ide – opet će govornik – neka se vrati, a ne da kuka i buni druge
    ljude. Šta se mene tiče, ja ću za ovim mudrim vođom ići dok me
    traje.
    – Svi ćemo, svi za njim dok nas
    traje.

    Vođa je ćutao.

    Ljudi ga opet uzeše zagledati i šaputati:

    – Samo ćuti i misli!
    – Mudar
    čovek!
    – Gle, kakvo je njemu čelo!

    – I namršten jednako.
    – Ozbiljan!

    – Kuražan je, vidi se po njemu.

    – Kuražan, mani ga: plot, vrljike,
    trnjake, sve to skrši. Samo tek namršten onako lupi štapom i ne
    govori ništa, a ti onda gledaj šta ćeš.

    ***

    Tako prođe prvi dan, a sa istim uspehom prođe još
    nekoliko dana. Ništa od veće važnosti, same sitnije prepone:
    stropoštaju se u jendek, u jarugu, udare na vrzinu, na ostrugu, na
    bocu, slomi po nekoliko njih nogu ili ruku, razbije poneko glavu, ali
    se sve te muke podnose. Neki su starci propali, ali su stari i bili.

    – Pomrli bi da su i u kući
    sedeli, akamoli na putu! – rekao je onaj govornik, te ohrabrio svet
    da ide dalje. Nekoliko manje dece od godine-dve dana propalo je, ali
    stegli su srce roditelji jer je tako bog hteo, a i žalost je manja
    što su deca manja.
    – To je manja žalost,
    a ne dao bog da roditelji dočekaju da gube decu kad prispeju za
    udaju i ženidbu! Kad je tako suđeno, bolje što pre, jer manje i
    žalosti! – tešio je opet onaj govornik.

    Mnogi hramlju i gegaju se, neki zavili marame preko
    glave i hladne obloge metnuli na čvoruge, neki nose ruku u marami.
    Svi se podrpali i pocepali, pa im vise dronjci s odela, ali ipak se
    ide srećno dalje. Sve bi to lakše podnosili, ali ih je glad često
    mučila. Ali napred se mora.

    Jednog dana se desi nešto važnije.

    Vođa ide napred, uz njega najodvažniji (manje
    dvojica. Za njih se ne zna gde su. Opšte je mišljenje da su izdali
    i pobegli. Jednom je prilikom onaj govornik i govorio o njihovu
    sramnom izdajstvu. Malo ih je koji drže da su propali u putu, ali
    ćute i mišljenje ne kazuju da se svet ne plaši), pa onda redom
    ostali. Najedared se ukaza grdno velika i duboka kamenita jaruga,
    pravi ambis. Obala tako strma da se nije smelo ni koračiti napred. I
    odvažni zastadoše i pogledaše vođu. On oborene glave, namršten i
    zamišljen ćuti i odvažno korača napred lupkajući štapom pred
    sobom to levo, to desno, po svom poznatom običaju, a to ga je, kako
    mnogi vele, pravilo još dostojanstvenijim. Nikoga on ne pogleda,
    ništa ne reče, na njegovom licu nikakve promene ni traga od straha.
    Sve bliže ambisu. Čak i oni najhrabriji od najhrabrijih došli u
    licu bledi kao krpa, a niko ne sme ni reči da primeti pametnom,
    oštrom i odvažnom vođi. Još dva koraka, pa je vođa do ambisa. U
    smrtnom strahu, razrogačenih očiju stuknuše svi, a najodvažniji
    taman da zadrže vođu, pa makar se ogrešili o disciplinu, a on u
    tom koraknu jedanput, drugi put i strmeknu u jarugu.

    Nastade zabuna, kuknjava, graja, ovlada strah. Neki
    počeše bežati.

    – Stanite, kuda ste nagli,
    braćo! Zar se tako drži zadata reč? Mi moramo napred za ovim
    mudrim čovekom, jer on zna šta radi! Nije valjda lud da sebe
    upropasti! Napred za njim! Ovo je najveća, ali možda i poslednja
    opasnost i prepona. Ko zna da još tu iza jaruge nije kakva divna
    plodna zemlja koju je bog nama namenio! Napred samo, jer bez žrtava
    nema ničega! – tako izgovori onaj govornik i koraknu dva koraka
    napred te ga nestade u jaruzi. Za njim oni najodvažniji, a za ovima
    jurnuše svi.

    Kuknjava, stenjanje, kotrljanje, ječanje po strmoj
    obali one grdne rupčage. Bi se zakleo čovek da niko živ, akamoli
    zdrav i čitav izići ne može iz tog ambisa. Ali tvrd je čovečji
    život. Vođa je imao retku sreću pa se pri padu zadržao, kao i
    uvek, na nekom džbunu te se nije povredio, a uspeo je da se polako
    iskobelja i iziđe na obalu.

    Dok se dole razlegaše kuknjava i lelek, ili se
    čujaše potmulo stenjanje, on seđaše nepomičan. Ćuti samo i
    misli. Neki dole ugruvani i rasrđeni počeše ga i psovati, ali se
    on ni na to ne osvrtaše.

    Koji su se srećnije skotrljali i zaustavili se gde
    na džbun ili drvo, počeše s mukom izlaziti iz jaruge. Neko slomio
    nogu, nego ruku, neko razbio glavu, pa ga krv zalila po licu. Kako
    ko, tek niko čitav sem vođe. Gledaju u vođu mrko, popreko i stenju
    od bola, a on ni glave da digne. Ćuti i misli, kao svaki mudrac!

    ***

    Prošlo je još vremena. Broj putnika sve manji i
    manji. Svaki dan odnese po nekog. Neki su napuštali takav put i
    vraćali se natrag.

    Od velikog broja putnika zaostade još dvaestak.
    Svakom se očajanje i sumnja ogleda na mršavu, iznemoglu licu od
    napora i gladi, ali niko ništa ne govori. Ćute kao i vođa, i idu.
    Čak i onaj vatreni govornik maše očajno glavom. Težak je to put
    bio.

    Iz dana u dan se i od ovih poče broj smanjivati, i
    ostade desetak druga. Lica još očajnija, a celim putem se mesto
    razgovora čuje kukanje i ječanje.

    Sad više behu nakaze nego ljudi. Idu na štakama,
    obesili ruke o marame što su vezane oko vrata. Na glavi sila od
    prevoja, obloga, tiftika. I ako bi baš i hteli prinositi nove žrtve,
    nisu mogli, jer na telu gotovo i ne beše mesta za nove rane i uboj.

    Izgubili su već i veru i nadanje i oni najodvažniji
    i najčvršći, ali idu ipak dalje, to jest muče se na neki način s
    teškim naporima uz kukanje od bola. Pa i šta bi kad se natrag ne
    može? Zar tolike žrtve, pa sad napustiti put?!

    Smračilo se. Gegaju se tako na štakama, dok tek
    pogledaše, a vođe nema pred njima. Još po jedan korak, pa svi opet
    u jarugu.

    – A jaoj, noga!… A jaoj,
    majko moja, ruka!… A jaoj! – razleže se kuknjava, a zatim samo
    krkljanje, ječanje i stenjanje. Jedan je potmuo glas psovao čak i
    dičnog vođu, pa umuče.

    ***

    Kad je svanulo, a vođa sedi onako isto kao i onoga
    dana kad ga izabraše za vođu. Na njemu se ne opažaju nikakve
    promene.

    Iz jaruge izbaulja onaj govornik, a za njim još
    dvojica. Obazreše se oko sebe onako nagrđeni i krvavi da vide
    koliko ih je ostalo, ali samo je još njih trojica. Smrtni strah i
    očajanje ispuni njihovu dušu. Predeo nepoznat, brdovit, go kamen, a
    puta nigde. Još pre dva dana su prešli preko puta i ostavili ga.
    Vođa je tako vodio.

    Pomisliše na tolike drugove i prijatelje, na toliku
    rodbinu koja propade na tom čudotvornom putu, pa ih obuze tuga jača
    od bola u osakaćenim udovima. Gledahu rođenim očima svoju rođenu
    propast.

    Onaj govornik priđe vođi i poče govoriti
    iznemoglim, ustreptalim glasom, punim bola, očajanja i gorčine:

    – Kuda ćemo?

    Vođa ćuti.

    – Kuda nas vodiš i gde si nas
    doveo? Mi se tebi poverismo zajedno sa svojim porodicama i pođosmo
    za tobom ostavivši kuće i grobove naših predaka ne bismo li se
    spasli propasti u onom neplodnom kraju, a ti nas gore upropasti. Dve
    stotine porodica povedosmo za tobom, a sada prebroj koliko nas je još
    ostalo.
    – Pa zar niste svi na broju? –
    procedi vođa ne dižući glave.
    – Kako to
    pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko nas ostade na ovom
    nesrećnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje da
    nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.
    – Ne
    mogu da pogledam!…
    – Zašto?!
    – Slep
    sam!

    Nastade tajac.
    – Jesi li u
    putu vid izgubio?
    – Ja sam se i rodio
    slep.

    Ona trojica oboriše očajno glave.

    Jesenji vetar strahovito huči planinom i nosi uvelo
    lišće. Po brdima se povila magla, a kroz hladan, vlažan vazduh
    šušte gavranova krila i razleže se zloslutno graktanje. Sunce
    sakriveno oblacima koji se kotrljaju i jure žurno nekud dalje,
    dalje.

    Ona se trojica zgledaše u smrtnom strahu.

    – Kuda ćemo sad? – procedi
    jedan grobnim glasom.
    – Ne znamo!

    1901.

    1. Nick каже:

      Svaka ti cast za poucnu pricu, junace!!!

Коментари су затворени.